U povodu stogodišnjice filma, novozelandska televizija koncem je devedesetih producirala cjelovečernji dokumentarni film u kojem glumac Sam Neill pripovijeda svoju osobnu povijest novozelandskih pokretnih slika. U filmu se Neill prisjeća vlastita odrastanja na Novom Zelandu pedesetih godina.

U to doba, kao i danas, Novi Zeland je bio zemlja u kojoj je ovaca bilo više nego ljudi. S ruba južne hemisfere prema Europi i SAD-u putovali su svake godine milijuni tona smrznute ovčetine. Ovčji butovi i rebra punili su brodske štive i putovali put Britanije i SAD-a, a sa suprotne strane pristizala je kultura: muzika, filmovi, knjige. Filmove, naime, Novi Zeland nije proizvodio, a u kinima su, kao i u Hrvatskoj, igrali samo holivudski.

"U to vrijeme", pripovijeda Sam Neill, "prešutno smo podrazumijevali da naši životi nisu dovoljno vrijedni da bi bili dostojni filma. Amerikanci i Englezi, o da, njihovi životi bili su dostojni ekrana. Naši ne, mi smo bili samo ovčari." Petnaest godina kasnije, Neillova generacija razbit će to kolonijalno prokletstvo i stvoriti novozelandski film. Trideset godina kasnije, prvi će film tamo snimiti Peter Jackson. Danas, Novi Zeland je centar CGI revolucije - ali, i dalje izvozi art-filmove, baš kao i ovčetinu. Ne tako davno, uostalom, gledao sam pametni novozelandski horor "Black Sheep", u kojem se mutirane ovce svete ljudima za stoljeće i pol klanja.

Kenjkanje o "Kenjcu"

Iako smo i sami zemlja ovčara u kojoj se po ovci zovu cijele regije, životinja razdora u hrvatskoj kulturi ipak je, čini se - magare. To bi se dalo zaključiti po tekstu objavljenom u ovim novinama u subotu, u kojem moj kolega Denis Kuljiš unosi u hrvatsko novinstvo jedinstvenu žanrovsku inovaciju: dugi, studiozni esej o filmu koji nije vidio, nego mu je gledao - samo foršpan. Moj kolega na taj se način priključio onom popularnom žanru u hrvatskom javnom govoru koji obično počinje rečenicom "knjigu o kojoj je riječ nisam čitao, ali...". Mnogi u nas javno govore i pišu o knjigama koje nisu čitali i filmovima koje nisu vidjeli, nije dakle Kuljiš prvi, no ono u čemu jest pionir je načelna diskvalifikacija ne samog filma, autora ili teme, nego nečeg drugog: sela kao dopustivog ambijenta za jedan hrvatski film.

Povod za gnjev mog kolege je "Kenjac" Antonija Nuića (jedan solidan, no ne bih rekao izuzetan film) kojeg naš novinar pljuje jer se bavi selom ("gdje živi ionako samo trećina stanovništva") i na ekran dovodi izumiruću beštiju poput, bože-nam-prosti, tovara. Za Kuljiša, takvo je što bavljenje "budakovskom" ruralštinom, te zakržljali i dominantni manir hrvatskog filma. A kao i mnoge ovakve novinske ad hoc teorije, i Kuljiševa se, nažalost, lako nasuče na tu vražju, čupavu, neukrotivu zvjerku: statistiku. U ovom desetljeću, naime, u Hrvatskoj je snimljeno oko 80 filmova, od kojih se na selu događa samo pet, a ako se oduzmu komedije i povijesni filmovi, ostaju samo dva. Ako je jedan od ta samo dva dostatan da prouzroči ovakvu bujicu iritacije kod branitelja urbanosti, onda to manje govori o hrvatskom filmu, a više o socijalnoj izglobljenosti i potpunom klasnom autizmu "suvlasnika privatnih aviona" koji takve stvari pišu.

Ulagivanje populizmu

No, ne zanima me ovdje fenomenologija hrvatskih urbano-ruralnih odnosa. Napisao bih riječ o nečem drugom, a to je novi, specifični pogled na kulturnu politiku koji Kuljiš u svom tekstu zagovara. Po njemu, filmovi koje vrijedi snimati su oni u predsjedničkom uredu ili na nosaču aviona, a ako su ti kao režiseru takvi filmovi nedostupni, a eto baš nisi Bresson, onda brale ni ne snimaj, jer samo "gnjaviš ljude". Ukratko, svi filmovi osim holivudskog mainstreama ionako su gnjavaža, a male, provincijske i neznatne zemlje koje nemaju ni nosače aviona ni ovalni ured ne bi se ni trebale truditi snimati filmovi. Džaba novca i truda, pustite vi filmove Amerima i Englezima, i lijepo izvozite ovčje butove.

Ovakav stav, naravno, savršeno se ulaguje najprostačkijem populizmu i s privilegiranog pijedestala novinskog podlistka poručuje ignorantima da su u pravu što su ignoranti te da nastave tako dalje. Po svom ulagivanju pučkim truizmima Kuljiš se ni po čemu ne razlikuje od kakvog Keruma koji također veli "što narod misli": da su novinari jugoslavenčine, a Srbi "imaju zmiju u srcu". I u jednom i u drugom slučaju, netko tko ima povlasticu javnoga govora poručuje masi da se ne treba potruditi i da iza gumenog zida predrasuda ionako nema ničeg vrijednog virkanja.

Ovakav govor uvijek je opasan. No, on je posebno opasan u zemlji poput naše, zemlji koja je prije trideset godina proizvodila profesora Baltazara, Malo misto, novi val, Gruntovčane i Kviskoteku, a danas - uz par dužnih iznimki - praktički ne proizvodi ništa. U doba kad smo Kuljiš i ja odrastali, mogli smo odrastati uz domaće serije, crtiće, TV formate i pop-muziku, i to zato što je neki mrski socijalistički ćato odredio kako i magarad imaju pravo na njakanje na svom jeziku, kako zemlja bez nosača aviona također treba snimati filmove, te da čak i dojučerašnji ovčari imaju pravo gledati na velikom ekranu priče o sebi.

Uvozno (ni)je bolje

Upravo zato mi smo pedesetih i šezdesetih imali audiovizualnu kulturu, a Novi Zeland, eto, nije. U međuvremenu, našao se na ključnim položajima dovoljan broj Kuljiša i kuljiša koji su zaključili da nam ne trebaju domaći kvizovi kad imamo licence, domaći formati kad imamo uvozne, domaći crtići kad imamo Cartoon Networks, da domaće serije ionako neće nikad biti "Mad Men" pa stoga mogu biti i glupe. Ostali su samo dotirani filmovi koji se proizvode po nekoj ćoravoj inerciji kulturne politike, no - naravno - uvijek će se naći neki Kuljiš koji će nam objasniti da čak ni to nema smisla: što će, molit ću, film ovčarima koji nemaju nosače aviona?

Kroz takve stavove progovara, nažalost, mentalitet koji je u ovoj zemlji postao prokleto dominantan. To je mentalitet ljudi koji su formativne godine proveli piljeći u izloge u Trstu, kojima je kulturna identifikacija bila Burda, koji detektiraju što je za nas bitno, a što nebitno iz američkih novina te gaje duboko usađeno kulturalno uvjerenje da nešto što se događa ovdje i što ima veze s nama ne može biti doli provincijalno, glupo i nebitno.

Otpor iz petnih žila

Slika i prilika tog kolonijalnog mentaliteta je onaj birc na Novoj vesi koji je uveo koncept da "ne drži domaća pića". Zbilja - što će nam domaća vina kad postoje toskanska, domaći filmovi kad postoje "oni s nosačima aviona", domaći tovari kad postoje bizoni i domaći brodovi kad postoje korejski? To je cijela jedna dosljedna ideologija, filozofija Ponte rossa, koja je u konačnici ovu zemlju pretvorila u mjesto koje prezire proizvodnju, prezire industriju, ali i prezire provinciju i prezire lokalno.

Protiv tog mentaliteta ja sam se spreman boriti iz petnih žila, i to naprosto zato što ne želim da moje dijete odrasta kao nekad davno Sam Neill: u uvjerenju da se životi dostojni ekrana događaju negdje drugdje te da je naše mjesto na svijetu to da pakiramo ovčje butove (ili - u mom slučaju - iznajmljujemo ležaljke). Takav nam svijet združeno planiraju moralni i ekonomski reeksporteri, dakle udruženi kerumi i kuljiši, a ja im to ne dam i gotovo, iako uviđam svaki dan više da je otpor uzaludan.