H-Alter
Ljevica za kapitalističku klasu
Jeziva kriza, svemogući kapital, nemoćna ljevica i ljudi koji su zaboravili da imaju klasne interese, spojili su se u oluji svih oluja. A kad se to dogodi, koga zoveš? Ne Jamesa Bonda, već njegovog antipoda, Mladena Dolara, Georgea Smileyja slovenske filozofije, dugogodišnjeg predavača na Filozofskom fakultetu, autora brojnih lucidnih knjiga, recimo one o škrtosti. Dobar povod da debatu o povratku povijesti i klasne borbe - tipičnu ljetnu debatu - počnemo sa sve "škrtijim" premijerom.
Pahorova vlada izvodi i najavljuje oštar rez u socijalnu državu, radnička prava, mirovine. Čini se da Pahor to radi zato da za neke dvije godine to ne bi morao raditi Janez Janša.
Hja, što da kažem. Čini mi se da je sadržaj knjige Doktrina šoka, koju je napisala Naomi Klein, jako prikladan za trenutnu situaciju. Ekonomska kriza je došla kao prirodna katastrofa, kao da je pala s neba. Nije se pokušalo ozbiljno suočiti s razlozima za nju, iako su vrlo očiti. Doktrina šoka je zapravo izgovor za to da možemo napraviti ono što u normalnim okolnostima ne bismo mogli: ozbiljno srezati normalne tekovine socijalne države; zbog krize moramo svi stegnuti remen, treba smanjiti prava, funkcije države uopće. A istodobno iste države enormnim investicijama i dalje solidarno spašavaju one koji su tu krizu zakuhali. Riječ je o jednostavnoj situaciji u kojoj je Pahorova vlada na kraju postavljena u ulogu realiziranja neoliberalne agende koju su postavili određeni ljudi u vrijeme Janšine vladavine, ali se tada nije mogla izvesti u tolikoj mjeri. Sad imamo vladu koja to može ostvariti. Najbolja ideja kako iz krize je: srezati, reducirati, uzeti. A na strani davanja potpore - ništa.
Bi li Janša bio socijalno tvrđi i više neoliberalan od Pahora da je sad na vlasti?
Teško mogu reći. Ne znam bi li bila tako velika razlika u stvarnim efektima, ali svakako bi bila velika razlika u stilu.
Zar nije ironično da se sve to događa u mandatu lijeve vlade?
Apsurdno je! Neoliberalna agenda postavljena je krajem 70-ih i početkom 80-ih s dvojcem Thatcher-Reagan, najprije kao fundamentalizam, a onda kao neutralni opći okvir. A oni koji su tu agendu doveli do kraja bili su Schröder i Blair. Blair je proveo konzervativnu revoluciju Margaret Thatcher. Određeni tip politike, koji je ljevica u nekom uglađenijem obliku preuzela kao svoj, time je mogao postati univerzalni okvir unutar kojega razumijemo svijet. Sada se ta stvar ponavlja, ali ne baš kao farsa - Desnica drži stranu koja uključuje prije svega ekonomski liberalizam, a ljevica onu stranu koja je baština kulturnog, političkog liberalizma. Ali te dvije paradigme se preklapaju, u zadnjoj instanci podupirujevica spašava pogrešnu politiku tako da produžava njene konzekvence.
Tko je ovih dana rekao: „Paradoksalno je da upravo pod lijevom vladom umiru socijalni dijalog i partnerstvo"?
Janez Janša?
Blizu. Branko Grims. Što je isto kao da je rekao Janša.
Aha, Branko Grims, naš čovjek (smijeh).
I tu se javlja problem. U socijalnoj, ekonomskoj politici nema više razlike između ljevice i desnice. Ili se ona barem sve više gubi i briše. Razlika između ljevice i desnice postoji samo još u kulturnim temama: pobačaj, istospolni, izbrisani.
I poslijeratni zločini, NOB, revolucija, „poluprošlost".
Stvar je perverzna: da bi se politički razlikovali, jedni moraju biti za pobačaj, a drugi protiv. Inače ih se ne bi moglo razlikovati.
To je kratki sažetak sadašnje situacije. Teško mogu odgovoriti nešto drugo, osim da se u osnovi slažem s tvrdnjom u pitanju. To je apsurd sadašnje situacije u kojoj se razlikujemo po tolerantnosti i po formi.
Ljevica nam poručuje: Glasajte za nas, socijalno ćemo vas uništiti, ali smo za pobačaj. A desnica poručuje: Glasajte za nas, socijalno ćemo vas uništiti, ali smo protiv pobačaja.
