dodaj komentar 38 komentara

1. Kurbla14.11.2011. 02:25#1
   Vrlo zanimljivo. Ali zašto organizator želi umanjiti ulogu feministkinja 1970-ih godina? U čemu je stvar?
2. mala14.11.2011. 11:17#2
   dosadne ste. ako je feminizam, a slično vrijedi i za lgtqb itd abecedu nezanimljiv nama ostalima to je upravo zbog ovakvih tekstova. dosadne ste samo se bavite sobom i vlastitim egoima i vlastitom ulogom u povijesnim udžbenicima. meni vaša imena ne znači ništa, mlada sam žena u 20ima i nezaposlena sam magistra struke humanističkih znanosti. Kako se vi bavite mnome i meni sličnima? Znate li vi velike feminističke zvijezde da su žene baza radnog pogona u svijetu? no ipak ne vidim da pišete o tome? ne pišete o pogonu koji pokreće ekonomiju i društvo. ne pišete o tome da su žene neravnorpavno plaćene ni o tome da je hrv. druga zemlja u europi po broju nezaposlenosti mladih, a što mislite tko čini veći dio tih mladih?
   
   historijski kontekst je bitan, ali bitno je da se zna čime ste se bavile u 70ima, a ne tko se time bavio. Boli me drek za vaša imena, a vaša produkcija i nije neka, stoga se radije zakopajte u rad nego što popuštate ogorčenosti i jalnosti u sebi da se bavite time tko vas nije izabrao gdje. to je tako tinejđerski. nemam se nikakvu želju teorijski družti s vama, velikim feministicama jer se bavite samo sobom, zaslužujete salvu uvreda i medijski linč.
3. Sorrel14.11.2011. 13:02#3
   Valjda su "izbrisale" prošlost da bi uzdigle sebe i svoje "zasluge" u borbi za prava žena.
4. ap14.11.2011. 15:13#4
   @ mala
   
   Dobro argumentiraš i iskazuješ gnjev, ali podosta je to i u prilog tekstu i autorici.
   
   Ne radi se samo o osobnostima/egoima, feminizmu i ženama nego podosta i u prvom redu o općim i osnovnim pitanjima, proturječjima, činjenicama i smkjerovima (rješavanjima ...).
   
   Ako ništa nema veze nego ono sada i/ili ono sutra, onda ni to nema veze jer je ono sutra sutra a ne sada a ono sada već prošlost čije sjećanje i spominjanje iritira jer nakon 3 sekunde teče jako puno novog, pa i nove tko zna koje reprize starog.
   
   Ako nema veze što se grubo laže-maže, mažnjava, uzurpira, pod naj naj glupira i sipa gluposti .... onda ne treba ništa jer je odna i onako toga previše, previše je u modi, pa ako nema veze onad nema veze sve skupa ili ima veze...
   
   Dio toga se slobodno odlučuje, pa i ti i svatko, i nije nužno niti nužnost nužnost da se u toku svijesto ovo i drugo napisano uzme ovako ili onako ili onako nego može na razne načine a podatno je i za razne dodatne (re)kreacije i životne situacije poze, položaje, djelove igre, igre .....
   
   Npr. ja uzimam ovaj tekst izvan kontekste feministkinja i žena, kao jedan od rijeđih o ec sfrj području i životu koji je dovoljno inteligentan te istovremeno estetski i erotski (životno, eros = život) podatan/ima svojstva za daljnje igre s tim. Za dalje je zanimljivo da ratno i drugo profiterska i razna navodno nova i revolucionarna smjeranja opet uspješnijim čine napoleonsko-lenjinističko-staljjinističke itd. imperijalne adaptacije nego trockisitičke, slobodno koketne i modne, proturječnije i uvijek modernije adaptacije. Tj. retro unutar istih orjentacija na osvajanja i rentu opet ide pomalo uspješnije. Stariji komadi koji dolaze kasnije i koriste retro kao posve novo neočekivano, a zapravo pretežno, izbacuju iz igre i ono što se ništa ne može izbaciti iz igre i takta jer je tako po defaultu (npr. prijateljice Vesnu Pusić i Slavenku Drakulić). Ključne nijanse su žižekovsko-soroševsko-retro skj samo upravne modne fore - dok default modni modernisti gube pažnju na poze novog moderniteta, stari provjereni igrači i igračice se i nepripremljeni i ad hoc i bilo kako nameću i preuzimaju organizaciju, sekretarice i sekretari postaju gensek-ice i gensec-i i, htjeli ne htjeli, radi spašavanja čovječnosti čovjeka (Žižek) osiguravaju podršku više nego Enver Hodža (npr. predsjednik Josipović) ili i više, kao ovdje.
   
   Imam na umu slabost i razno ostalo, što lako može, samo ako i kad hoće, dovesti sav taj modni imperijalizam na bezuvjetnu kapitulaciju.
5. Sanja Sarnavka14.11.2011. 15:26#5
   Hvala, Nado. Iako nisam bila dijelom feminističkog pokreta u Jugoslaviji, i upravo zbog toga, drago mi je da si se oglasila i pojasnila neke vrlo bitne stvari. Analiza i dijagnoza trenutnog (odnosno, već dugo godina postojećeg) stanja bolno je precizna. A šuti se kako naša sramota ne bi postala javnom i pružila zadovoljstvo ozbiljnim i opsanim protivnicima, ujedno posjednicima svih oblika moći koje se može zamisliti. Ako nismo u nekim grupacijama, povukle smo se u svoje male utvrde i radimo što možemo, ali čitavo vrijeme s jezom pri pomisli na susret s onima koje su nas odbacile - kao opasne, jake, samosvojne ili tko će ga znati zbog kojih samo njima razumljivih razloga. Umjesto otvorenih razgovora u kojima sudjeluje sve koje imaju pitanja i traže moguće odgovore, bez obzira na količinu uzajamnih (ne)ljubavi, danas živimo klanska okupljanja i svjedočimo podmuklim zakulisnim igrama u kojima se šaptom, uz okrenuta leđa, podriva sve koje su Druge i Drugačije. Još jednom, hvala. Ponovno čitam Lydiju Sklevicky. Niti jedna Redaktura neće umanjiti važnost njezinih tekstova. Kao ni tvojih, ili Vesne Kesić...Sanja Sarnavka
6. Ivica Beskičmanović14.11.2011. 15:44#6
   Zanimljiva tematika, pogledajte ima veze i s ovim tekstom
   
   http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/prava-muskaraca-novina-u-hrvatskom-vokabularu
7. @mala14.11.2011. 23:50#7
   a jel ti, "dijete drago" čitaš išta osim samu sebe. o ženama na tržištu rada stvarno ima i tekstova i istraživanja - i na stranicama CESI-ja i kod BaBa, pa čak i na službenim stranicama Ureda za ravnopravnost spolova, a pretpostavljam i na CŽS. treba se ponekad i informirati, umjesto na tuđu ljutnju opaliti vlastitu. inače sretno tebi na tom tržištu, da se malo okreneš oko sebe vidjela bi da je to svačiji problem, pa da nešto valja i poduzeti...
8. Nada Ler Sofronić15.11.2011. 11:54#8
   O dramatičnom stanju u kome se nalaze žene na tržištu rada, a i globaliziranim tržištima ženske radne snage i živog "ženskog mesa", naročito u našim, post-socijalističkim, tranzicijskim uslovima evo, naprimjer nešto što je objavljeno prije par dana. Dakle, bavim se time i te kako. I to smatram ključnim za položaj žene danas. Iako sam "veteranka" iz burnih sedamdesetih. Lijep pozdrav komentaorici "mala"
   http://www.radiosarajevo.ba/novost/67582/nada-ler-sofronic-zene-99-i-pokret-okupacije
9. mala15.11.2011. 13:28#9
   nop, sorry Nado, moju teorijsku potrebu ne zadovoljavaju ova tri paragrafa s općim mjestima.
10. ap15.11.2011. 14:13#10
    Ex i now jugoslavenski laboratorij ili transjugoslavenski prostor kako navode ove organizatorice (u duhu "Transjug", "Transšped" i razne druga transportno-špediterska poduzeća i organizacije, pa i kao Transilvanija sa grofom Dakulom i razno)
    
    tj. zemlje bivše Jugoslavije (SFRJ, zapadnog Balkana, jugosfera ...)
    
    su sve više napredovale i zrele i vodeće za SSR - savez slabih i različitih ili eseser (ne "SS" i ne SSSR i ne esseker i nego eseser) i velike do prestrašne promjene unutar istog, za nešto posve različito (something very different), za sve reprize svega ali na jednom i sada konačno, ah, sa velikim sudjelovanjem slabosti i različitosti.
    
    Svaka zemlja predvodi na svoj način. Npr. politički se istovremno odvijaju izborne i postizborne kampanje na veoma razlit način ali sve isto sa montipajtonovski način s geslom "and now something very different" + "arbeit mact frei" (rad sve rješava i oslobađa) + "ideje naše, gorivo vaše" + "tko je jamio jamio, tko je ubio ubio, tko je silovao silovao ... može to konačno na miru rentati" i razni ostali bućkuriš istog sranja i pakovanja ali kao novo svjetlo, pravda, konačna pobjeda, tip top EU itd. konačna avangarda ...
    
    I šta drugo nego uz malo pažnje to vidjeti i uvažiti, kada je tolika volja, odlučnost, složnost i nadasve vapaj svih naprednih snaga za tim? SSR savez slabosti i različitosti na krilima tog dugog napredovanja i duge kulturne revolucije više ne može izbjeći svoju ulogu i sudjelovanje. Razloga za skepsu uvijek ima i lako se nađe i još lakše tako ide, ali ni neizbježnost se više ne može posve izbjeći, tim više što za to ne treba ništa ili samo manje svega obzirom da napredovanja i revolucija izvrnosti, pobjeda i raznih avangardi neumorno i nesebično djeluje i priprema sve za SSR.
    
    A kada SSR kroči na scenu i svečanost krene ....
11. Lucija Sančes16.11.2011. 14:06#11
    Nado dobro si napisala tekst, posebno mislim da je na dobrom tragu ova teza o odnosima (prijateljskim i neprijateljskim) među feminstkinjama kao determinirajućem faktoru za to kome su se, a kome nisu, slale pozivnice na konferenciju. Drugim riječima, mislim da je tu želja za refleksijom feminizma na ovim prostorima kao i njegovim 'socijalističkim' kontekstom bila od sekundarnog značaja što si i sama navela a što se i pokazalo samom praksom brisanja tih tema iz programa. Ta konferencija prije je bila prilika da se pokupe dobre pare, da se opet vidi i hihoće sa "frendicama" i "sestrama" i da se malo misaono troši (po principu da su važnija nepovezana i visoko riječita individualna teoretiziranja- a nerijetko i hvalospjevi jedna drugoj - nego da se kolektivno reflektiraju neka bitna pitanja)
    
    Međutim, također postoji jedna teza u tvom tekstu koju stalno provlačiš a koja mi nije jasna. Naime ti pišeš:
    
    "Šta više, u intrevjuu Kašić arbitrarno, u duhu naslova konferencije, proglašava lijevu, anti dogmatsku, antiautoritarnu i anti kapitalističku orijentaciju našeg feminizma i njegovu utopijsku energiju, nedjelotvornom i štetnom za današnji feminizam "
    
    Sada, meni nije baš jasno o kojem to našem feminizmu pričaš a koji je imao lijevu, antiautoritarnu - i još važnije - ANTIKAPITALISTIČKU orijentaciju? Ako imaš ikakve reference molim te ih naglasi kako bih se mogla informirati o tome. Ovo te pitam zato jer sam ja bila uvjerena da feminizam na ovim prostorima teško da je i u jednoj svojoj fazi imao takvu orijentaciju. Takva mi se orijentacija, u našem kontekstu, tek čini potencijalnom budućnosti... Ova tvoja teza me posebno zbunjuje ako se ona pritom odnosi na kontekst 70-ih/80-ih godina, jer je tada feminizam prema nekim mojim analizama bio ustvari generalno liberalnog karaktera, ili u najboljem slučaju liberalno-lijevog karaktera (dakle, teško da se radilo o antiautoritarnosti a još manje o antikapitalizmu). Ovome u prilog možda ide i sam kontekst tih vremena (da se trebalo suprostaviti nečemu što je nominalno bilo 'socijalističko'), brojne autorice poput Đurđe koju spominješ su navele inspiraciju zapadnim feminizmom u tim vremenima (što ne znači da su svi bili liberalni, ali onaj politički uglavnom jest) a i jedan paradigmatski primjer toga je možda Drakulićkina knjiga "How we survived Communism" koja vrvi čak jeftinim liberalizmom (komunizam=loše, kapitalizam=super, a sloboda se mjeri slobodom izbora između šminki i puno proizvoda)... Možda i griješim oko Drakulićke jer sam davno čitala tu knjigu, ali ovo je bio generalni dojam koji sam dobila nakon nje. Vesna Pusić teško da se može okarakterizirati tim lijevim orijentacijama (ali opet ne znam kako je onda disala) itd.
    
    Uglavnom ono što mi nije jasno je sljedeće:
    - misliš li pod ovim orijentacijama na feminizam 70-ih godina generalno (što mi se čini moram priznati pogrešnim karakteriziranjem)
    - ili misliš na jednu frakciju/tendenciju unutar femnizma tog perioda? Koju?
    
    U svakom slučaju bilo bi ljepo vidjeti neke refence za tu tvoju tezu da se prije svega, ukoliko one postoje, informiram o tome...
    
