U tjedniku Pečat broj 160 od 31.3.2011. na str. 63-65 objavljen je tekst Nenada Nikolića pod naslovom Čiji je jezik srpski. Riječ je o prikazu knjige Jezik i nacionalizam naše ugledne lingvistkinje Snježane Kordić. Zapravo, ne radi se o pravom prikazu jer autor nam ne govori o čemu piše S. Kordić, već mu njena knjiga služi kao povod za iznošenje vlastitih stavova o, kako ga on zove, srpskom jeziku i ponajviše srpskoj naciji. Iz teksta se da zaključiti da je autor lingvist, srbist, koji smatra da za razliku od kroatistike "srbistika ne sme biti nenaučna, ideološki ostrašćena i isključiva, jer samo ako nije takva može doprineti postavljanju teških pitanja o srpskoj naciji i njenoj prošlosti".

Na žalost, njegov rad je primjer nenaučnog, ideološki ostrašćenog i isključivog  teksta.

N(enad) N(ikolić) ne kaže čime se knjiga bavi. U drugim prikazima, kaže NN,  Kordićeva je "uglavnom predstavljana kao uzorna naučnica koja se nepristrasnim stavom da je u pitanju jedan policentrični jezik suprotstavlja politizaciji lingvistike, a za neke je to što je svojom knjigom naljutila hrvatske desničare bilo dovoljno da ne postavljaju pitanja o posledicama po srpsku kulturu stavova poput njenih".  NN implicitno kori brzoplete ili nepromišljene prikazivače i kao pravi naučnik postavlja "neprijatno"

"Internetski portal slobodne Srbije"?!

Budući da NN jako pazi da ne prikaže knjigu Snježene Kordić i njene stavove, podsjećam da je u knjizi riječ o odnosu jezika i nacije, odnosno društvene bolesti poznate pod nazivom nacionalizam. Autorica otpočinje knjigu pregledom jezične purističke prakse u nacističkoj Njemačkoj koju dovodi u vezu  s jezičnom politikom i praksom u  Republici Hrvatskoj. Nadalje, Snježana Kordić se bavi policentričnim standardnim jezikom na primjeru srpskohrvatskog i naposljetku na 260 strana nacijom, identitetom, kulturom i poviješću. Knjiga donosi popis citiranih radova na 26 strana, registar imena i registar pojmova koji olakšavaju uvid u materiju. Od svega o čemu govori Snježana Kordić, NN-a zanima samo imenovanje jezika jer je posljedicama njenih i stavova poput njenih za srpsku kulturu "najlakše (je) prići analizom koja polazi od imenovanja jezika". On pritom ne pobija činjenicu da Srbi i Hrvati govore istim jezikom, čak eksplicitno kaže: "Ko može osporiti da svi govorimo jednim istim jezikom?"

Što NN osporava, ako ne osporava činjenicu "da svi govorimo istim jezikom"? On osporava upotrebu naziva srpskohrvatski. Umjesto srpskohrvatski on zagovara naziv srpski, ali mu ne pada na pamet da pobije Kordićkinu argumentaciju. On je kao vješt klizač pokušava zaobići služeći se selektivnim citiranjem, prešućivanjem i podmetanjem.

O razlozima zbog kojih bi lingvisti jezik trebali zvati srpskohrvatski, Snježana Kordić raspravlja na dvanaest strana (125-136)  svoje knjige u poglavlju Naziv jezika. Ona objašnjava zašto, s lingvističkog stanovišta, nisu dobri jednočlani nazivi jezika poput hrvatskog, srpskog, bosanskog/bošnjačkog i crnogorskog. Objašnjava i zašto nije valjano  višečlano imenovanje bosanski/hrvatski/srpski/crnogorski. Autorica se još bavi i nazivima standardna novoštokavština ili srednjojužnoslavenski jezik koji se susreću u radovima suvremenih lingvista. Razlozi, prema Snježani Kordić, zbog kojih treba zadržati naziv srpskohrvatski su, ukratko, sljedeći:

