Dr. Miroslav Radman je u nedavnom nastupu u emisiji Milorada Bibića Mosora lepršavo iznio svoje viđenje strategije za izbavljenje iz krize i baš kao nekakva inverzna lastavica najavio totalitarnu mračnu zimu koja nam uskoro slijedi.

Radman je ukratko rekao: "Dosta je prosječnih, Hrvatsku nam treba voditi tim izvrsnika." U naletu iskrenosti je nastavio: "Recite mi jedan sustav u kojem se traži velika odgovornost, a koji se temelji na demokraciji. U vojsci nema demokracije, kod pilota je, također, nema." Njemu, međutim, nije uopće upitno tko bira najizvrsnije, tko ih postavlja na poziciju moći i daje im otvorene ruke da vode milijune ljudi. Pa to je barem očito: njihovo znanje. Ili je možda očito samo takvima kao što je on? Koja je na koncu uopće razlika između (neo)liberalne demokracije i njegove ideje.

Naš politolog Anđelko Milardović (opet doktor) se samo nasmijao sa slike iz Slobodne

Dalmacije i jasno rekao da je to apsurdno elitističko gledanje koje vodi totalitarizmu te da je ipak, uz sve svoje nedostatke, liberalna demokracija daleko najbolji način tvorbe političkih institucija koji se temelji na SLOBODI, KOMPETICIJI I LJUDSKIM PRAVIMA. A ovakva elitistička teorija je dijametralno suprotna teoriji liberalne demokracije, jer se temelji na hijerarhijskom principu.

Obojica doktora su, naravno, u ogromnoj zabludi i njihovi pogledi kroz akademsku definiciju im ne dopuštaju da vide da se njihova dva, naoko potpuno oprečna stava, uopće ne razlikuju. Moderna država utemeljena na parlamentarnoj demokraciji je ono što je Bog u kršćanstvu. Hobbes i Descartes su se u tom pogledu nevjerojatno složili.

Dok Hobbesov suveren kreira zakone u državi, Descartesov Bog kreira vječne istine. Zakoni su izraz suverenove volje, vječne istine su izraz Božje volje. Suveren propisuje ono što se ima smatrati dobrim, Bog ustanovljava moralne zakone. Uzmimo kao malu mentalnu rekreaciju slučaj gdje je dr. Milardović suveren, a dr. Radman Bog.

Obojica doktora su, naravno, u ogromnoj zabludi i njihovi pogledi kroz akademsku definiciju im ne dopuštaju da vide da se njihova dva, naoko potpuno oprečna stava, uopće ne razlikuju. Moderna država utemeljena na parlamentarnoj demokraciji je ono što je Bog u kršćanstvu. Hobbes i Descartes su se u tom pogledu nevjerojatno složili

Suveren je, po Hobbesu, čovjek čije je tijelo sastavljeno od mnoštva ljudi, ali glava tog tijela je glava jednog čovjeka, Anđelkova glava. Upravo zbog ogromne moći kojom suveren ili Levijatan raspolaže Hobbes suverena naziva "smrtni Bog". Dr. Radman je naravno besmrtni Bog. Uostalom, vrlo je blizu otkrića eliksira besmrtnosti u svom MEDILS-u. Suveren nije "smrtni Bog" zato što bi bio sveznajući ili dobar ili pravičan ili mudar, što jesu inače Božji atributi, već, po Hobbesu, prvotno po tome što u okvirima države raspolaže onom moći, koju ima Bog (odnosno Radman) u odnosu na stvoreni svijet. Baš kao što svojom moći kršćanski Bog stvara i održava svijet u egzistenciji, tako suveren svojom neodoljivom moći stvara i održava političku zajednicu.¹ 

Pitanje je samo razlike u tome odakle crpe svoj legitimitet za vladanje svijetom. Radman ga, naravno, crpi iz glavne žile, sa samog izvora apsolutnog znanja i objektivne istine. Nastranu priče o povezanosti (eurocentrično koncipiranog) znanja i moći (kapitala). Suveren ga, pak, crpi na puno demokratičniji način. Suvremeni Levijatan ili neman crpi svoj legitimitet iza sedam planina sa samog izvora demokracije - iz parlamentarnih izbora na kojima je pobijedio između nekoliko podjednako raskošnih nemani i par nevažnih zakržljalih. Očito je da su pravila igre smiješna. Radman ima ideju da se priključio na glavnu žilu, a Milardović da u liberalnoj demokraciji zaista ima demokracije i da nema hijerarhije. Činjenica je, zapravo, da takav sustav postoji samo da bi se održala neoliberalna ideologija na snazi (najbolje financirani od strane korporacija su oni koji pobjeđuju na izborima), a s tom ideologijom i postojeća distribucija moći, tj. da bi se održavao status quo i ravnoteža straha od Boga ili Levijatana, svejedno. Činjenica je da se programi većine stranaka, razlikuju tek u dekriminalizaciji marihuane (legalize it), zakonu o pušenju ili sličnim glupostima dok su apsolutne istine zaštićene velom stručnosti, kompetentnosti, svetosti i što je najgore - parlamentarnog konsenzusa.

