"Kolega, evo za početak jedno lako pitanje", rekao mi je davne 1987. godine profesor dr. Ivo Babić na početku ispita iz Teorije likovnih umjetnosti, pa pokazao na fotografiji skulpturu nekog dugokosog tipa s dva klinca što mu se muvaju oko nogu. Odmah sam, naravno, prepoznao remek-djelo helenističke plastike: slavnu Laokontovu skupinu, starog trojanskog proroka sa svoja dva sina.

"Ovo je Krist Uzašašća sa dva anđela, djelo Nikole Firentinca, ali to ionako znate", nastavio je profesor. "Što mi, međutim, još možete reći o njemu?"

"Krist s anđelima, jasno", započeo sam nakašljavajući se i očajnički kupujući vrijeme. "Dakle, ova skulptura je jedno, kako bih rekao, jedno svjedočanstvo... jedno višestruko svjedočanstvo onoga... svega onoga što ostaje..."

"Svega onoga što ostaje...?", sad se i profesor Babić zainteresirao za moje tumačenje.

"...naš trajni ponos", dodao sam nesigurno.
"Što ostaje naš trajni ponos?!"

"Da, naš trajni ponos. U vezi s kulturom", tonuo sam sve dublje. "I kršćanstvom".
"Govorimo o Firentinčevom Kristu Uzašašća?", provjerio je profesor da nije slučajno poludio.

"Krist Uzašašća, naravno", hrabro sam odlučio igrati do kraja. "Višestruko svjedočanstvo svega onoga što ostaje naš trajni ponos u vezi s kulturom i kršćanstvom".

"Svjedočanstvo svega onoga što ostaje naš trajni ponos u vezi s kulturom?!?", zaprepašteno je ponovio profesor.

"Da", potvrdio sam samouvjereno. "I kršćanstvom".

"Kolega, molim vas napustite zgradu", uzeo je dr. Babić moj indeks, pa ga zapalio i ubacio ga u kalijevu peć. "Ima toliko stvari kojima se s takvom elokvencijom možete Trogir je, eto, mnogo siromašniji od Splita, i nema novca da od nekog Iće Malenice naruči armiranobetonskog Krist Konga, ali ima barem jednako dobru volju, pa su pribjegli jeftinijem rješenjubaviti. Evo recimo, novinarstvo. Zaboravite i ovaj ispit i povijest umjetnosti. Što se mene tiče, ovo se nikad nije dogodilo".

I sva je sreća da se to nikad nije dogodilo, jer bi se dan danas prepričavalo po Filozofskom fakultetu. A tako lako se moglo dogoditi, samo da me profesor Ivo Babić onomad na ispitu pitao što mogu reći o kipu Krista Uzašašća Nikole Firentinca, a ja da sam bio današnje pameti, pa mu odgovorio citirajući revolucionarnu tezu akademika Igora Fiskovića, koji će četvrt stoljeća kasnije na svečanom otkrivanju betonske replike Firentinčevog kipa pred trogirskom katedralom reći baš tako: "Ova skulptura je višestruko svjedočanstvo svega onoga što ostaje naš trajni ponos u vezi s kulturom i kršćanstvom."

Da sam ja, eto, rekao takvu kolosalnu besmislicu, pao bih na ispitu kod profesora Babića tako spektakularno da bih završio na Hitnoj pomoći s višestrukim svjedočanstvima prijeloma obje noge. Kad tako nešto, međutim, kaže ugledni akademik i doktor znanosti - i to u društvu splitsko-dalmatinskog župana i nadbiskupa splitsko-makarskog - to je, kako bih rekao, višestruko svjedočanstvo svega onoga što ostaje naš trajni ponos u vezi s kulturom. I kršćanstvom.

Trogir je, eto, mnogo siromašniji od Splita, i nema novca da od nekog Iće Malenice naruči armiranobetonskog Krist Konga, ali ima barem jednako dobru volju, pa su pribjegli jeftinijem rješenju: naručili su betonski odljev Firentinčeva Krista iz Muzeja grada, nasadili ga na stup s pseudorenesansnim kapitelom i posadili pred katedralu, točno ispred glasovitog Radovanova portala, gdje je, kažu, oduvijek stajao.