Time nastaje izbor na temelju tema koje se tiču različitih kulturnih identiteta ili praksi. To upućuje na dvije strane u tradiciji liberalizma. Jedna strana je ekonomski liberalizam: vjerovati tržištu, što manje države, pa će se stvari srediti. Druga strana je politički liberalizam: širenje ljudskih prava i sloboda, tolerantnost. Izgleda kao da desnica drži stranu koja uključuje prije svega ekonomski liberalizam, a ljevica onu stranu koja je baština kulturnog, političkog liberalizma. Ali te dvije paradigme se preklapaju, u zadnjoj instanci podupiru.
Francis Fukuyama ih je postavio na kraj povijesti. Kad se oba liberalizma realiziraju, kad se doslovno preklapaju, kao što se to sad događa, nastaje oluja svih oluja koja se naziva kraj povijesti.
Multikulturalizam je u tom smislu bio parola lijevog liberalizma i on je, kao što je jednom napisao Slavoj Žižek, kulturna forma kasnog kapitalizma. Upravo kapitalizam je sam izbrisao razlike, odnosno uspostavio toleranciju prema različitosti, rasi, spolnom identitetu, razgradio tradicionalne autoritete i 'patrijarhalnu obitelj', a sve to da bi mogao uspješno funkcionirati. Konzervativizam zastupa jednu stranu ekonomskog liberalizma i ujedno se pokušava suprotstaviti njegovim konzekvencama.
Ali ljudi u oba slučaja - bilo da glasaju za ljevicu ili desnicu - glasaju za kapital. To znači da glasaju protiv svojih socijalnih, ekonomskih interesa. Ludo, zar ne?
Mislim da se to pitanje jako drastično postavlja u ovoj krizi. Razlozi za ovu krizu su potpuno na dlanu. Kako je kriza izišla iz tržišno fundamentalističkih neoliberalnih pretpostavki, što je bio uzrok i što je bila posljedica, ovdje je potpuno jasno. Tu ne treba neka posebna ekonomska, socijalna mudrost. Dobro, kasino kapitalizam je malo populistička, ali ne kriva oznaka nekog djelovanja. Situacija koja je nastala, proizvela je kritični rub takve logike. I na tom kritičnom rubu dogodilo se dvoje: drastični zahvat država, u potpunoj suprotnosti sa svom neoliberalnom ideologijom. Nastupile su kao onaj faktor koji će sanirati potpuno neodgovorno djelovanje. A s druge strane je, uz strašan bijes koji je nastao, desnica uspjela održati autističnu ideju da desnica bolje zna s financijama. U toj situaciji, koja je situacija otvorene krize, ljevica nije uspjela ponuditi alternativnu agendu. A alternativna agenda je teška i bolna, agenda korjenitih promjena.
Mladen Dolar: "Konzervativizam zastupa jednu stranu ekonomskog liberalizma i ujedno se pokušava suprotstaviti njegovim konzekvencama. " Foto: Borut Peterlin, Mladina
Potpuno se slažem. To je situacija koja nije samo specifično slovenska. Slovenska situacija ima neke specifičnosti koje se tiču ovog prostora, ali problem ljevice danas je ovo: apsolutna nemoć dovoljno radikalnog pozicioniranja, jer bi u tom slučaju morali posegnuti za rječnikom za koji se čini da je propao s krajem marksizma.
Posebno desnica rado naglašava kulturnu podijeljenost Slovenaca, recimo u vezi s poslijeratnim zločinima ili u vezi s arbitražnim sporazumom. Tu razjedinjenost čak proglašava slovenskom tragedijom. O sve goroj ekonomskoj i socijalnoj podijeljenosti Slovenaca, s druge strane, ne govori nitko, a ona je puno očitija, i za Sloveniju je sudbonosnija i tragičnija od kulturne.
O tome se govori samo onda kad dođe do nekih drastičnih kršenja. To se iskazalo kod sezonskih radnika iz Bosne, kod kojih smo odjednom utvrdili da živimo u uvjerenju da se takvo iskorištavanje događa negdje u Aziji, gdje su ljudi spremni raditi za nevjerojatno malo novca, i zato ovdje moramo zatvoriti Muru. Paradoks globalizacije je da se ta Azija događa kod nas. U srcu Slovenije, u srcu zapadnih država. Kad dođe do otkrivanja nekog drastičnog slučaja, odjednom nastupa otrežnjenje, pogled izvana, iako je riječ samo o segmentu posebno iskorištavanih i izloženih radnika koji uopće nisu Slovenci. Kao simptom. Osim toga, tu su sindikati s diskurzom stalnog upozoravanja na smanjivanje realnih socijalnih prava i na način kako to gledati sa strane deprivilegiranih. Onih koji su stvarne žrtve. Žrtve nisu bankari koji su dosad jedini dobili kompenzaciju. Iako i sindikati to rade s, nažalost, malo promjenjivom srećom.
