SEDLAR, Jakov (Split, 6. studenog 1952), vratar zagrebačke Mladosti i reprezentacije SFR Jugoslavije u vaterpolu, kulturni ataše Republike Hrvatske u New Yorku, filmski i kazališni režiser. Vaterpolsku kapicu okačio o klin negdje sredinom osamdesetih. Mnogo godina kasnije tvrdio da je to uradio zato što su ga prisiljavali da karijeru nastavi u beogradskom Partizanu, na što on kao gorljivi Hrvat i katolik nije želio pristati. Početkom devedesetih se, međutim, iz iste gorljivosti priključio nacional-političkom pokretu pod vođstvom bivšega predsjednika Partizana, dr. Franje Tuđmana.

Nakon vaterpola počeo se baviti filmom i teatrom. U zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella postavio "Bent", prvu predstavu s gay-tematikom u Hrvatskoj. Zli jezici komentirali su da se te priče dohvatila osoba iz pravog miljea, budući da su jugoslavenske novine osamdesetih zabilježile niz afera po luksuznim vilama za seksualnu zabavu vaterpolista izvan bazena, a prezimena glavnih protagonista tih priča rimovala su se sa Prkno, Rukno i Surdukno.

Mnogo godina kasnije Sedlar će svoje neistomišljenike javno difamirati kao homoseksualce, a u svome filmu "Sjećanje na Georgiju" gay-likovima dati imena nesklonih mu filmskih kritičara Ivana Starčevića i Nenada Polimca. Ne zna se je li Sedlar odgledao film "American Beauty", pa tako nije poznato ni je li se ikada suočio s korijenima svoje homofobije.

Režirao je dokumentarne filmove o naivnim slikarima i sakralnoj umjetnosti, a onda se okušao i na igranom filmu. Snimio melodramu U sredini mojih dana kojoj ni dokumentarni prizori hodočašća Gospi u Međugorju nisu pomogli da joj se po kino-dvoranama ukažu gledaoci. Međugorskim ukazanjima Sedlar se vraća sredinom devedesetih, kada kao Tuđmanov državni režiser snima klero- propagandistički film "Gospa" s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi.

Višak novca što ga je Sedlar s lakoćom prikupio po Kaptolu i Pantovčaku ipak nije uspio nadomjestiti manjak talenta, pa je od njegove Gospe glavu okretala i publika i kritika. Jedina populacija koja je morala gledati i "Gospu" i kasnije njegove filmove bila je ona već žrtvovana dijasporska, privođena na projekcije posredstvom hrvatskih katoličkih misija.

Drugi previsokobudžetni film u koji je Sedlar ulupao vagon državnog novca zvao se "Četverored". Snimljen po romanu Ivana Aralice, ovaj skupi film prodaje jeftinu martiromansku karikaturu događaja iz svibnja 1945. godine: rasulo NDH, povlačenje ustaških i domobranskih jedinica prema Austriji, predaju na Bleiburgu, likvidacije i ponižavanje zarobljenika na tzv. križnim putevima. Četverored je planski prikazan na Hrvatskoj televiziji u predvečerje izbora na kojima će stranka koja je od Sedlara stvorila državnog službenika u oblasti filmske režije doživjeti poraz od kojega je nije spasila ni ova celuloidna lakirovka.

Sedlar je svoju odanost Franji Tuđmanu pokazao još za vođina života, snimivši sakrosanktni dokumentarac pod naslovom "Franjo Tuđman - hrvatski George Washington" (1997). Jedanaest godina kasnije snimit će novi kvazidokumentarac o Tuđmanu u kojemu će njegove nasljednike prozivati zbog nacionalne izdaje, a Hrvate nazvati perverznim narodom.

Osjetivši se izdanim od hrvatske filmske publike koju ničim nije mogao natjerati da gleda njegove Fergismajnihte, Georgije, Mirise mora i ostale igrane uratke kojima je kritika lijepila epitete „imbecilno", „primitivno", „bijedno" i tome slično, Sedlar se okreće Izraelu, gdje snima propagandističke dokumentarce o generalima i političarima poput Ehuda Baraka.

Učestalo izjavljuje da Hrvatska može opstati samo ako bude kao Izrael, da Izrael mora biti apsolutni politički uzor Hrvatima, te da su i Hrvatska i Izrael velike zemlje ako se veličina mjeri količinom neprijatelja.

S izraelskim novcem Sedlar snima i dokumentarac o ustaškom poglavniku Anti Paveliću i najavljuje da će taj film pod naslovom "Pavelić bez maske" otkriti „jednu sasvim drukčiju ličnost", te da će publika vidjeti kako po pitanju povijesne uloge ovoga zločinca „sve i nije baš tako kao što se interpretira".

Film o Paveliću će, sudeći po autorovim izjavama, otkriti i jednu te istu ličnost Jakova Sedlara, jer režiser na sva zvona najavljuje da će se i u svome najnovijem djelu obračunavati sa svojim kritičarima Antom Tomićem, Juricom Pavičićem, Miljenkom Jergovićem, Davorom Butkovićem, Denisom Kuljišem... Pomoći će mu pritom i skupina židovskih desničara, koji za potrebe Sedlarove filmske revizije lika i djela Ante Pavelića spremno tvrde da „netolerancija, ksenofobija i antisemitizam nisu došli zdesna nego slijeva".

Beton