Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća televizija je počela jako ugrožavati kino - filmaši su je oštro odbijali i ismijavali je. Ali Alfred Hitchcock ju je strasno prigrlio i lansirao seriju Alfred Hitchcock predstavlja, antologijsku kolekciju suspenza, ironije i lucidnih obrata. Sam je režirao samo nekoliko epizoda, a jedna od najboljih - Slom - išla je ovako. Joseph Cotten je gospodin Callew, bezdušni i bešćutni biznismen, koji ne pokazuje nikakve emocije - emocije su za njega samo znak slabosti. Čovjeku koji pokazuje emocije ne možeš vjerovati. Takvi ljudi su manje vrijedni i mrtvi, osuđeni na propast. A onda na putu u New York doživi tešku prometnu nesreću koja ga gurne u tako duboku komu da misle da je mrtav. On sam je svjestan da je živ, ali problem je u tome što je posve paraliziran pa ne može pokazati ni najmanji znak života. Budući da su svi uvjereni da je mrtav, pošalju ga u mrtvačnicu gdje mrtvozornik potvrdi da je mrtav. Gospodinu Callewu se dakle sprema to da će ga živog pokopati. I tu nastupa lucidni obrat, ultimativni filmski trenutak: od toga da ga živog zakopaju spašava ga to što u zadnjem trenutku pusti suzu - to je signal da je živ. „Gledajte! To su suze! Živ je!"

Taj filmski trenutak doživjeli smo i na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Točno to -„Gledajte! To su suze! Živ je!" - smo si, naime, rekli dok su Nijemci mljeli Argentince, davali im gol za golom, gazili ih i ponižavali, izrugivali ih i ubijali. Svi ti njemački golovi su Maradonu - inače vrlo živoga, energičnog, temperamentnog, spazmatičnog argentinskog selektora, posve paralizirali tako da nije pokazivao nikakve znakove života - izgledalo je kao da je mrtav. A onda mu je u očima odjednom zasvijetlila suza: signal da je živ. Jedini znak života. Da se nije pokazala ta suza, mislili bi da je klinički mrtav. Odnijeli bi ga u mrtvačnicu - a onda bi ga živog pokopali. Naravno, mnogi Argentinci bi ga sada živoga pokopali. I ironično, u nekom smislu mu se dogodilo upravo to. Za početak, tu njegovu suzu moguće je razumjeti kao signal mrtvaca da je još živ, a ujedno je treba razumjeti i kao izraz nemoći pred Sudbinom. Što su stalno govorili Maradoni? Da nije pravi. Da neće uspjeti. Da on to ne može. Da je osuđen na neuspjeh. Da tu reprezentaciju ne može dovesti do kraja, finala, odnosno svjetskog prvaka. I što se onda dogodilo? Utakmica s Njemačkom je to - da ne može, da je osuđen na neuspjeh i tako dalje - divlje, brutalno, sadistički, takoreći apokaliptički potvrdila. Dok je Maradona u ruci stiskao krunicu, nije izgledao kao čovjek koji ne zna što se događa, već kao čovjek koji zna što se događa.

Poruka je bila jasna: Ne možeš ništa! Svojoj Sudbini ne možeš pobjeći! To zvuči metafizički. Ali to nije čudno: nogomet je jako metafizički, pun kršćanskih pogleda u nebo i poganskog praznovjerja. Ali nijedna Sudbina nije tako metafizička ili mistična da se ne bi mogla prevesti u jezik koji je razumljiv i potpuno antimetafizičkom navijaču. Najprije se upitajte: što je radila FIFA na ovom svjetskom prvenstvu? Točno: posve mirno, hladno i stoički je stajala i gledala kako su suci priznavali golove kojih nije bilo i poništavali golove koji su to bili. Ni na golove postignute iz ofsajda nije ni trznula. Ergo: Fifi je bilo svejedno. I sad si kažete: okej, ako je Fifi bilo svejedno, zašto onda Maradonu - i Argentinu - nije pustila dalje, do kraja, do finala, možda i do titule svjetskog prvaka? Zar Maradona nije nogometni trademark? Zar nije nogometni logo? Zar nije ultimativna globalna nogometna ikona? S obzirom na suđenje na ovom svjetskom prvenstvu, FIFA je mogla sucu koji je sudio na utakmici između Argentine i Njemačke, mirno, hladno i stoički natuknuti: Hej, usput - ako Argentini priznaš koji gol kojeg nije bilo, ili neki gol iz ofsajda, nećemo ni trznuti! Gledatelji pred TV ekranima će vidjeti da gola nije bilo ili da je bio neregularan, ali već su navikli pa neće gnjaviti! Plus: što nam mogu!? Što je istina: Fifu ne možeš tužiti, posebno ne zbog neke nepravde koja se dogodila na utakmici. FIFA uzrokuje nepravde, ali ne možeš je tužiti. I zemlje iz Trećeg svijeta dobro znaju da je slična stvar sa Svjetskom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom - i oni uzrokuju nepravde, a ne možeš ih tužiti. Nepravde koje uzrokuju možeš snimiti i vrtjeti ih u slow-motionu, ali to ne znači ništa.