    
12. Nada Ler Sofronić16.11.2011. 19:56#12
    Lucija Sančes, da te nema trebalo bi te izmisliti! Beskrajno ti hvala na pitanjima. I to iz dva razloga:
    1.Jer si mi sada potpuno osvijetlila možda najvažniji razlog manipulacija sa brisanjem 70-tih i 80-tih iz programa te nesretne konferencije -da se ne čuje istina kako bi se i dalje operisalo stereotipima o buržoaskom, neoliberalnom karakteru neofeminizma 70-tih. i 80-tih. Jer bi valjda najnovije salonsko ljevičarenje društva oko Centra za ženske studije bilo lako prepoznato kao reciklaža.
    2. Jer si mi omogućila da makar i ovako, kada je to programom konferencije onako grubo onemogućeno, da koliko dozvoljava prostor i forma odgovora na kometar, kažem par ključnih stvari.
    -Lucija, taj pokret jeste bio antikapitalistički i istovremeno vrlo kritičan prema dogmatskom marksizmu i etatističkom socijalizmu. To je njegova suština. Taj je smjer apsolutno preovladavao.
    Pred sobom slučajno imam jednu od knjiga iz čuvene edicije „Altrenative“ (1983 godina, Radnička štampa,Beograd) Mišel Baret : Potčinjena žena , za koju sam pisala predgovor. I evo ti samo nekoliko citata iz tog predgovora:
    “ Činjenica da se narazvijenija misao i praksa oslobodilačkih pokreta žena nalazi u razvijenim industrijskim zemljama Zapada, i da niče iz njedara gradjanskog društva, samo plitkom umu može poslužiti kao argument o karakteru pokreta („buržoaski feminizam“ , „pomodarstvo sa Zapada“ is.) Kriterijum kojim bismo se morali rukovoditi ako se pitamo o idejnim i praktičnim koordinatama pokreta jeste prije svega da li se on javlja kao apologija ili pak kao teorijsko praktička kritika...kapitalizma...“ A naše su prijateljice, feministkinje sa Zapada žestoko kritikovale patrjarhalnu i antižensku politiku kako kapitalističke države same tako i politiku androcentrične ljevice. Imale smo sličan problem!
    „...problemi koji se otvaraju kada se postavi pitanje kako kapitalistički način proizvodnje subsumira predgradjanske oblike patrijahalizma i na koji se način oni kao feniks pojavljuju u oblicima etatističkog socijalizma, pokazuju koliki značaj i za sam marksizam ...ima problematika oslobodjenja žene.“
    Dakle tretirala sam (smo) patrjarhalizam kao strukturni, žilavi elemenat kako predgradjanskog društva, tako kapitalizma, tako i etatističkog socijalizma.
    „Pitanje samooslobodilačke prakse žena u okvirima kapitalističkog društva ...ukazuje na to da do poboljšanja položaja žena ne dolazi zahvaljujući unutrašnjoj dinamici kapitalizma kojeg pokreću njegove vlastite protivurječnosti, (naprotiv, dolazi do pogoršanja tog položaja) podcrtala NLS, već da su postignuća na polju oslobodjenja žene i socijalizacija funkcija porodice rezultat upravo borbe žena. I to je pouka savremenom marksizmu koji i sam sve više zauzima stav da se razvoj novovjekovnog društva zbivao i zbiva, kroz dijalektiku kapitalističkih protivurječnosti i emancipatorske prakse koja se ne može svesti na logos kapitala“
    U tim vremenima mi smo se zalagale za otvorenost snaga ljevice prema nezavisnim ženskim pokretima , za revalorizaciju političkog značaja ličnog života u političkim programima i akcijama ljevice i za prevazilaženje hijerahijskih formi socijalističkih organizacija. Nismo željele da budemo transmisija tada jedine partije. Zalagale smo se za autonomiju progresivnog ženskog pokreta.
    -Taj pokret jeste bi prije svega i u najvećoj mjeri antiautoritaran : neofeministički pokret u Italiji je i čak i započeo sa čuvenim DEMAU grupama : demistificirati autoritarizam, a kao što ćeš vidjeti kad otvoriš link koji ti šaljem , puno je bilo italijanskih feministkinja na skupu Drug-ca Žena 1978 na njemu, jer su nam bile jako bliske i problemi jako slični. Na linku ćeš vidjeti hronologiju feministički orijentisanih programa samo u Studentskom kulturnom centru u Beogradu-a stvari su se odvijale širom tadašnje Jugoslavije! Teme će ti same reći o čemu se radi: izrazita antiautoritarna, antidogmatska i antikapitalistička pozicija.
    http://www.awin.org.rs/tri-d/revidirana-hronologija-feministi%C4%8Dki-orijentisanih-programa-realizovanih-u-studentskom-kulturno
    
    Prelistaj časopise, potraži na primjer knjige iz biblioteke Alternative za taj period. Prelistaj časopise Student, Vidici, Pogledi, Republika, Dometi, Argumenti, Pitanja, Marksistička misao, Marksizam u svetu, Lica itd. Nešto kasnije Kruh i ruže itd itd.
    
    U svakom slučaju ozbiljna rasprava o značaju ovih ideja za drugačiji svijet koji danas nije samo moguć nego i nužan tek pretstoji. Ali takav skup mora biti organiziran na sasvim drugačijim principa od onih koji su bili predmet moje kritike.
    
    
13. Katarina Vidović16.11.2011. 20:13#13
    Feminizam kojeg su predstavljale i zagovarale jugoslavenske intelektualke (okupljene uglavnom u akademskim kružocima/sekcijama) od '70-tih do kraja '80-tih bio je socijalistički u svom generalnom određenju (pogledati reference u tekstovima koji su objavljivani u tadašnjim časopisima, gdje dominiraju predstavnice marksističkog i socijalističkog feminizma) i post-strukturalistički u teorijskom usmjerenju. Bio je iznad svega anti-autoritarni u odnosu na dominantnu marksističku ideologiju (uključujući i kritički marksizam čiji su nositelji bili tzv. praksisovci). Slavneka Drakulić (tada i Ilić) nije se bavila feminističkom teorijom, nego je novinarski obrađivala društvene fenomene.
    
    O prihvaćanju liberalnog feminizma (točnije rečeno reformski orjentiranog stava prema tzv. ženskom pitanju) može se uvjetno govoriti u razdoblju od kraja '80-tih pa do danas. To je razdoblje izdašnog financiranja organizacija tzv. civilnog društva, kad se ženske grupe "profesionaliziraju" i postaju organizacije odgovorne financijerima (čijem novcu u najvećoj mjeri i duguju svoj nastanak i opstanak), a ne ženama u čije ime govore. U tom kapacitetu, ženske grupe postaju ekskluzivne zastupnice "ženskih interesa" i ulaze u "pregovore" s državom (najčešće izvršnom vlašću) oko reformi zakonodavstva i javnih politika. Drugi aspekt ove pojave vidljiv je u nastojanjima da se "teorija" odvoji od "pokreta" i etablira kao "ženske studije" na Sveučilištu. Naravno, radi se o post-modernoj, post-kolonijalnoj, i drugim pomodarskim pravcima liberalnog feminizma.
14. Lucija Sančes17.11.2011. 12:05#14
    Draga Nado i Kate - puno vama hvala na odgovorima, smjernicama i refencama... koje su dodatno, ali u pozitivnom smislu, zakomplicirale situaciju sa kategorizacijom feminizma na našim prostorima. Svakako ću pogledati reference koje ste naveli jer mi izgledaju izrazito osvježavajuće.
    
    Nado, mnoge teze koje si iznijela u tom predgovoru koji navodiš, a koji su kako tvrdiš prevladali u tom valu feminizma 70-ih, su ustvari na liniji sa onim što i ja osobno smatram nekom smislenom (i potencijalno revolucionarnom) feminističkom politikom. Koliko sam shvatila mogli bi reći kako je glavna okosnica tadašnjeg feminizma bilo uvođenje feminističkog (u smislu analize i kritike) u socijalistički diskurs/projekt (tu ne mislim isključivo na 'realni socijalizam' nego na socijalizam kao jako široku plejadu ideja i pokreta) - i to u slučaju Jugoslavije ne samo u smislu nekog apstraktnog teoretiziranja nego i u smislu konkretne prakse tzv. 'relanog socijalizma'. Posebno vrijednim smatram da se, ukoliko sam shvatila točno, okretalo i kritici svakidašnjeg života(što i jest svojstveno feminizmu) u socijalističkim društvima kroz paradigmu 'žene' i njezine patrijarhalne opresije. Kako si me ispravila, to se nije radilo na način da se podilazi kapitalizmu i tada već (neo)liberalnim teorijama, već su se paralelno kritizirale i one (posebno kod feministkinja na zapadu jer je to uostalom i bio sistem pod kojim su one živjele). U potpunosti se slažem da se feminizam tih godina ne može mjeriti time odakle je proizašao (sa Zapada), iako mislim da ga je možda preciznije pozicionirati unutar Novih društvenih pokreta - NDP (a ne tek građanskog društva, iz razloga jer su mnoge tendencije NDP bile kritične spram građanskog društva i zahtijevale njegovu transformaciju), nego prema tome završava li kao apologija kapitalizma (ili čak državnog-kapitalizma/etatističkog socijalizma). Tu vjerujem imamo različite odgovore jer je i sam feminizam bio podjeljen po tom pitanju, ali mi je drago da ste se inspirirale ovom tendencijom koja se postavila kritički i spram kapitalizma.
    
    Kate smješta obrat feminizma prema liberalizmu krajem 80-ih godina pa bi me zanimalo, ukoliko vam se da pisati o tome, da navedete neke razloge za koje smatrate da su to toga doveli? Sa druge strane, što se tada dogodilo sa tom antiautoritarnom, antidogmatskom i antikapitalističkom orijentacijom? (Vjerujem da u tim vremenima – promjene socijalnih formacija, etničkih ratova i fanatičnog anti-socijalizma – nije bilo lako držati te pozicije, a i mislim da su konkretne povijesne okolnosti nametnule neke druge prioritete). Uglavnom zanima me kako se desio taj preokret i hegemonijsko formiranje liberalnog, profesionaliziranog i etatističkog/elitističkog feminizma kojem svjedočimo danas?
    
    Za kraj samo mogu reći da sam ja sa feminizmom startala u 2000-im godinama (iako sam puno ranije postala dio socijalističkih antiautoritarnih pokreta), tako da sam vrlo mlada generacija kojoj mnoge stvari iz prošlosti nisu poznate (a to je ponajprije osobna krivica, a ne toliko krivica CŽS) i koja je uglavnom svjedočila konkretnom, tada već dobro etabliranom, (neo)liberalnom, reformističkom i profesionalnom feminizmu. Svjedočiti tome često me puta ostavljalo očajnom jer sam pripadnica radničke klase,prekarijata i jer mi je klasna perspektiva i klasna eksploatacija (i kao radnice i kao žene) odavno već bila bitna i centralna, ali je ona kao takva ili ignorirana ili netematizirana u hegemonijskom feminizmu (koji u Hrvatskoj bez sumnje predstavlja CŽS). Ne kažem da se neki u feminizmu kod nas nisu bavili npr. tržištem rada, ali je veliki problem bio da u tu analizu nisu uključili klasnu perspektivu, dakle te neke naočale za čitanje. Nahodala sam se po raznim „gender“ i „ženskim“ konferencijama i ono što me iznova zaprepaštavalo jest upravo činjenica koliko je čak i malo feminizma (u smislu pokreta za oslobođenje i žena i muškaraca) u tim kontekstima ostalo, i koliko se odlazilo u 'kule bjelokosti' sofisticiranih teorija, miljama udaljenih od konkretnih problema žena i eksploatacije. Ako je 70-ih godina socijalizmu i ljevičarskim grupama itekako bila potrebna inekcija feminizma, smatram da je danas obrnuto slučaj.
    
    Zato je stvarno super vidjeti da ste se i vi već davno prije bavile tim pitanjima i da od te točke možemo početi ozbiljnu raspravu o budućnosti. Super je i vidjeti kako neke od vas još uvijek stoje na toj liniji i razmišljaju na taj način. Kao pripadnici mlađe generacije vjerujem da su nam takve rasprave nužne i potrebne, a i osobno poznajem mnoge žene i muškarce koji smatraju isto. Posebno smatram da je potrebno nanovo uspostaviti dijalog između 'revolucionarnog' feminizma i ljevice, posebno ako nam je cilj bavljenje sa konkretnim pitanjima i ako želimo doseći što veću razinu emancipaciju.U tom smisslu mislim da malo možemo očekivati od akademije (u koju se CŽS toliko želi uvući) jer mi se čini da je „hod kroz institucije“ otupio vrijednu, kako feminističku tako i ljevičarsku kritiku. Ovo valjda možeš interpretirati i kao apel da napravimo nešto konkretnije, neku novu diskusiju i na drugačijim osnovama od CŽS – egalitarno, drugarski, ozbiljno i strategijski. Jer isto tako mislim da i vi stare 'babe' :) puno možete naučiti od nas mlađih žena...
15. Katarina Vidović17.11.2011. 13:26#15
    Draga Luce,
    
    tražiš da navedemo neke razloge za koje smatramo da su doveli do "obrata feminizma prema liberalizmu". Ono što ja mogu reći i iz osobnog iskustva i iz relativnog poznavanja događaja s "feminizmima" na Zapadu, u nas se ponovilo ono što se tamo već dogodilo: uspjeh u etabliranju feminizma kao korpusa znanja i otvaranje katedri za ženske studije (negdje su se zvale feminističke, negdje rodne, ali ipak prevladava naziv ženske studije) doveli su do kooptiranja feminizma u akademski diskurs i prekidanja vitalne i samo-determinirajuće povezanosti feminističke teorije i pokreta za oslobođenje žena. Naravno, nema mjesta generaliziranju, ali to je bio prevladavajući trend.
    
    U nas se podjela na "teoriju" i "praksu" dogodila po osnivanju SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja, kad smo mi koje smo to organizirale (prethodno osnovavši "Žensku grupu Trešnjevka" čija misija je bila samo-osvještavanje žena kroz aktivizam), bile označene (bolje rečeno etiketirane) kao one koje se bave praksom, a intelektualke (uglavnom iz sekcije "Žena i društvo") su za sebe pridržale pravo bavljenja feminističkom teorijom. Od tada je jedini smisao teorijskog bavljenja feminizmom bio pribavljanje akademskog statusa.
    
