24.05.2012.
Što nam znači pobjeda Karanikolića
Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
Što nas čeka
- Akcija stadion/ Okrugli stol
- Poziv na prosvjed protiv transporta životinja
- Eko zona dijeli LED žarulje
- Globalni trendovi u zaštiti ljudskih prava i uloga UN-a/ Predavanje
- Zarez broj 335.
- Voda ili profit/ Javna tribina
- Kamo vode dokumenti?/ Tribina
- Biciklopopravljaona četvrtkom
- → Više
- Vilim Matula / Siniša Labrović: Postdiplomsko obrazovanje
- Šesti Festival židovskog filma
- Što intendant može promijeniti?
- Čovjek na Zemlji 2012.
- 15. Festival alternativnog kazališnog izričaja
- "Moj bosonogi prijatelj" i "Draquila" u Dokukinu
- Kultura u Močvari
- Marija Braut/ Mario Rozić – Novi Zagreb jučer i danas
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za dodjelu sredstava Zaklade Adris
- Natječaj za Projekte građana unutar programa Europa za građane
- Natječaj za financijske potpore projektima udruga u području izvaninstitucionalnoga odgoja i obrazovanja djece i mladih
- Natječaj Zagrebačke županije za udruge za zaštitu okoliša
- Natječaj Ureda za ljudska prava i nacionalne manjine
- Financijska potpora za projekte za održivi razvoj otoka
- UNESCO International Fund for Cultural Diversity 2012
- Natječaj za neobjavljenu SF&F priču na temu demokracije
- → Više
- Henkel Art.Award. 2012
- Izložba fotografija na "Pedalafestu"/ Izložba
- Doniraj emotivnu baštinu Prajdovoj izložbi prekinutih queer veza
- Natječaj za izlaganje u Galeriji VN u 2013.
- doFuraj svoj film! 2012 - poziv
- Re-Thinking Humanities and Social Sciences
- Snimi kratki biciklistički video i osvoji Veliku pedalu!
- Nagrada Julija Benešića - natječaj
- → Više
Deutsche welle
- Politika Nacionalizmi u europskoj čekaonici
- Panorama Finale Eurosonga bez "Neba"
- Gospodarstvo Smije li Grčka uopće napustiti eurozonu?
- Kultura Djela najpoznatijeg njemačkog umjetnika na okupu
- Priča dana Hannelore ili Angela? Koju Nijemci više vole?
Pavelićeva kolijevka "novog duha"
"Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu od 1941 do 1945; društveni i organizacijski aspekt", tema je doktorskog rada koji je ugledna kazališna redateljica i pedagoginja Snježana Banović u listopadu ove godine obranila na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Položaj HNK-a u "Nezavisnoj Državi Hrvatskoj" ujedno je i tema ovoga razgovora, u kojemu se usredotočujemo na ulogu istaknutih ličnosti - glumaca, redatelja, glazbenika, intendanata, ustaških ideologa i vođa - čiji su život i utjecaj iz umjetničkih ili manje umjetničkih razloga za Drugoga svjetskog rata bili povezani s ovom kazališnom kućom.
Snježana Banović diplomirala je kazališnu režiju i radiofoniju na zagrebačkoj Akademiji 
dramske umjetnosti, u klasi Georgija Para. Režirala je, između ostalih, djela Shakespearea, Eve Ensler, Tennesse Williamsa, Machiavellija, Faydeaua, Slobodana Šnajdera, Tene Štivičić, Lade Kaštelan. Bavila se dramatruškim radom, a prevela je na hrvatski djela Ionesca, Haima, Harea... Od veljače 2001. do studenog 2002. bila je ravnateljica Drame zagrebačkog HNK. Nakon otkaza u toj kazališnoj kući, predaje prvo u zvanju docentice, a potom kao izvanredna profesorica, na odsjeku Produkcije zagrebačke Akademije dramske umjetnost, surađujući istodobno kao nastavnica i s drugim visokoškolskim ustanovama.
Autorica je niza polemičnih novinskih članaka u kojima podvrgava kritici zbivanja u domaćim kazališnim institucijama i aktualnu kulturnu politiku. Početkom 2012. godine nakladnička kuća "Profil" objavit će knjigu Snježane Banović o Hrvatskom narodnom kazalištu u doba NDH, napisanu na osnovu njezina doktorskog rada.
Što vas je navelo da istražujete kulturnu politiku "Nezavisne države Hrvatske" i tadašnja zbivanja unutar i oko "Hrvatskog državnog kazališta", kako je ustaški režim preimenovao HNK?
U posljednjih dvadeset godina bilo je više pokušaja preispitivanja NDH, s povijesno-političkog, sociološkog ili posve individualnog aspekta. Kako su mi, kad govorimo o kulturi, smetali razni revizionistički pokušaji i marksistička tumačenja koja cijelo to razdoblje jednoznačno proglašavaju mrakom, htjela sam šire istražiti kulturno-politički kontekst toga doba.
Drugi je razlog taj što sam na Akademiji u sklopu kolegija "Modeli hrvatskog kazališta u 20. stoljeću" istraživala mijene u kazalištu kroz razne faze razvoja hrvatskog Hrvatskom narodnom kazalištu je bila namijenjena uloga najvažnijeg promotora nove države u Reichu društva. A kazalište je, istina, reagiralo je na način da im se nikad nije postavljalo kao protivnik, već uvijek kao suputnik, s tek pojedinačnim i rijetkim izletima u opiranje, kako estetsko, tako i političko.
Treći su razlog tipično hrvatske "čudne priče" unutar moje obitelji, vezane uz doba Drugog svjetskog rata i poraća; imala sam divnog strica partizana, koji je volio pričati kako je, jašući s Tempom, na slovenskoj granici "natjeravao bandu", ali uvijek bi u jednom trenutku zastao sa svojim pričama. A imala sam i djeda koji je 1947. godine izgubio sve zbog neke krive rečenice, pa morao emigrirati u Njemačku, i tamo se, silom svojega slabog karaktera, udružio s najcrnjom emigracijom. To je opet mojim roditeljima išlo beskrajno na živce, tako da ga niti nismo posjećivali. Zbog svih tih slika Ante Pavelića po zidovima njegova stana, došlo je do strašnog udaljavanja moje majke od njezina oca. Mislim da je i taj intimni razlog bio važan za početak rada na ovoj dizertaciji.
Polaganje prisege Poglavniku, 27. travnja 1941.
HNK je bila najveća kulturna institucija te državne tvorevine, a zbog njegova prirodna utjecaja na širok krug ljudi, u njemu se odvijao izuzetno snažan društveni život. Premda je bio posve neupućen u pitanja kulture, Pavelić joj je pridavao veliku važnost. Vidio ju je kao sredstvo za uspostavu "novoga etičkog poretka" kojem je težio, pa ju je stoga i tretirao prvenstveno kao "prosvjetu" i "promidžbu" a ne kao kulturu. U Načelima ustaškog pokreta on jasno određuje novi etički moment u koji spada samo ono što se tiče "novoga hrvatskog duha", "uskrslog 10. travnja". Taj prekonoćni pomak u identitetu hrvatskog naroda, ali i drugih naroda koji su do tada živjeli zajedno s njim, odvijao se, u skladu s brojnim novodonesenim uredbama, odmah po uspostavi NDH na mnoge načine. Već u razdoblju do 15. travnja, kada "Poglavnik" dolazi u Zagreb, Slavko Kvaternik je proizveo neke važne uredbe protiv onih koji "nisu po krvi članovi hrvatskoga naroda". One su se, naravno, odnosile i na Kazalište, koje je Pavelić smatrao kolijevkom novog duha, toliko dalekog pravoslavnom i židovskom, koji su ga decenijama "snažno ugnjetavali". Zato mu je i Frapantna je sličnost retorike puno mlađe Jadranke Kosor i npr. baš Dušana Žanka. Ta strast za čarobnim štapićem koji će sve rasvijetliti i prosvijetliti, za mene je neobjašnjiva bila namijenjena uloga najvažnijeg promotora nove države u Reichu. U prve dvije godine često je nastupalo u svim zemljama Reicha, gdje se nastojalo ukazati da je Hrvatska oduvijek dio germanskog romantizma i talijanske humanističke kulture, daleko od "grubog pravoslavlja koje ne poznaje umjetnost", "gnjilog židovstva" koje umjetnost vulgarizira i još gorih komunizma i liberalizma koje za nju uopće ne haju.