Radman ima ideju da se priključio na glavnu žilu, a Milardović da u liberalnoj demokraciji zaista ima demokracije i da nema hijerarhije

Što se uopće ima glasati recimo o ulasku u NATO. Već je toliko toga napravljeno i uloženo da bi nam se sada ispriječio nekakav, možebitno neuspješan referendum. Iako je prema zadnjim istraživanjima samo 24 posto ljudi za ulazak u EU niti jedna stranka u RH nema niti najblažu naznaku euroskepticizma u svom programu. I Milardovićev i Radmanov model su utemeljeni na dogmatskoj bezrezervnoj vjeri u institucije koje su glavni tvorci čitave društvene stvarnosti. Možda i najbolji opis pogubnog djelovanja takvih institucija daje Ivan Illich u svojoj knjizi "Deschooling society": ... poustanovljivanje vrijednosti neizbježno ima za posljedicu fizičko zagađenje, društvenu polarizaciju i psihološku nemoć: tri dimenzije u procesu svjetske degradacije i modernizirane bijede. Objasnit ću kako taj proces brže teče kada se nematerijalne potrebe pretvore u zahtjeve za potrošnim dobrima; kada se zdravlje, obrazovanje, osobna pokretljivost, dobrobit ili psihološko iscjeljenje definiraju kao ishod usluga ili "obrada". Činim to stoga što smatram da istraživanja u budućnosti koja su sada u toku većinom naginju zalaganju za daljnje poustanovljivanje vrijednosti, a da mi moramo definirati uvjete pod kojima će biti moguće postići upravo suprotan cilj. Mi trebamo istraživati mogućnost korištenja tehnologije za stvaranje ustanova koje će služiti osobnom stvaralačkom i autonomnom međudjelovanju, kao i omogućiti pojavu vrijednosti suštinski nepodložnih kontroli."  Tek u miljeu oslobođenom od institucionalizirane pedagogije možemo tražiti odgovor na fizičko zagađenje, društvenu polarizaciju i psihološku nemoć.

EU je oligarhijska ustanova koja deklarativno utjelovljuje i Radmanovu ideju vladavine najizvrsnijih nositelja napredne europske ideje utemeljene na humanističkim vrijednostima i socijalnom dijalogu, a pri tome zadovoljava i Milardovićev zahtjev demokracije, jer ipak smo mi građani ti koji su im dali legitimitet

Konture totalitarne distopije prema kojoj nezaustavljivo idemo je moguće plastično opisati kroz čitavu trakavicu oko novog Europskog ustava. Kada je postalo očito da ustav neće proći, jer je u Francuskoj i Nizozemskoj referendumski odbačen, Angela Merkel se briljantno dosjetila da se samo promijeni njegov naziv u "Lisabonski sporazum" i time za dobrobit priglupe mase donese zakon, bez obzira na mišljenje onih na koje se zapravo taj zakon odnosi. Referendum je time postao neobavezan za zemlje članice. Na raspravi o donošenju Lisabonskog Sporazuma odbačen je amandman 34 u kojem je tražen referendum u svakoj državi članici, pa čak i amandman 32 u kojem se tražilo da EU poštuje ishod referenduma u Irskoj. Sam Lisabonski Sporazum je, pak, uskrslo mrtvorođenče nastalo u uredima Europske komisije, najdemokratičnijeg tijela EU u kojem sjede ljudi koje je po vlastitom nahođenju izabrao predsjednik te Komisije i kojima nitko od nas ne može dati otkaz. Štoviše, članovi te Komisije su izjavili da će početi s implementacijom Europskog ustava i prije nego ga ratificiraju sve članice. Parlament EU je baš kao i u sovjetskom savezu ili danas u RH krovno, autistično tijelo koje udara žigove na odluke Polit-biroa i djeluje na svoje podanike na najgori mogući način pretvarajući ih u poslušne školarce, učeći ih napamet priglupe pjesmice i rezolucije.

EU je oligarhijska ustanova koja deklarativno utjelovljuje i Radmanovu ideju vladavine najizvrsnijih nositelja napredne europske ideje utemeljene na humanističkim vrijednostima i socijalnom dijalogu, a pri tome zadovoljava i Milardovićev zahtjev demokracije, jer ipak smo mi građani ti koji su im dali legitimitet.