Od desnice očekujemo da joj se kulturna i politička podijeljenost čini gorom i važnijom od socijalne i klasne, ali od ljevice...?
O čemu govorimo kad govorimo o ljevici? Što se naziva ljevicom? Vidiš li neku lijevu stranku u Sloveniji?
Da razmislim. Ne.
Ali, kad smo već kod toga, možda je pravi trenutak da počnemo osnivati neku stranku.
Da, ljeto je, kriza je, ljudi su dekoncentrirani - možda je stvarno pravo vrijeme za šok.
Danas je 14. srpnja, datum je jako prikladan - Francuska revolucija.
Pa, idemo prema tome, ali zaobilaznim putem. Pazi: ljudi su za to da se država povuče iz gospodarstva i da se javna, državna imovina privatizira, da se dakle proda korporacijama. Ukratko, nasjeli su populističkoj neoliberalnoj retorici da će nam biti bolje bez državne imovine i da nas zajedničko dobro samo osiromašuje.
Tu je riječ o dvije stvari. Prva je da je ljevica tradicionalno bila kritičar tržišne ekonomije. Ako pogledamo Marxa, u jednakoj mjeri koliko je bio kritičar tržišne ekonomije, kritika države je nastupila kao kritika onoga okvira unutar kojega se eksploatacija uopće može događati. Država i tržišna ekonomija su za Marxa dvije Problem ljevice danas je ovo: apsolutna nemoć dovoljno radikalnog pozicioniranja, jer bi u tom slučaju morali posegnuti za rječnikom za koji se čini da je propao s krajem marksizma strane istoga. U dvadesetom stoljeću je nastala situacija da se ta kritika države kao institucije izgubila, a država je, upravo suprotno, počela sloviti za najbolje oruđe u obuzdavanju kapitala. Zato izgleda da je najbolje čemu se možemo nadati da država uopće još obavlja taj posao koji po svom tradicionalnom poimanju mora. Razgradnja države na način da se niz funkcija i važne imovine počne privatizirati i prodavati, razgrađuje i taj zadnji moment emancipatorne dimenzije države.
Ali ironija je potpuna: patrioti koji Hrvatima ne bi dali ni pedalj slovenske zemlje, istodobno su spremni odmah rasprodati cijelu slovensku imovinu.
Rasprodaja državne imovine i rezanje prava je jedino što se u ovom trenutku nudi kao moguć potez. Sindikati u toj situaciji obavljaju svoj posao. Druga strana, i poduzetnička i državna, nema nijednu drugu ideju osim te da treba pojeftiniti i fleksibilizirati radnu snagu. Osim ideje kako rješavati probleme pojeftinjenjem radne snage, nema nekih drugih ideja na vidiku. I tu je problem.
U debatama o Piranskom zaljevu i arbitražnom sporazumu, svi su naglašavali da smo u opasnosti da izgubimo nacionalnu suverenost. A istodobno svi svoju suverenost žele prepustiti korporacijama i kapitalu.
Debate o Piranskom zaljevu pobudile su puno strasti, a realni ulog je bio jako mali. Ionako za sve realne potrebe postoji slobodan pristup do koparske luke i kakvo god uređenje proiziđe iz sporazuma, ponudit će neki pragmatičan i uređen suživot s Hrvatskom, koja će ionako za koju godinu biti u EU. Čini mi se da je realan ulog stvarno malen. A patriotski osjećaji su se rasplamsali u maniri 19. stoljeća, povezani sa svakim pedljem zemlje. Iznenada se razmišlja u kategorijama krvi i zemlje, hja, mora. Kao da su se pojavili predmoderni refleksi koji potpuno zamagljuju stvari koje su ključne. Pitanje suverenosti, ako taj pojam uopće još ima smisao, nije pitanje granice, već pitanje uklanjanja granica za korporacije.
