U Zagrebu je prošlog tjedna povodom predstavljnja svog novog romana gostovala finska autorica Sofi Oksanen. Književna Lady Gaga, kako je zbog njenog osebujnog vizualnog izričaja nazivaju britanski mediji, jedna je od najčitanijih suvremenih mladih autorica, čiji su romani prevedeni na više od trideset jezika. Rođena 1977., prije nego što se profesionalno počela baviti pisanjem, studirala je dramaturgiju i književnost. Dosad je objavila tri romana. Njen prvi roman Staljinove krave (2003.) bavi se djevojkom s poremećajima u ponašanju i problematizira pitanje imigranata, dok u drugom Baby Jane (2005., čija je radnja smještena u Helsinki devedestih, progovara o anksioznom poremećaju i nasilju u lezbijskim vezama. Treći romanu Čišćenje (2008.), preko kojeg su je upoznali i hrvatski čitatelji, nastao je na temelju istoimene predstave, a prema toj priči se sprema i opera.

Kao autorica smatra da je posao pisca da stvara jezik, ali i da mijenja i utječe na svijet, što se opaža u njenim romanima. Tako u Čišćenju Oksanen problematizira traumu žrtava seksualnog nasilja  kroz priču dvije žrtve - mlade žene Zare, koja bježi od svojih svodnika i dolazi do Estonke Aliide, starice koja je napadnuta za vrijeme SSSR-a.

Ovom temom odlučila se pozabaviti nakon čitanja knjige Kao da me nema o žrtvama silovanja u Bosni i Hercegovini, koju je napisala Slavenka Drakulić. Frustrirana zbog spoznaje da je u devedesetima na području Evrope još uvijek bilo moguće imati logore u kojima se dešavaju takvi zločini, odlučila je progovoriti o traumi silovanih žena.
U razgovoru za H-Alter objašnjava kako je svoju priču odlučila smjestiti u dvije vremenske linije - suvremeni kontekst kako bi problematizirala problem trgovine ženama, te povijesnu problematiku Estonije tijekom i nakon 2. svjetskog rata, pošto je jako vezana uz povijest te zemlje. "Otac mi je iz Finske, a majka iz Estonije, koju sam često posjećivala i slušala obiteljske priče. Željela sam ispričati priču o sovjetskoj okupaciji te zemlje", kaže Oksanen, oštra kritičarka ruske povijesti. Na pitanje kakva je bila recepcija knjige u Estoniji i Rusiji, kaže kako za Rusiju ne zna jer joj izdavač ne odgovara na mailove. "Političko zanimanje za povijest u današnjoj Rusiji je jako zanimljivo jer ona služi kao oruđe propagande. Nakon raspada SSSR-a, Rusi imaju identitarne probleme i sad žele promijeniti tu situaciju. Jasno je da žele rehabilitirati sovjetsku prošlost, i ojačati ruski identitet. U takvoj situaciji teško je govoriti o povredama ljudskih prava, zločinima koji su se tamo događali i sovjetskoj okupaciji", kaže. U njenoj knjizi žensko tijelo predstavlja metaforu okupirane zemlje. Žene u njenom romanu nemaju kontrolu nad svojim tijelom, žive u šutnji i sramoti koja ih povezuje. Njihova tijela služe kao dio propagandne mašine, a njihove priče  su  izostavljene iz službenih povijest.
Smatra da zapadna Evropa ne poznaje dovoljno Istočnu i njenu povijest. "Jedan od razloga zbog kojih sam napisala roman je taj da ljudi, koji ne žive u Estoniji, bolje shvate tu zemlju", objašnjava.

Što se Estonije tiče, kaže kako je knjiga dobro primljena, te da se javna rasprava o romanu, kao i u Finskoj, vodila oko povijesne dimenzije priče. "Trgovina ljudima uopće nije bila u fokusu. Slična situacija je i u drugim zemljama sa autoritarnom ili diktatorskom prošlošću gdje je knjiga prevedena. Dok je u angloameričkom svijetu, recepcija knjige obrnuta. Roman je čitan isključivo kroz problem trgovine ženama", objašnjava.

Na pitanje da li se smatra li se feministkinjom i feminističkim piscem odgovara: "Naravno da sam feministkinja. Mislim da je svatko tko vjeruje u jednakost i ljudska prava feminist. No, ne mislim da književnost ima rod jer žene ne pišu drugačije. Tekst je tekst, rod s njim nema veze. A u Finskoj pedeset posto autora su žene, tako da u sredini u kojoj pišem, žene nisu manjina". No, kako kaže, od samog pisanja ni u Finskoj nije lako živjeti. "Imamo stipendije i programe za pisce, no većina ih se ipak bavi nekim dodatnim sličnim poslovima ko što je pisanje u novinama ili predavanje u školi", kaže.

Kao javna osoba Oksanen, se bavi društvenim pitanjima i angažirana je u borbi za LGBT prava. Također se ne libi kritizirati ni vlastitu zemlju. Za skandinavske zemlje, na koje se često gleda kao na dobro uređene demokracije sa razvijenim sustavom zaštite zdravstvenih, obrazovnih i drugih socijalnih prava, kaže: "Finska nastoji zadržati imidž idealne zemlje. No, stvari nisu tako jednostavne. I u Finskoj su neki ljudi jednakiji od drugih. Pritom mislim na imigrante, iako ih u Finskoj nema puno pošto smo mi dosta izolirana zemlja. Također, puno ljudi živi ispod granice siromaštva, a tijekom krize mnogi su otišli raditi u Švedsku jer u Finskoj nisu mogli zadržati posao", kaže.