Da podsjetimo na kratku i burnu kronologiju događaja, iako već i vrapci na grani znaju za medijsku trakavicu koja je obilježila sve hrvatske političke i kulturne emisije: umjetnica Vlasta Delimar je u podrumu Galerije Klovićevi dvori u sklopu Večeri performansa izvela svoju Maričku u okviru koje je na živo zaklala jednu kokoš. Već u toku performansa pojavljuju se uvijek ažurni Prijatelji životinja, pokušavajući ga prekinuti, a predsjednik te udruge zbunjenoj Vlasti objašnjava da je to što ona radi zakonom zabranjeno. Nakon toga slijedi medijsko prežvakavanje ove priče: veliki dio javnosti je barem na ovoj deklarativno-javnoj razini već uvelike senzibiliziran za probleme životinjskog svijeta i to upravo kroz djelovanje udruga za zaštitu prava životinja, te misli da je klanje pijetla u art performansu nepotreban i neukusan čin nasilja; dio stare kulturnjačke elite se poziva na povijest avangarde ili pak Damiena Hirsta , a bez neke suvisle argumentacije; Antonio Lauer aka Tom Gotovac misli da se radi o fašizmu prijatelja životinja koji imitiraju Zapad, što mu je priskrbilo treće mjesto na top listi negativaca koju objavljuju Prijatelji životinja. Vlasta pak osjeća da je protiv nje pokrenut medijski linč i ono što je najprije bilo proces identifikacije sa ženom u patrijarhalnom, ruralnom svijetu, naknadno tumači kao razotkrivanje malograđanskog društva koje slijedeći svoje modne trendove zaboravlja da se u onim ruralnim i prigradskim područjima iz kojih većina dolazi životinje još uvijek pripremaju na izvedeni način. Umjetnica je također rekla da od svoje prekršajne kazne ne bježi i istu će uredno platiti, jer eto i ona kao i Prijatelji poštuje pravnu državu.

Umjetnost koja je sve češće gotovo identična izravnoj političkoj akciji tako se našla na optuženičkoj klupi i u potpuno suprotnoj ulozi – kao onaj reakcionarni, nehumni, neprogresivni element. Sličnu reakciju izazvao je prošle godine i Siniša Labrović, kada je također u okviru jednog umjetničkog festivala (Touch me, Operacija grad u starom tvorničkom kompleksu Badel-Gorica) napravio reality show s ovcama u glavnim ulogama, zbog čega je optužen za iskorištavanje ovaca protivno zakonu o dobrobiti životinja. Ali Siniša se dosjetio, i ponudio svekolikim prijateljima životinja da vlastitim angažmanom spase ovce koje su već prije njegova rada bile predviđene za klanje. Naime, svi zainteresirani su ih mogli udomiti i spasiti ih od sigurne smrti. Ali eto, za dobrobit i doživotnu skrb nad ovcama pobrinuo se na kraju sam umjetnik.

Iako navedeni radovi imaju potpuno drugačiji kontekst i izvedbu, u oba slučaja se jasno vidi da se prijatelji radije bave pojedinačnim, medijski dobro praćenim slučajevima koji nemaju veze s masovnom proizvodnjom, uzgojem, ubijanjem i odstrelom životinja.

Sada su se u Hrvatskoj pojavili i puno radikalniji ALF koji će zasigurno ugroziti sveopću popularnost pokreta. Kao što je naša pametna policija već zaključila, Animal Liberation Front nije udruga registrirana u Republici Hrvatskoj, kao niti nigdje drugdje, jer globalno djeluje putem autonomnih i međusobno anonimnih ćelija, izvan čvrste partijske strukture, u poptuno slobodnoj organizacijskoj formi zasnovanoj prvenstveno na direktnoj akciji i individualnom angažmanu. Iako često napadaju velika postrojenja, korporacije i istraživačke centre, njihovi aktivisti ponekad služe zatvorske kazne zbog nečega tako relevantnog kao što je kokošinjac u nečijem dvorištu. Ovime ne želim zanemariti važnost npr. vegetarijanstva u kontekstu osobne i socijalne revolucije ili pak kontinuirani rad na smanjenju patnje (životinjske ili ljudske). Ono što je ovdje sporno je potpuna politička irelevantnost ovoga čina. Koja politička vizija se iza toga krije? Koji ciljevi? Ako je krajnji zahtjev ove akcije – stop korištenju životinja u umjetničke svrhe – onda je nesklad između cilja i upotrijebljene strategije jednostavno pevelik, pa sve skupa više liči na pogubljeno tumaranje u potrazi za vlastitom političkom identifikacijom. Ne radi se o tome da bi uništavanje imovine trebalo smatrati nasiljem pa se sad zgroziti nad tim terorističkim činom, već se radi o nesrazmjeru između njihove borbe oko kokoši u performansu Vlaste Delimar - kokoši koja pripada njenoj teti i koja bi svakako završila pripremljena u njenoj/vašoj juhi - i društvene stvarnosti u kojoj živimo. Po tom ključu, masovna proizvodnja bi zahtijevala atomsku bombu.

Dvije poznate udruge koje se bave zaštitom prava životinja, Prijatelji životinja i Oslobođenje životinja, javno su izrazile sumnju u informaciju o tome tko je pravi počinitelj paleža ispred Klovićevih dvora, iako se ona već nalazi na nekoliko aktivističkih portala, a objavile su i vlastito odricanje od bilo kakvih nasilnih akcija. Jer oni su, eto, specijalizirani za pop-medijske spektakle u kojima nam se poznati smiješe s plakata sa svojim upravo kastriranim ljubimcima. Hiperprodukcija udruga koje se bave pravima životinja i njihova popularnost i sljedbeništvo unutar odjednom osviještene javnosti, a posebno zvjezdane elite, svjedoče samo o njihovoj potpunoj bezopasnosti za postojeći poredak i o njihovu bavljenju sporednim problemima. Usmjeravanje na ženske konzumentske žrtve koje se nalaze na kraju lanca, kao u slučaju linča pokrenutog protiv Vlatke Pokos, umjesto na velike pogone masovne proizvodnje svjedoči o pukom grebanju problema i stalnom zamjenjivanju simptoma i uzroka. Tu su još i mega popularne crne i bijele liste na kojima se nalaze etički proizvođači koji, istina, ne testiraju na životinjama - jer su shvatili da je to sad dobra marketinška fora - ali istovremeno tretiraju svoje, često i malodobne radnike gore nego što u šinterajima tretiraju životinje. Ali nije bed, jer prijatelji pred sobom imaju samo jedan cilj, pa zanemarivanje svega drugog vjerojatno spada u kolateralnu štetu.

Tagovi: Vlasta Delimar, Prijatelji životinja