Nema za to, istinabog, čvrstih dokaza, nema čvrstih dokaza da je kip stajao baš tu, nema dokaza ni da je stup bio baš takav, nema niti dokaza da je na njemu uopće bio Firentinčev Krist. Čega onda ima? Ima "svega onoga". Svega čega? "Svega onoga što ostaje naš trajni ponos u vezi s kulturom i kršćanstvom." Što je po uzusima hrvatske konzervatorsko-restauratorske struke sasvim dovoljno da se pred portal trogirske katedrale stavi i fontana s betonskim labudovima, sirenama i dupinima, a kamoli betonski Isus.

Takav je Krist - barem po definiciji iz teorije likovnih umjetnosti - tek obični suvenir, od onih kakvi se prodaju na trogirskim štandovima, poput gipsanog odljeva boga Kairosa, samo malo veći. A izmještanje suvenira iz regala na trgove upravo - bravo, kolega! - "višestruko svjedočanstvo svega što ostaje naš trajni ponos u vezi s kulturom i kršćanstvom".

To što nekome neupućenom - recimo baš mom profesoru, Trogiraninu dr. Ivi Babiću, koji se javno užasnuo zbog jeftine kopije Krista usrid svoga mista - stvar prije izgleda kao višestruko silovanje svakog "našeg trajnog ponosa", a naročito onoga "u vezi s kulturom", njegov je problem. Crkva, vlast i struka taj problem nemaju.

Oni su, uostalom, i originalnog Firentinčevog Krista hladnokrvno ukrali iz trogirskog Muzeja i darovali ga Zbirci sakralne umjetnosti, s jednako besmislenim tumačenjem da Krist pripada Crkvi, obrazloženjem po kojemu bi istog časa mogli isprazniti i zatvoriti sve hrvatske muzeje.

Sila koja tako siluje javni prostor ista je, najzad, sila koja je na istom trgu, u trogirskoj Loži, prije osamdeset godina čekićima razbila mletačkog lava istog tog Nikole Firentinca. Isti bi joj i ljudi tada aplaudirali, jer je "naš ponos u vezi s kulturom", podsjećam, "trajan".

U trenutku kad je jeftina turska kopija Krista Uzašašća, umjesto u vili nekog tajkuna, U trenutku kad je jeftina turska kopija Krista Uzašašća, umjesto u vili nekog tajkuna, završila pred Radovanovim portalom, citirana besmislica profesora Fiskovića dobila je svoj puni, upravo betonski smisaozavršila pred Radovanovim portalom, citirana besmislica profesora Fiskovića dobila je svoj puni, upravo betonski smisao.

Nije to, naime, Teorija likovnih umjetnosti kod dr. Babića, već praksa katoličkog terora nad javnim prostorom kod msgr. Barišića - besmislenih, ružnih raspela, Gospi, svetaca, Isusa, papa i ostale sakralne galanterije po brdima, odmorištima i renesansnim pjacama - zbog kojega cijela Dalmacija danas izgleda kao golemi lapidarij s artefaktima neke bolno retardirane kulture.

"I posljednje pitanje, kolega", reći će profesor Fisković kad sutra konačno riješim završiti fakultet, pokazujući mi na fotografiji skulpturu Krista s dva mala bića što mu se muvaju oko nogu. Odmah ću, naravno, prepoznati Kerumovog divovskog marjanskog Isusa s Rodosa, i pod njim sićušne figure splitsko-dalmatinskog župana i splitsko-makarskog nadbiskupa.

"To je lako", odgovorit ću ja nadmoćno. "Ta skulptura je višestruko svjedočanstvo svega onoga što ostaje naš trajni ponos u vezi s kulturom."
"I...?"
"I kršćanstvom."

"Odlično, kolega", uzet će profesor indeks i upisati čistu peticu, pa me prijekorno pogledati preko naočala. "Kad samo pomislim kako ste sve ove godine gubili vrijeme s novinarstvom!"