1. Naziv pokriva cjelinu jezika kojim govore Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.
2. Naziv se ustalio u lingvistici od polovine 19. stoljeća, dakle od vremena kad je započela standardizacija tog jezika.
3. Taj naziv nije iznimka u lingvističkom nazivlju. On je napravljen, kao što autorica podsjeća citirajući NN-u "dragog" Dalibora Brozovića "po načelu kojim se razni složeni lingvistički nazivi tvore  prema krajnjim članovima, npr. indoevropski jezici obuhvaćaju i indoevropske jezike između Indije i Evrope." (str.129).
4. Nije došlo do promjene u prirodi standardnog jezika da bi ga se drugačije nazivalo.
5. Naziv srpskohrvatski nije vezan za Jugoslaviju i nema razloga da nestane s njenim nestankom. Države nestaju, jezici o(p)staju.
6. Napominjem da Snježana Kordić kaže da narod jezik može zvati kako hoće, ali da lingvisti kad ga ne nazivaju srpskohrvatski falsificiraju stvarnost jer to podrazumijeva ili da se nešto promijenilo u prirodi jezika  ili da se radi o različitim jezicima.

NN selektivnim citiranjem falsificira njene navode i pita se: "Koji je to, međutim, jezik?  Da li je on nastao tek kada su Srbi i Hrvati počeli da govore istim jezikom, a pre ga nije bilo? A ako ga je i ranije bilo, čiji je to jezik bio i kako se tada zvao?" I odgovara da je to bio srpski jezik  jer "iako nisu svi štokavci bili Srbi, štokavci u Slavoniji, Dubrovniku i drugi štokavci katoličke veroispovesti sebe početkom 19. veka nisu nacionalno, pa ni etnički, nego regionalno određivali. Otuda, njihov jezik nije mogao imati ni nadregionalno ime, niti se mogao koristiti termin ilirski jezik (... )". Jasno je, kaže NN, da se radilo o srpskom jeziku jer "od svih štokavaca, jedino su Srbi svoj jezik decenijama izgrađivali kao nacionalni jezik i sredstvo kulture". Drugi su ga valjda izgrađivali kao anacionalni jezik i kao sredstvo nekulture. Ili ga nisu izgrađivali. Naučnik NN kaže da su postojali Srbi štokavci i regionalni štokavci! I ti regionalni štokavci nisu svome jeziku mogli dati nadregionalno ime. Srbi su postojali i kao nacija već od 1830! Štaviše, samo su Srbi postojali kao nacija. Nevolja je što su, dobri i naivni kakvi već jesu, time dali ideju Hrvatima da naprave isto. Neprijatno pitanje za NN-a je kako su Srbi štokavci izvan Srbije zvali i trebali da zovu svoj jezik. Vjerovatno nekim regionalnim imenom. Ili su i Srbi izvan autonomne kneževine pod turskom upravom već bili oformljeni kao nacija, a standardizacija njihovog jezika završena?

Pitamo se kad je, dakle, završeno formiranje srpske nacije? NN na to ne odgovara Svakom je serbokroatisti jasno da NN bez sustezanja posuđuje od hrvatskih lingvista premještajući početke standardizacije jezika po ugledu na hrvatskog lingvistu Dalibora Brozovića direktno. Iz njegovog teksta možemo pretpostaviti da se to dogodilo 1878. Taj je proces tako dobro završen da su Srbi 1878. stekli dvije države: Srbiju i Crnu Goru! Šteta što NN nije mogao lično učestvovati u poslu da napravi i treću, recimo Republiku Srpsku (krajinu)! Tako bi makar imao odgovor na pitanje o Srbima izvan autonomne kneževine Srbije. 

Bit će ipak da se NN zanio u borbi za bolju tj. nacionalističku prošlost. Svakom je serbokroatisti jasno da NN bez sustezanja posuđuje od hrvatskih lingvista[1] premještajući početke standardizacije jezika po ugledu na hrvatskog lingvistu Dalibora Brozovića.  Razlog: treba se izjednačiti s Hrvatima kod kojih je, kako to interpretira Brozović, standardizacija počela polovinom 18. stoljeća. NN je naučno objektivan i umjeren  pa daje naslutiti da je sve započelo najprije kod Srba i to 1768. od početka izlaženja Slavenoserbskog magazina Zaharija Orfelina! Kako kod njega nacija nastaje na jeziku, on pomiče i vrijeme nastanka srpske nacije za više nego vijek unaprijed. Aferim!