Mile Budak je, pogotovo prvih godina NDH, bio zadužen za razrađivanje i operacionalizaciju Pavelićevih Načela. Koliki je bio njegov doprinos?
Doglavnik Budak bio je ministar prosvjete samo šest mjeseci, ali ubrzo je sjeo na žulj Paveliću, jer je bio previše dominantan i popularan u širokim narodnim slojevima, a nije bio osobito omiljen kod Nijemaca, naročito kod Kaschea, najmoćnijeg čovjeka u NDH poslije Pavelića. Nakon što je Budak morao otići iz resora, sve do jeseni 1943. i dalje je iz sjene lobirao za Kazalište i za njegova intendanta, svojega dobrog prijatelja i suradnika Dušana Žanka kojem je u početku osiguravao znatna sredstva iz Državne riznice za nevjerojatno ambiciozni repertoar.
Ubrzo nakon stupanja na vlast organizirao je konferenciju o kulturnoj politici nacionalnih kazališta, koja se u svibnju 1941. održavala upravo u HNK-u.
Da, posebno je zanimljivo da je na nekoliko dana prekinuo tu konferenciju kako bi s Pavelićem odletio na potpisivanje Rimskih ugovora kojima su ustaške vlasti prepustile najveći dio hrvatskog obalnog područja Talijanima. Nakon nekoliko dana konferencija je nastavljena, a Budaka je netko upitao što će nakon potpisivanja Ugovora biti sa splitskim HNK. Naime, u samo dva dana, tijekom Konferencije o nacionalnim kazalištima, Budak je kao ministar izgubio jedno veliko i važno nacionalno kazalište, ono splitsko! "Vodimo splitsko Kazalište i dalje kao da je naše", grmio je Budak posljednjeg dana konferencije, ali se to, kako znamo, nije dogodilo. On uopće nije bio svjestan onoga što je potpisao u Rimu, a splitsko kazalište, kao za inat današnjim apologetima ustaštva, postalo je hrvatsko tek 1945.
Vojska u koloni odlazi na redovitu porciju "prosvjete"...
To je retorika frapantno slična onoj koja se često čula u nas unatrag zadnjih dvadesetak godina. Zbog njegove generacijske pripadnosti, za našega je prvog predsjednika bilo i svojstveno patetično povezivanje prošlosti, naroda, tla, i svijetle budućnosti. Međutim, frapantna je sličnost retorike puno mlađe Jadranke Kosor i npr. baš Dušana Žanka. Ta strast za čarobnim štapićem koji će sve rasvijetliti i prosvijetliti, za mene je neobjašnjiva. Potpuno je izvan svake realnosti i poznavanja bilo kojeg konteksta djelovanja ovog društva.
Čini se da se Žankov ambiciozni, ali neutemeljeni program HNK kao središnjeg, raskošnog mjesta "nove hrvatske kulture" kopnio istom brzinom kao i Pavelićev program uspostave Hrvatske kao nezavisne i etnički čiste države pod okriljem Trećeg Reicha?
Upravo tako. Nagli uspon HNK koji je uslijedio nakon Žankova dolaska na intendantsko mjesto, da bi već od ljeta 1943. započeo nezaustavljivi pad, u korak je pratio zbivanja u državi. Budak je na čelo svih kulturnih "zavoda" postavio ljude iz Matice, uglavnom svoje prijatelje i osobe od povjerenja. Žankov prvi radni dan bio je Dušan Žanko je, u skladu s ustaškim načelima i novoproglašenim uredbama, nepromišljeno krenuo u "čišćenje" Kazališta, u pogledu osoblja. To je bio jedini slučaj u povijesti da je neki intendant službeno najavio kako će "očistiti" svoje osoblje od nepoćudnih elemenata 23. travnja; odmah je vrlo agresivno i odlučno krenuo u tri pravca. Prvo, u discipliniranje ansambla, što svaki iole upućeni praktičar kazališta zna da je nemoguća misija. Drugo, u svakodnevnu proizvodnju velikih spektakla domaćeg repertoara, uglavnom onog sa seoskom tematikom i jakog "osovinskog repertoara". Repertoar HNK u to vrijeme bio je doista impresivan. U dvije i pol godine postavio je preko 70 premijera, a bio je održan isto toliki broj različitih manifestacija i proslava u slavu svega i svačega. Treće i najgore, Žanko je, opet u skladu s ustaškim načelima i novoproglašenim uredbama nepromišljeno krenuo u "čišćenje" Kazališta, u pogledu osoblja. To je bio jedini slučaj u povijesti da je neki intendant službeno najavio kako će "očistiti" svoje osoblje od nepoćudnih elemenata.
Zašto kažete da je to "čišćenje" bilo nepromišljeno?
Žanko je tu formulaciju, koja je bez sumnje bila smišljena u Glavnom ustaškom stanu, upotrijebio samo jednom, u travnju 1941. Brzo je uvidio grešku i ublažio retoriku. Kad su mu ustaše jedne noći uhapsile tridesetak pravoslavnih članova ansambla bio je prisiljen uvidjeti da bi mu njihov definitivni odlazak blokirao program, pa je spustio loptu na zemlju. Nakon par dana, svi su se oni vratili iz zatvora, ali ta hapšenja, a još više kasnija ubojstva najmlađih članova ansambla (Rade Sladića, Veljka Ilića, Ivana Štrka i Vojka Kavića-Kardoša) kojima ću posvetiti svoju knjigu - potaknula su veliki otpor u HNK-a. Vrhunac otpora prvi se put jasno manifestirao u travnju 1942., odlaskom grupe okupljene oko istaknutog glumca Vjekoslava Afrića u partizane i formiranjem prve umjetničke grupe na slobodnom teritoriju buduće Jugoslavije.
Žanko je, očito, imao stalni problem s pritajenim pluralističkim tendencijama u HNK-u. Dugi razgovori koje je vodio s Vjekoslavom Afrićem prije njegova odlaska Žanko je bio posve svjestan toga da najmanje 250 ljudi od 500 kojima on upravlja daje svoje priloge za "Crvenu pomoć", i to je na jednoj razini i tolerirao - znajući pritom da je ovaj simpatizer NOB-a i Komunističke partije - posebno su intrigantni?
Afrić o Žanku piše da je bio fin i uglađen čovjek, ali da je kao ustaša funkcionirao potpuno u skladu s okvirima ustaškog ustroja. Žanko nije bio glup, ali vjera u novi poredak ga je potpuno "uzela", o tome je i sam, pun ushita pisao 1942. Takvu pojavu, da čovjek koji se upusti u politiku izgubi vezu s realnošću, možemo vidjeti na ovim našim stranama i danas. U Kazalištu je tada bilo vrlo malo deklariranih ustaša, uglavnom u tehnici i među neukim svijetom, dok ih među umjetnicima praktički nije niti bilo. Žanko je bio posve svjestan toga da najmanje 250 ljudi od 500 kojima on upravlja daje svoje priloge za Crvenu pomoć i to je na jednoj razini i tolerirao. S druge strane, zbog djelovanja komunizma u HNK-u imao je problema u Glavnom ustaškom stanu, u Ministarstvu i u Riznici. Radio je sve da bi očuvao svoj položaj, dostavljao detaljne izvještaje o stanju "nepoćudnih elemenata" u Kazalištu. Primjerice, 1942. godine, a vjerojatno u vezi odlaska Afrićeve šestorice u partizane, od Ustaške nadzorne službe naručio je popis sumnjivaca. Taj popis bio je sačinjen krajnje diletantski, tako da su se na njemu našli čak i pojedini pripadnici ustaškog pokreta. Na taj se način održavao na položaju sve do kraja sezone 1942./43, kada je shvatio da više nema autoriteta u samom Kazalištu, ali ni podršku "odozgo" te je sam, uz nagovor Budaka, i odstupio.
...pa još jednom.