O onome što se tiče svih odlučivat će svi     

Degenerirane lastavice su bile u pravu. Svi simptomi totalitarizma, ne samo da imaju ulogu vjesnika, nego su ti vjesnici zakasnili. Već živimo u hegemonijskom sustavu koji je apsolutizirao svoje pravo na istinu i na sam pojam demokracije koja je postala samo loša šala ciničnog sustava. Ne postoji demokracija, niti će postojati dok god sva moć bude institucionalizirana u rukama države, a sa nastankom EU, u rukama superdržave koja namjerava na sve načine braniti tu istinu od napada neukog, mediokritetskog naroda. Ta istina je pak toliko banalna i može je se svesti na jednu jedinu riječ koja glasi kapital.

Ako izuzmemo sve strahote suvremene liberalne demokracije, pretrpane biroe i zatrpane grobnice, društvo koje propagiraju i Radman i Milardović, Jadranka Kosor i Ivo Josipović i tako dalje, je najužasnije i istodobno najdosadnije društvo koje je moguće zamisliti. Sama ideja da netko odlučuje u naše ime, da gradi gradove, šoping centre, da odlučuje protiv koga moramo ratovati, koga moramo mrziti, koga voliti, da odlučuje kako ćemo shvaćati riječi poput demokracije, slobode, ravnopravnosti, solidarnosti, da netko odlučuje kada će se neka tvornica zatvoriti i kada će se na njenom mjestu graditi hotel, da netko uopće kroji zakone kojima nas navodno štiti, a istodobno zatire sva moguća ljudska prava i daje ta prava jedino tržištu, korporaciji i kapitalu, ideja da netko u potpunosti monopolizira sve kreativne procese koji primarno čovjeka čine čovjekom i da kao okrutni pastir posreduje u ljudskim odnosima, da svojim tutorstvom zatire svaku slobodu i spontanost, da onemogućava svaki oblik suradnje ljudi koji teže učiniti svoju zajednicu boljom i radosnijom, takva ideja je užasavajuća, ali i užasno motivirajuća.

Ako izuzmemo sve strahote suvremene liberalne demokracije, pretrpane biroe i zatrpane grobnice, društvo koje propagiraju i Radman i Milardović, Jadranka Kosor iIvo Josipović i tako dalje, je najužasnije i istodobno najdosadnije društvo koje je moguće zamisliti

Savršeno je jasna rečenica iz gornjeg podnaslova: "O onome što se tiče svih odlučivat će svi." Ona može biti vodilja i odgovor na totalitarizam države. Ali, ne u nekom nekontroliranom i kaotičnom smislu, nego kao organizirana autonomna moć naroda i to formirana na najnižim razinama, na zaostalim fragmentima osjećaja slobode i solidarnosti koji još gajimo negdje u dubinama sebe. Kao subjekt mnoštva koji se tek uči biti slobodan, koji se uči razgovarati, razmišljati i stvarati na principima demokracije koju je studentski pokret morao nazvati direktna demokracija da bi je reanimirao i vratio joj stari potencijal zamišljanja nečeg potpuno novog.

Svaki kolektivni poduhvat na horizontu liberalne demokracije se gleda sumnjičavo i sa mnogo opreza. Jedina moć koja može oduzeti primat liberalnoj demokraciji je moć koju imaju ljudi i stoga ona tu moć uvijek mora potiskivati u nesvjesno, promovirati razne oblike apatije i beznađa, predstavljati društvene i ekonomske procese kao nešto potpuno apstraktno i rezervirano za kapacitete poput Radmana. Vodi se bespoštedna borba protiv svega što ima veze sa zajedničkim i sa osnovnom idejom komunizma koja nema veze sa nijednom partijom niti oligarhijom. Jedan od novijih pothvata EU Levijatana je i prošlogodišnja Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu koja se bavi totalitarnom prošlošću bivših socijalističkih zemalja istočne Europe i koja pokušava napraviti jasnu distinkciju između miroljubive, socijalno osjetljive EU i nasilne prošlosti postkomunističkih zemalja istočne Europe koje su ili pred ulaskom ili su već ušle unutar zidina koji su podignuti da bi se zaustavili necivilizirani barbari koje tek treba naučiti demokraciji, ako ne tržišnom onda vojnom doktrinom.

Namjera te rezolucije je napraviti jasnu razliku između razdoblja kada smo u maniri pravih primitivaca bili zaluđeni ideologijom i današnjeg post-ideološkog perioda liberalne demokracije koja je upregnula najvrlije nosioce ideje humanizma, potpuno imune na bilo kakvu vrstu ideologije, pristranosti i neobjektivnosti. Takva dualistička slika onih koji još nisu nadišli životinjsko u sebi i onih koji idu civilizacijski nezaustavljivo naprijed je još jedan ogledni primjer napada vladajuće ekonomske oligarhije na sumnjičavce i euroskeptike koji žive u prošlosti i općenito na sve one koji odbacuju truli sustav u potrazi za drukčijom društvenom konstelacijom u kojoj bi možda bilo moguće zamijeniti kapitalističku maksimu "Sloboda preko drugoga" u "sloboda kroz drugoga" ili, kako kaže, Bakunjin "sloboda svakog pojedinca neograničena slobodom svih".