Da se čovjek upita zašto se i protiv koga Vuk poslije svega toga borio za narodni jezik kad je sve moglo da se sredi samo od sebe: "Slavenoserbski je u književnost postepeno uvodio elemente upravo onog narodnog govora što će sa Vukom Karadžićem početi da se kodifikuje kao srpski jezik i koji će zagrebački kajkavci usvojiti. Georgije Magarašević 1829. godine nema nedoumica: 'svi pre i posle Vuka i Davidovića, da i samo više sveštenstvo, jesu toga mnjenija da se serbski piše". Iako nije bio lingvista, Vuk, na svu sreću, nije bio ni simbolingvista poput NN-a. On se zalagao za uvođenje "govedarskog" jezika kako ga je posprdno nazivala slavenoserpska elita u kojoj je znatno mjesto zauzimalo "više sveštenstvo". Naziv "govedarski" svjedoči o mišljenju koje je ta elita imala o svom narodu. Vuk je za razliku od elite koja se gnušala na riječ narod bio narodski čovjek koji je vrlo dobro razumio vrijeme u kome je živio i potrebu standardizacije jezika. Vukova genijalnost se ogleda upravo u tome što je shvatio da je mnogo lakše, brže i jeftinije standardizirati jezik koji govori narod nego narodu nametnuti jezik koji ne zna. Za razliku od Miloša Svetića i drugih slavenoserpskih NN pojaca, Vuk od naroda i jezične stvarnosti nije zazirao. Da stvar bude bolja, ondašnji su ga Hrvati mnogo bolje razumijeli nego Srbi jer su prihvatili njegove principe u standardizaciji jezika. Nitko nije prorok u svom dvorištu. Vuk nije dočekao pobjedu svojih ideja!

NN ne govori o standardnom jeziku i procesu standardizacije. On ili ne zna o čemu govori ili svjesno brka nivoe pa govori o narodnom jeziku i o izgrađivanju jezika kao sredstva kulture. Kod njega nema procesa. Nema procesa standardizacije, nema procesa nastajanja nacije. On o historiji govori ahistorično. On proizvodi mitove. Prvi i najvažniji mit je mit o ugroženosti srpske kulture i srpskog jezika odnosno srpske nacije. Postojala je zavjera u prošlosti protiv Srba i srpskog jezika. Zločesti Hrvati koji se iz strateških razloga nazivaju Ilirci da bi bolje osvojili (srpske) teritorije najprije preuzimaju  srpski jezik. Ti zločesti Hrvati su npr. Mađar Fakaš Vukotinović, Slovenac Stanko Vraz allias Jakob Frass, Grk Dimitrije Demetar, Srbin Petar Preradović i mnogi drugi. O biskupu sumnjivog prezimena Josipu Jurju Strossmayeru, osnivaču Jugoslavenske akademije, da i ne govorimo. Da stvar bude gora oni, Ilirci, imaju zajedničke interese s bečkim dvorom pa bečki dvor zabranjuje ilirsko ime koje mu je, kako implicitno podvaljuje NN, bilo u interesu i nameće naziv srpskohrvatski koji mu je, kako eksplicitno tvrdi NN,  bio u interesu. Sve to preko Slovenca Kopitara! Bečki dvor je po NN-u radio na ujedinjenju Srba i Hrvata! Da stvar bude gora Austro-Ugarska monarhija je, iako propala, nastavila zombirati u formi antisrpske Jugoslavije koja je forsirala srpskohrvatski. Ipak, NN Srbi se nisu dali i u najvažnijoj simbolingvističkoj knjizi iz NN-ove lektire, u srpskom (komunističkom) ustavu, još je 1947. pisalo da se jezik zove srpski! Nakon toga je vjerovatno po Titovom (pardon, Brozovom & komunističkom) i Kardeljevom (još jedan slovenski lingvist) nalogu uveden naziv srpskohrvatski u interesu bečkog dvora i pokojnog Ljudevita Gaja, porijeklom iz Burgundije.

Iz svega ovog  je jasno zašto su Jugoslaveni najopasniji za srpsku kulturu kao što nam je jasno da je Snježana Kordić zapravo Jugoslavenka odnosno, Austro-Ugarka odnosno Ilirka, a ne lingvist. Ne mogu a da ne izrazim žaljenje što tako akribičan naučnik kao NN, zaboravlja da istakne njenu vatikansko-kominternovsku dimenziju jer je još od događanja naroda 80-tih godina prošlog vijeka svima poznata antisrpska priroda i antisrpska uloga tih antisrpskih centara moći.  Na žalost, to nije jedini nedostatak u NN-ovom naučno-objektivnom prikazu lika i nedjela Snježane Kordić. NN nam ništa ne kaže o izvjesnim naučnim indicijama da je Snježana Kordić inspiraciju za svoje perfidno antisrpsko djelovanje dobila od Đure Daničića, autora knjižice Mir za srpski jezik i pravopis koji je, baš kad nije trebalo, otišao u Zagreb da tamo u Jugoslavenskoj akademiji izdaje Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika. Nismo sigurni je li to Đura uradio zato što je bio naivan ili što je izdavao i nešto drugo osim narečenog rječnika. To, naravno, ne znamo jer nam NN o Đuri Daničiću, pripadniku nižeg lingvističkog sveštenstva, ništa ne govori u kontekstu  "uvek provokativnih pitanja nacije i nacionalizma". Čak i dobri NN ume da zaspi!

