Kada je, krajem prošle godine, magazin Time na naslovnicu stavio Marka Zuckerberga, proglasivši ga najvažnijom osobom u 2010., odluka uredništva protumačena je kao pouzdana i konačna potvrda medijske konzervativnosti tjednika. U godini u kojoj je gerilska sabotaža Juliana Assangea i njegova WikiLeaksa demistificirala i ridikulizirala američku i globalnu diplomaciju, demonstrirajući goleme subverzivne potencijale interneta, optiranje za Facebook djelovalo je kao anakroni raskorak: tamo ste, naime, imali avangardnu borbu za pravo na informacije, tu "bockanje" i "lajkanje"; ondje povjerljive političke dokumente, ovdje dosadne statuse prijatelja iz osnovne; tamo uvid u mehanizme funkcioniranja najviših krugova globalne politike, tu uzgajanje virtualne salate na FarmVilleu. Pa ipak, tek nešto više od dva mjeseca kasnije, stvari izgledaju bitno drukčije: medijski se balon oko najpoznatijih svjetskih zviždača - barem do najavljenoga "curenja" povjerljivih bankarskih dokumenata - ispuhuje bez vidljivijih neposrednih posljedica, dok istodobno, u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku Facebook-revolucije ljuljaju i ruše desetljetne režime uz tresak koji, evo, glasno odzvanja i po hrvatskim ulicama.

Redukcija mogućnosti

Prvi smo put tako dobili pobune kojima u imenu stoji naziv multinacionalne korporacije: u krajnje ciničnoj interpretaciji, ustanci u Tunisu, Egiptu ili Libiji najuspješnija su reklamna kampanja koju je Facebook dosad imao, PR kakav nisu mogli osmisliti ni najvještiji i najbeskrupulozniji timovi marketinških stručnjaka. Burzovni bi indeksi dali matematičku podršku takvom cinizmu: vrijednost Zuckerbergova brenda skočila je, procjenjuje se, od početka ove godine za čak trideset posto.

Ustanci i protesti pritom uvelike slijede logiku mreže na kojoj su začeti, što sasvim lijepo možemo vidjeti na domaćem primjeru; u skladu s izraubanim poučkom Marshalla McLuhana, još se jednom pokazalo da je medij uvijek (i) poruka. Osnovna diskvalifikacija zagrebačkih prosvjeda cilja tako ovih dana na njihovu političku neartikuliranost: ulicama marširaju desničari i anarhisti, mikrofona se hvataju stranački dužnosnici i kolerični redikuli, na transparentima su pučke doskočice o pastirici Jaci i pozivi na rušenje cjelokupnoga kapitalističkog poretka... Sasvim je logično da se na takvo klupko onda zalijepi najbliži čičak, pa na javnoj televiziji proglasi stvar "politički nedomišljenom": kako uopće očekivati domišljanje u fejsbukovskoj mreži komercijalizacije internetskih sadržaja i prevladavajuće redukcije njegovih mogućnosti na logiku linkanja & lajkanja?

Nije stoga nikakvo čudo što je prosvjede inicirao Ivan Pernar, čovjek čiji javni istupi svojom pojmovnom koherentnošću podsjećaju na one softverske programe nasumičnog generiranja diskurzivnih besmislica, kojima se parodira žargon postmoderne teorije ili, recimo, advertajzerskih slogana. Niti je ovo, da se razumijemo, po bilo čemu hrvatska specifičnost - kada je nakon gotovo dva tjedna zatočeništva pušten iz zatvora, Wael Ghonim, Googleov inženjer čiji je fejsbukovski poziv na prosvjede pokrenuo rušenje egipatske vlasti, otišao je na Trg Tahrir i, vidjevši do kakvog je otpora doveo njegov apel, zapisao na svome profilu: "Pobijedit ćemo zato što ne razumijemo politiku. Pobijedit ćemo zato što ne igramo njihove prljave igre. Pobijedit ćemo zato što nemamo program."

Poanta je, naravno, u tome da neartikuliranost prosvjeda sasvim precizno artikulira neartikuliranost vladajućih elita. Pogledajmo ove domaće: kao da podjela na lijeve i desne tamo predstavlja nešto značajno, kao da nema likova koji na stranačkoj sceni zastupaju i promoviraju proturječne programe. Ono što im je pritom zajedničko, ustrajavanje je na neoliberalnoj ekonomskoj doktrini i promociji euro-integracija. Baš kao što je u prošlom broju Novosti zaključio Marinko Čulić: okvir je prosvjeda unaprijed zadala aktualna vlast, oni su njezin zrcalno izokrenut odraz. I artikulirani su, možemo dodati, točno onoliko koliko u ovom trenutku mogu i trebaju biti.

Prosvjednička mreža

Tu je negdje još jedna manje uočljiva dodirna točka Facebooka i aktualnih prosvjeda. Ako je, naime, vjerovati filmskom portretu Zuckerberga, koji je u "Društvenoj mreži" skicirao David Fincher, glavni je motiv za pokretanje nove stranice bio taj što asocijalnoga harvardskog štrebera nisu pripustili u neki od tamošnjih elitnih studentskih klubova; zauzvrat, odlučio je pokrenuti vlastiti. Točno tako današnji prosvjednici, daleko od elitnih klubova gospodarsko-političke oligarhije, osnivaju svoju mrežu, u koju je pristup dopušten svakome.

Artikulacija se unutar te all-inclusive ponude tek treba zbiti, ona je proces i na svakome je da odabere hoće li biti njegovim subjektom ili će stajati po strani, klikajući, već prema osobnim preferencijama, "sviđa mi se" ili "ne sviđa mi se". Ono što je, međutim, već postignuto, širenje je polja političke borbe: u njemu, za početak, glasno odjekuju poruke koje su ranije kroz sporedne ulaze krijumčarene u javni prostor, reguliran glavnim medijskim strujanjima - žestoka kritika krupnih kapitalista poput Ivice Todorića, Ivice Mudrinića, Ninoslava Pavića i Nadana Vidoševića, recimo.

Facebook je tako svoju ulogu preliminarne galvanizacije uspješno obavio. Mada, ima neke ironije u tome što je mreža koja, vođena zakonitostima online uvećanja profita, proizvodi tržišne niše i standardizira korisničke profile, poslužila za iniciranje društvenih preokreta, dok se učinak njezina internetskog antipoda s početka priče, Assangeova WikiLeaksa, zasad dobrim dijelom iscrpljuje u pukoj potvrdi onoga što smo ionako dobro znali: da je svijet visoke politike svijet cinizma, korumpiranosti i, često, elementarne gluposti. Ovo nije razlog da pohvalimo uredništvo Timea zbog vizionarstva, jasno. Facebook koji oni slave predstavljen je facom njegova vlasnika, a Facebook s kojega kreće pobuna izvrće nužno u suprotnost vlastitog imena. Sve dok je, naime, pluralitet predstavničke demokracije samo maska plutokratskog izrabljivanja, jedini mogući otpor postaje onaj u kojem umjesto licâ govori ulica.

Tagovi: facebook, antivladini prosvjedi