    Drugi razlog također donekle ponavlja obrazac koji se već dogodio na Zapadu, a tiče se kooptiranja ženskog aktivizma od strane države kroz ngoizaciju i profesionalizaciju. Drugim riječima: za provođenje ženskih akcija nuđen je novac (od inozemnih fondacija na početku '90-tih, a kasnije i od države). Infuzija novca u ženski aktivizam uvijek je veliki izazov, ali jedino tamo gdje ženski pokret ima dugu i osviještenu povijest autonomnog djelovanja, postoji šansa da žene zadrže autonomiju djelovanja. U Hrvatskoj to nije bio slučaj. Ovdje je novac najčešće bio glavni poticaj osnivanja ženskih grupa (najčešće grananjem iz početne grupe), što je ubrzalo cijeli proces otuđenja žena i ženskih organizacija.
    
    Ako dakle pod "liberalnim" feminizmom smatramo pacificirani dio ženskog pokreta (kroz ova dva procesa kooptacije i kupoprodaje, koja sam ukratko naznačila), koji sada funkcionira kao novi parazitski sloj na grbačama žena, onda se može uočiti da je patrijarhalni sistem koristio jednaki obrazac neutralizacije ženskog pokreta gdje god se ovaj javio. Pitanje je samo, zašto smo si to dopustile, ako smo mogle vidjeti da se to drugdje događa? Zašto nismo preuzele modele otpora toj hegemonističkoj praksi, koji su postojali i za koje smo također (barem neke od nas) znale?
    
    Odgovor na ovo pitanje možemo tražiti samo zajedno, ako sa svojih očiju odlučimo maknuti ideološke koprene svake vrste.
16. Kurbla17.11.2011. 14:16#16
    Katarina Vidović:
    
    "Pitanje je samo, zašto smo si to dopustile, ako smo mogle vidjeti da se to drugdje događa? Zašto nismo preuzele modele otpora toj hegemonističkoj praksi, koji su postojali i za koje smo također (barem neke od nas) znale?"
    
    Za koje modele misliš da bi mogli biti uspješni, ukratko?
    
17. Đurđa Knežević17.11.2011. 14:28#17
    Draga Katarina,
    Reči da je do podjele na "teoriju" i "praksu" dogodilo po osnivanju SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja... je krajnje neozbiljno, "argument" na liniji onoga, 'a onda smo se posvađale'. Prije svega niti praksa kao niti teorija ne mogu jedno bez drugoga i prava je šteta a posljedice nesagledive, što ta veza ne postoji a ne postoji stoga što danas u Hrvatskoj nema ozbiljne feminističke teorijske produkcije. Potom, vrlo složene uvjete u kojima je feminizama nastajao 70-tih i njegov daljnji razvoj, nužno rekla bih, u aktivističkom pravcu 80-tih, otpraviti tako jednostavno u dvije rečenice, stvarno propušta uputiti na malo dublju analizu razloga zbog kojih su se stvari upravo tako razvijale. Umjesto toga, personalizirati cijelu situaciju na intelektualke koje valjda drže copyright na teoriju, zamagljuje i upravo sakriva dublje i šire društvene poteškoće i razloge cijelog tog mukotrpnog prelaza. Optužiti intelektualke da im je jedini cilj bila akademska karijera, također, taman da je i istina, a nije, ne govori baš ništa o faktičkoj krizi u kojoj se feminizam tada našao. A kriza je bila razvojna, bilo je pitanje kako dalje nakon što su prvi važni koraci napravljeni 70-tih. Tada, ukratko, tijekom 70-tih, feministkinje su promijenile ne toliko fokus interesa, koliko su proširile interes i ravnopravno pored «odnosa proizvodnje" i "socijalističkog samoupravljanja» uključile više polja interesa. To jest, više se nije govorilo isključivo o kategorijama «klasnog problema» tj. «oslobođenju proletarijata, a time i žene kao proletera» , već feministkinje ukazuju na psihološke kategorije, probleme svakodnevnih odnosa među spolovima koji se perpetuiraju i ostavljaju društveni status quo, impregniran patrijarhalnim nasljeđem i društvenim konzervativizmom. I tako dalje, to vrijeme stvarno čeka svoju pristoju i objektivnu valorizaciju. Svakako, tada je postavljen određeni okvir za daljnje bavljene ne samo aktivizmom već i teorijiom.
    Dalje, legitimno pravo pojedinki da se (teorijski)umore, da svoje interese usmjere na svoje drugovrsne karijere dovesti u vezu sa zloupotrebom feminizma je nikakav argument a i nepristojno je. Više bi nam svima vrijedilo upitati se kako to da se, nakon njihovog povlačenja iz prvih redova, nije našao nitko tko bi nastavio u teorijskom smijeru (Biljana Kašić, koja bi to rado, obzirom na ono malo što se dade pročitati, što je objavila nije moguće uzeti ozbiljno). Kako to da se zaboravlja (evo i ti si ovdje zaboravila) da su pa i u tim trenucima uvjetno rečeno prelaska na aktivizam i one sudjelovale u osnivanju SOS-a (Rada Iveković, Lidia Skelvicky, Andrea Felmdan... sve su one i dežurale, vrlo aktivistički).
    Hoću reći, u ovakvim procesima o kojima bismo rado razgovarale na prinicipijelnoj i analitičkoj razini, svođenje na personalno i sa neprijatnim paušalnostima, neće nas daleko odvesti. A posebice ako je popraćeno i netočnostima.
    
    pozdrav,
    
    djurdja
    
18. Katarina Vidović17.11.2011. 14:55#18
    Đurđa,
    
    predbacuješ mi "personalizaciju", a jedina koja je ovdje nastupila iz pozicije personalnih argumenata si ti - nabrajanjem imena i njihovih "zasluga", uz to nudeći svoju personalnu interpretaciju događaja i odnosa pod činjenice. Zašto me uopće ne čudi da je napad na jedne falsifikatorice i švercerice biografija i života učinjen iz isto takve tvoje (vrlo agresivne) potrebe da falsificiraš i konstruiraš (da ne kažem izmišljaš) povijest ("složeni uvjeti" - fraza koja se koristila onda i samo onda kad je režim htio ili prikriti već napravljeno sranje ili plan da se sranje napravi)? Bilo kako bilo, ja u tomu neću dalje sudjelovati.
19. Lucija Sančes17.11.2011. 18:07#19
    Opet vam hvala na odgovorima i debati... i priznajem da je ovo što ću sada napisati možda velika digresija, ali ste me inspirirale...
    
    Kate, mislim da si dobro opisala neke simptome kooptacije i kupoprodaje ali moram se složiti sa Đurđom da mi se objašnjavanje toga u logici "teorija" versus "praksa" čini nedostatnim (i dalje, potpuno se slažem da razdvajanje istih ne samo da nije moguće, nego je i potencijalno pogubno. Valjda treba inzistirati na njihovoj dijalektičkoj povezanosti). Naime, kako si i sama navela, izgleda da su se kooptirali i "teorijski" i "praktični" feminizam tako da se razlozi nemogu, barem se meni tako čini, tražiti u takvoj argumentaciji jer na kooptiranje nisu bili imuni ni jedan ni drugi (Problem je izgleda negdje drugdje). Sa druge strane čini mi se da se puno veći tzv. socijalni kapital preljavao na aktivističku stranu ove dihotomije, a manje na ovu akademsku (još ni do danas recimo nisu uspostavljeni ni jedni feministički ili ženski studiji na fakultetima dok razne ženske grupe u civilnom društvu cvjetaju, a na radnim mjestima ne postoje).
    
    Međutim, mislim da si dobro navela problem otupljivanja i sofisticiranja feminizma u akademskom kontekstu (tu nije nužno problem u samoj 'težini' teorije, već u tome sa kojom je namjerom, u kojem kontekstu i za koju publiku ona pisana – odnosno jeli ona pisana sa namjerom da se znanje, kako bi rekao Marks, transformira u konkretnu i subverzivnu društvenu snagu (žena) ili da nam članak recenziraju 'pametni intelektualci i intelektuakle' a mi dobijemo poen za naš akademski CV). Jednako tako si dobro navela i problem ngo-izacije i profesionalizacije feminizma. Uvijek kada mislim o ovome nekako mi u misli uleti Max Weber i ono njegovo "politika (ili feminizam) kao poziv ili kao profesija", iako ne smatram da su oni nužno razdvojeni, ipak sam skeptična spram njihovog ujedinjenja – jer jednostavno, ako postanemo 'najamna radna snaga' (socijalnog) kapitala mislim da nam puno bitnije postaje zaraditi plaću a time i prihvatiti namentnute politike (financijera), nego se – onako čisto i beskompromisno – baviti sa feminizmom i temama koje nam nameće sam položaj žena,kontekst vremena, i koje u kranjoj instanci ne ciljaju na reformiranje sistema kapitalizma nego na njegovo ukidanje. Kao i ove stare socijalistkinje ja sam jednako tako uvjerena da emancipacije za većinu žena (koje su pripadnice radničke klase) neće biti dokle god je kapitalizma. Pojedinačni uspjesi (kao što pokazuju i akademske karijere kao i profesionalne feministkinje, ali i političarke) jesu mogući, ali kolektivni izgleda da ne.
    
    Da pokušam to malo bliže dočarati – indikativno je upravo to da su se ovi procesi kooptiranja feminizma, kao i hegemonijska dominacija 'postmoderne politike (anti)identiteta' u akademskom polju i politike 'jednakih šansi' i đender mejnstriminga, dešavali paralelno sa procesima recimo uništavanja tekstilne industrije, kapitalističke komodifikacije raznih usluga (povezanih tradicionalno sa 'ženskim' ulogama) i rastom prekarnog tercijarnog sektora (u kojem masovno rade žene) kao i generalnom tzv. 'feminizacijom' rada (mislim na tip rada koji se generalno povezivao sa 'ženskim' radom – privremeni rad, rad na određeno, gdje je laka mogućnost optuštanja i zamjene itd.). Drugim riječima dok su 'demokratske' vlade i 'progresivni' kapitalisti financirali ravnopravnost žena de jure paralarelno se događala njihova pauperizacija de facto. A o tome, tako mi izgeda, većina organizacija je šutila ili propustila dati neku ozbiljnu i oštru analizu (sa recimo tim klasnim naočalima). Možemo imati super zakone, kvote i ne znam ni ja šta ali dokle god postoji taj klasni filter (sistem) čini mi se da je sudbina žena zapečačena. A trebam li napominjati da su u tim procesima sustavnog uništavanja žena (i muškaraca) mahom sudjelovale i žene (Tatcher, Kosor i ova šefica jebenog MMF-a)? U tome mislim da je liberalni feminizam promašena strategija. Reforme kao takve nisu problem, pitanje je samo kako ih i sa kojim ciljem provodimo i zahtijevamo.
    
    Sa Đurđom se pak ne mogu skroz složiti jer jednako kao što je problem nepostojanje dobre i neke nove teorijske produkcije, kao i možda taj neki srazmjer koji postoji između teorije i prakse, isto tako smatram da je potrebno i promijeniti postojeću politiku i praksu. I tu se možda opet vraćam na ono što je Kate istakla sa kritikom i teorije i prakse... valjda novu intervenciju treba tražiti na obje razine...
    
    Ovo da je to istovremeno i internacionalni problem feminizma se apsolutno slažem (i samo da dodam, nije to smo feministički problem, nego se slične stvari mogu pratiti i kod drugih pokreta, pa tako i onog antikapitalističkog čijim se dijelom smatram).
20. ap17.11.2011. 18:19#20
    Ni ova pitanja se ne mogu minimalno sagledati bez minimalnog viđenja sebe u odnosu sa tim drugim na šta sebe jako referira.
    
    A šta vidimo tu, i tada 1978. g. i osamdesetih, i devedesetih i sada? Vidimo čvrsto opredjeljenje za bolje i najbolje, pretežno za najbolje i isključivo najbolje. Vidimo i mogući mali skriveni nesporazum(čić) u djelu kako, čisto tehnički, čak usko tehnički, praktički oko automatike, čak najuže oko pitanja automatike najboljeg.
    
    Npr. tada 1978.g., čak i u tom SKC-u u Beogradu a i inače u ex SFRJ, je ne samo nicalo nego već djelovalo niz novih incijativa i grupa i mreža. Tito je bio sve stariji i sve manje Džingis kan, a nakon njega su malo do izražaj došli i drukčiji pojedinci, kao npr. Stipe Šuvar kojem su svi jebali mater i na tome izgradili osnove karijera i naprednosti za neoliko desetljeća.
    Dio toga je bio i ostao zasnovana na automatici najboljeg na najjačim krilima automatike najboljeg - samoproglašene avangarde sile/hegemonije i njezine automatike, kao dio toga i repriziranje najboljeg. Tu je na djelu neizbježna nesmiljena bitka za bolje i najbolje.
    Dio toga je bio pretežno novija pojava općenito nezavisno od sile/hegemonije, a djelovi i u odnosu na zapad i na istok, a što je u vezi s činjenicom da su SFRJ i ovo područje na križanju puteva i smjerova te činjenicom nekih prethodnica koje su trasirale i uhodale neke puteve. To je dio pojave SSR-a, saveza slabosti(ih) i različitosti, koja je u tećim modnim eskalacijama boljeg i najboljeg eksploatirana do daske, gažena itd. i koja time (taj SSR) neizbježno trijumfira i odlučuje, naročito sada kada to postaje epoha.
    
    Za ilustraciju evo malo svježih preispitivanjai potvrđivanja odnosa automatike najboljeg - da li hegemonijom ili SSR.
    
    http://www.zamirzine.net/spip.php?article10545
    
    Mirela Holy
    "Istina koju ne priznaju oni/e koji/e prosvjeduju jest da su i oni/e dio iste hegemonije kojoj i ja (nevoljko priznajem da) pripadam. U tom su smislu i ovi prosvjedi samo suptilan način na koji hegemonija održava samu sebe, način na koji hegemonija jača svoj represivni karakter."
    
    anonimni komenta(to)r(ica) 7 mart 2011 09:53
    
    "Naravno da netko tko je sastavni dio sustava i ne može imati drugačije mišljenje nego da se sustav može mijenjati samo iznutra. A to što je već svima očito (stoga ovi prosvjedi) da se sustav urušava sam od sebe pod težinom korupcije (od strane vladajuće stranke) i samodopadnosti guzolizaca (od strane takozvane oporbe, koja bi da dođe na vlast bila jednako nepososobna i zainteresirana jedino za održavanje sustava i sebe u njemu a ne za dobrobit građana), šta s tim? U šta bi to točno trebalo evoluirati?
    Upravo po tome što su prosvjedi kakofonija najrazličitijih zahtjeva i mješavina raznolikih grupacija se vidi da niste dopizdili samo jednom djelu populacije, lijevom ili desnom, već svima. Toliko ste nesposobni da više niste u stanju ni održavati fasadu da radite u korist ičijih interesa, osim svojih."
    
