Vjerovatno nema izlizanije sintagme od one kultni bend. No u slučaju Tuxedomoona, benda čiji se svaki nastup u Zagrebu doživljavava kao gostovanje starog i dragog znanca, to je uistinu najbolji opis. Sinoćnji nastup u Močvari bio je već drugi u Zagrebu ove godine, ovaj put u sklopu best of turneje, kojom obilježavaju tridesetogodišnjicu postojanja. Kao što je i red kad navrate stari prijatelji, atmosfera je u Močvari uistinu bila domaća, da ne kažemo intimna.

Uostalom, Tuxedomoon i Zagreb se imaju rad još iz ranih osamdesetih, tako da su mnogi iz sinoćnje publike zasigurno u ta davna vremena sjedili uz kazić i čekali da Damir Tiljak pusti neku njihovu stvar u Van Struje (svojedobno vrlo popularne, da ne kažemo kultne, emisije alternativne glazbe na Stojedinici), no kao dokaz da Tuxedomoon nisu izgorjeli u vremenu, bilo je prisutvo mnogih koji su u to vrijeme još bili djeca, i koji su zasigurno brže i bezbolnije (možda ne i legalnije), došli do svih njihovih albuma. No povezuje ih isto, ljubav prema vanvremenskoj i u prvom redu sjajnoj glazbi.



Tuxedomoon je jedan od onih bendova s kojim često nisu znali što bi, pa su ih kritičari voljeli na silu utrpati u mnoge kategorije od new wave do freejazz fusiona i electro-bodyja, no oni su između ostalog bili genijalni zato što su glatko izmicali svim definicajama. Uostalom violinist i gitaist Blaine L. Reinenger i klavijaturist i saksofonist Steven Brown su u doba kad su osnovali bend, 1977. u San Franciscu, bili studenti klasične glazbe, što se u njihovoj glazbi itekako osjeti. Ta dvojica su i danas alfa i omega benda, a uz basista Pete Principlea i kasnije pridošlog trubača Lu van Lieshauta, te pridruženog umjetnika na grafoskopu, ponovo su trijumfirali sinoć, u ne previše popunjenoj, ali zato energijom i dobrom voljom nabijenoj Močvari.

Već nakon prvih nekoliko taktova na basu, čovjeka kamenog lica Peta Principela, publika je odmah ušla u koncert, a prepoznavanje se nastavilo cijelu večer. Sinoćnji repertoar stvarno se bazirao na njhovim, uvjetno rečeno, najvećim hitovima, a na radost publike, koja je odreagirala znatno bolje nego prije nekoliko mjeseci u Aquariusu, kad je svirka bila bazirana na novijem materijalu. Hitovi su ipak hitovi, čak i kad su vanstrujaši posrijedi, a obično je bilo potrebno dva tri tona na početku pjesme, da se iz publike začuje glasno odobravanje.



Blaine je kao po pravilu jednu stvar odradio na vilioni, pa jednu na gitari, povremeno waitsovski promuklim glasom zahvaljujući publici, a Brown se, kao najpokretniji član benda, izmjenjivao na klavijaturama, saksu i fagotu. Obojica su se pak međusobno mijenjali na vokalnim dionicama, dok je Pete stajao kao ukopan održavajući jednoliko hipnotički ritam, kao da se sve to njega previše ne tiče. Lu je pak djelovao umorno i izmožedno, sve dok ne bi zapuhao u trubu, koja na poseban način boji njihov zvuk, a povremeno se uključio peti član benda, i to ne otkačeni perfomer u smiješnom sakou, koji se ispod grafoskopa igrao svakvim smiješnim stvarčicama, koje su se zatim projecirale na zidu iza njih, nego ritam mašina, koja čini savršenu fuziju s njihovim nekad divno neurotičnim, a ponekad oporo melankoničnim zvukom.

Redali su se Tryptich, Litlebulb overkill, Athens (posvećena gradu u kojem Blaine momentalno živi, a i inače su sva četvorica razasuti po svijetu) i ostale, no izostala je Jinx, možda i njihov najveći hit, koju publika uporno traži na svakom zagrebačkom koncertu, a oni je jednakom takvom upornošću ne sviraju, kao da im se nešto zamjerila, ne valjda zbog imena. Naravno, toliko okrutni da ne sviraju Desire nisu mogli biti, i to na zadnjem bisu, pa iako je publika energično tražila još, uljudno su se zahvalili i napomenuli da se moraju odmoriti prije sutrašnjeg puta u Firencu, gdje nastavljaju turneju.



Trubač je tako dobio priliku da se konačno naspava, a svi prisutni su mogli vidjeti još jedan standarno odličan koncert, izvrsnih glazbenika i instrumentalista, koji jednako guštaju u izvođenju klasično struktuiranih instrumentalia, ritmičkim funky stvarima ili bučnim i razigranim jazzy improvizzacijama. Možda je pomalo šteta što nije bilo i više ljudi, jer nastup Tuxedomoona je uvijek vrhunski događaj, van pomodnih trendova, ali su oni baš zato uvijek aktualni, jednako svježi kao prije 30 godina, dapače čak se može reći da im godine dobro stoje. No svi oni koji su bili, nadoknadali su svojom predanošću sve, tako da je atmosfera bila odlična. Na izlasku smo bacili pogled na nebo, i činilo se da ove večeri mjesec nad Zagrebom definitivno nosi smoking.

---

_Fotografije

Tagovi: Tuxedomoon