Afrićeva grupa je s Kazalištem narodnog oslobođenja pratila Titov Glavni štab, pa je rat završila u Beogradu i tamo uglavnom nastavila djelovanje. Neki su se, poput Jože Rutića i njegove supruge Ivke, nakratko vratili u Zagreb. Kako su sami svjedočili, nisu mogli surađivati sa svojim "ideološkim neprijateljima", pa su se opet vratili u Beograd. Afrić je bio ljevičar, ali tek malo prije odlaska u partizane postaje član Komunističke partije. Nakon pripojenja njegova Hvara Italiji, ostanak u Zagrebu bio mu je nepodnošljiv, sve mu se to, kako kaže - gadilo. Planirao je odlazak još u jesen 1941., ali je on odgađan zbog rizika povezanih s prelaskom na slobodni teritorij.
Njihov odlazak iz Zagreba vapi za ekranizacijom, mogao bi to biti napeti triler u stilu Tarantina. Sjeli su u vlak za Karlovac, svatko drugačije kostimiran - Skrigin, naprimjer u svečanom odijelu od tvida i lakiranim cipelama - kako ne bi izazvali sumnju. Svi su imali odobrenje vlasti za napuštanje Zagreba, s najrazličitijim izlikama. Neki su išli "po meso", drugi poslom u Italiju, na odmor u Novi ili kod bolesne tetke u Liku... U vlaku slučajno baš nailaze na kolegu iz HNK Josipa Pukšeca, zadrtog ustašu, i jedva ga skidaju s vrata. U Donjim Dubravama u Gorskom kotaru silaze iz vlaka, susreću se s partizanskom vezom (uskoro provaljenom!) koja ih odvodi u zaseok Janjane, potom u Afrićev odlazak iz Zagreba vapi za ekranizacijom, mogao bi to biti napeti triler u stilu Tarantina Miriće, gdje već istoga dana igraju prvu partizansku predstavu, naravno u istim kostimima. To bi mogla biti uzbudljiva epizoda jedne velebne imaginarne TV serije o kazalištu u NDH-u.
Branko Gavella, genijalni režiser, svojim svjesnim kompromisima s režimom, da bi spasio umjetnost, podsjeća na Mefista iz kultnog filma Istvana Szaboa?
Očito je po svemu da je njegov cilj otpočetka bio - otići iz Zagreba. Godine 1943. otišao je u Sarajevo gdje je postavljao Hamleta, o čemu je Slobodan Šnajder napisao čitavu dramu. Vaša usporedba s Mefistom nije bez osnove: Šnajder u svom Hrvatskom Faustu inspiriran je za lik Nadredatelja baš Strozzijem i Gavellom, ali ne samo s njima. Takvih likova koji se (s)nađu u procijepu teških vremena poznaje svaka kazališna kultura.
Gavella je do bijega krajem 1943. režirao deset velikih predstava, od Goethea i Lessinga, do Wagnera i Muradbegovića. Osim toga, režirao je i sve najveće političke priredbe, poput Zore uskrsnuća za prvu godišnjicu NDH. Takve obaveze pripadaju uvijek svim redateljima koji rade u sustavu, i Gavella ih je strpljivo odrađivao, planirajući usporedo svoj bijeg. Uspio je ishoditi dozvole za nekoliko putovanja u Beč i Bratislavu, da bi za trećega odlaska na samom kraju 1943. definitivno tamo i ostao. Uspio se maknuti s broda koji tone skoro godinu i pol dana prije njegova potonuća - duboko svjestan svega na što je morao pristajati jer je bio "krive vjere". Zbog straha od susreta s novim vlastima u Zagreb se vraća tek 1949. godine. U siječnju 1944. Spremnost objavljuje njegov programatski članak Umjetnost i stvarnost - misli o pojavi lažne vedrine i njenog nametanja, u kojem se, jasno je, oprašta s NDH, i u kojem piše o „bolesnom društvu" kojeg je preuzelo „duševno vodstvo", koje je u „narodni mehanizam" utisnulo „šablonizirano nekritički primljene krilatice". U tom članku U siječnju 1944. "Spremnost" objavljuje Gavellin programatski članak "Umjetnost i stvarnost - misli o pojavi lažne vedrine i njenog nametanja", u kojem se oprašta s NDH, i u kojem piše o „bolesnom društvu" kojeg je preuzelo „duševno vodstvo", koje je u „narodni mehanizam" utisnulo „šablonizirano nekritički primljene krilatice" Gavella je za sobom ostavio, zapravo, dijagnozu života u NDH koji i dalje, gruboj realnosti usprkos, širi lažnu vedrinu i optimizam. Krleža u svom dnevniku iz 1943. piše o istoj temi nazivajući život u NDH bizarnom operetom s tragičnim krajem.
Kakav je bio položaj Tita Strozzija? I on je bio vrlo zastupljen kao redatelj, a u travnju 1941. bio je među uhapšenima.
Za mene, Tito Strozzi jednako je strast! Kako ona prema kazalištu (u kojem je radio sve od glume i režije preko pisanja i prevođenja) tako i ona prema ženama. Zbog ljubavi prema balerini pravoslavne vjere i zbog stupanja u brak s njom, prešao je prije rata na pravoslavnu vjeru. Tragikomično je bilo što se u travnju 1941. taj Zagrepčanin s purgerskim pedigreom zato našao u zatvoru - kao pravoslavac! Njegova apsurdna epizoda ilustrira kako je u NDH bio kažnjiv svaki iskorak u drugačije i kako su, s druge strane rigidne ustaške uredbe bile teško provedive u kazalištu.
Strozzi se svim silama borio da mu bude povjerena dramatizacija Ognjišta. Na kraju ga je postavio, uz pohvale autora romana, Mile Budaka, da bi mu nakon 1945. godine to bilo skupo naplaćeno, uz još neke navodne i smiješne grijehe. Ipak, osim za to vrijeme obligatnih laudi Ognjištu, nisam naišla na bilo kakve druge njegove prorežimske deklaracije. Bio je naprosto čovjek teatra, koji je katkad gubio čvrstinu karaktera. Poslije je napisao dramu Utvare u kojoj se obrušava na NDH, ali je na kraju ispao izuzetno nesretna figura. Uvjerena sam da je umro od tuge - u HNK-u koji je predstavljao smisao njegova života mu nisu dali da 1970. proslavi svoj veliki jubilej.
Nakon Žanka, i neuspjelih pokušaja vlasti da vrbuju nekoliko vrhunskih intelektualaca, na intendantsko mjesto sjeda Marko Soljačić. Za njega kažete da nije pripadao ustaškom pokretu, davao je priloge za Narodnu pomoć, prijateljevao s Belom Krležom i oslobađao od mobilizacije mnoge članove Kazališta. Opisujte ga i kao rezigniranog intendanta za kojeg se tvrdilo da u 10 sati ujutro dolazi na posao već "dobrano pripit"?
Zbog velikih opterećenja koja su od 1943. pala na njegovu glavu, Soljačić je ispada jedini intendant HNK-a u povijesti koji je morao ukinuti abonoman, jer zbog ogromne nestašice i inflacije nije mogao ništa unaprijed planirati. Publika je u njegovo vrijeme ponekad dolazila u kazalište, a da nije ni znala što je toga dana na programu, kreirale su ga, kako je govorio - neprilike! S pravom je govorio da radi u abnormalnim uvjetima, pa je tu svoju muku zalijevao već od jutra. No, snalazeći se nekako, pokrenuo je vrlo neobične zahvate u programu. Recimo, postavio je s ravnateljem Drame Tomislavom Tanhoferom dvije japanske jednočinke u kojima je od hrvatskih je glumaca radio "Japance", e to su morali biti fantastični prizori. Iz nekih dotad nezamislivih razloga postavio je i Ibsenove Stupove društva, Shawov Zanat gospođe Warren ili O'Neillovu Annu Christie. No u to vrijeme više nitko iz vlasti nije mario za repertoar HNK. Kulturna politika bila je sve manje važna, jer ustaški režim imao je daleko prečih briga, bombe su svakodnevno padale na Zagreb a partizani bili u predgrađima.
Međutim režim se ni pred svoj kraj nije prestao baviti glumcima?