U svojoj suštini EU je istovjetna svojim rezolucijama koliko i ministarstvo obrane SAD-a svom nazivu. Ona nije nastala niti zbog miroljubivosti, niti zbog tolerancije, niti zbog ljubavi prema svojim građanima

Ovom rezolucijom se, kao i mnogim sličnim istupima brutalnog levijatana, jasno namjerava učvrstiti i nanovo resemantizirati imperijalističke kolonijalne temelje na kojima je EU nastala. Stalnim bombardiranjem apstraktnim, potpuno ispražnjenim pojmovima, kakve nalazimo u npr. drugoj točki rezolucije koja govori da ta rezolucija obnavlja svoju obvezu prema mirnoj i prosperitetnoj Europi utemeljenoj na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava, prikriva se korumpiranost najviših političkih struktura i zamagljuje nasilna kolonijalna prošlost i sadašnjost Europe. Oblikuje ju se u neprepoznatljivi anemični pojam čija je interpretacija predodređena tek za rijetke izvrsnike, dok se kod tzv. običnih ljudi njime pokušava izazvati strah, osjećaj manje vrijednosti i strahopoštovanje, te na koncu slijepo vjerovanje.

U svojoj suštini EU je istovjetna svojim rezolucijama koliko i ministarstvo obrane SAD-a svom nazivu. Ona nije nastala niti zbog miroljubivosti, niti zbog tolerancije, niti zbog ljubavi prema svojim građanima. Nastala je, isključivo, zbog globalnih potreba tržišta, kao ekonomska tvrđava, strogo čuvanih granica koje kontrolira agencija Frontex obaviještajnim operacijama s obje strane Šengena, da bi spriječila ulazak imigranata, dok njezina unutrašnja otvorenost prvenstveno služi dotoku jeftinije radne snage sa istoka i obaranju cijene rada. Nastala je da bi privatne korporacije, odnosno, tajkuni koji u razdobljima ekonomskog rasta odnose sav profit, imali zaštitu od države odnosno novaca najsiromašnijih za vrijeme krize. Nastala je kao dosad najfiniji mehanizam pripitomljavanja i uniformnog prilagođavanja ljudi za potrebe otvorenog tržišta i za uvjete podčinjenosti volji kapitala.

Države i pojedinci odrasli u takvim uvjetima mogu samo prerasti u slijepe konzervativne servisere Levijatana ma koliko se god od njih tražilo da u svojoj punoljetnosti predstavljaju društveno odgovorne osobe i nosioce društvenih promjena. Štoviše, zaraza koju širi liberalna demokracija i EU na svoje građane uzrokuje i kod njih mesijanski efekt i snažnu potrebu da i druge obrazuju i prosvijetle perverznom logikom koja ih je toliko hipnotizirala.

Sam proces pristupnih pregovora gdje se svi mogući odnosi programiraju, gdje se vrši nasilna taksonomija društva i njegova priprema za korisnički odnos sa sustavom i gdje se pedagoški oblikuje i priprema ljude za takav odnos je odvratan prizor, ali mi i dalje ostajemo zasljepljeni njegovom znanstvenom dosljednošću. Potrebno je mnogo više od trezvene ljevičarske ili ekonomske analize ovakvog sustava, nešto što izlazi iz granica bilo kakvog znanstvenog diskursa. Svi događaji oslobođenja i samoodređenja pojedinaca koji se dešavaju van institucija, sve ono što je prividno spontano, a dešava se izvan dosega pedagogije Levijatana, u mediju gdje se ponovno sastaju smrskani atomi društva kao inteligentne mase koje komuniciraju i unutar i van sebe, su preduvjet da predstavljamo istinski otpor Levijatanu i nanesemo mu smrtonosne ozljede.

Potreban nam je drukčiji medij bez nasilnog autoriteta unutar kojega pojedinci uzajamno definiraju vlastitu prirodu i životni prostor, u novom društvu koje umjesto da se vrti u beskonačnom krugu patnje i bijede, ide slobodnom putanjom stvarajući kroz autonomne prakse vrijednosti koje više nitko ne može kolonizirati.

¹ Predrag Milidrag, "SUBJEKTIVNOST I SUVERENITET: KARTEZIJANSKA DIMENZIJA POLOŽAJA SUVERENA U HOBSOVOM LEVIJATANU* (Nacrt istraživanja)", Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd