H-Alter
Kad Ivan kaže da se boji
Kad uvaženi političar svečano otvara likovnu manifestaciju riječima da bi je najradije zatvorio, skandal je zajamčen. Upravo je to učinio istarski župan Ivan Jakovčić otvarajući jubilarni Annale u Poreču, ne krijući više nego snažan otpor prema izlošcima i izlagačima izložbe naziva Nitko nije siguran čiji je selektor Slaven Tolj, jedan od hrvatskih selektora Venecijanskog biennala, osnivač Art radionice Lazareti u Dubrovniku, umjetnik uvijek nezavisne svijesti, kakva ga je vodila i u koncepciji 50. porečkog Annalea otvorenog u Istarskoj sabornici, Maloj galeriji i Plači Zuccati.
Gadno je to što je te odbojne riječi izgovorio političar visokog ranga o kojem nesumnjivo ovisi i sudbina umjetničke prakse. A još je gore što je diskvalificirao rad nekoliko desetina hrvatskih umjetnika i umjetničkih kolektiva, govoreći da su tu izlagali velikani poput Picassa i Matissa. Po njemu, dakle, tu nije riječ o pravoj umjetnosti, bez obzira na to koliko priznata imena bila koja je Tolj izabrao da objasni koncepciju umjetnosti koja se tiče života ljudi, dakle angažirane umjetnosti koja pokreće društvene promjene. Jasno je da baš to može sumnjivo "smrdjeti" političarima koji se zaklinju u kulturu dok im je po volji.
Stara je to situacija, ali se sada pojavljuje u novom ruhu i u vremenu u kojem se mediji, javnost i umjetnici svrstavaju za i protiv Tolja, za i protiv Jakovčića. Oglasio se i mistični pulski grafiter ispunivši pulske fasade izazovnim porukama poput "Slavena Tolja za župana"...
Što se tu zapravo dogodilo? - pitamo selektora Tolja, koji kaže:
"Ah, na otvorenju smo imali netipičnu situaciju da političar kaže što misli. To se dogodilo županu Jakovčiću koji se predstavlja kao pokrovitelj kulture, koji je stao iza manifestacija poput Motovun Film Festivala i plesne manifestacije u Savičenti. No tu je bio izrazito nervozan. Intuitivno je osjetio da to neće biti još jedna potvrda, alibi da se kultura koristi kao dimna zavjesa za ostale poslove i interese. To sam i sam vrlo kratko spomenuo na otvorenju pa ga je to dodatno iritiralo. Pošteno sam rekao da sam na izložbu pozvao građanske inicijative za muzej Volim Pulu i Pravo na grad, kao i umjetničke grupe koje rade participativne projekte s građanima i susjedima kao što su Kvart iz Splita, Kontraakcija iz Zagreba, s projektom mladih povjesničara umjetnosti Muzej kvarta u Novom Zagrebu. Pozvao sam umjetnike kojima je stalo do ljudskog i umjetničkog dostojanstva, koji ne koketiraju sa sponzorima i krupnim kapitalom nego rade kako mogu. One koji su zadržali distancu od sustava - i umjetničkog i političkog."
Na izložbi su kombinirani jako angažirani radovi i stavovi koji se bave zaštitom javnog prostora, problematizirajući ga... s radovima umjetnika koji su odmaknuti od direktnog angažmana, ali ih kontekst u njega uključuje. Takvi su Boris Cvjetanović, Ana Opalić, Nermin Duraković, Ines Matijević Cakić, Tanja Dabo. "Naglasio sam", govori Tolj, "da izložba nije prpošna poput Motovun Film Festivala, i da nemamo namjeru zabavljati. Naprotiv, imamo obvezu progovoriti o kontekstu koji nas okružuje događajima poput zagrebačkog slučaja Varšavske ulice kad je 40 ljudi zatvoreno. Dok je tako nemamo pravo na estetski klasičnu izložbu!"
"Tu su umjetnici koji su zatomili svoj umjetnički ego shvaćajući da ljude sve manje zanima galerijski prostor zato što tu nije riječ o njima. K tomu, ne znaju smiju li doći u na izložbu ako nisu dobili pozivnicu, što dokazuje koliko se kulturni prostor odvojio od ljudi. Zato smo i htjeli uvjeriti ljude da se tu radi o njima, htjeli smo uspostaviti komunikaciju, istaknuti da smo na istoj liniji, razbiti nelagodu prema suvremenoj umjetnosti i onome što se događa u galerijama. Željeli smo pokazati da smo spremni na razgovor i sadržaje koji ih diraju. Jasna je u svemu tome odgovornost umjetnika koji koketiraju s političarima i krupnim kapitalom da bi si osigurali program i izveli svoju izložbu, zatvarajući oči pred time s kim rade. I onda imamo kičaste performance poput one s dijeljenjem plavih kuverti u motovunskom programu. Jasno je tko pristaje na to. Šerbedžija na primjer, jer je plaćen za to."
"Važno je reći da su sve te manifestacije uvezene i nije im bitno je li Jakovčić crni vrag ili nije - s njim će se slikati, piti vino i nakon 15 dana opet otići u svoj Hollywood ili u Zagreb. Smatram da se ja ne smijem pojaviti u društvu svog gradonačelnika jer ću inače izgubiti kredibilitet i mogućnost da radim svoje stvari, slobodno i neutralno..."
"Je li bitno da se nešto svidi Jakovčiću? Naravno da nije! Ali on kaže da želi elitnu manifestaciju (spominjući Picassa i Matissa), a to je upravo ono što mi ne želimo. Budžet za Annale plaćaju građani, pa je normalno da mi umjetnošću komuniciramo s njima koji to plaćaju", zaključuje Tolj.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 3 komentara
http://www.glasistre.hr/istra/vijest/246838
U pitanju su one ključne tajne najviših vrijednosti koje se nikada ne izgovaraju iako ih svi znaju. Obično kokošarenje do zadnje sitnice i forsanje bez pokrića se već otrcano služi zastavama najviših vrijednosti. Ne da obmane nekoga nego okupi što jače i šire snage i uspije. Slavne Tolj je blizu za reći ali također to dramatično izbjegava. Jakovčić zna da će i Tolj to izbjeći reći izravno pa pojačava farsu mahanja najvišim vrijednostima.
Ključno je pitanje zašto i Tolj i zašto svi izbjegavaju to reći. Osim nezgode da budeš masakriran ili još češće nezgode da te usmrte izgladnjivanjem i pretvaranjem u luđaka još već nezgoda su fine kanibalističke pohvale. To je tretman isti kao totalitaristička kokošarenja i silovanja pod zastavama najviših vrijednosti kao zamagljivanje, samo što te umjesto takvog sustavnog silovanja još sustavnije siluju navodno na fino, nešto kao Nicole Kidman u filmu ''Dogville'' Larsa von Triera.
Gdje je tu onda povjesna iznimnost? Kao što je Žižek prilično uvjeljivo argumetirao Staljinovo spašavanje čovječnosti čovjela, što je uostalom sve do sada bila takozvana strategijska mantra intelektualnih krugova po Evropi, tako je i sada ovdje neočekivano to isto izbilo u još općenitijem smislu na još logičnijem mijestu. Istra je sada evropski ekstrakt izraz duljih općih igri. Sve se doima i jest bolje nego igdje po svijetu, obzirom da je to neki gemišt i kolotečina te više vrijednosti. Tj. umjereno se kokošari, siluje i krade te maše. No, viša vrijednost je ono što zovu fažizmom i sličnim, totalitarna pojava. Sve se može dirati, dapače i islovati, samo ne u tu svima poznatu tajnu koja služi za samoobmanjivanje i kontinuitet. Ako je blizu da se kaže ili dirne da je pod tim zapravo obično hapanje, forsanje, prerseravanje i silovanje, onda je pojava ugrožena.
Tj. ovdje je postavljena smjela teza da Staljin (Jakovčić zajedno sa Hypo-om i ostalim ortacima, pa i umjetničkim) ne spašava niti omogućuje egzistenciju čovjeka nego baš obrnuto. Tolj je dovoljno zbrinut ali ekipa koju je skupio i koja mu treba nije i izravno je ugrožena od toga spašavanja čovjeka i umjetnosti jer i da hoće ne mogu biti isluženi umjetnici i rentijeri.
Otvorena su skoro apstraktna ali gadna pitanja. Uz ostalo tko zapravo sve stvara, radi i tko je napravio sve što vrijedi obzirom da među tolikim beskrajnim snagama takvoga nema ni na vidiku. Slave Tolj kao da se grčevito hvata kakvih takvih stvaralaca jer kao da sluti da sa ovim bez pokrića nema više šasne niti preživjeti.
Kao da počinje i egzistencijalna i mentalna i umjetnička drama. U tom smislu slika Isusa sa grbom NK ''Hajduk'' na mijestu srca, tj. umjetnički Isus sa hajdučkim srcem, nakon samo nekoliko dana kao da dobiva na značenju. To je pomalo i održalo razno u igri, kako god je rezalo, umijeće i Isus sa hajdučkim srcem. I drugo. Kao da se likovni umjetnici bude iz duge narkoze. Kao da su do sada dominatne formule čovječnosti čovjeka u pitanju. Kao da se je neofašizam umorio iili mu popušta doping.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.