Išli su im najviše na živce "komunjare" poput glumaca Dubravka Dujšina i Janka Rakuše, koji je na kraju obješen. Zbilo se to u znak neke odmazde 10. veljače 1945. na Remetinačkoj cesti, s još 35 drugih ljudi. Kolega iz ansambla Jozo Martinčević, vidio je taj prizor. Šokiran je trčao od Remetinca sve do HNK-a, kako bi javio vijest da im kolega visi na banderi, na što se Strozzi, kad je čuo,razbjesnio i rasplakao. I ta scena zaslužuje da bude snimljena. Ako se za Žankov mandat može reći da je započeo strijeljanjem najmlađih članova Kazališta, Soljačićev je završio vješanjem veterana Rakuše. Naime, ustaše su, zbog većeg zastrašivanja stanovništva, 1943. promijenile metodu smrtne kazne - sa strijeljanja prešli na vješanja na javnim mjestima, strašno. Kad o tome govorim svojim studentima, oni, uglavnom generacija 90 - ih ne vjeruje, moram iznijeti detaljne dokaze, takve stvari oni u školi nisu učili.
Nastup pred ranjenicima u zagrebačkoj bolnici "Sveti Duh".
Ustaše su otpočetka htjeli svrstati Krležu na svoju stranu. Prvo su počeli sa zabranama i hapšenjem, što je kod njega izazvalo kulminaciju straha za vlastiti život i potom kliničku depresiju spojenu s još desetak boleština. Zbog opasnosti po Krležin i svoj život, Bela Krleža morala je glumiti svašta: imala je preko 25 premijera i još toliko priredbi, no znali su da je Krleža siguran dok je ona bila na sceni. Godina 1941. počela im je strašno, a 1942. Krleža je uglavnom proboravio u sanatoriju dr. Đure Vranešića, na Zelengaju. Strah ga nikada nije napustio. Pisao je, ali nije objavljivao. Stanko Lasić je u pravu kad kaže da je Krležina šutnja prema Paveliću bila ujedno i šutnja o Paveliću. "Nemojte misliti da je reći 'ne' Paveliću 1943. godine bilo lako", govorio je kasnije Krleža. Evidentno je da ne možemo govoriti o Krleži-heroju, što je on ponovo dokazao i 1945. godine, pustio je da mnogi koji su kao i Bela cijelo vrijeme NDH igrali za ustaše budu kažnjavani i eliminirani iz svojih umjetničkih profesija.O njezinu intenzivnu angažmanu u to doba nikada poslije nije rekao ni riječi.
Poznato je da su ga partizani još ranije kontaktirali?
Postoji dopis ZANVOH-a iz 1943. kojim su ga zvali u partizane, na koji se on potpuno oglušio. Bojao se kako će ondje biti tretiran zbog poznatog sukoba na ljevici. Poznato je da su ga 1941. godine, u samom ustaškom zatvoru, neki komunisti u zatvorskom hodniku popljuvali. Na ulici ga je jednom prilikom pljunuo i Rade Končar. Pa kako onda Ako se za Žankov mandat može reći da je započeo strijeljanjem najmlađih članova Kazališta, Soljačićev je završio vješanjem veterana Rakuše otići među njih u šumu? Oboma je bilo nemoguće izaći iz Zagreba, bili su prepoznati za bijeg; a da je on sam otišao, nema dvojbe da bi ustaše nju ubili.
Paradoksalno je da je Bela Krleža tek u NDH postala "zvijezda", premda je bila pravoslavka.
Da, osim toga, za njezinu glumu u to vrijeme postoje samo pohvale. Prije rata nije bilo tako, dapače, Krleža ju je "implementirao" u Kazalište u ulozi barunice Castelli o čemu je izrazito pohvalno pisao samo njihov vjenčani kum Milan Begović.
Kakva je bila sudbina Židova zaposlenih u HNK-u? U svojem doktoratu navodite da je ugledni dirigent Milan Sachs bio pod direktnom zaštitom Dide Kvaternika.
On je bio argument nekima da devedesetih godina tvrde kako je kulturna politika NDH bila "tolerantna", da je bila izdvojena iz represije političkog i policijskog aparata. No, to je, kako znamo, u svakom totalitarizmu sasvim nemoguće.
Po uzoru na Njemačku, ustaše su osmislili istu politiku prema Židovima koji u NDH nisu imali nikakva građanska prava. Odmah u svibnju 1941. Morali iseliti iz svojih kuća "do iza pruge" (u jednu takvu u Hercegovačkoj je uselio baš Dušan Žanko) morali su napustiti svoja radna mjesta, a ubrzo potom formiraju se i logori i započinju transporti u logore u Reichu.
Rasistička politika NDH ipak nije uspjela razviti jedinstveni aparat za eksterniranje Židova. U policijskom aparatu i u ustaškoj Nadzornoj službi situacija je bila hijerarhijski posve nesređena, kao što je bila dezorganizirana i cijela ustaška država: veza kod primjerice Kvaternika juniora kakvu je imao Sachs još uvijek nije garantirala bilo kome da će preživjeti. Židovi su se, razumljivo, na sve načine dovijali kako da prežive. Recimo, violinist Josip Thune čitavo je vrijemo ostao u Kazalištu. Njegova žena bila je katolkinja i imala je vezu koja mu je to omogućila. Operetna pjevačica Margita Dubajić bila je Židovka čiji je suprug, glumac Dejan Dubajić, bio pravoslavac. Već u travnju 1941. morala je otići iz Kazališta. Također i supruga Tomislava Tanhofera, glumica Ivica Tanhofer, pa pjevač Leo Mirković i dr. Dubajić pak, nakon prijelaza na katoličku vjeru čitav rat provodi u Kazalištu i nastupa skoro jednako intenzivno koliko i Bela Krleža.
Odlazak autobusom na gostovanje u Beč, u prvom planu je Lovro Matačić
Kasnije se govorilo da je Žanko štitio pravoslavce, što jednostavno nije istina, znao je biti zabrinut za komuniste i simpatizere partije - bilo ih je više od dvije stotine, zbog njih je dnevno na stol primao više anonimnih denuncijacija, spremao ih je u ladicu. Nikoga on s tim nije štitio, jer se bojao za sebe. On ih je naprosto trebao, o tome se radi,mnogi od njih bili su nezamjenjivi na sceni. Sachsov slučaj, za koji me pitate, još je zanimljiviji, jer on ne samo što je preživio, nego mu je Žanko davao plaću skoro do kraja svojega mandata. To se nije moglo reći za druge: ako niste bili pod zaštitom, niste imali nikakve šanse. Rukovodilo se načelom da su Židovi unijeli crvotočinu u čistu Kasnije se govorilo da je Žanko štitio pravoslavce, što jednostavno nije istina umjetnost zapadne civilizacije. Drugi je problem što je ta "crvotočina", (kao na primjer Albinijeve operete) bila ono što publika inače najviše voli. Takvih apsurdnih primjera ima na stotine. Slična priča dogodila se i s masonima.
Možete li na osnovu vaših istraživanja o radu HNK, i na osnovu vlastitog profesionalnog iskustva odgovoriti na pitanje: kakav je to morao biti osjećaj, baviti se scenskom umjetnošću u atmosferi progona i masovnog krvoprolića u tadašnjoj NDH i u čitavoj Evropi? Kako to da su glumci, režiseri i svi ostali uopće mogli biti fokusirani na nekakav stvaralački rad - a ističete da je bilo i visokih dometa?
Afrićev odgovor na vaše pitanje bio je isključiv: zamijeniti "nemoralne zlatne anđelčiće i sofite za slobodu šume i novu budućnost". Radi se, ustvari, o uvijek istoj faustovskoj dilemi. Prodati dušu ili ne? Tako postoje i ponešto drugačiji odgovori na ovo pitanje, recimo mojih kolega koji su se tijekom posljednjega rata šepirili u vojnim odorama po Kazalištu, radili za razne službe unutar sustava i bili postavljani na razna visoka mjesta. Meni je Afrićev stav puno bliži, eto baš zbog mojega negativnog govorenja o nekim pojavama unutar Croatian art forces, u intervjuu koji sam dala upravo vama u Feral Tribuneu, dobila sam 2002. godine otkaz na mjesto ravnateljice Drame u HNK-u. Taj "afrićevski" stav me koštao, pa i danas me košta određenog nepripadanja Prodati dušu ili ne? Postoje odgovori na ovo pitanje ponešto drgačiji od Afrićeva, recimo mojih kolega koji su se tijekom posljednjega rata šepirili u vojnim odorama po Kazalištu, radili za razne službe unutar sustava i bili postavljani na razna visoka mjesta krugovima moje uže struke.