Vrijeme je da se zapitamo čime se NN bavi, ako se već ne bavi neprovokativnim i prijatnim pitanjima iz historije jezika ili sociolingvističkom stvarnošću?

NN se, dabome, bavi višim i značajnijim stvarima: Simbolima i Historijom! Tu je NN na svom terenu. Ipak i kad govori o simboličkoj funkciji jezika, naš NN se oslanja na istomišljenike među hrvatskim  lingvistima.[2] Nevolja je što slijedeći iste naučne metode kao i njegov citirani  hrvatski kolega, NN dolazi do posve suprotnih zaključaka.[3]

Naš simbolingvist voli prošlost jer, kao što kaže Hobsbawn, ako nema odgovarajuće prošlosti, uvijek je možemo izmisliti. NN ipak nije dovoljno kreativan da izmišlja, ali je izmišljativan pa kreira kojekakve koještarije. On je od onih koji se u srpskoj kulturi ponavljaju kao tragedija i farsa istovremeno. Copypaste Resavac, NN se zadovoljava ponavljanjem teza iz übersrbosimbolingvističkog teksta Slovo o srpskom jeziku. Istina, NN je bolji klizač, on je "naučniji" i "tolerantniji", ali stavovi su mu isti kao u srboslovaca.

Za razliku od NN-a koji je dosljedan svojim "naučnim" stavovima, Kordićeva po NN-u "osporava prvenstvo srpskog". Osim toga  "njeno suprotstavljanje nacionalističkoj lingvistici, odbacivanje simboličke funkcije jezika i tvrdnja da 'nacije ne nastaju na osnovi jezika i da je pogrešno poistovjećivati naciju s jezikom' zanemaruje da nacije, iako je u njihov nastanak uključen čitav niz različitih faktora, ipak ne mogu nastati bez nekakvog zajedničkog jezika."

Što iz ovoga možemo zaključiti? Možemo npr. zaključiti da nacije, ostavimo li po strani sitnicu od "čitavog niza različitih faktora", nastaju na nekom zajedničkom jeziku. Zašto "čitav niz različitih faktora" možemo ostaviti po strani? Zato što ne odgovaraju NN-ovoj "argumentaciji"! Napokon, lišeni nepotrebnog tereta "čitavog niza različitih faktora" možemo zajedno s NN-om zaključiti da je srpska nacija prirodno nastala na srpskom jeziku, a hrvatska neprirodno na srpskom jeziku kojeg su Hrvati, "privatljivi" što bi rekao Simo Matavulj, privatili od Srba. Što tek da kažemo o "cijelom nizu nacija koje su nastale na nekom zajedničkom jeziku"  koji je, k tome, zajednički i nekim drugim nacijama? Recimo o američkoj naciji? NN kao odgovor postavlja "naučno" Prešućujući npr. sitnice poput industrijske revolucije, razvoja buržoaskog društva ili revolucionarne 1848. godine, NN nas naučno objektivno navodi na zaključak da je hrvatska nacija nastala strateškim izborom štokavštine za osnovicu jezičnog standarda pitanje: "Da li bi svet danas isto izgledao da su Amerikanci umesto engleskog uzeli nemački za standardni jezik?" Tim dalekosežnim pitanjem, NN nam daje uvid u nepregledno polje simbolingvistike. 

Prešućujući npr. sitnice poput industrijske revolucije, razvoja buržoaskog društva ili revolucionarne 1848. godine, NN nas naučno objektivno navodi na zaključak da je hrvatska nacija nastala strateškim izborom štokavštine za osnovicu jezičnog standarda. Strateg je bio Ilirac Ljudevit Gaj, a cilj je bio da se privuku teritorije, štokavske, dakle nehrvatske, dakle srpske.