    Mirela Holy, 9 mart 2011 12:30
    "Još smo uvijek previše sebični i pohlepni i netolerantni da bi realizacija takvog društva bila moguća. I ponavljam, ako moram birati između anarhije tipa Mad Max i hegemonije tipa parlamentarne demokracije visokih civilnih vrijednosti, e pa, ipak, radije biram hegemoniju. I upravo zbog toga nisam anarhistica, već socijaldemokratkinja."
    
    Osnova nesporazum(čić)a oko pitanja automatike najboljeg se svodi na - ili anarhizam ili hegemonija,
    
    I tada je partija razlikovala i anarholiberalizami razno drugo, a sam Šuvar i da razno što se deklarira (kliče, samoproglašava) ljevicom i liberalno ljevicom itd. nije ljevica nego prilično ekstremna desnica i esktremni parazitizma i politikantstvo koje uzurpira i hoće sve a ne bi ništa i ništa je. Tj. bogu hvala, raznovrsnije je, nije svodivo na jedno, dvoje ... i onda uže od Džingis kana (uz Džingis kana su i njegovi razni i sluge mogli doći do izražaja, dok u suvrmenoj modnoj hegemoniji najboljeg automatika svodi na voža revolucije-duce-fuehrer-gensek-predsjednik(ca) itd. a odavno i bezlično, niti djelići donjih djelova tijela (šupak, genitalije ...) ili evntualno simulacija toga.
    
    A tek oko boljeg i najboljeg počinje kaos. Kaos (zbrka), bogu hvala, povećava kaos i SSR nije u poziciji samo osuđenosti na čuda i grčevitu borbu, nego se time nude i razne mogućnosti suverenog općenja i odnošenja sa kaosom. To naročito važno sada kada dulja modna opredjeljenja na najbolje idu na konačne i vječne pobjede i diktiraju konačne bitke na sve ili ništa (npr. EU EU ueber alles, izvrsnost, nova svjetla i pravde, stavimo točke na i, okrenimo se budućnosti - odernimo se bilo akkve mogućnosti itd.). SSR nema kuda nego omogućiti sva izražavanja, provjere, potvrđivanja ... i odlučiti šta, kako ... kreirati ... kao i uvijek samo po presingom svega oko svega.
    
    U navednom minimalnom viđenju feminizmu ne gine još sveobuhvatnije iskazivanje, potvrđivanje ... jer muškarci su gaženi i definitivno preteženo pregaženi od Atlantika do Vladivostoka, diljem USA, po Aziji ... tek se po Africi nešto bolje drže.
    
21. Katarina Vidović17.11.2011. 18:40#21
    Što se feminizma, barem kako ga ja shvaćam, tiče, nikad nije bilo dileme da je zbiljska jednakost žena moguća samo u društvu u kojem nema eksploatacije niti hijerarhijskih sustava koji ju omogućavaju (rod, klasa, kasta, rasa...). Vrijedi i obrnuto: društvo bez eksploatacije i hijerarhijskih sustava koju ju omogućavaju, moguće je samo u uvjetima zbiljske jednakosti žena.
22. Lucija17.11.2011. 19:02#22
    Kate - I like! :D
23. ap17.11.2011. 21:08#23
    Bolje nije najbolje a još manje naj naj a još manje vječno i jedino, nije u modi, znak je slabosti, prevladano je i prije ideje, i šta sve ne ... niti je moguće, pa ni hegemonijom.
    
    Prema tome, za bolje je najbolje jedini smjer, u modi ... a u tome naj naj jedina opcija. Da bi to bilo i malo, pa i u ideji i manje od ideje, u samom znaku i minimalnom estetsko-erotskom zauzimanju, nužna je hegemonija, i to jača, nešto što također samo ne jamči pa uz to trena i dodatno nešto za trancendirati granice ništa (od toga) da bi bilo to nešto.
    
    Obzirom da to nije samo za sebe nego neizbježno u raznom prožeto sa širom takvom modnom pojavnošću, dno dna za bilo šta oko toga, pa i maneje više ništa, je šira i jača hegemonija + kurčenje kao trancedencija granica ništa + forsanje / spin / spam + nužni nivo silovanja + automatika + ....
    
    Inače, iako se previše tumači i mjenja i ... da bi se dosegao i održao taj najmanji naj naj modni nivo, to nije jedina pojava / opcija / moda ... nego je sve to manje više djelić načeg sporednog, kao neki dio donji dio probavnog trakta i slično.
    
    Pojavnost je ipak, bogu hvala, uvijek bitno složenija, raznovrsnija, življa, kreativnija ... pa npr. osim jednakosti i uravnilovke i organizacije i reda i hegemonije i moći i snage i mode ... ako ih uopće ima, stalno djeluje, smišlja ... puno veća i složenija nejednakost, nered, zbrka, slabost ... i to ne tek tako, jednostavno ... nego uvijek prije, više, bolje, moćnije ... od hegemonije.
    
    Npr. sada se opet ponavlja sva ona naoko sva razna takmičarska i pobjednička odlučnost, sposobnost, izvrsnost, nadmoć ... a svi manje više znamo da je previše toga prazna parazitsko-forserska oglodana farsa koja nije nikad ništa stvarno niti pokušava niti će a također znamo i previše toga što je i previše toga ... Već sam SSR (savez slabog i raznog) tu i ležeći čini čuda i odlučuje.
    
    Nije jasno zašto se uopće tako dugo u gluplje od bikova na krpu navaljuje na bunga bunga kad je tu fajront i plaćanje ceha, dok toliko boljih zabava svuda iz zagrijavanja opet kreće u velike duge svečanosti? Možda kao modna sirovina za poslove i zarade zaštite okoliša?
    
    Bilo kako bilo, konačno se sve i svi mogu do daske izraziti, potvrditi i slično, da bi onda mogli u tome uživati u epohi SSR-a i sličnom. Zar to nije nadublji i svečani izraz dugog htijenja, volje, ideja i djela, svega, a ništa neće pobjeći i vremena ima i svega? Zar to nije very very nice?
24. Lucija Sančes17.11.2011. 21:21#24
    @ap
    
    na kojem si ti tripu čovječe??
25. Nada Ler Sofronić17.11.2011. 21:55#25
    Ovako veliki broj komentara, ideja, razmjena mišljenja pokazuje da nisam bez razloga reagirala na program konferencije koja eto nije imala panel na kome bi se upravo ovakve teme ozbiljno raspravljale. Ali sad je jasno da će takvih javnih prostora biti, ali ponajmanje na NVO konferencijama. Danas se naprosto osjeća žedj za takvim javnim prostorom. Čak i forumi povodom jednog teksta koji je tek načeo temu postaju javni lokusi ozbiljnih rasprava, pitanja i traganja za odgovorima: gdje smo danas, gdje smo bile na samim počecima i kako dalje.
    Uzavrela globalna scena ukazuje da je ovo povijesni momenat da se identificiraju fokusi, strategije i taktike otpora progresivnog ženskog pokreta danas i ovdje. Zato se nadam da će ovakve rasprave sve više otvarati mlade žene osvajajući nove javne prostore, a same će procijeniti da li im iskustva koje smo mi imale kada smo se supratstavljale logosu kapitala, etatsitičkom socijalizmu i androcentrizmu "nove ljevice", malogradjanskom javnom mnenju itd. mogu biti od koristi. Uslovi jesu novi-ali "stare" utopijske energije niču kao feniks na mjestima gdje ih nismo očekivali -novi proleteri i proleterke preplavljuju globalnu scenu. I ne mogu da se uzdržim od savjeta, mada dociranja ne volim: proleterke, istaknite odmah svoje zahtjeve-nakon pobjede može biti kasno. Bar to iskustvo imamo!
26. Johanna Brenner17.11.2011. 23:11#26
    Pod hegemonijskim feminizmom, Eisenstein smatra da su određene liberalno feminističke ideje postale dio 'zdravog razuma'... i kulture. Posebice, tvrdi ona, ideja da plaćeni rad [najamni rad, kao jedna nužna polarnost kapitalističkog odnosa] predstavlja oslobođenje za ženu široko je prihvaćena...
    Sa jedne strane, kampanje liberalnog feminizma protiv diskriminacije pri zapošljavanju i edukaciji, protiv seksualnog nasilja, za afirmativne akcije i tako dalje, bile su od velike važnosti: njihov je uspjeh trasformirao krajolik našeg ekonomskog i političkog sistema, u kojem su žene sve više sposobne napredovati na poslu, upravljačkom vodstvu i političkoj moći. Sa druge strane, ta ista ideologija koja je potakla legalne i kulturne promjene, otvarajući ustvari više mogućnosti za profesionalno/menadžersku klasu žena , također je upotrebljena kako bi se opravdala eksplaoatcija, osiromašenje i marginalizacija žena radničke klase [Kamensko – kao paradigmatski primjer]... Dok je navodio da reprezentira sve žene, glavno-strujaški feminizam ponajprije je unaprijedio interese žena sa višom edukacijom [i to čak niti ne sve te žene, jer je razmjenska vrijednost visoke edukacije u međuvremenu opala] i da se tako sada... stvorila ogromna klasna podjela prema ženama radnicama.
27. ap18.11.2011. 00:03#27
    @ Lucija Sančes17.11.2011. 21:21
    
    "@ap na kojem si ti tripu čovječe??!"
    
    Na valovima iskustva živog i mrtvog.
    Igrom slučaja, baš kada počinje ova priča o femnizmu u ovim područjima 1978.g. (iako počinje puno prije, kao i sve, npr. prije više od 100 godina aga Matoš predstavlja Ivanu Brlić Mažuranić i Isidoru Sekulić, a Ivan Slamnig nalazi cijeli kontiniutet kroz vječnost), u vezi također isti SKC kao pomoćno, u Beogradu smo nastupili i mi neki drugi a evropski glavni i sporedni časopisi se raspisali o tome. Bilo je to veoma zgusnuto i kaotično vrijeme, to much confusion, a neke pojave po ex SFRj su na taj kaos širile kaos koji je Evropa zapazila od prve i stalno (tu je još prerano ili prekasno ili nema smisla pažnja jer bolje djeluje pomalo i neizravno). Po ex sfrj području smo doživjeli ne samo ratove itd. nego i ukupno preimpresivne beskrajne svjetske priče koje se prožimaju, prepliću ... "Ženski faktor" je u tome puno impresivniji od bilo kakvih predodžbi, znanja, iskustava ... I puno veoma istaknutih žena je jedva dotaknuto i parkirano u ništa. Ali tu nije kraj nego tko zna kakve duge zanimljive priče slijede.
    
    @ Nada Ler Sofronić17.11.2011. 21:55
    
    "Zato se nadam da će ovakve rasprave sve više otvarati mlade žene osvajajući nove javne prostore, a same će procijeniti da li im iskustva koje smo mi imale kada smo se suprotstavljale logosu kapitala, etatističkom socijalizmu i androcentrizmu "nove ljevice", malogradjanskom javnom mnenju itd. mogu biti od koristi. Uslovi jesu novi-ali "stare" utopijske energije niču kao feniks na mjestima gdje ih nismo očekivali ..."
    
    Ne bih htio kvariti poruku, dapače, ali primjećujem da se i razne stare žene kao nikad pojavljuju na sceni. I mrtve, i drugi mrtvaci. Npr. U Srbiji su u špici Latinka Perović, odavno pokojna Isidora Sekulić i nedavno preminula Sonja Savić itd. Kao da sve počinje a ne završava. Prerano je za povijest pojava koje tek stupaju na scenu.
    
28. VesnaKa18.11.2011. 12:36#28
    Sada i ovdje eventualno možemo početi razgovarati o pitanjima koja su se iskristalizirala u ovoj raspravi – kakav feminizam, kuda sve vrludaju feminizmi nastali na nasljeđu Yu inicijativa – jer o pokretu nikako nije mogla biti riječ, ali o tome kasnije - kako i kada je došlo do etabliranja, mainstreamiranja, akademiziranja, endžioiziranja, ukratko kooptiranja i „korupcije“ aktualnog feminizma. Ako je uopće do toga došlo. Moguće je da se o tome pričalo i na onoj „redaktorskoj“ konferenciji, vidjet ćemo kad se pojave pisani tragovi. Na konferenciji, iz znanih razloga nisam bila, u ranijim pokušajima takvih rasprava nisam željela sudjelovati, jer su ostavljali dojam osobnog resentimana koji se kanalizira kroz neke kvazi nove koncepte, a u stvari napada osobe.
    
    Prednost je ove rasprave to što su se uključile neke mlađe žene ( takvima se predstavljaju, iako ne razumijem sasvim zašto nastupaju pod pseudonimima, al ok, to je njihovo pravo) . One, za razliku od nas veteranki nisu sudjelovale u tranzicijskom kaosu i ne nose breme osobnih animoziteta. Njihova pitanja pomažu mi da unesem više reda u vlastita razmišljanja i pokušaj sistematizacije argumenata.
    
    Prvo je pitanje (naravno kategoriziram prema vlastitom doživljaju, ne pretendiram na znanstvenost  ) glasi - kakav je u stvari bio taj ex-YU feminizam i odakle mu pravo da se danas predstavlja kao antikapitalistički, kad se je, po svoj prilici, meškoljio u krilu socijalističkog etatizma. (Uz napomenu da je „kapitalizam“, kao i „patrijarhat“ puno preširoka kategorija da bi samim njihovim imenovanjem postali upotrebljive kao analitičke kategorije, ali recimo da znamo na što mislimo.) Tu se u potpunosti mogu složiti s objašnjenjima koja je dala Nada, pogotovo nakon podsjetnika sa spiskom tema o kojima se raspravljalo na Drug-ca žena i kasnije u beogradskom SKC-u. Nije mi poznato postoje li negdje arhivirani barem naslovi sastanak zagrebačke sekcije Žena i društvo, ali po sjećanju, u pitanju su bile vrlo slične teme i dileme. Kao i na jednom tematskom skupu u okviru tadašnjeg kružoka Čovjek i sistem (praksisovski milje) koji je čitav bio posvećen feminizmu.
    