Posljedice jednoga intervjua mogu zaista biti dugotrajne u hrvatskim kulturnim prilikama...
To što sam rekla kolektivno se upamtilo kao grijeh zauvijek, a jasno je da isto mislim i danas. Ljudi protiv kojih sam tada govorila, i danas vode, što direktno, što iz sjene, glavninu kazališta u Hrvatskoj. Radi se o zovu koji je teško kontrolirati; mi kazalištarci očito ne možemo bez kazališta, i zbog njega smo ponekad spremni na svašta. Za vrijeme NDH, pred svaku svečanu predstavu dizale su se ruke u nacistički pozdrav. Za čestih dolazaka Slavka Kvaternika u Kazalište, sve je odjekivalo od ustaških usklika "Za dom - spremni!", a slijedile bi potom lirske scene u kojima su redovito nastupali i Bela Krleža i drugi pravoslavci. Teško je odgovoriti na pitanje kako je to uopće bilo moguće, pa zato možda i zaborav tako lako nastupi. Nakon oslobođenja, neki od glumaca koji su u međuvremenu prebjegli u partizane, organizirali su Sud časti za svoje kolege koji su 1945. godinu dočekali u Zagrebu - zaboravivši npr. da su i sami u ljeto 1942. nastupali u nizu njemačkih gradova, između ostalog i u Auschwitzu. Odgovor bi mogao biti i prostodušno Gostičevo - "je, šuster je delal cipele za ustaše, a ja sem za njih popeval".
Snježana Banović za obrane doktorata: "Ante Pavelić je kulturu vidio kao sredstvo za uspostavu 'novoga etičkog poretka' kojem je težio, pa ju je stoga i tretirao prvenstveno kao 'prosvjetu' i 'promidžbu'".
Vratimo se na kraju opet Anti Paveliću. Kulturna politika koja je proizašla iz njegovih Načela ustaškog pokreta u nekim nam dijelovima zvuči tako poznato: 800 godina hrvatske povijesti tumače se ondje kao linearni razvoj prema cilju stvaranja samostalne države; u novoj Hrvatskoj mora se stvarati "nova" umjetnost zasnovana na ruralnom umjetničkom izrazu, što smo devedesetih imali u pojavama poput "čuda hrvatske naive"; "prosvjeta" ima zadatak privođenja Hrvata idealnom "hrvatstvu". Zatim, tu su jezični purizam i težnja "autonomizaciji" hrvatskog u odnosu na srpski jezik... Nisu li neki elementi ustaške kulturne politike, posredstvom HDZ-ove vlasti, u posljednjih dvadeset godina ipak prodrli u kolektivnu društvenu svijest?
To je posve evidentno i jasno, svakome tko se sjeća događaja od prije 20 godina i tko se na pravi način suočio s onima od prije 70 godina, nije ni potrebno bilo što dodati. To smo živjeli i živimo, i sad je valjda s tim gotovo.
Podržite H-Alter!
Vezane vijesti
Ne znaju čitati Šnajdera
Snježana Banović, redateljica: Kazalište ne može biti tržište novca i predatorskih ravnatelja gluhih na sve što se događa oko nas.
Objavljeno: 23.03.2011.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
Umjetnik koji nikad ne spava
Siniša Labrović: Bizarno je da se štedi na onima čija se potpora izražava u tisućama, a ne na onima koji dobivaju milijune.
O krađi identiteta
Kakve veze ima "Prvi hrvatski festival knjiga - Što čitaš" s profiliranom izdavačkom kućom "Što čitaš?". Nikakve.
Petak na Subversiveu
Večeras će na Subversive Festivalu Christian Marazzi govoriti o historijskoj krizi kapitalizma, a Gayatri Spivak predavat će na temu "Budućnosti, prošlosti, jezici, Balkan"
Prema Balkanskom socijalnom forumu
Danas na Subversive Forumu u ZKM-u počinje panel "Prema Balkanskom socijalnom forumu" koji će trajati dva dana
Marina opet među najboljim fotoreporterima regije!
Treću godinu zaredom fotografija H-Alter-ove novinarke Marine Kelava uvrštena je na izložbu najbolje novinske fotografije iz regije, koja se večeras otvara u Beogradu, u organizaciji srpske novinske agencije Beta
Nitko nam ne čuva leđa
Marko Pogačar, "Bog neće pomoći": Naslov ukazuje na nepobitnu činjenicu - na neko apstraktno, metafizičko utočište nije nam se osloniti.
Uskoro Jewish Film Festival
Od 20. do 26. svibnja, u sklopu festivalskoga filmskog programa domaćoj će publici biti prikazana 54 filma koji na različite načine progovaraju o toleranciji
dodaj komentar 30 komentara
I dalje dominira da se sve sastoji od jednostavne ustaške zločinačke idologije i prakse (ili herojske borbe za naciju i državu) i isto tako jednostavne vrhunaravne boljševičko/staljnističke borbe i revolucije (ili također jednostavne zločinačke idologije i prakse), te misteriozne preko noći dobrovoljne kapitulacije komunizma i povratka najgoreg mraka (ili naj naj od stoljeća sedmog) pod vodstvom boljševika i neoustaša u drugim ulogama.
U takvom kontekstu je ovo u prvom redu revizija do apologija NDH, jer je do sada dominirala druklija slika. Također je jaka kritika sličnog devedesetih, jer su razne pojave slične. Ujedno je jaka kritika i samokritika jer je sve previše slično i previše isključuje ostalo, i kada je to središnja tema i nameće se. To ostalo jest da su i NDh i ono polije i ono do sada kao ključno i središnje konkretno, za izgradnju posve novog svijeta, imali eliminaciju i likvidaciju starog svijeta (politički i jedni i drugi sve ono prije a to je pretežno bilo za HSS i nešto ostalog), da nisu posve uspjeli u likvidaciji starog a još manje u izgradnji novog, te da se po inerciji nastavlja u "rasejanju" tog slijeda.
Dakle, nazire se da ono drugo ipak je nešto, samo još nije došlo do izražaja. Također se nazire da nije sve ni u ustašama ni boljševicima ni HNK ni svemu ostalom što se tako marljivo i sustavno spina i spama i malo pomalo sve više pokazuje da i to ostalo postoji, da je nešto, da ....
Krleža se je opravdano bojao za život jer su u sukobu na ljevici naivno mislili da je znanstveni pristup umjetnosti i znanosti stvar rasprave, a to je već bila osnova za sustavne likvidacije svega, u prvom redu članova partije. Sličan problema se nastavlja. Npr. politička kampanja za izbore jako širi krug simpatizera i zagovornika što brže i efikasnije likvidacije nelikvidnih, u okviru čega je sve što ne može i ne želi pratiti taj dugi napredak likvidacije starog svijeta i izgradnje novog. Možda ključne borbe i pobjede te slijede. Na vlasti i sve šire i jače su oni koji su sav problem i sranje vidjeli u HSS-u i dr Vladku Mačeku, za koje je glasalo zadnji put 93 % ljudi. Dosta su likvidrirali i sada se opet vrše mobilizacije i širi krug za nove definitivne likvidacije i konačne pobjede. Možda otpora i bitki uopće ne bude? Možda se sve prepusti tome, pa onda vidi...?
u ova nadasve izazovna, blagotvorna i plodna vremena se je dobro podsjetiti i malo pažnje na začudne mogućnosti i djela iz ničega i malo. Beskrajni prostori unutra i vani su opet spremni i čekaju na beskrajne raznovrsne incijative SSR-a, saveza slabih/osti i raznovrsnih/osti. Ništa i tek malo novca i ništa i tek malo duha i slabosti u takvoj ubitačnoj kombinaciji čini čuda, na velikim i jakim valovima krize okupatora, izdajnika i napuhanaca.
Vama skidam šešir za komentar a gdji. Banović ostajem dužnik zbog pružene iskrenosti.
Ne bih se složio jedino za posljednjom rečenicom, koja pomalo plaši ničim opravdanim optimizmom.
"..
To smo živjeli i živimo, i sad je valjda s tim gotovo.
..."