U pravednom naučno-objektivnom gnjevu, NN se osvećuje Hrvatima. Kad već ne može vratiti nazad naš ukradeni jezik, on "privaća" od Hrvata argumente za svoju fikciju o ljepšoj i starijoj prošlosti. Tako  je njegov prikaz  Ljudevita Gaja i Iliraca kao stratega hrvatstva, zapravo nova pozajmica od Dalibora Brozovića[4]. Brozović, naime, predstavlja Gajevu borbu za ilirsko ime i jedinstvo južnih Slavena kao taktiku kojom se došlo do strateškog cilja Iliraca, a to je hrvatski jezik i hrvatska jezična unifikacija i to "bez obzira što sami preporoditelji o tom subjektivno mislili". Junački ustrajavajući na braniku jezika, kulture i nacije, na simboličkoj liniji Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica, NN nam kao veliki poznavalac Hrvata otkriva koji su naopasniji Hrvati. Ako ima Srba koji npr. misle da su za srpsku kulturu i "uopšte" najopasniji npr. oni koji mrze Srbe, to je samo zato što još nisu čitali tekst NN-a. Srećom, ništa ne može da izNenadi N N(aučnika) koji nas uči kako su za srpsku kulturu najopasniji oni kojih nema, oni čije mu ideje izgledaju prihvatljive i oni čije se stavove ne može osporiti. Radi se o serbokroatistima, građanski opredijeljenim Jugoslovenima, a zapravo Austro-Ugarima i Ilircima!  Činjenica da se danas nitko u Hrvatskoj ne izjašnjava kao serbokroatist, Jugoslaven, Austro-Ugar ili Ilirac pri tome nije nimalo važna. Pravi primjer naučnog, ideološki neostrašćenog, nenacionalističkog i nepristrasnog pristupa!

Opisujući "nenaučne, ideološki ostrašćene i isključive" kroatiste NN zapravo slika autoportret premazujući platno svim mastima kako bi bilo što vjernije predlošku. On je tu zajedno sa svim nacionalno svjesnim simbolingvistima i posebno srboslovcima da nas odvrati od naivnog prihvaćanja onoga što se ne može osporiti i nagovori nas da prihvatimo ono što se ne može ne osporiti kako bismo sačuvali simbole i simboličke vrijednosti. Što god to bilo! To što pred očima moramo imati primer nenaučne kroatistike, uklapa se u nacionalističku logiku po kojoj nije važno biti najbolji u nečemu, već biti malo bolji od svoga brata ili polubrata  kao što je to davno primijetio Danilo Kiš. Usput rečeno, tog istog Danila Kiša srpskoj kulturi podario je "zao duh Jugoslavije" na kojeg upozorava  NN. I Ivu Andrića, da ne ostanem samo na jednom primjeru.

Da vidimo čime se, dakle, bavi ta serbistika ispražnjena od neosporivog sadržaja. Izgleda da na simboličkom bojnom polju ima posla preko glave. Postavljaju se Junački ustrajavajući na braniku jezika, kulture i nacije, na simboličkoj liniji Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica, NN nam kao veliki poznavalac Hrvata otkriva koji su naopasniji Hrvati "neprijatna" odnosno prava naučna pitanja o srpskoj naciji i njenoj prošlosti. Recimo pitanje, "o anahronosti vezivanja nacije za veroispovest, nužnosti takvog postupanja zbog istorijskih okolnosti, nemogućnosti oslobađanja tog istorijski uslovljenog povezivanja ni kada su okolnosti koje su ga zahtevale prestale..."  NN u stvari naučno tolerantno i nacionalno prozelitistički priprema klizavi teren onima čija se vjeroispovijest ne vezuje za srpsku naciju da postanu Srbi nepravoslavne vjeroispovesti.

Ima tu još "neprijatnih" pitanja kao npr.: "kako su i zašto pomoću srpskog jezika - da ostavimo sada po strani srpska ratovanja - nastale najpre hrvatska, a poslednjih godina i bošnjačka i crnogorska nacija, sve Srbima neprijateljske."

Baš su grozne te Srbima iz čista mira neprijateljske nacije. NN, opet, zaboravlja da nam objasni kako se pomoću stranog jezika može napraviti nacija tj. kako se jezik može ukrasti. Ja bih recimo bio veoma zadovoljan ako bi nam cijeli svijet ukrao jezik i zamijenio njime globalni engleski. Tako bi bilo mnogo više pametnih tekstova na našem jeziku, a srbosimbolingvistima bi preostalo da se prave Englezi. Ipak naš NN je genija. On se i ovako dobro pravi Englez. On npr. s lakoćom ostavlja po strani srpske ratove. Koje sad ratove? Kakve ratove?