    Lajtmotiv svih tih debata bilo je upravo pitanje - može li feminizam imati generalni emacipatorski potencijal, kad sasvim lijepo možemo zamisliti i kapitalizam bez patrijarhata? Naš je odgovor, otprilike bio – možda to i možemo zamišljati, ali trenutno živimo u socijalizmu koji je podjednako, ako ne i snažnije od kapitalizma obilježen autoritarnim, hijerarhijskim, patrijarhalnim strukturama i kulturom, negoli realni kapitalizam. Stoga su (univerzalni) lijevi, emancipatorski potencijali koje u tu borbu mogu unijeti žene, itekako potrebni. (Govorile smo i pisale o rodnim odnosima moći u političkoj sferi, ali i unutar obitelji, ukazivale na feminizaciju bijede, migraciju muškaraca iz nekad prestižnih zanimanja (medicina!) u ona koja na tržištu bolje kotiraju, ukazivale smo na dvostruku opresiju i diskriminaciju u ženskim industrijama (tekstilna, kemijska - proizvodnja deterdženata je vrlo težak i otrovan posao). Sve su to bili argumenti kojima smo dokazivale da realni socijalizam i klasna ideologija ugrađena u ustav i politički sustav ne samo da ne rješavaju kapitalistički odnos rada i kapitala, već višestruko eksploatiraju ženu, a ideološki dogmatizam zabranjuje čak i tematizaciju tih problema.
    
    Govorile smo i o seksualnom nasilju, a tog govora u javnosti, vjerovale vi ili ne, do tada nije bilo. Lansirale su ga onodobne socijalne feministkinje (govorim o generaciji osnivačica sekcije Žena i društvo, o razdoblje otprilike od 1978. do polovice 80-tih, kad se javljaju prvi ženski aktivistički projekti, grupa Trešnjevka, SOS o kojima govori Katarina. No i zbog „pukog“ govorenja zaradile smo etiketu buržujskih feministkinja koje uvoze liberalne ideje sa zapada i tako „ugrožavaju“ epohalno postignutu razinu emancipacije radništva u domaćem samoupravnom socijalizmu (sic!). Prigovori su dolazili s raznih strana – iz akademske ljevice, iz omladinske štampe (Studentski list, 83: „Feministkinje treba nogom u pičku“, glavni urednik Stipe Orešković, aktualni CEO u EPH-a), iz Konferencije žena i da, iz ideološke komisije CK, kojom je predsjedavao Stipe Šuvar (RIP, 90-tih se je iskupio za sve grijehe 80-tih). Vidim da se ta etiketa danas revitalizira i pitam se što su svih ovih godina radile one ženske grupe (CŽS, Infoteka) kojima je u „misiji“ bila edukacija, žensko stvaralaštvo, istraživanja i izdavaštvo, kad nisu uspjele sačuvati i mlađim generacijama prenijeti taj dio memorije. Ukratko, hoću reći da je unutar konteksta koji je sebe proglašavao već realiziranim socijalističkim projektom, zazivati neke stvari – ravnopravnost unutar i pred zakonima, jednakost na tržištu rada kojeg nominalno nije niti bilo, pa čak i neke identitetska obilježja žena kao „klase“, bilo zapravo vrlo radikalno, ponekad i riskantno, koliko god se to danas činilo „liberalnim“.
    
    Druga je teza, kada i kako se je feminizam, koji je definitivno u svojim jugoslavenskim fundamentima bio lijevi i rekla bih socijalističko-utopijski više nego marksistički, odjednom zahirio u liberalizmu, pa čak i neo-liberalizmu, u po-mo teorijskim bespućima, „fatalnom“ odvajanje prakse i teorije, i dijagnoza koju čini se većina ovdje prihvaća - pacifikaciji kroz endžioizaciju, mainstreaming i slične grijehe liberalne demokracije? Tu smo, bojim se, na vrlo skliskom terenu, jer ponuđene periodizacije proizlaze iz proizvoljnih kriterija koji nisu empirijski dokumentirani.
    
    Katarina npr. tvrdi da se to počelo događati već u drugoj polovici 80-tih, nakon osnivanja SOS telefona. Slabo mi je poznat taj period, jer sam se u to vrijeme (kao uostalom i sada) udaljila od feminizma. Iz raznoraznih razloga, a jedan je i taj što me donekle smetala njegova profesionalizacija – u novinarstvu, na katedrama, a na kraju i približavanjem vladajućoj političkoj eliti. No, ipak mi se čini da je navodna tenzija između akademskog i praktičnog, aktivističkog feminizma u to vrijeme plod naknadne pameti, ili tendencije. Žene iz tih projekata i same su sudjelovale u radu sekcije Žena i društvo i moj je dojam da su dijelom njome bile inspirirane da uđu u „prave“ aktivističke projekte, iako sam ja i teorijske rasprave, kao i svoj rad u novinarstvu doživljavala kao aktivizam. S druge strane, upravo su tekstovi i akcije tog „teorijskog“ dijela otvorile prostor za aktivističke inicijative (s vremenom je nestao animozitet od strane etabliranih žena u politici i institucijama). Rekla bih da se je, jednostavno, radilo o smjeni generacija. Neke nove cure imale su širi prostor djelovanja i veće organizacijske kapacitete, a štošta su i naučile u toj sekciji. Ja sam te iskorake visoko vrednovala, ali ja sam zapravo uvijek bila „samo“ aktivistica, no nikakve tenzije i sukobljavanja iz tog vremena (govorimo o 80-tima) nisu mi poznati . Uostalom, nije li pretenciozno tvrditi da je jedini smisao feministkinja iz sociološke sekcije bio bavljenje teorijom zbog crtice u CV-u, kad institucionalizirani akademski feminizam u to vrijeme nije nit postojao. Nekoliko prevedenih zbirki tekstova, radovi objavljeni u nekim časopisima i novinarski napisi nikako nisu etabliranje i izolacija u teorijski zabran.
    
    Tada se, prema Katarini, počinje događati i endžioizacija i koopcija od strane države. Kada točno, Katarina? Krajem 80-tih? Ako je tome tako, onda su jedino projekti poput SOS-a mogli biti kooptirani i podržavljeni, jer je i prostor, a pretpostavljam i neka elementarna sredstva za rad već tada dobiveni od države, NGO-koliko znam nisu niti postojali, to je fakat izum lib-dema. I tu se sada, u Katarininom kazivanju odjednom pojavljuje i neki novac „nuđen od inozemnih fondacija na početku '90-tih, a kasnije i od države“. Tako smo jednim eliptičnim potezom već duboko u endžiozaciji i profesionalizaciji gdje je „novac najčešće bio glavni poticaj osnivanja ženskih grupa (najčešće grananjem iz početne grupe), što je ubrzalo cijeli proces otuđenja žena i ženskih organizacija.“ Kad se točno to događa, Katarina? Koja je to ženska grupa - osim što je bila NGO, jer je to bila jedina moguća organizacijska forma, kao što su prije toga bila udruženja građana, kakvo je bio i SOS telefon –početkom 90-tih osnovana radi, ili uopće s novcem? Profesionalizirana ili čak solidno financirana od stranih fondacija ili od države? Odgovorno tvrdim da barem dvije grupe o čijem sam djelovanju i financiranju u to vrijeme znala sve (CŽŽR, osnovan 1992. I BaBe, 1994), nisu u tom periodu bile financirane od fondacija (npr. Sorosa), a još manje od države s kojom smo bile u žestokom sukobu, što je uostalom sve i dokumentirano, vidi
    http://www.women-war-memory.org/hr/homepage/
    
    Sve do 1995., a u BaBama do 96. u tim grupama niti jedna žena nije bila zaposlena – dakle nije imala staž, zdravstveno osiguranje, niti bilo koju beneficiju iz takvog statusa (dokaz je, ako ništa drugo, moja radna knjižica u kojoj od 92 do 96 ima 0 (nula) radnih dana. Činjenica je da su neki novci postojali i da su se krajnje egalitarno dijelili minimalni honorari, ali ti su novci, barem tih prvih godina dolazili od nezavisnih ženskih grupa iz Evrope, feminističkih fondacija poput Global fund for women, bečki Caritas  i najvećim dijelom sastojali su se od privatnih priloga. Institucionalizirana međunarodnu pomoć krenula je kasnije, mislim da je prva stigla iz US AID-a, odnosno IRC-a za „humanitarni rad“ kojeg smo mi u CŽŽR itekako politizirale. U BaBa-ma smo o tome itekako raspravljale, objašnjavala sam ulogu US AIDA i njegovih derivata u povijesti gušenja latinoameričkih pobuna. Evropske pare i druge veće novce počele smo dobivati tek u drugoj polovici 90-tih i to bez ikakvih uvjeta. Te konkretne dvije grupe bile su i na Sorosevoj crnoj listi, što je međutim bila posljedica lokalnih odnosa, a ne neke politike te fondacije.
    
    Da bi se sve to objasnilo, a naročito potreba da se fenomen endžioizacije i profesionalizacije smjesti već u rane 90-te, potrebno je govoriti i o nekim drugim procesima koje se pri ovakvim pozicioniranjima i sipanju kvalifikacija rado prešućuje. Riječ je o raskolu unutar hrvatskog feminističkog korpusa, (koliko znam nešto slično se je događalo i u Beogradu) nastalom odmah 1990. na nacionalističku ili patriotsku struju, to jest one feministkinje (iz SOS-a i srodnih grupa) koje su prihvatile državotvornu, ratnohuškačku retoriku u koju je spadao i narativ „hrvatske žrtve“ - koji traje do dan danas, eto ga u Haagu - i nacionalističko-rasistička interpretacija ratnih silovanja („genocid prokreacijom“) i potpuna negacija patnji žrtava pretpostavljenog drugog. Ta struja nije priznavala čak ni samu mogućnost da i naši militarizirani dečki siluju, što se kasnije pokazalo potpuno krivim. Pa kad već iznosimo prljavi veš hrvatskog feminizma ajmo konačno progovoriti i o tome. Nije da se onda šutilo, ali u međuvremenu je palo u zaborava, dijelom i zbog obazrivosti lijeve struje. Riječ je o Bedemu ljubavi, (zidu boli), Kareti i sličnim grupama uz koje je bila i Katarina Vidović, i o vrlo opasnim denuncijacijama nacionalno i internacionalno (o čemu također postoje dokumenti).
    
    Na drugoj strani bile su feminističke grupe koje danas Katarina ležerno proglašava „profiterkama liberalizma“, ili čak državno kooptiranima. Riječ je, međutim, o tome da su te grupe djelovale potpuno autonomno, niti jedna aktivnost nije pokrenuta zbog moguće donacije, sa državnim strukturama nisu niti komunicirale, (osim preko medijskog nišana, a i uz nekoliko napada izravno iz Sabora) sve do pred kraj devedesetih. Ne želim negirati da se nešto od toga: endžioizacija, birokratizacija, koketiranje s poretkom itd. - nije i dogodilo, odnosno da danas nije na sceni. Uostalom s time je i počela cijela ova „drama“. Ali o mainstreamingu, kao i endžioizaciji imam unekoliko drugačije mišljenje od većine ovdašnjih diskutantica (a bogami i redaktorica iz CŽS-a), koje sada neću elaborirati. Kao što se, za sada, neću osvrtati niti na paradoks potrebe povratka klasnoj retorici – koja mi djeluje kao povratak na mjesto gdje sam već bila i nije bilo dobro. Od kritike kapitalizma nikada niti nismo odustale, barem neke od nas, što je već demonstrirala Nada. Želim, međutim, reći da su nacionalističke grupe, s vremenom jednostavno isparile skupa s Tuđmanovom hegemonijom. Neke su se počele baviti ratnim veteranima, a neke su se vratile feminističkoj agendi i retorici, ali kako u tom kritičkom periodu nisu nudile alternativu državnoj politici i nacionalizmu, čak niti na simboličkoj razini, nisu niti imale snage niti „kredita“ da nastave bilo s čime. Ne sporim da je i iz te pozicije dopušteno kritizirati razne varijante etabliranja i kooptiranja feminizma na Balkanu, ali da bi se tu kritiku uzelo ozbiljno treba nešto znati i o genealogiji problema.
    
29. Katarina Vidović18.11.2011. 17:09#29
    VesnaKa, neću sada ići u pojašnjavanje svoje hipoteze o tomu da je proces odvajanja feminističke teorije i ženskog aktivizma započeo krajem '80-tih i da se time zapravo samo ponovilo ono što se na drugim mjestima u svijetu već dogodilo, jer bi takva elaboracija zahtijevala i više vremena i više prostora, a i ne čini mi se da je to najvažniji razlog tvojeg uključivanja u raspravu. Zadržat ću se na zadnjem dijelu tvog upisa, kojeg sama opisuješ kao "iznošenje prljavog veša hrvatskog feminizma". (Uz opasku, da, što se mene tiče, ili to nije moj "prljavi veš" ili ja nisam dio "hrvatskog feminizma")
    
    Naravno, radi se o laži koja se toliko puta ponovila (suprotno, opet lažnoj tvrdnji, o prešućivanju) da je već maltene postala dijelom službene historiografije i općim mjestom govora o "hrvatskom" feminizmu. Laž o "patriotskim" tj. "nacionalističkim" ženskim grupama i njima suprotstavljenim "anti-nacionalističkim" grupama. Laž koja se uspela na pijedestal prihvaćene istine metodom etiketiranja, konfabuliranja i falsificiranja činjenica. Govorim o metodi koju najbolje ilustrira ovaj dio iz tvog upisa: "Riječ je o raskolu unutar hrvatskog feminističkog korpusa [...] na nacionalističku ili patriotsku struju, to jest one feministkinje (iz SOS-a i srodnih grupa) koje su prihvatile državotvornu, ratnohuškačku retoriku u koju je spadao i narativ „hrvatske žrtve“ - koji traje do dan danas, eto ga u Haagu - i nacionalističko-rasistička interpretacija ratnih silovanja („genocid prokreacijom“) i potpuna negacija patnji žrtava pretpostavljenog drugog. Ta struja nije priznavala čak ni samu mogućnost da i naši militarizirani dečki siluju, što se kasnije pokazalo potpuno krivim."
    