Svi znamo da je teklo ovako:
- svi su bili odlučno za rušenje monarhije (habsburške) i stvaranje južnoslavenske države. Zbog toga su svi odlučno držali front na Soči, udarili na Srbiju i na Rusiju, i Srbi, Hrvati i oni su dapače prednjačili;
- kada je stvarana Jugoslavija 1918. i dalje, svi su bili još odlučniji za likvidaciju svega što nije na liniji brzog stvaranja i preobražaja i jasno bili za metak u čelo ako netko npr. tečno ne piše i ne izgovara novi jezik
- onda su svi bili za likvidaciju Stjepana Radića kao furioznog svaštara i remetilačkog faktora
- onda su svi bili za likvidaciju kralja svjetla i konačno ga likvidirali
- onda su svi bili za smušenog Mačeka i HSS-a, i 90 % Srbije
- onda su svi bili protiv Mačeka i HSS-a
- onda su došao čisti zločin, ustaše i NDH itd. i opet su svi bili za to i za pakt Hitler-Staljin
- onda su svi bili za zločine, samo se mjenjali paktovi
- onda je izborena pobjeda i tekla revolucija i svi za Staljina i SSSR
- onda su 1948.g. skoro svi protiv Staljina i SSSR-a. Tu su već počele skrivene slabosti u jedinstvu
- onda su svi bili za druga Tita i FNRJ/SFRJ i socijalizam a pod tim i svi Zvečka-Polet-novi val
- onda su svi bili protiv druga Tita i SFRJ a za višestruke fore, a ne samo nacije i države
- onda su najednom svi revizionisti.
Npr. svije Snježane koje se spominju.
Snježana Kordić je i u ovm kratkom razdoblju najprije uspjela biti mlada turbo kroatistica, pa serbokroatishe jugosklavistica pa zagovornica teze da će i onako svi brzo radi prestiža i tržišta po slobodnoj volji izabrati isključivo engleski jezik.
Snježana Banović ne samo da je bila Zvečka nego i ono što tip top svih tipotopova - jedna od istaknutijih djevojaka zrelog Đonija Štulića nako uspjeha (mladi Đoni, kao i Stublić, su se teško sastajali sa komadima i vodećim frakcijama, pa i u masovnoj Zvečki, komadi su se ljepili za razne druge prestižnije likove i djela, po slobodnoj volji a radi prestiža i tržišta), nešt prestižnije nego popis onih koje su se fukale s Bregovićem ili Borom Čorbom.
I onda sada revizionistički iznosi slike ne samo NDH nego praktički time i svega, jer se već i iz ovdje iznesenog nazire ono najgore - skoro 99 % scene, osim iznimki na prste, gadni stalni revizionizam, najektemnijeg modnog tipa, sada smo posve goli i fukamo se gdje najfrekrventnije, sada smo posve zakopčani i bunkerirani, sada totalni napad na to, onda totalni napad naono što što napada, onda ...
A kako je tek s tim beskrajnim krdima istaknutih esktremnih montipajtonovskih pojava u živo, fizički, po prostorima duha i tijela?
Jebo vas HNK i vi njiha!
Stari, sve je izdržljivo ovdje. Svakog revizionizma se možeš bez problema riješiti selektivnom ili čak potpunom osobnom amnezijom (nikada kolektivnom). Recimo, ja ne pamtim ni što je prije dva tjedna bilo u kazalištu (ili bilo gdje), a kamoli što su radile ustaše, partizani i ostali revizionisti.
Jedino što ja vidim da je uistinu važno, je to da je gospođa doktorica nekada bila mlada zgodna rokerica kojoj je Štulić tepao nazivajući je malom beštijom u svojim izjavama ljubavi. Stroga odjeća i frizura, nakit, doktorat, hnk, ustaše... ništa od toga ne može zamijeniti trenutke hiperrealne, magične i izgubljene prošlosti.
Potpuno me razoružavaju komentari pod ape: Kakva odvažnost, kakva spremnost na rizik koji proizlazi iz javnog djelovanja, kakva principijelnost i kakva pamet! stari momak koji je konobario u zvečki spušta se u arenu javne borbe, s podignutim vizirom! I bogami, dere uzduž i poprijeko, i veliku povijest i male živote.
Svaka čast! To je ogroman iskorak za nekoga tko se nije jako odmakao od dude i zvečke. Ne može to svako.
Jebala te Zvečka i ti njiha. Da li ti znaš šta je Zvečka? I HNK i ti njiha. ...
http://pollitika.com/hrvatsko-sredi-te-donji-grad-u-zagrebu
http://pollitika.com/quot-zagreb-2009-kao-izazov-quot-novi-program-kandidat-za-gradonacelnika-quot-ap-quot-s-pollitika-com
"Na prijelazu iz sedmadesetih u osamdesete .... tek tako pojavama, koje tek tako stvore situacije u kojima je neizbježan lom svega bitnog i apsolutna prevlast čistog preserevanja, kada je jedina alternativa jedva preživjeti uz posve nepotrebne dramatične napore ako po inericiji pokušaš nešto normalno, i onako neizbježno, raditi, spasiti i održati. ...
Slučaj je cca 1985.g. u ljeto, kada zagrebačka impresivna umjetnička i angažirana scena potpuno zakazuje i iz čistog preseravanja ne može izvesti ništa za početak neočekivane i bitne prilike u Ljubljani, koja je tražila takvu pomoć jer ni sama nije bila spremna a Zagreb je imao boljih potencijala i bio je dužan pomoći u okviru dotadašnje obostrano plodne suradnje a najviše radi sebe...
Skoro svima koji su radili nešto, npr. svirali, to se ne samo nije radilo i u tome kao takvom nitko nije vidio smisla nego u svemu drugome oko toga. I kada su pokušavali bilo šta, pod presijom tog drugog i egoa, baš ništa nije polazilo za rukom ....
Nakon nešto uvodne zbrke i pola platoa popunjenog raznovrsnom publikom, kada je sve bilo puno (tko zna koliko tisuća ljudi) a program ispario, nije bilo druge nego prijeći na neki parasimfonijski koncert, sve diletanti osim nešto furioznih ego glazbenika, koji su htjeli odmah sve i sve ispucati, koje je pak trebalo smiriti i nametnuti im vodstvo kroz duge epske i lirske dionice i njima nepoznate predjele, svuda samo ne kuda su oni nametali kratke i definitivne rifove i udare.
Iako smo imali vjerojatno najrenomiranija SFRJ pa i evropska iskustva sa sličnim, to je bilo najjasnije oslobađanje od mistike i patetike, svima nepripremljenije i napornije nego ikad ali ipak jasnije i ugodnije, trenuci smoždenosti ali pravog osjećanja da je to nešto uspjelo zbilja združenim naporima, bez takve omladine i publike ništa, oslobodili smo se mistike čudnih pozicija i nepotrebnih međusobnih napetosti.
Težište je ipak i tada i sada na tome da je lako moglo puno bolje i ugodnije, obavili smo to već jako puno puta i na rubu rubova. Odigrali smo jako puno čuvenih "utakmica" u kojima funkcionira prosječno troje ljudi raspadajući se od napora a na to se veže samo sa glazbene strane prva liga zagrebačkih mlađih tzv. ozbiljnih glazbenika i cca 90 % novog vala, po više od 50 glazbenika i tri razine glazbe sudjeluje u praktički megaspektaklu, i sve besplatno ili samo ponekad manje više bagatela ulaznice, program uredno evropski selekcioniran. Obavili smo još više zahtjevnih profesionalnih utakmica.
Samo da nije toliko nužnosti nužnosti koja uopće nije ni nužna a niti po bilo čemu zanimljiva i značajna, pa je ipak neodoljivo i preko ikakve mjere privlačila i vodila ljude, i tako stalno. lako smo mogli stalno povremeno zajedno bljesnuti impresivno, ovaj put u Ljubljani je lako mogla biti priredba za dugo pamćenje i tako u tko zna koliko takvih važnih prigoda. Za to su ko fol svi uvijek bezrezervno i po bilo koju cijenu, a zbilja samo ako to netko drugi pripremi i servira kao izbirljiv najbolji švedski stol, i još dodatno zamoli gospodu čuvene SFRJ srednje i visoke klase za konzumaciju, naravno dodatno uz hrpu priznanja i znački te dugogodišnju pažnju i servis zasluga za tu konzumaciju, uključujući dolične pozicije i financiranja i slave, sve što se podrazumijeva i ide kao redovna popratna pojava, pa se obzirom da to ne ide tako tečno šta drugo nego davi."
Tom Gotovac: Zagreb, volim te; Pun mi je kurac.
Pun nam je kurac mode tek tako forsanja bez pokrića i daveži svega živog i mrtvog. Nismo beskrajno toga začudnog radili da bi svi srali i davili nego smo radili baš da bi se čudili.
Zagreb, volim te
Jebo vas Franjo Josip II Tito, poglavnik Franjo Pavelić i Josip Broz Krleža!
Jebo vas Đoni Lech Štulić!
Da, Majko - gamad je jako žilava i teško ju je uništiti. Međutim, idući poraz HDZ-a - može biti povijesni put prema tome. Jasno, "povijesni putevi" ne mogu baš puno utješiti pojedinca na njegovom individualnom putu kroz život u trajanju cirka 70-tak godina, ali... Latini su rekli "In spe!"
Najlepše će biti gledati - tko doživi - kako će se usputni sateliti te gamadi (a i sama vrhuška) prilagođavati novim okolnostima. Koje će nastupiti, jer - moraju nastupiti. Ne može ovako do vijeka. I blesavom narodu pamet postepeno difundira iz guze u mozak.
Zar nije interesantno; pogledaj ljudsku "rit" i mozak. Dvije polutke - velika sličnost. I oba organa znaju srati. Zato se valjda mnogi zabune te pamet "smještaju" u onaj stražnji!
http://www.youtube.com/watch?v=abJK3IB9B4U
Jeli sličnost s događajima koje je istražila gđa Banović slučajna?
Naravno da su ga vjerno kopirali sa svim svitama Aleksandar, Pavelić, Tito (za ravnanje orkestrom na brzinu iz logora doveden naravno isti plemeniti Lovro Matačić, koji je u prednjem planu na slici, a i većina istih), Tuđman, Mesić, Josipović itd.
Bilo je i nekih odstupanja - npr. cca 1937.g. je na pozornici velika zvijezda Jospehina Baker kao humanitarka a pred svim cijenjenim općinstvom je za guzu i sise (tada vodeće u svijetu) šlata izvjesni inženjer Josip Šilović.
No, nešto drugo.
U prigodi prve izložbe impresionista došlo je do nepreviđenih nezgoda i prvi put nije izloženo u salonu nego u nečem posve neprimjerenom i nastao strašni skandal.
Paralelno s tim Charles Baudelaire se je odmetnuo ne samo od građanskog reda nego i od književno-umjetničkog. Onda je bankovni činovnik Gaugeain napustio posao i suprugu Poljakinju i otišao slikati.
Tj. došlo je do raspada reda i krenuo je nered koji ne jenjava nego je odavno odjebao razno robovanje i rulja radi ne možeš ni zamisliti šta i gdje i kako ...
Dok po HNK-ADU, Zvećki-Polet-EPH, žutim habsburškim bojama, prugom posred Zagreba kao čvrstom grancom civilizacije prema balkanskom blatu i raznom vidimo da beskraj promjena režima, ideologija, moda ... sve čvršče i odlučnije slijedi i poštiva monarhistički red
i u našim krajevima odavno i stalno sve bitno zanimljivije, lokalno i regionalno te evropski cijenjenije ... se kreira i zbiva izvan tih klopki za francjozefinske itd. modne napuhance.
Čak se i sam Đoni Štulić desetak godina nije pripremao u Zvečki i uz HNK nego ...
Ad kazališta, npr. dok palme njišu grane Kugla glumište je već do 1980.g. odigralo brojne različite predstave i razno po bezbroj vanjskih mijesta u raznim gradovima i zemljama te, gle čuda, baš to je najraznovrsnijima do tzv. najrecentniijima i tada i stalno zanimljivo i sve više ih zanima, dok HNK i razno služe i dalje za jedno te isto interno samozadovoljavanje beskrajnim ponavljanjem jednih te istih fora, napuhivanja ...
A šta se dešava južno od pruge nije za one koji uživaju u HNK, Zvečki, Krleži i Kuljišu kako se napuhuju u Esplanadi patosom tog blata. To je samo za nas interno, za SSR - savez slabih i raznovrsnih. Tu samo čkomimo dok na Mesije veći nego Isus svojim gađenjem ne pomaknu iz čkomljenja. U očkivanju tog i takvog Godota, pozdravlja vas SSR uz - dobra zabava.
"Čovjek bi povjerovao članku zbog ozbiljnosti pristupa da na kraju - veli se: ZLATOM PIŠE DREKOM PEČATI!! - - ne pređe u trivijalnu propagandu i navijačko blaćenje Jadranke Kosor."
"Ovako zajedno - cijeli članak je jeftina lijeva promidžba. Baš šteta!"
Članak djelomično a ovo još više prebacuje težište na sada.
Banovićka iznosi da ovim djelom sada raščišćava obiteljske i ostale sive zone a ona i novinar prebacuju na devedesete i utvrđuju sličnost s NDH (što dosta govori i o nespomenutim sličnostima od Franje Josipa II do danas).
A sada to nije lijeva promidžba jer u mjeri koliko se u odnosu na NDH referira na HDZ devedesetih kao sporno desno, pa time promiče lijevo, još više je ovo stvarno određeni revizionizam i protiv lijevog:
- HNK u NDH je drukčije i manje jednolično i morbidno nego što je sa strane KP i ostale ljevice prikazivano
- odnos lijevo-desno nije jednostavan ni takav kako se pretežno iznosi a sada je definitivno drukčije, složenije, kontradikotornije, raznovrsnije i bitnije nego do sada kada je bilo više manipulacije, neznanja, nesporazuma;
- sada SDP-HNS-IDS i razna navodna ljevica nisu uopće nikakva ljevica i nisu više ljevica od Jadranke Kosor, te je i ta navodna ljevica i razno navodno desno itd. manje važno, nešto o čemu manje ovisi, manje u modi, manje može ...nilijuni automata nisu nipra nego davež, dok malo po malo do izražaja više dolazi sadašnje ostalo, pa i ljevica, a i mrtvo i mrtvi oživljavaju i nešto više se uključuju i znače. U tome stvarno jest i bilo je i biti će od značaja i tzv. real politika i stvarna idejna, umjetnilčka, radna, narodna itd. strujanja, kreiranja, djelovanja, estetike i erotike, borbe ...
Ne znamo šta će biti, i bolje je da ne znamo jer i ono što se zna ili navodno zna nije tako ili je bolje da nije tako ili je bolje da je ostalo tako a nije, ali znamo da ovo oko HNK-NDH i ostalo kao i dosta toga nije bitno pa ni u prvom redu u nečemu, jer je drugo uvijek bilo i biti će bitnije, više u prvom radu, raznovrsnije ... Također znamo da Banovićka i Zvečka i ovaj rad i mrazno nisu ni ljevica ni nešto u prvom pa možda ni u drugom redu, iako jesu nešto i po tome ne treba nepotrebno pljuvati.
Ali, ne samo da je primjereno nego je stalno bitno ne toliko kritizirati nego sa manje napora malo uključiit poglede znatiželju i ostalo za svijet u kojem živiš i uočiti da se ovime i raznim prekomjernim modnim forsanjima stalno prekomjerno siluje i davi, isključuje ... itd. bitnije, šire, bolje, bitno bolje, značajnije, raznovrsnije, pa i ljevica - desnica - centar ali puno puno širi živi itd. svijet, pojave ....
U tom smislu je ovo korisno kao obrada ali i dio beskrajne daveži.
U Zagrebu i šire stalno ima bitno više i raznovrsnijeg i boljeg i važnijeg kazališta, okupljališta nego Zvečka, učilišta nego ADU ...
A sada sve postaje sve aktualnije, bitnije ... počinju provjere, potvrđivanja i ozbiljnjije igre i svečanosti nakon dugih napredovanja u raznim pripremama, isprobavanjima ... i za sve sudionike je bolje, kad već ima, da u obzir itd. uzmu i to šire, raznovrsnije ... tim više što je to lakše (za 20 % onoga što se troši na daveži dobije se puno više i bolje), veselije, i profitabilnije i ...
Razlikujmo žvakanja žvaka i automatizirana spinanja i spamanja (akom porno baneri) i razno živo i složenije.
Živio SSR - savez slabosti/ih i raznovrsnosti/ih!