Da je pročitao knjigu Jezik i nacionalizam  do kraja, NN bi ponešto naučio o odnosu rata i lingvistike i o tome kako i rat može postati "simbolingvistička" kategorija.

Radi se o ratovima u kojima, kao što svi znamo, Srbija nije učestvovala, ali su ih masni i bradati obožavaoci požarevačkog vampira zazivali pjevajući narodne pjesme na tada još simboličkom bojnom polju. Evo primjera, citiranog po sjećanju: "Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala? / Nije mala, nije mala, triput ratovala. / I opet će i opet će ako bude sreće!" Istina, ratovali su Srbi izvan Srbije, ali ratovi su im, rekao bi NN, bili nametnuti. Oni su se samo branili predvođeni zubarima, milicionerima, pjesnicima, šekspirolozma odnosno simbolistima i simbolingvistima!

Srbija i Srbi su, dakle, imali sreće pa su ratovali u ratovima u kojima nisu učestvovali, i evo u miru gube ono što su u ratu dobili. A dobili su sve Srbe u jednoj i po državi što je manje nego 1878, ali više i mnogo bolje nego prije kad su svi Srbi bili u samo jednoj državi, Jugoslaviji. Istina, Srbija je izgubila mladost koja se rasula od Kanade do Australije, ali je zato dobila tajkune, oslobodioce i, nadasve, čuvare Pečata. 

Daleko je sunce!

Nažalost, u svojoj arheološkoj borbi za srpsku budućnost, NN nije sam. On u svom poslu na ruženju govedara ima i svjetski poznate pomagače kao što je poznati simbolingvist i ugledni ratni zločinac Momčilo Krajišnik & krajišnik, osuđen na samo 20 godina light zatvora, koji u istom broju Pečata, di će suza neg na oko, objašnjava svoju borbu za uvođenje ekavice u Bosnu u kojoj se ekavica nikad nije govorila. Pri tom, očito, nije konzultirao NN-a pa ne zna da je ekavsko-ijekavsko dvojstvo s lingvističke tačke gledišta irelevantno. Pomenuti krajiški simbolingvist se u Istina, Srbija je izgubila mladost koja se rasula od Kanade do Australije, ali je zato dobila tajkune, oslobodioce i, nadasve, čuvare Pečata etnosimbolhigijenskom zanosu zalaže za protjerivanje nepoćudnih riječi "nedjelja, prijenos, ogrijev, kruh, Uskrs"  potvrđujući ispravnost zapažanja Snježane Kordić da etničko čišćenje počinje jezičnim čišćenjem! Inače, ta je simbolingvistička naučna metoda političkog nasilja poznatija pod imenom nacionalizam. To se nasilje najprije vrši nad vlastitom nacijom što je posve u skladu s nacionalističkom logikom jer je glavni cilj nacionalizma potčinjavanje svojih govedara u cilju osiguranja dominacije i ličnog bogaćenja viđenijih simbolista. Nasilje nad vlastitom legitimira potonje nasilje nad drugim nacijama. Tako im i treba kad su nam ukrali jezik i ugrozili kulturu!

Ukratko, NN naučno objektivno i nepristrasno prešućuje, krivotvori i podmeće ne samo Snježani Kordić nego najprije i najviše srpskoj naciji na koju se svesrdno poziva.  Najvažnija stvar koju prešućuje jest da se knjiga Jezik i nacionalizam bavi i demontiranjem nacionalističkih mitova i da  je sam NN u toj knjizi detaljno opisan u slici ostrašćenog nacionalističkog linviste koji ne priznaje neosporive lingvističke činjenice koje inače ne osporava! Zapravo, stječe se dojam da je NN lik koji je išetao iz knjige Snježane Kordić. 

Da je komedijant slučaj odlučio da se NN rodi kao pripadnik neke druge nacije, recimo kao Hrvat, Bošnjak ili Crnogorac, siguran sam da bi i onda bio simbolingvist jer udovoljava svim kriterijima za bavljenje simbolingvistikom[5]. Naime, on odbija da prihvati činjenice i uporno prodaje naučno-fantastične, pardonček prosim, znanstveno-fantastične konstrukcije za bubrege. Da se rodio kao pripadnik neke od "neprijateljskih" nacija, ne bi morao ni da mijenja argumentaciju. Samo bi mu zaključci bili posve suprotni od ovih koje nam naudi kao über Srbin.

I na kraju da postavim jedno autorefleksivno pitanje kad već NN tvrdi da Snježana Kordić Srbima uskraćuje autorefleksiju i onemogućava "da razumeju istorijska kretanja što su dovela do današnje situacije".

Kakva je, dakle, posljedica po srpsku kulturu ovakvog naučnosrbističkog & simbolingvističkog stava i naopakih vrijednosti koje zagovara i na koje nagovara NN? Da je komedijant slučaj odlučio da se NN rodi kao pripadnik neke druge nacije, recimo kao Hrvat, Bošnjak ili Crnogorac, siguran sam da bi i onda bio simbolingvist jer udovoljava svim kriterijima za bavljenje simbolingvistikom Posljedice se vide na svakom koraku. Srbija je devastirana ratovima koje nije vodila, okružena "neprijateljskim" bratskim nacijama, Srbi izvan Srbije žive na rubu pameti. Srbi en général su prokazani u svijetu kao genocidni šoveni, a enenovići i dalje pečataju  svoje  "nit luk jeli nit luk mirisali" nebuloze o lokalnim i svjetskim, starim i novim zavjerama protiv Srba. Novokomponovani ideolozi ljepše i starije prošlosti prekopavaju Srbiju, ne da bi posijali bolju budućnost, nego traže grob đenerala Mihailovića, kao da nije dosta jedan vampir, onaj požarevački. Đenerala koji je govorio da još nije vreme za rat protiv njemačkih desničara i sve tako ne ratujući kolateralno pobio brojne Srbe antifašiste i s njima izdajničku braću koja su nam "ukrala" jezik.

Trenutak je za posljednje neprijatno pitanje: Kako upokojiti vampira?

Za početak, treba razbiti pečat na unosnim lažima o ugroženosti jezika, kulture i nacije. I riješiti se samozvanih čuvara i oslobodilaca.

PS Neprijatno autorefleksivno pitanje: Zašto autor ovog teksta nije prije direktno reagirao na ovakve i poput ovakvih tekstova?

Za odgovor bi mi, bojim se, trebalo nekoliko romana. Na žalost, i nakon sveg zla koje se dogodilo, mrziteljima kao da nije dosta. I to mi je neprihvatljivo, iako živim "izvan" našeg malog svijeta. U međuvremenu sam od Edmunda Burkea naučio kako je, da zlo pobijedi, potrebno samo da čestiti ljudi ne učine ništa.

^[1] "^{Možemo dakle zaključiti da je u povijesti hrvatskoga književnoga jezika 18. stoljeće u punom smislu prijelomno doba: sredinom toga stoljeća formira se i počinje standardizirati novoštokavski hrvatski pismeni jezik (...)}" ^{Brozović, Dalibor, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti; u Hrvatska književnost  u evropskom kontekstu; ur. Flaker, Aleksandar  i Pranjić, Kunoslav, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišna naklada Liber - Zagreb, Zagreb, 1978, str. 51.}

^{Još o istom u: Jezik, 52., D. Brozović, O početku hrvatskoga jezičnog standarda, Jezik, 52, br. 5,  str. 186-192.}

^[2] "^{Npr.u jezikoslovlju općepoznati pojam simbolička funkcija jezika u knjizi se ne rabi jer je taj pojam autorica zamijenila pojmom nacionalizam te tako pomiješala jedno i drugo}"^{. Dr. sc. Mario Grčević - Rat za hrvatski jezik i pravopis (I. dio),} 

^{[3] Ima tu još puno lipi stvari ma i nesmin rećJ}

^{[4] Brozović, Dalibor, O ulozi Ljudevita Gaja u završnoj etapi hrvatske jezične unifikacije, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, III/1973 [b], str. 35-63.}

^{[5] I kad govori o simboličkoj funkciji jezika, NN se opet oslanja na  hrvatske lingviste i njihove kritike lika i djela Snježane Kordić:} "^{Npr. u jezikoslovlju općepoznati pojam simbolička funkcija jezika u knjizi se ne rabi jer je taj pojam autorica zamijenila pojmom nacionalizam te tako pomiješala jedno i drugo}"^{. Mario Grčević.}