    Kako odgovoriti na ovo? Kako se obraniti (i ne samo sebe, nego i mnoge druge koje su "optužene")? Novom salvom etiketiranja i optužbi? Navođenjem dokaza i činjenica radi osporavanja nečeg što se niti ne poziva na dokaze i činjenice? Sudeći po žestini tvojeg stava, sve to bi bilo posve uzaludno. Ali nadam se da neće biti uzaludno ako ukratko iznesem svoje razloge za to što sam se od početka rata "svrstala" uz žene i grupe, koje Vesna Kesić etiketira, proziva i optužuje kao "nacionalističke":
    
    1. Feminizam kojeg ja zastupam smatra da o proživljenom seksualnom nasilju moraju govoriti žene koje su ga proživjele i da se feminističkom može zvati samo ona teorija koja je izgrađena na iskustvu i znanju žena, a ne ona koja iskustvo žena nasilno prilagođava svojim ideološkim pretpostavkama
    
    2. Feminizam kojem ja pripadam počinje IMENOVANJEM nasilja i subjekta nasilja protiv žena. U slučaju ratnih silovanja radilo se o genocidnom silovanju ne-srpskih žena u agresiji Srbije protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova.
    
    3. Feminizam kojeg ja zastupam smatra da silovanje može biti i jest korišteno kao oružje u ratu, kao sredstvo za ostvarivanje ratnih ciljeva, kao plijen pobjedničke vojske, ali i kao metoda genocida tj. uništavanja cijelih društvenih grupa na bazi roda, etnosa, vjere i/ili rase uzetih zajedno.
    
    4. Feminizam kojeg ja zastupam smatra da imenovanje jedne vrste nasilja protiv žena NE znači isključivanje bilo kojeg drugog oblika nasilja i ženomrzačke prakse.
    
    5. Feminizam kojeg ja zastupam ne radi hijerarhiju ženskih identiteta kao niti iskustava seksualnog nasilja, nego imenuje i klasificira različite tipove i funkcije muške supremacije, nasilja i nametnutih identiteta kojim se ona održava.
    
    6. Feminizam je jedina teorija koja proizlazi iz zbiljskog života onih čije oslobođenje zagovara. Utoliko feminizmu ne treba nikakav izvanjski ideološki okvir, bilo u vidu marksizma ili liberalizma, nacionalizma ili internacionalizma, jer je njegova istinosna vrijednost uvijek već ovjerovljena u zbilji iskustava života žena. (U protivnom, ne radi se o feminizmu., nego o inačici muško-supremacijske prakse koja po potrebi ili modi na sebe navlači ideološku masku feminzma, postmodernizma, anarhizma, anti-nacionalizma, queer-teorije itd. itd. ad nauseam; uz obaveznu upotrebu žena u funkciji udarnog malja.)
    
    I na kraju, ali ne najmanje važno, feminizam kojeg sam ukratko iscrtala u ovih 6 točaka, kojeg sam zastupala i zastupam zajedno s mnogim drugim ženama, rezultirao je, između ostalog, time da je silovanje po međunarodno pravnim normama prvi put zakonski tretirano kao čin genocida. Za razliku od toga, "anti-nacionalistički" "feminizam" je ulupao milijune ne bi li dokazao da njegova misija ima ikakve veze sa ženama i našim iskustvom (uvijek je već bilo jasno da je raison d'etre njegova postojanja tzv. Tuđmanova Hrvatska, pa kad je nestalo njega, nestala je i potreba za takvim anti-nacionalističkim projektima i njihovim obilatim financiranjem). Na osnovi svega što znam pa i na osnovi ovog što pišeš, tvrdim da ste taj novac mogle puno korisnije upotrijebiti.
    
    
    
    
    
30. Krešimira Gojanović18.11.2011. 19:48#30
    Rasprava je jako zanimljiva i vjerovatno potrebna, iščitat ću je još jednom. Ono što meni ovih dana pada na pamet vezano uz temu jeste pojava koju sam primjetila u zadnje vrijeme u domaćim sredinama: naša vlada naveliko priča o borbi protiv diskriminacije žena, no to je samo '' pro - forma '' priča da se zadovolje standardi činovnika iz EU - u praksi diskriminacije još uvijek puno ima, i konkretno ja je neprekidno viđam u kulturnjačkim i umjetničkim profesijama, no o to se krije kao što guja krije noge, o tome se ni same žene ne usude progovoriti. Odnosno, dva su tipa žena kod nas: one koje govore i bore se protiv toga, ali su onda mobingovane od raznih struktura bliskih vlasti, koja se navodno bori protiv diskriminacije.....i drugi tip žena jako čest u nas su one koje štite korumpirane muškarce - govorim dakle o kulturnjačkim i nekim umjetničlkim profesijama - i te žene su i same korumpirane i neprijateljski raspoložene prema onim ne-korumpiranim, iako će ove korumpirane na van možda i navući neki celofan '' emancipacije '', to je obična varka. Ovo o čemu pričam vidjela sam u praksi na svoje oči, nama nije dakle neprijatelj samo patrijarhat i androcentrična kultura, već su to i one žene koje štite i nijemo dopuštaju korupciju patrijarhalnih struktura, iz neke svoje čisto privatne i sebične koristi.
31. VesnaKa19.11.2011. 01:58#31
    @ Katarina Vidović
    
    Potpuno mi je jasno da naknadna kanonizacija vlastitog feminizma u 6 točaka može djelovati kao racionalizacija za neko bivše djelovanje, iako meni neke od tih točaka jako vuku na onaj tip teorijskog diskursa kojeg si prokazivala u svojim ranijim upisima – neprispodobiv s praksom ( i to činjenično), vrvi nerazumljivim po-mo frazama koje bi trebale biti samorazumljive, ali nisu. Zato dokazi i činjenice jesu najbolji način komunikacije u ovakvim prijeporima oko memorije.
    
    S moje strane dokazi su sljedeći:
    
    1. Povodom tvrdnje da je feminizam kojeg zastupaš rezultirao time da je silovanje prvi put zakonski tretirano kao „čin genocida“ (pretpostavljam na sudu u Haagu, ali čini se da ti je to problematično izreći), treba reći da je masovno silovanje prvenstveno definirano kao zločin protiv čovječnosti i da nigdje u međunarodnom pravu ne postoji termin „genocidno silovanje“ (a još manje „genocid prokreacijom“), iako ga je, dakako, moguće procesuirati i unutar kategorije ratnog zločina genocida. Treba također napomenuti da su u Haagu za ratni zločin silovanja osuđeni i neki Hrvati. Retorika koju su u to vrijeme upotrebljavale nacionalističke ženske grupe iz tvog okružja i inzistiranje na imenovanju „agresora“ (srpskog silovatelja) i „žrtve“ (isključivo Hrvatice i Muslimanke) izgledala je ovako:
    
    http://www.women-war-memory.org/hr/odgovor_kareta_madre/ (1993.)
    
    Dokumentacija Haškog suda, kao i razne fact finding misije imaju sasvim drugačije podatke, brojevi koje upotrebljavate deseterostruko su veći od službene aproksimacije (oko 20.000), u Hrvatskoj nije bilo masovnih silovanja, u većem broju javljaju se tek tokom Oluje, od strane hrvatskih pojedinaca. Najveći broj silovanih žena u BiH nije etnički identificiran, slijede Muslimanke, Srpkinje i onda Hrvatice….
    
    2. Naš diskurs u to vrijeme, koji je uključivao je i zahtjev za uvrštavanjem silovanja u kategoriju ratnih zločina, punno prije osnivanja ICTY-a, (1993.) izgledao je ovako:
    
    Silovanje kao oružje, 5. prosinca, 1992. (obratiti pažnju na točku 2., kao i na apel na kraju proglasa):
    http://www.women-war-memory.org/hr/collected_papers/show/52/
    
    3. Pismo namjera, 21. prosinca 1992. uz osnivanje CŽŽR, jedne od grupa koju si proglasila korumpiranima, kooptiranima i sad na kraju, nepovezanim s ženskim iskustvom, kao da su tamo radile gušterice, a ne i žene koje su i same bile ratne izbjeglice i kao da nismo radile sa tisućama žena, žrtava ratnog nasilja:
    http://www.women-war-memory.org/hr/collected_papers/show/51/
    
    Priča o nekakvim „ulupanim“ milijunima koje smo mogle i bolje potrošiti (kako? tako da prepariramo svjedokinje za Haag, koje sud na kraju ne prihvati, jer nisu vjerodostojne i jer su indoktrinirane nacionalističkom misijom da svjedoče o žrtvi i agresoru?), ta priča pokazuje kako je malo ponekad potrebno za regresiju u stare modele propagande.
    
32. .............19.11.2011. 03:24#32
    http://www.gordogan.com.hr/gordogan/wp-content/uploads/2011/10/2010-Milosavljevic-Dva-razgovora-Latinka-Perovic.pdf
33. ap19.11.2011. 12:10#33
    U Srbiji je nakon smjene Latinke Perović i Marka Nikezića smjenjeno i u biti uklonjeno 40.000 ljudi. U Hrvatskoj nakon smjene Savke Babčević Kučar i Mije Tripala 70.000 ljudi. Po ostalim republikama manje ali također. Prije toga nakon smjene Holjevca u Zagrebu 1966.g. pretežni dio bitnih ljudi, npr. cijelom timu od 120 ljudi za planiranje i gradnju grada se usmeno kaže sada idite i svi odu. Također nakon smjene Vicka Krstulovića u Splitu. Prije toga naravno valovi ....
    
    Nakon smrti Tita i promjena među imperijama i "na tržištu", Milka Planinc u ime cijele vlasti i stvarnosti čita ekspoze o stanju i namjerama - uvodi se kriza. U svemu sustavno kuhaju i razvijaju se sustavi i podsustavi primjereni nekim tisućljećima prije nove ere a ne ozbiljnom srednjem vijeku.
    
    Itd. Nazire se možda apstraktna ali ipak djelotvorna ekskluzivna naprednost sfrj (zemalja). Kao da se radi o ekskluzivnom odabiru sa ekskluzivnog švedskog stola svega unutar sfrj i po svijetu kako kome šta paše i dodatno tome ekskluzivnom biranju položaja Tita nakon Tita tu i u eksluzivnoj ulozi u svijetu (Tito je umro, nakon Tita Tito, SFRJ i TO ekskluzivni položaj - prema tome nakon Tita se slobodno bira i namješta položaj, po željama i raspoloženjima).
    
    Ili to možda vara. Možda se radi samo o redovnim (probavnim itd.) procesima!!???
34. Lucija Sančes19.11.2011. 14:35#34
    Dobro jutro curke, žene i babe :) Evo sada više ni ja ne mogu lako pratiti ovu zanimljivu i potrebnu diskusiju... hvala na svim linkovima.... Jučer sam stala na čitanju prvog posta VesneKa pa je ovaj odgovor uglavnom pisan kroz to referiranje (a i debata se kasnije pomakla u nekom drugom sjeru).
    
    Prije svega Vesna iznjela si jako dobre i kvalitetne argumente, sa mnogima se slažem ali mi se čini da je ipak prije svega važno istaknuti i osvrnuti se na neke nesporazume.
    
    Pod pseudonimom sam iskreno počela pisati iz neke cyber-zezancije ali i radi toga jer smatram da nije bitno tko sam, to neko ime, jer je ono barem u ovoj raspravi beznačajno. Mogu samo onako iskreno reći da nisam ni na jednoj strani postojećih podjela na feminističkoj sceni, preskočila sam to generacijski i nisam osobno nikako vezana za ni jednu od osoba na toj sceni. Naravno razvijala sam se u doticaju sa domaćim stvarima (čitala, pratila, išla na neka događanja, upoznala neke tada aktivne itd.) i kroz faks. Tome je pridonijelo i to jer sam iz provincijskog grada, iz radničke klase. Mlada , manje od 30, nekoliko godina nezaposlena sa završenim faksom društveno-humanističkih znanosti. Možda je to zanimanje nekada značilo 'kulturnu djelatnost', ali danas znači malo toga... Ono što se nudi su uglavnom poslovi uslužnih djelatnosti, i to u mom kraju uglavnom ljeti, pa kada ima šta od posla, radim. Kako bi se reklo "kada nešto uleti". Ovo ne pišem da bi pričala o sebi i izazivala samilost nego više da dočaram kontekst, valjda onog dijela 38% mladih nezaposlenih, u kojima Hrvatska drži europsko srebro (nažalost ne znam koliko je od toga žena, ali nekako po logici stvari vjerujem da je sigurno više od pola). Reklo bi se da sam dio tog prekarnog dijela radničke klase, ljudskog viška (koji više nije ni potreban da oplođuje kapital, nego više da prijeti kao rezervna radna snaga onim zaposlenima, i uleti naravno kada treba, a često se ni nezna šta uopće sa njima). Uglavnom to je neki staind point (i daleko do toga da bude pitanje neke lebdeće klasne retorike) i najvažnije – nemamnikakve zle namjere, nije mi želja izvlačiti feminističke šporke gačice :)
    
    Vidim da sam možda nenamjerno pogodila u žicu sa spominjanjem ovog liberalnog, a da sam pritom zaboravila da su vas tako optuživali partijska, autoritarna i reakcionarna potrčkala tadašnjeg, 'socijalističkog' sistema. Vjerojatno sam se nespretno izrazila ali nikada nisam mislila u tom smislu ljpeljenja diskretitirajućih političkih stigmi kako bi se zanemario jedan emancipatorski potencijal i otvorila bitna pitanja nekog vremena (etikete liberalng ljepile su se uostalom, sa istom funkcijom, i mnogim drugim progresivcima, pa i komunistima). To nije moja igra. Mislila sam više u nekom 'čistom' političkom smislu, pri tom da sam napomenula da nije problem u samim reformama i socijalnim dostignućima nego možda prije u granicama i ograničenjima, slabim dosezima itd. Posebno sa naglaskom na današnju perspektivu. Nikako ne tvrdim da je feminizam tada bio liberalan samo zato jer 'se meškoljio u krilu socijalističkog etatizma' (po onoj logici ako nisi tamo onda si vamo). Uostalom to da me ti i Nada uvjerevate u suprotno, a i da su teme koje ste onda obrađivale u puno toga aktualne i danas, ustvari me veseli a može biti potencijalno dobar početak za puno toga. Jednako si dobro istaknula problem zašto se to znanje toliko slabo prensoila, i zašto je danas skoro pa zaboravljeno. Sa velikim simpatijama gledama na masu stvari koje ste napravile (i kao 'teorietičarke' u Žena i društvo i 'aktivistkinje' – opet ponavljam da ni za mene ovo nije sretna dihotomija). Uostalom, odmah sam istaknula, kada me Nada ispravila, da je to vjerojatno bio odraz mojeg nepoznvanja i moja krivica. U diskusuju sam upala spontano. Zato eto bitno mi je da se to razjasni.
    