"Potpuno sjeban svijet..." Ima nečeg u tome.
Iznimno zapažanje.
@ drkadžiji apu 26.11.2011. 20:21
"ispricavam se za omanji off topic. ali konacno mi se razjasnila enigma "ap-dijareje". decko je bio ocito daleko od toga da bi bio frajer. 80.-tih je pred zveckom smio samo napasati oci na komadima, a da ga ni jedna nije stela (sto je tocno bio uzrok tome - bubuljica ili masna kosa, gnjili zubi, logoreja - ne zna se). no ocito je da se ni do danas nije pobrao - te i dalje samo onanira. egzibicionisticki, i na zalost, vec neko vrijeme na h-alteru."
Drkadžije, skoro 100 % tako.
Prerano sam naletio na neka posve druga društva i kitove, uključujući starog Slamniga (Ivana) koja su se držala devize - odjebi Zvečku, to je drkadžije, vidiš koliko se puno boljih komada i svega kreće po puno boljim prostorima i svuda i koliko je to puno bogatije, raznovrsnije itd. I tako sam se pridružio i loži. Same neki naši predstavnici su povremeno malo ordinirali oko Zvečke i na tom potezu, Johan Zoran Šilović Šilo itd., ali i to u redovnoj misiji povremenog zbunjivanja i održavanja reda. Šilo kao domorodac je držao do zaštite okoliša svoje uže četvrti, u okviru čega mu je redovna misija bila istjerati i kitove kao Jura Stublić, Đoni, Anton Marti, intelektualce bez pokrića, Alku Vuicu i razno jer forsanjem previše zagađuju četvrt i sve, a to nije trpio.
Tako smo prolazili pored Zvečke kao pored turskog groblja. Čak i kada bi iznimno navraćali preko puta, u Blato, gdje je tada vodeći bio Josip Sever.
Jednom ja u misiji prve veze s Kinom i ostalih tada egzotičnih zemalja (Poljska, Švedska, Danska, Kenija ...) prilično rano dovodim prve Kineze stigle kod nas i u svijet uopće nakon kulturne revolucije. Profesori srednje dobi. Na dugi radni susret sa Josipom Sverom, koji je jedini bio u Kini, šezdesetih. Cijela Zvečka nahrupila što unutra što vani i bulji i tako dugo, od gužve su nam već na stolu. Nije bilo drugo nego ih ljubazno odstraniti, i najbolje komade, čak i Miru Mance (jer tu se hašiš ne puši, tu krv se puši - Josip Sever)
Kako sve znaš, možda se i sjećaš - neki od naših bezbroj usputnih ordinacija i štabova su bili u blizini, kao Frankopanska pločnik i dvorište, gdje bi najbolji komadi iz Zvečke dolazili k nama i odlazili sa nama. Dalje se je išlo po raznom, a tu Zvećka nije prilazila ili je redovno bježala kada zabava krene, obzirom da se je ložilo raznovrsno a među nama je bilo već i previše iskustva i majstorstva po beskrajnim tuzemnim i inozemnim terenima da bi bilo tko iz bivše SFRJ mogao nametnuti neki skučeniji i drkadđijski ritam, dapače, svi su jedva čekali malo bolje i raznovrsnije zabave a drkadžija iz Zvečke i davež poze, hipnoze ...
Stasali su novi i novi sličn a stara garada se drži i diže, tako da opet prednjačimo u svim zbivanjima izvan takvih središta kao Zvečka. Na Zvečku i sve slično nikad nitko ni za šta nije računao, čak ni za drkanje, jewr to nisu ni prvi drkadžije, to su fikcije, poze, samonapuhavanja, to je ništa ....
Jebala te Zvečka i ti njiha! Jebali te komadi iz Zvečke i ti njiha! Jebali te drkadžije i ti njiha! (Sve je to bilo i jest samo magla, opsjena ...)
Iz igre se isključe "samo" Begović, Tin Ujević ... i ostale mlijun do dva boranije, i onda malo opet uključe u light show, sve po nepogrešivom i vječnom nedrkadžijskom feelinigu par milijuna naprednijih majstora i majstorica, koji upravljaju light show-om na osnovi svojih naprednosti.
U stvarima kao pojave duha i tijela (da, i tijela):
1. hijerarhija nije ona hijerarhija koja se kao vojnička organizacija prenijela odavno na sve i u modi je. U pitanjima duha i tijela hijerarhija je nešto posve drugo, nešto što na složen način ne gazi i ne siluje ništa nego, dapače, rascvjetava, oživljava i razvija (I blow up your body, but your blow up my mind .... Hey honey, my sweet, sweet honey ....!)ž
2. duh i tijelo imaju razna svojstva, pa i čudotvorna i začudna, a ne samo svojstva da se mogu mučiti, silovati, grčiti, uklanjati ...
Tako npr. uopće nije misitika nego skoro pa redovna pojava uskrsnuće i oživljaavanje mrtvih duhova i tijela, kao što vidimo i na ovi primjerima. Uz Milana Begovića oživljava i ova njegova druga supruga, Austrijanka, na slici, koja je komad koji bi se i ovako iz 1913.g. mogao nositi s puno naprednijim dobom i komadima Zvečke 1980.g. na vrhuncu.
I da li nekog od Glembaja, kao i autora Frica Miroslava Glembaja Krležu, buni što duh i tijela i razno oživi i uskrsne od mrtvih?
Uz ostalo, kao bi i razni živi, koji su mrtvi, pa ove pojave, oživjeli i igrali, pa i Fric Krleža, Papdandopulo i razni koji nisu spomenuti?
P.S. Mali test. Tko su Zdenko Strižić, Vlado Antolić, Milovan Kovačević, Rajko Kušević, Radovan Nikšić, Vlado Kristl, Josip Uhlik, Zoran Šilović, Dunja Koprolčec ....?
"Odlicno zapazanje!"
Odlično zapažanje odličnog zapažanja. Kako bi bilo dukčije nego odlično odlično ... kada je to Zvečka u tip top izdanju, najbolji komadi, zabave kod udbaša Praljka i drugih, gađenje nad ranim Đonijem Štulićem i eksploatacija Đonija iz doba novog vala.
I ne samo odlično. Nego i neodoljivo i neponovljivo, vrhunci vrhunaca, ekstaze na ekstaze, kao Mussolini i Marina Matulović Dropulić.
P.S. A šta ako od mrtvih uskrsne razno živo i mrtvo, što oživljava i kao nekad preuzima scenu dok Zvečka-HNK-Polet-UDBA kao sudba nešto pokazuju znake skrivene slabosti sjemena i cvata i neka magla buja? Šta tad vrijedi takvo zapažanje?
"Odvratno ispiranje zločinačke ideologije ustaške NDH"
Drago mi je što još ima onih koje zanimaju složene slike i pojave te koji i zapažauju i čude se, kao ti.
Kada sam samo nježno i uz pomoć humora samo malo dolje dodirnuo takvu Zvečka tip top fokusiranost, automatizirano kao i uvijek u kulturnoj revoluciji "sve je sranje, jedino je sranje tip top", odmah su iskočili reovolucionarni fanatični pobornici Zvečka drkanja koje ne uspjeva drkati.
Nakon neuspjelog napada i drkanja uvijek slijedi brzo povlačenje i bijeg, baš kada se kurac diže spreman je za akciju i kreću ozbiljne i prave igre.
Ne daj se zbuniti. Sve to je impotentna seratorska moda, revolucija sranje kroz gusto granje, maksimalnih dometa kao Ivan Bezdomni - nepovratni šok od minimalnih znakova različitosti, čuda i naročito od stvarne erotike (eros = život). A sada, kada to od znakovba oživljava i sva svih strana kroči po beskrajnoj sceni života i svijeta, te beskrajne beskrajno "napredne" snage više nisu u stanju ni popušiti (foru, cigaretu, joint, kurac ..., bilo šta). Nitko nikad nije ništa ni računao na te snage i (samo)obmanuta forsanja.
Tj. da, revizionizam, i još gore - fors na točke i priviđenja i ništa ne vide, ne čuju, ne razumiju, ne mogu, ne žele, postavljaju beskraj kontradikotornih uvjeta, seru po svemu ... sve kao tip top, naj, gas gas, ne da ne da ne .., fors .... i parazitiranje.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.