Što se onda dogodilo, već znate: Argentina je stvarno postigla gol - iz ofsajda. Sudac ga naravno nije priznao. Jer očito nije imao potporu Fife. A nije je imao zato što je FIFA htjela zasjeniti i pokazati da je FIFA veći logo i veći trademark od Maradone. Maradona je svime što je radio pokazivao da želi igrati i raditi po svome (iracionalan, lunatičan, nepredvidiv, ekscentričan, kokainski, prosindikalan, procastrovski, procheovski, antineoliberalistički i sl.), da želi, dakle, biti logo za sebe, veći od Fife - a to ne ide Maradona je svime što je radio pokazivao da želi igrati i raditi po svome (iracionalan, lunatičan, nepredvidiv, ekscentričan, kokainski, prosindikalan, procastrovski, procheovski, antineoliberalistički i sl.), da želi, dakle, biti logo za sebe, veći od Fife - a to ne ide. I to je ta Sudbina. Realnost je naime kompleksnija i kontroverznija od Sudbine. Figurativno rečeno: Maradonu - i Argentinu - je slomila FIFA, maskirana u Sudbinu. Ili još preciznije: Maradonu - i Argentinu - je slomila Korporacija, maskirana u Sudbinu. FIFA je, naime, upravo to: ultimativna, idealna Korporacija, najglobalnija Korporacija na svijetu, utjelovljenje neoliberalnog sna. Je li koji trademark globalniji od Fifinog? Coca-Cola? Nike? McDonald's? Levi's? Ma dajte - te marke su stvarno globalne, čak i pojam globalnosti, ali nisu svugdje, u svakoj državi. A FIFA je svugdje, u svakoj državi. Na svakom otočiću. Toče li Coca-Colu u Sjevernoj Koreji? Ne. A Fifu da. FIFA ne izgleda samo kao pojam globalnosti i neolibaralnog sna, već kao izumiteljica i stvarateljica globalnosti i neoliberalne filozofije. Samo razmislite: prvo, FIFA posvuda ima svoje tržište (navijače, publiku), u svakoj državi; drugo, posvuda ima svoje radnike (nogometaše), u svakoj državi; i treće, posvuda ima svoje tvornice (nogometne reprezentacije), u svakoj državi. Može li korporacija poželjeti više? Ne. Može li korporacija postići više? Ne. Može li korporacija ići dalje? Ne. Coca-Cola, Nike i McDonald's samo sanjaju da su FIFA.

Korporacija koja kažnjava države

FIFA je reinkarnacija Miltona Friedmana, utemeljitelja neoliberalizma? Čekajte, što ono kažu neoliberalisti? Da tržište mora biti slobodno i deregulirano, da sve treba privatizirati, da javni sektor treba ograničiti i da se politika/država mora ukloniti iz gospodarstva. Fife bez tih postavki ne bi bilo. Ona stoji i pada sa slobodnim tržištem - sa slobodnim protokom marketinga, slobodnim protokom totalne, bezobzirne, deregulirane globalizacije. Ako želiš prirediti svjetsko prvenstvo, moraš sam stvoriti infrastrukturu, pa i ako to košta 4 milijarde dolara, koliko je Južnu Afriku koštala organizacija svjetskog prvenstva - a profit od ulaznica, sponzora i TV-prava ubire FIFA. Gubici su tvoji, a profit njen: profit se privatizira, a gubici se podruštvljavaju. FIFA nastupa kao investicijski fond, kao financijska korporacija - oni koji priređuju utakmice i svjetska prvenstva su samo njeni podizvođači. Uz to, FIFA je u organizaciji svjetskog prvenstva angažirala 15.000 dobrovoljaca koji su se u Južnu Afriku slili iz cijeloga svijeta što je naravno ironično, ali tipično, odnosno u skladu s neoliberalnom filozofijom: FIFA, korporacija koja će na svjetskom prvenstvu zaraditi više od 3 milijarde dolara, "unajmila" je dobrovoljce, ultimativnu fleksibilnu radnu snagu, ideal suvremenog kapitalizma. Dobrovoljci su radili dobrovoljno, sretni što mogu biti tu - suvremeni nomadski fleksibilni radnici rade za sitniš, sretni što uopće imaju posao.

FIFA nastupa kao financijski inženjer, kao financijski produkt, kao instrument financijskog, ponzijevskog, piramidalnog kapitalizma: piramidalna igra počinje u FIFA je upravo to: ultimativna, idealna Korporacija, najglobalnija Korporacija na svijetu, utjelovljenje neoliberalnog sna. Je li koji trademark globalniji od Fifinog? malim, lokalnim klubovima i afričkim kampovima, nastavlja se najprije u tranzitnim klubovima, kakvi su klubovi ruskih oligarha na Istoku, a onda u velikim nogometnim korporacijama, kakvi su klubovi ruskih oligarha na Zapadu, a završava se u Ligi prvaka i na Svjetskom prvenstvu. Jasno, ta piramidalna igra teče tako da stvara špekulativne, posve fiktivne balone, fantomski kapital, precijenjene vrijednosti i precijenjene dionice: molim vas lijepo, čini li vam se da su McMessi, McRooney, McLampard, McGerrard, McEtuhu, McDrogba, McTorres, McKaka, McRibery i McRonaldo na Svjetskom prvenstvu - na svjetskom tržištu - opravdali svoju cijenu, vrijednost svojih dionica? Iskreno rečeno: u Južnoj Africi su izgledali samo kao financijski baloni koji su pukli. Dobra paralela nekretninskim balonima koji su pukli prije dvije godine i svijet povukli u financijsku i gospodarsku krizu.

Ali isto tako kako se politika/država mora ukloniti iz gospodarstva, mora se obvezno ukloniti i iz nogometa, ili bolje rečeno - politika/država se u nogomet ne smije miješati. Kad je Francuska katastrofalno i krajnje ponižavajuće propala već u uvodnom, turnirskom dijelu Svjetskog prvenstva, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy bijesno je najavljivao istragu koju je trebao voditi on sam i koja je trebala utvrditi što se u Južnoj Africi dogodilo s favoriziranom francuskom reprezentacijom, Sepp Blatter, predsjednik FIFE, odmah je zaprijetio sankcijama: ako se država bude miješala u nogomet (ako nogometno tržište više ne bude slobodno), Francusku će

"Srećko" Jonathan, diktator kojemu FIFA krade vrhovništvo

izbaciti iz međunarodnih natjecanja. Još više: isključivanjem, odnosno suspenzijom je zaprijetila i nigerijskom nogometnom savezu - nigerijski predsjednik Goodluck Jonathan je, naime, nigerijsku reprezentaciju, koja se u Južnoj Africi isto tako strašno ponizila i osramotila, sam isključio iz međunarodnih natjecanja na dvije godine. A to politika/država ne smije raditi: to može samo FIFA. Samo Sepp Blatter. Samo direktor Korporacije. Ništa ne pomaže. Nigerijski predsjednik je rekao da je to što će napraviti u interesu Nigerije. No way! O tome što je u interesu Nigerije ne odlučuju Nigerijci, već Korporacija. Ni pozivanje na nacionalnu suverenost ne pomaže: FIFA je suverenija od Nigerije. Korporacija je suverenija od države.

 

Neka, dakle, jednom zauvijek bude jasno: korporacije su iznad država i politike (i iznad Maradone). Suverenost FIFE je iznad nacionalne suverenosti. Paradoks? Prije je bilo drukčije: nogomet je bio prvi znak nacionalne suverenosti. Kad je alžirski pokret otpora pedesetih godina prošlog stoljeća u Tunisu - u izgnanstvu - formirao svoju vladu, najprije je osnovao nogometnu reprezentaciju: prvi znak nacionalne suverenosti. Rachid Makhloufi i Mustapha Zitouni, koji su tada igrali za Francusku, odmah su pobjegli iz Francuske i pridružili se alžirskoj reprezentaciji u izgnanstvu. A kad su na Haitiju prije nekoliko godina srušili predsjednika Jean-Bertranda Aristidea, odmah su odigrali nogometnu utakmicu s Brazilom - ali to više nije bio znak nacionalne suverenosti, već znak da se Haiti vratio u kandže neoliberalnih predatora.

U stvarnosti je još gore: korporacije su sada one koje kažnjavaju države, a ne obratno. Korporacije su te koje prijete državama, a ne obratno. Korporacije su one koje državama prijete isključivanjem, sankcijama, a ne obratno. Ludo. Ludo? Ma dajte, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond to stalno rade: državama trećeg svijeta koje skrenu s neoliberalnog kursa (zatvaranje tržišta, reguliranje, nacionalizacije i sl.) uvijek prijete sankcijama, izolacijom, odn. isključivanjem iz međunarodnih tokova kapitala: Hej, ako ne uvedete strukturne reforme, nema više kredita i reprogramiranja! Ukratko: FIFA je Maradoni napravila ono što Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond cijelo vrijeme rade nikad dovoljno reformiranoj i uvijek premalo neoliberalnoj Argentini.

Jesu li Afrikanci stvarno skloni tome da gube?

Što Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond uvijek govore zemljama Trećeg svijeta? Ovo: strukturne reforme transformirat će vašu zemlju, stvorit će nova radna mjesta, broj turista će se povećati! A što je Sepp Blatter, koji je 1998. godine izabran pomoću gotovine arapskih naftaša, govorio Južnoj Africi? Isto: svjetsko prvenstvo transformirat će vašu zemlju, stvorit će nova radna mjesta, broj turista će se povećati. Šur. Možda privremeno. Ali ne na dulji rok. I što će Južnoafrikanci dugoročno sa svim onim orijaškim deluxe stadionima koje su izgradili za Svjetsko prvenstvo?

Još od prvog Svjetskog prvenstva u Urugvaju, gdje su - usred „velike depresije" - izgradili stadion Centenario za 100 000 gledatelja (Urugvajaca je tada bilo samo pet puta više!) i gdje su Jugoslavenima u polufinalu poništili gol pa iz protesta uopće nisu

Stadion u Johanesburgu: tko to može platit..?

htjeli igrati utakmicu za 3. mjesto, nogometni stadioni se smatraju simbolima modernosti, nacionalnog optimizma, napretka i prosperiteta, ali opet: stadion Green Point, koji je koštao 600 milijuna dolara, ima 60 000 sjedala, a nogometne utakmice južnoafričke lige ne privuku više od 10 000 gledatelja, kaže američka reporterka Ann Talbot. Što će se dogoditi s tim prividnim, neoliberalnim spomenicima modernosti, prosperiteta i nacionalnog optimizma? Propast će - isto kao olimpijski objekti koji su u Sarajevu i okolici izrasli za potrebe Zimske olimpijade '84? Ne zaboravite, i sarajevski objekti su izrasli usred teške financijske i gospodarske krize koja je mučila Jugoslaviju. I, naravno, Južna Afrika će ove Fifine „dugove" još dugo otplaćivati.

Ali istina je da je FIFA Svjetskim prvenstvom transformirala Južnu Afriku - po dobro poznatom, uhodanom i provjerenom neoliberalnom receptu. Južna Afrika je, naime, izgledala kao trećesvjetska država u koju odjednom dođe monopolistička Korporacija/Svjetska banka/MMF: trgove i tržnice su porušili da bi mogli postaviti shopping centre, mali, neovisni ulični prodavači nisu smjeli prodavati u blizini poprišta svjetskog prvenstva, ispred njega su se smjeli prodavati samo službeni, licencirani, Fifini proizvodi, tvrtke povezane s Fifom imale su porezne olakšice, a stanovništvo iz slumova koji su bili u vidnom polju gostiju svjetskog prvenstva, raselili su, uglavnom u relokacijske logore - kontrast između raskošnih stadiona i bijednih slumova, između neoliberalnog sjaja i katastrofalnosti postkolonijalnog nation-buildinga nije baš fotogeničan, a još manje telegeničan.

To da se korporacije, Svjetska banka i MMF ponašaju arogantno, već znamo: FIFA se ponaša točno tako. FIFA se recimo pretvara da je jedina globalna korporacija u kojoj afričke države imaju utjecaj i moć. Zašto onda dopušta da se afrički političari i diktatori miješaju u afrički nogomet? Zašto onda afričke zemlje potiče da za selektore nacionalnih reprezentacija angažiraju bijelce, uglavnom Europljane? Zašto onda dopušta da Zapad neoliberalno napada i kolonijalno eksploatira afričko prirodno bogatstvo - nogometaše? Zašto onda ne želi da Afrika uspije? I, na kraju, zašto onda nije zaštitila afričkog/malijskog suca Komana Coulibalyja koji je poništio američki gol Ako želiš prirediti svjetsko prvenstvo, moraš sam stvoriti infrastrukturu, pa i ako to košta 4 milijarde dolara, koliko je Južnu Afriku koštala organizacija svjetskog prvenstva - a profit od ulaznica, sponzora i TV-prava ubire FIFA. Gubici su tvoji, a profit njen: profit se privatizira, a gubici se podruštvljavajuna utakmici sa Slovenijom? Ostale suce je zaštitila iako su radili veće pogreške. Zašto ga je suspendirala i ponizila? Je li htjela reći: ma znate kakvi su Afrikanci - naivni i tupavi pa još uvijek ne kuže nogomet!? Kao što kaže Jon Spurling, autor knjige Death or Glory - The Dark History of the World Cup, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, 1974. godine, mislili smo da su Afrikanci naivni i tupavi i da još uvijek ne kuže nogomet kad je zairski nogometaš Mwepu Ilunga na utakmici s Brazilom prije brazilskog izvođenja slobodnog udarca, loptu šutnuo van terena, tako da se činilo da Brazilcima ne dopušta da izvedu slobodni udarac. Gledatelji su se smijali. I Brazilci isto.

To su tada proglasili „bizarnim trenutkom afričke naivnosti", ali zairski nogometaši, prvi podsaharski Afrikanci koji su se uvrstili na Svjetsko prvenstvo, zapravo su se samo strašno bojali da kod rezultata 3:0 ne dobiju još jedan gol jer im je brutalni, krvoločni, paranoidni zairski diktator Mobutu Sese Seko Kuku Ngbendu Wa Za Banga - koji je prije Svjetskog prvenstva zabranio sve prelaske u strane klubove - zaprijetio da će se iskaliti na njima i da nikada više neće vidjeti svoje obitelji ako protiv Brazila

Svjetsko prvenstvo u fašističkoj Italiji 1934.

izgube s više od tri gola razlike. FIFA nije ni trznula, samo se nasmijala: Ah, ti Afrikanci! Zapravo im je život visio o niti - njihove obitelji su tijekom utakmice bile Mobutuovi taoci. Utakmicu, nasreću, nisu izgubili s više od tri gola razlike, ali Mobutu ih je nakon povratka kući ipak uništio - FIFA opet nije ni trznula.

Fifin slogan Recite NE rasizmu, koji krasi svjetsko prvenstvo, u direktnoj je suprotnosti s Fifinom neoliberalnom eksploatacijom Južne Afrike. Uopće, FIFA je - kao i druge neoliberalne institucije - uvjerena da su Afrikanci skloni tome da gube. Da oni žele izgubiti. Hej, takva je njihova sudbina! I upravo utakmica između Gane i Urugvaja bila je potpuna metafora te sudbine: Ganci su najprije u zadnjoj sekundi drugog produžetka izvodeći penal pogodili vratnicu, a onda su zeznuli i kod jedanaesteraca. Vidite, Afrikanci ne mogu uspjeti! Možemo im davati nove i nove prilike, ali ne pomaže! Ta utakmica ispunila je sve neoliberalne fantazije i proročanstva. Isto tako jako dobro znamo da neoliberalizam, koji inače slavi slobodno tržište i konkurenciju, stvara teške sukobe interesa, klijentelizam i korupciju: FIFA je prožeta svim tim neoliberalnim sindromima koje je prije četiri godine dramatično i insajderski opisao britanski reporter Andrew Jennings (Foul! The Secret World of FIFA: Bribes, Vote Rigging and Ticket Scandals). Fifini podizvođači obično su debelo - prijateljski, rodbinski, poslovno i sl. - povezani s Fifinim vodstvom. Samo aktualni primjer: Phillipe Blatter, Blatterov nećak, glavni je dioničar tvrtke koja je u Južnoj Africi zakupila trećinu svih smještajnih kapaciteta. Jasno, cijenu je onda dobrano podigla - na veliku radost dioničara i njegovog strica. Fair play?

Svi Fifini diktatori

Joao Havelange, nekadašnji predsjednik Fife rado je raspredao o tome kako jako želi nogometnu utakmicu između Izraelaca i Palestinaca jer bi ih ona zbližila i donijela mir i slogu. Ali ništa od toga. Prošle godine su tijekom izraelskog bombardiranja Gaze ubijena tri palestinska reprezentativca, Ajman Alkurd, Vajeh Muštahe, i Šadi Sbakhe. Je li FIFA isključila ili suspendirala Izrael? Ne. Je li ga isključila 2006. godine, kad bi se Palestinci vjerojatno bili uvrstili na Svjetsko prvenstvo da izraelske vlasti polovici palestinskih reprezentativaca nisu zabranile putovanje na odlučujuću utakmicu? Ne. A umiješao se u nogomet, što FIFA strogo zabranjuje i kažnjava. A s druge strane - FIFA je tolerirala Mobutuovo miješanje u nogomet. Nadalje, Čileu je sedamdesetih tolerirala igranje na stadionu na kojem je Pinochetov režim mučio, terorizirao i ubio 3000 političkih zatvorenika - i naravno, sovjetsku ekipu, koja

Brazilski diktator Medici u društvu s Peleom

kvalifikacijsku utakmicu s Čileom nije htjela igrati na tom stadionu, jednostavno je otpisala. Nadalje, tolerirala je brazilsku vojnu huntu koja je kontrolirala svaki korak Pelea i brazilske reprezentacije - i, naravno, tolerirala je to što je brazilsku reprezentaciju, koja je 1970. pobijedila na svjetskom prvenstvu u Meksiku, pomagao sastavljati general Medici, vođa brazilske vojne hunte. Nadalje, tolerirala je haićanskog diktatora „Papa Doca" Duvaliera, koji je sedamdesetih kupovao pobjede haićanske reprezentacije. Nadalje, tolerirala je argentinsku vojnu huntu koja je mučila, terorizirala svoje političke protivnike - 1978. joj je dodijelila organizaciju Svjetskog prvenstva, koje nije bilo ništa drugo do jako skupa i dobro orkestrirana  promocija brutalne diktature. Jasno, Argentina je morala pobijediti! Hej, čak si je suca izabrala sama! FIFA je, dakle posve mirno tolerirala režim generala Jorgea Videle, kojem su nekoliko godina kasnije sudili zbog zločina protiv čovječnosti - mnoge je skrivio tijekom Svjetskog prvenstva. Nadalje, tolerirala je argentinsku huntu generala Galtierija, koji je 1982. - i to uoči Svjetskog prvenstva u Španjolskoj - napao Falklande. I ne zaboravite da je 1934. godine organizaciju Svjetskog prvenstva dodijelila Mussoliniju, koji je znao kako Italiju dovesti do titule svjetskog prvaka - prije utakmica talijanske reprezentacije večerao je sa sucima koji su potom sudili na tim utakmicama.

Ali Fifina vezanost za diktatore nije slučajna: to je, naime, tipični neoliberalni sindrom. I neoliberalne institucije kao što su Svjetska banka i MMF vole diktatore. Iz posve praktičnog razloga: s diktatorima se lakše dogovoriš nego s demokratski izabranim predsjednicima ili parlamentima koji su kod neoliberalnih reformi vrlo oprezni ili suzdržani jer ih deregulacije tržišta i privatizacije državne imovine mogu koštati mandata. Zato nije čudno što FIFA tako arogantno odbija uvođenje kamera koje bi

Argentinski diktator Videla u društvu s Passarellom

sucima omogućile pravednije i demokratičnije suđenje. Hej, sa sucem se lakše dogovoriš nego s kamerom. Sučevu subjektivnost lakše kontroliraš od subjektivnosti kamere.

Nogomet ima socijaldemokratske korijene. I kao što ste primijetili, FIFA se pretvara da je još uvijek tako: kao, svi mogu sudjelovati, svi imaju iste šanse, svatko može pobijediti, svatko može doći do kraja, svatko može nadmašiti svakoga. Neoliberalizam, koji se pobrinuo za industrijalizaciju nogometa i koji je socijaldemokratsku romantiku nogometa pretvorio u antičke ruševine, to razotkriva kao laž: tko još vjeruje da svi stvarno imaju iste šanse? Tko još vjeruje da svatko može doći do kraja? I tko još vjeruje da svatko može pobijediti svakoga? Za brazilskog nogometaša Garrinchu su rekli da je driblanje učio bježeći pred policijom. Pitanje, pred čim bježi Maradona, koje je prije nekoliko godina famozno postavio urugvajski pisac Eduardo Galeano, sada je samo još retoričko.

Tagovi: Svjetska banka, svjetsko prvenstvo u nogometu, Svjetska nogometna federacija (FIFA), Međunarodni monetarni fond, rasizam