    Isto tako smatram da su stvari koje ste napravile tokom rata – kada ste otvoreno stale na anti-nacionalističku i anti-militarsitički stranu,kada ste isticali rat kao i nužno rodno obojenu konflikt (bez obzira na nacionalnost), kada ste silovanje uvele u rezolucije, i kada ste bile jedna od rijetkih progresivnih snaga u tim godinama ratnog ludila – od velikog značaja i sa moje pozicije mogu se samo nadati da bi u tim godinama i takvom kontekstu bila dovoljno pametna da vam se priključim i tako budem dio toga. Snaga kojom ste se opirale nacionalizmu je inspirativna. To mi je također bitno da se razjasni.
    
    VesnaKa:
    "Uostalom, nije li pretenciozno tvrditi da je jedini smisao feministkinja iz sociološke sekcije bio bavljenje teorijom zbog crtice u CV-u, kad institucionalizirani akademski feminizam u to vrijeme nije nit postojao. Nekoliko prevedenih zbirki tekstova, radovi objavljeni u nekim časopisima i novinarski napisi nikako nisu etabliranje i izolacija u teorijski zabran."
    
    Da sam ja zaista ovo napisala za kontekst vremena 70-ih i 80-ih onda bi to ne samo bilo pretenciozno nego i ignorantski od mene. Ali mislila sam više na suvremeniji kontekst i na širu geografsku perspektivu akadminizarnja feminizma, ili točnije 'rodnih i ženskih studija', postavljaljući pritom i pitanje 'koji je cilj' (i da, u tom Marxovskom smislu) takve produkcije znanja. O tim pitanjima možemo danas pričati na drugačijim osnovama i pretpostavkama nego 70/80-ih godina, jer dok su nas tada vodile vizije danas već imamo i iskustvo. Ja imam iskustva (privremenog) rada u 'ženskim studijama', ne kod nas nego vani, dio sam generacije kojoj su ta dostignuća bila omogućena ali sada već i u kontekstu hegemonijske dominacije 'politike identita' u tim studijama, sve veće 'ekspertizacije', 'administracije' i 'komodificiranja' samih akademskih institucija,pa time valjda i samih 'rodnih studija' kao sastavnog dijela tih institucija. Govorim dakle također u određenom društvenom kontekstu. Ono što mogu reći iz svog iskustva u tom okreženju, jest to da se tamo nažalost sve manje sreću feministkinje, a još manje feminizam kao nekakva teorija-alat za borbu (pretvaranja znanja u društvenu-političku snagu), a sve više vrvi 'ženama' koje se (suhoparno) bave 'đender pitanjima', di naravno ima puno toga zanimljivog ali i više onog totlano apolitičkog, neuporabljivog za borbu itd... Feminističko u tom konktekstu uglavnom sam sretala kod nekih osoba koje jesu dio tog miljea, ali o čemu smo onako žustro, gorko i sa žarom, raspravljale upravo izvan tih institucija ('sa strane'), izvan njihovih nastavnih programa itd. Istovremeno sam svjedočila i sasvim klasičnim hijerarhijskim odnosima u tim studijama (šef-radnik) .Došla sam nekako do zaključka da više znanosti u tim oblastima obično sa sobom povlači i manje feminizma i subverzivnosti, tog emancipacijskog potencijala. I da zaista, puno tih đender žena je više opterećeno jesu li im naštimane reference i i kojeg su ranga časopisi (A, B ili C) nego da propitujemo di smo, što smo i kako smo. Ne želim da ovo zvuči kao generalizacija a niti da impliciram to nekim osobnim zlim namjerama, nego radije pričam o jednoj ozbiljnoj i dominatnoj tenednciji (i u feminizmu i u kapitalizmu), gramatici funkcioniranja takvih sustava i na kraju tupljenja one subverzivnosti (oko koje se vjerujem sve slažemo) a nažalost čini se da na vidiku nema neke nove i svježe feminističke snage koja bi ovome pariala. Ova je tedencija, sve više vjerujem, prisutna i kod nas, danas i ovdje, a mislim da ponašanje na Redakturi (i načini na koji su se odabirale teme, gosti itd.) prije potvrđuje, nego što osporava ove tvrdnje. Slična logika vjerojatno se može primjeniti i na enđioizaciju...
    
    NIje zato nužno koliko imamo đender centara i spika u insitucijama (pa da bi se time mjerilo koliko smo se kooptirali a koliko nismo), nego je pitanje njihovog karaktera. Da banaliziram, možemo imati 20 đender centara koji će biti onakvi kakve sam upravo opisala, ili jedan ali vrijedan centar. Zato pričam o tedenciji. Nije ni pitanje teorijske produkcije, osobno vjerujem da nam je ona potrebna još više, sa novim idejama, nego i njezine (opet u Marksovskom smislu) funkcije. U tom smislu vjerujem da upravo klasna analiza bila jedan dobar i nužan korak, posebno sa obzirom na kontekst vremena u kojem živimo, kao i na moju osobnu poziciju.
    
    VesnaKa:
    "Kao što se, za sada, neću osvrtati niti na paradoks potrebe povratka klasnoj retorici – koja mi djeluje kao povratak na mjesto gdje sam već bila i nije bilo dobro. Od kritike kapitalizma nikada niti nismo odustale, barem neke od nas, što je već demonstrirala Nada. "
    
    Ukoliko me uputiš na taj paradoks onda ja neću imati mogućnost niti promisliti o njemu, reflektirati ga i donijeti neki zaključak....
    
    Samo bih opet istaknula da za mene klasa nije 'retorika' (iako naravno može bit i to), nego društvena pozicija u kojoj se nalazim (nekada sam njome više ograničena, nego zato jer sam žena, a često se radi o kombinaciji), bez obzira osjećala se ja u njoj dobro ili loše (i bez obzira vidila ja sebe identitetski ili politički kao radnicu ili ne). Zato je ona i moja bitna pozicija iz koje gledam , čitam i nastojim djelovati. I svakako može biti plodan okvir kako analiziranja (pa čak i problema žena) tako i strategije. Sam se feminizam, i borba, ne razvija u vakumu i samo voluntarističkim željama feministkinja, nego i u određenom društvenom kontekstu, u određenoj klasnoj konstelaciji i svim promjenama koje su tu odigravaju te se feminizam nužno komeša u njima i one utječu na njega. Šta se klase i kapitalizma tiče, sorry ali još uvijek vjerujem da je Marx tu bez premca :D kao i razne druge plodne struje nastale u klasnoj borbi – borbi radnika i radnica. Ponekad se, čini mi se, također olako zaboravlja koliko je beneficija ženama i uopće socijalnih (unatoč svim njegovim opravdanim grijesima, ograničenjima vremenom i 'šporkim gačicama') također donio organizirani socijalistički (radnički) pokret, odnosno klasna retorika i koliko je običnih žena, i velikih fajterica, koliko-toliko beneficiralo od toga. Šta želim reći jest to da se ne radi o apriori neprijateljskoj i anti-feminističkoj političkoj strategiji.
    Pored toga čini mi se da nas ovaj perfekt 'bila tamo' može odvosti u krivom smjeru jer ja naravno ne želim pričati o staroj priči nego o onome danas i napomenuti da su se mnoge socijalističke snage (a nekima sam i sama bila dio i još uvijek jesam), marginalizirane kakve su u zadnjih nekoliko decenija, u međuvremenu razvijale, reflektirale, mijenjale itd. 'Klasna retorika' nije stala sa životom nakon, ajmo tako reći, razvoda sa feminizmom i doživljavati je tako može također biti korak u krivom smjeru. Čini mi se da bi svaka današnja rasprava trebala početi na drugim osnovama i čak da nebi bila lagana :D Osobno sam sklona nekom intersekcionalizmu, ali priznajem svako malo poletim nazad u 'marksizam' (shvati kao metaforu), i to možda ponajprije radi konteksta vremena u kojem je on često još veća babaroga od feminizma, a životno je – jednako kao i feminizam – koristan.
    
    Katarina Vidović:
    "Feminizam je jedina teorija koja proizlazi iz zbiljskog života onih čije oslobođenje zagovara. Utoliko feminizmu ne treba nikakav izvanjski ideološki okvir, bilo u vidu marksizma ili liberalizma, nacionalizma ili internacionalizma, jer je njegova istinosna vrijednost uvijek već ovjerovljena u zbilji iskustava života žena"
    
    Sorry ali ovo mi je onako kao neka romatičarska floskula koja ne govori ništa, i podsjeća me na ono zasljepljujuće sestrinstvo i fetišiziranje 'žena'. Ne može recimo jedna radnica sebe odvojiti na neka zamišljena dva pola žene i radnice, pa se ono solidarizirati sa svim, neznam, 'ženskama'. To je istovremeno jedan totalitet, koji me nužno i često konfliktno smješta spram recimo Jadranke Kosor i ove MMF-ovke koja mi želi suziti pojas. Ili menadžerke koja me iskorištava u nekom cheap dućanu (koliko god da je pritom ljubazna) itd... Sorry ali tu više zajedničkom imam sa nekim muškim prijateljima. Zato i nekako cijelo vrijeme impliciram klasni feminizam, ili feminizam sa klasnom politikom – nemam pojma. Upravo zato sam baš mišljenja da feminizam sam sa sebe, kao jedina teorija, nije dovoljan i sorry ali to me malo podsjeća baš na ortodoksni feminizam :D, da budem malo ironična... Žene ne lebde u zraku i pod istim vektorom, nego su društveno (pa tako i klasno) usidrene... Isto tako smatram da feminizam nije reducioniran na spol (žene i žensko iskustvo), nego bi trebao piti i politika muškaraca, a uostalom zalaže sa oslobođenje obje, di je žena bitno mjerilo. Šta hoću reći jest da možeš imati neku ženu koja će se baviti 'rodnim pitanjima' i graditi karijeru (a ima ih sve više) a kojoj feminizam nije bitan, i možeš imat frenda muškarca koji je veliki feminist i borac za tu stvar. Feminizam ovisi prije svega o sadržaju.... Internacionalizam je svakako bitna pozicija, a to su pokazale i anti-nacionalistkinje u ratu. Jednako tako internacionalizam je danas čini mi se i pitanje shvaćanja društvenih odnosa u kojima živimo, jer nam pokazuje i to kako recimo globalni kapitalizam istovremeno dok đendermejnstrima po Zapadu, brutalno i 'rodno' iskorištava drugdje (a i kod nas). I to nije pitanje nekog fejk humanizma, nego i shvaćanja da mi istovremeno koristimo te iste proizvode (pišemo na kompovima iz Kine itd.), da smo povezane – da se nekada boljitci za jednu grupu žena rade uz cijenu papueriziranja drugih, baš zbog kapitalističkog sistema u kojem živimo.
35. VeKa21.11.2011. 01:11#35
    Svima, svima, svima (jedna lenjinistička :- )
    
    Ovo fakat postaje zanimljivo, ali i zahtjevno vremenski. A ja moram, svim ulupanim milijunima unatoč, zarađivati da dohranim sebe i svoje dvije mačke (sve 3 spinsterice), jer nam stečena penzija jedva omogućava život do 15 u mjesecu. Istini za volje, njih dvije su prave žrtve brendiranog konzumerizma, jedu samo r/d krekere jedne renomirane industrije koja eksploatira sentimente vlasnika kućnih ljubimaca (ma ne žalim se uopće, snalažljive smo mi :- ), ali ne znam s kojim ću kapacitetima uspjeti nastaviti sudjelovati u ovoj raspravi...
    
    @Lucija Sančes, nije moja primjedba o cyber identitetu ciljala na skrivene namjere, dapače, baš ovdje sam, nekad davno branila pravo na anonimnost i dokazivala da pravni identitet (ime i prezime) nije jedino što subjekt legitimira u javnoj raspravi http://www.h-alter.org/vijesti/mediji/bauk-interneta-kruzi-hrvatskom Htjedoh samo reći, Luce, da je šteta što se možda ne možemo i upoznati i povezati i u RL– ako se za to pokaže potreba, ili prilika:- )
    
    O liberalizmu i liberalima (u raznim smislovima), meinstrimiranju, endžioizaciji, pacifikaciji pokreta i o klasnoj retorici - to je ono što me u ovoj priči najviše zanima i o čemu želim razgovarati. Ratnu dramu i raskol u ex Yu feminizmima uvela sam samo zato što mislim da je epistemski nepošteno (lomljivo) prešućivati to razdoblje i pozicionirati se u pravednički diskurs radikalne kritike svih vrsta liberalizama, NGO-ova, njihove „profesionalizacije“, višestruke korupcije itd.
    
    Valja mi najprije, u dobroj staroj maniri lib-dema deklarirati vlastite interese. Ja, naime, uopće ne smatram da su mainstreaming i tzv. NVO-izacija najveće zlo koje feminizam može snaći. O tome sam ponešto istraživala i pisala u
    http://www.cesi.hr/attach/_f/feminizam.pdf (Feminizam i država, CESI, 2007). Kao teorijski background poslužilo mi je istraživanje „Comparative State Feminism”, Sage Publications; Amy G. Mazur, Ed. (2001). Da skratim, tamo se tvrdi da kooptiranje feminizma u državnu politiku/ politike (državni feminizam je ekvivalent mainstreamingu) ne mora nužno završiti loše po feminizma, ovisi o konstelaciji, negdje uspijeva, negdje ne.. A može poslužiti ženama, odnosno unaprijediti njihovu situaciju, ekonomski i društveni status. Stvar naravno treba kontekstualizirati i vidjeti što se je točno dogodilo kod nas s institucionalizacijom ravnopravnosti.
    
    Gledano iz današnje perspektive, a 2007. nije bilo drukčije, nije baš dobro ispalo. Ali gledano iz perspektive zahtjeva feminističkih ženskih grupa koje su se formirale u ratu i poraću (na tradiciji ex-Yu feminizma) – upravo je to ono što smo zahtijevale: javne politike protiv nasilja, za bolji ekonomski status žena, zastupljenost u politici, širenje a ne sužavanje reproduktivnih prava ( u tome smo čak i uspjele, još davne 1995. kad je najavljen prvi paket konzervativnih reproduktivnih zakona, uključujući zabranu abortusa, pod patronatom e crkve. Spriječile smo to velikom akcijom peticije (20.000 potpisa u niti tjedan dana), zanimljivo. Zanima me što smo drugo u to doba trebale raditi? U toj krhkoj demokraciji, još uvijek impregniranoj nacionalizmom, evidentnom tranzicijskom pljačkom, retradicionalizacijom, nefunkcioniranjem pravne države, pogoršanjem statusa žena u svim sferama ….Transformirati se u radikalni anarho-feministički pokret i negdje s margine grmiti protiv kapitalizma i patrijarhata? Mislim da ne i da je u to vrijeme trebalo raditi na revivalu civilnog društva i konsolidaciji demokracije, pa makar tržišnog tipa :- ). Ženske su grupe, sve do pred kraj 90-tih, bile gotovo jedini društveni akter koji je na tome radio, šireći mrežu aktivistica, decentralizirajući pokret, profesionalizirajući se - po mojoj procjeni, u mjeri u kojoj je to bilo nužno (plaće u BaBe, npr. nisu smjele biti veće od prosječne hrvatske plaće, čak kad je i bilo para – to je bila organizacijska politika.)
    
    Je li u međuvremenu došlo do nezdrave profesionalizacije, odnosno održavanja organizacijskog pogona samo zbog vlastitog interesa i plaćice, do koruptivnih odnosa s državnim mehanizmima, prilagođavanja programa i aktivnosti raspoloživim fondovima, do elitizma, odvajanja aktivizma od teorije – što se kamuflira interesnom spregom samo sa ekskluzivno pozvanim, ponekad i rodijačke provenijencije? Moguće, čak vrlo vjerojatno. Ali to još uvijek nije dovoljan razlog da se čitav poratni razvoj diskvalificira generaliziranim etiketama o koruptivnoj praksi endžioizacije. Meni je, npr. krajnje zazorno kad neke protagonistice elitnih konferencija (da, Redakture) i „đender žene“ kako ih Lucija zove, istodobno grme protiv mainstreaminga i institucija (s kojima inače odlično surađuju i žicaju pare za sve živo, uključujući proizvode vrlo diskutabilne vrijednosti, ili vrlo ograničenog dometa). a znam da one same primaju i dvostruko veću plaću (+ honorare) nego tamo neka savjetnica, ili službenice u nekom ministarstvu koja vrlo ozbiljno shvaća svoj posao i vrlo predano radi na tom jebenom mainstreamingu – sretala sam i takve – jer u njega vjeruje, baš zbog vlastitog iskustva. Ili kad „radikalna kritičarka“ svih vrsta simboličke reprezentacije žena osvanu u Forbesu (američkom, da ne bi bilo zabune, glamuroznoj ekspozituri najkrupnijeg kapitala kojem pridodaje human touch) kao jedna od 100 najmoćnijih žena svijeta?! A onda to komentira opaskom – „pa barem nije glamour“. I to nakon što je boktepitaj koliko puta feminizam promovirala u Gloriji (?!) To jest licemjerno, korumptivno i malograđanski.
    
    A sada o endžioizaciji iz pozicije fundamentalne kritike kapitalističkog odnosa.
    @Johanna Brenner spominje Zillu Eisenstein, kaže: „ ta ista ideologija (hegemonijski liberalni feminizam) koja je potakla legalne i kulturne promjene, otvarajući ustvari više mogućnosti za profesionalno/menadžersku klasu žena , također je upotrebljena kako bi se opravdala eksplaoatcija, osiromašenje i marginalizacija žena radničke klase [Kamensko – kao paradigmatski primjer].". Ovo je, danas, slažem se, gotovo bjelodano jasno, jedino je možda pitanje koliko je prisutnije u post-komunističkim zemljama, nego u zemljama starog kapitalizma,u kojima tekstilne industrije više niti nema – iseljena je u zemlje 3 svijeta gdje je r. snaga jeftinija.
    
    Ovome ću nešto dodati: ja u tom liberano-demokratskom hegemonizmu čitav kompleks ljudskih prava uključujući ž.lj.pr. vidim kao prilično unosan posao. U ime univerzalnih prava, s dnevnog je reda bila skinuta ekonomsko distributivna pravda, uz koju se veže i klasno pitanje. I rušen realni socijalizam, ako hoćemo, koji jeste ostvario veču ekonomsku sigurnost i neke beneficije širokim slojevima, Ali eto, ljudi su htjeli političke slobode.
    
    Iz mog osobnog spoznajnog iskustva – vrlo brzo (to će reći 93., 94.,), nakon prvotnog oduševljenja internacionalizacijom, mogućnostima koje pruža UN okvir, bjelosvjetskim konferencijama i globalizacijom solidarnosti, postalo mi je jasno da su ljudska prava i big business (svjetske mreže sastaju se i konferišu u istim skupim hotelima kao i business manageri). NGOi su u tom okviru a) kompenzacija za socijalnu državu, b) organizacijski kanal kojim se razvija poduzetnički duh., u socijalnoj sferi, a onda prenosi i na ekonomsku, ili se uzajamno nadograđuju. Dakle, par excellence kapitalistički oblici društvene reprodukcije. I da, u tom su smislu pacifikatori subverzivnijih pokreta.
    
    No moja je dilema, pogotovo tada, ali i danas, bila – a što umjesto toga? U sjećanju mi je ostala anegdota iz Zlatne bilježnice, Doris Lessing („biblija feminizma“) u kojoj pripovjedačica , u žučnoj raspravi s engleskim komunistima (Doris je neko vrijeme bila članica KP Engleske) na primjedbu da je sve osim svjetske revolucije malograđanski sentimentalizam i gubljenje vremena odgovara (po sjećanju navodnim, naravno): Ali do tada će, bez humanitarne pomoći umrijeti milijuni gladne djece Afrike, neće biti izgrađene bolnice koje doniraju filantropi….i tako nekako.
    
    Pa smo tako, pomalo u ispovjednom tonu (feministički:- ) stigle i do klasne retorike, klase po sebi i za sebe i do intersekcije klasnog i rodnog – što je ionako, uz dodatak rasnog, prihvaćena mantra u socijalnom feminizmu koja nikada ne izostaje. Lucija Sančes, ponajmanje sam u svojoj primjedbi o klasnoj retorici mislila na tebe i tvoju generaciju. Recimo da sam mislila na Đurđu (vidi intervju nešto više gore) i ljude iz moje generacije koji se vraćaju „klasičnoj“, vintejđ klasnoj retorici koja zanemaruje promijenjeni kontekst od vremena njenog nastala, bagatelizira neka postignuća „liberalnog feminizma“, koja ne bi bilo mudro tek tako odbaciti (nasilje koje se itekako može politizirati, društvenu ravnopravnosti, dekonstrukciju simboličkog poretka, političku zastupljenost, pozitivnu diskriminaciju, zakonodavne inicijative itd. itsl.), pa utoliko, moj je dojam, ostaje samo retorika, nikako i praksa oslobođenja (eto, rekla sam, ajmo se sada svi posvađati, pa kom obojci, kom opanci:- )
    
    Apsolutno mi je jasno, ni najmanje me ne iznenađuje da se tvoja generacija, (plenum FF-a, npr.) ili neki novi pokreti vraćaju Marxu. Trebalo je samo pričekati da se iscrpe animoziteti i sljepilo stvoreni nacionalizmom i antikomunizmom, uz koji se proskribiralo i Marxizam. A jesu bili glupi, ko da nisu čitali Foucaulta – gdje ima pritiska rađa se i otpor :- )
    
    No, neke mi stvari nisu jasne i ne mogu ih sama domisliti. O kojoj mi to klasi kao povijesnom nositelju oslobođenja danas govorimo? uzevši u obzir dominaciju financijskog kapitala koji proizvodi fejk višak vrijednosti, solidno etabliranje radničke klase u preostalim industrijama zapada –drastična eksploatacija se seli, u 3. svijet, no može li ta klasa u nastajanju biti nositelj epohalne promjene, itd.? Ti spominješ prekarijat, Močnik i neki drugi govore o kognitivnom proletarijatu (softveraši, programeri, inžinjeri, uglavnom osiromašena obrazovana i kreativna srednja.. Zaključno, meni stvari nisu ništa jasnije nego tebi, jedino mi se čini da nam je itekako potrebna nova teorija i klasna i feministička, svakako ciljana i integrirana s praksom.
    -----------------------
    @ap – svaka čast Latinki Perović i Savki i Milki i Branki i Anki, ali molim te shvati da ovo nije razgovor o važnim ženama iz YU socijalizma, već o feminizmu i ljevici, opet jednom.
    
36. Katarina Vidović21.11.2011. 23:24#36
    "[....] bagatelizira neka postignuća „liberalnog feminizma“, koja ne bi bilo mudro tek tako odbaciti (nasilje koje se itekako može politizirati, društvenu ravnopravnosti, dekonstrukciju simboličkog poretka, političku zastupljenost, pozitivnu diskriminaciju, zakonodavne inicijative itd. itsl.), pa utoliko, moj je dojam, ostaje samo retorika, nikako i praksa oslobođenja (eto, rekla sam, ajmo se sada svi posvađati, pa kom obojci, kom opanci:- )" - Vesna Kesić
    
    Ne znam da li ćemo se oko ovog posvađati, ali moram ispraviti krivi navod da je politiziranje (i borbe protiv) muškog nasilja protiv žena "postignuće liberalnog feminizma". Uključujući i pokretanje SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja u Zagrebu, seksualno nasilje (kako u tzv. miru tako i u ratovima) je predominantno okupacija radikalnog feminizma (Dworkin, Russell, MacKinnon, Daly, Caputi, Barry, Klein, Raymond itd.) i ženski identificiranog političkog aktivizma koji s njim ide u paketu. Time ne mislim reći da liberalke povremeno ne sudjeluju u akcijama protiv nasilja (iako su pritom vrlo selektivne, primjerice, u pogledu pornografije), nego samo to da muško nasilje i seksualno izrabljivanje žena nije forte liberalnog feminizma. Liberalni feminizam preferira bavljenje predrasudama, razlikama, agencijom itd.
    
    Evo jednog zrnca sjećanja iz vremena osnivanja SOS telefona: razmišljajući kako da okupimo volonterke za rad na telefonu, tražile smo od tadašnje koordinatorice Sekcije "Žene i društvo", Andree Feldman, da nam da adresar članica i podržavateljica Sekcije. Od nekih dvjestotinjak imena s popisa, na čije smo adrese poslale poziv, odazvale su se dvije žene (ako izuzmem Vesnu Mimicu koja je održala našu prvu instruktažu). Što se mene tiče, liberalni feminizam si slobodno može zadržati i dekonstrukciju i simboličke poretke i razlike i bavljenje ostalim simptomima postmoderne krize identiteta, sve dok aktivno ne podriva borbu žena za zbiljskom jednakošću.
37. Lucija Sančes22.11.2011. 20:45#37
    Drage, samo kratko
    
    ovih dana ni ja nemam previše vremena za izdvojiti da bi dodatno intervenirala u diskusiju pa ću ovim postom nekako i zaključiti intervenciju sa svoje strane za ovaj put.
    
    VesnaKa, ovaj zadnji post koji si postavila o tome tko je revolucionarni subjekt i ta klasa također ostavljam otvorenim za daljnje promišljanje, jer si i ja sama razbijam glavu time i nemam nekih pametnih odgovora ili imam samo skice i smjernice, ali ne i neku sustavnu teoriju (iako smatram da nam je ona izraziti bitna). Samo bi ukratko napomenula da pod time nikako ne mislim na modernističku androcentričnu sliku plavog kombinezona muškog radnika koju su feministkinje drugog vala dobrano i pošteno kritizirale. Ali trenutno nemam inspiraciju, vremena i snage ulaziti podrobnije u tu problematiku. Ostavljam to za neku novu diskusiju o ovim temam kojih će, vjerujem i nadam se, sigurno biti. Za sada ni je bitno da smo pokrenule već nešto i da smo razjasnile neka polazišta (nadam se). Puno vam hvala na ovoj diskusiji, uživala sam u njoj i mislim da je bila kvalitetna. Eto to je to sa moje strane za sada... ali slobodno nastavite pisati ako osjećate potrebu pa se vjerojatno onda i ja opet uključim, dobijem inspiraciju itd. :)
    
    VesnaKa, ako bude potrebe i prilike da se upoznamo u RL to će se i dogoditi, tada ću ti se autati :))
38. VeKa22.11.2011. 22:56#38
    Kad smisliš, ili kad nabasaš - javi.... Nancy Fraser, po meni radi dobru sintezu, ali opet ne imenuje subjekta budućnosti :-)
    
    it was nice talking to you (All!)