Vlada sve tektonske socijalne i ekonomske reforme pokušava provesti pod krinkom krize. I kao što kaže: to je nužno, hitno, neizbježno. Postoji li u povijesti neizbježno? Zar to nije isto kao da kažeš da u povijesti postoji predestinacija?
'Nužno je' i 'neizbježno je', to su uvijek osnovne ideološke izjave. Funkcija ideologije je baš u tome da uokviri neki pogled na određenu situaciju i socijalni konflikt predstavi na način koji omogućuje samo jedno rješenje. Problem uokviri kao struktura razumijevanja situacije, tako da bi nešto moglo proizići kao neizbježno. Onoga trena kad se nešto nudi kao neizbježno, ideologija je već napravila svoj posao. Ne dvoji se o samim parametrima pitanja.
Ali koncept predestinacije je stvar desnice, a ne ljevice. Kod nas dolazi iz usta ljevice.
Koncept predestinacije ima dugu povijest. Kapitalizam se povijesno oslanja na neko neobično razumijevanje paradoksa predestinacije. Nositelj vjere u predestinaciju bio je protestantizam i upravo vjerovanje u predestinaciju ponudilo je okvir za uzlet produkcije i tržišnu slobodu. Predestinacija je otvorila prostor za 'sam kovač svoje sreće'. Ukratko, Max Weber. Da netko stvarno vjeruje u predestinaciju, to bi bilo okej, ali tu je riječ o nečem puno prizemnijem.
Kad smo već kod Naomi Klein - da stvar bude još bolja, kriza je došla u paketu sa Svjetskim prvenstvom u nogometu, koje je Slovence, naravno, još dodatno šokiralo i dekoncentriralo, pa ne možemo reći da su bili sasvim prisebni. Time su, Razgradnja države na način da se niz funkcija i važne imovine počne privatizirati i prodavati, razgrađuje i taj zadnji moment emancipatorne dimenzije države. naravno, stvoreni idealni uvjeti za provođenje neoliberalnih reformi. Ali pazi - da je sad na vlasti u Sloveniji prava ljevica, vjerojatno bi reagirala upravo obratno. Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu, u paketu s krizom, upotrijebila bi kao krinku za provođenje antineoliberalnih reformi. Ojačala bi socijalnu državu, stisnula korporacije, bogato oporezovala bogate, izregulirala tržište, banke stavila pod nadzor, smanjila lobističku moć financijskog sektora, osnovala financijsku policiju koja bi provjeravala porijeklo imovine, prihvatila zakonodavstvo koje bi zabranjivalo spašavanje korporacija novcem poreznih obveznika, uvela univerzalni temeljni dohodak, ukinula vojsku...
Marcel, to što si sad nabrojao tumačim kao početak programa neke stranke koje u Sloveniji još nema. To što je nema, strašan je simptom ove situacije.
Zar nije krajnje perverzno to što trenutno nema nijedne stranke koja bi zagovarala te stvari?
Kao što sam već rekao: ovo je prilika da počnemo s osnivanjem. Na ovaj vrućini, 14. srpnja. To je jedini zaključak koji se može izvesti. Ili da radije pričekamo hladnije vrijeme i druge ljude?
Nisu li sva ta kaotična trvenja u parlamentarnoj ljevici upravo rezultat toga što se ljevica više ne zna definirati? Što više ne zna gdje stoji - za što se zalaže? Što više ne zna što znači?
Trvenja unutar koalicijskih stranaka uglavnom mi se čine prizemna i nepotrebna. I ostavka ministra Lahovnika je događaj te vrste. Razlozi koje navodi čine mi se smiješni. Prošle godine Ultra se prijavila na neke natječaje, što je doista sasvim u skladu sa zakonom, a osim toga, ni na jednom nije ni uspjela. Čemu sada ostavka, godinu dana kasnije? To nema ni minimalnu kredibilnost i potpuno je jasno da su iza toga neki drugi nepodmireni računi.
Povijest ljevice je ionako povijest podmirivanja neplaćenih računa.
Među samim ljevičarima. Naravno, međusobne račune riješili su tako da je onda na vlast došla desnica. A onda će svi opet jamrati. Svi dijelovi koalicije pokušavaju dobiti neku marginalnu prednost pred drugima i isprofilirati se kao bolje pozicionirane figure, samo taj stil djelovanja apsolutno šteti svima.
A tu se krije i velika opasnost: zar nije fašizacija društva uvijek upravo posljedica neuspjeha ljevice? Ako je ljevica u nekom društvu slaba, nemoćna, apatična, potpuno destabilizirana, time otvara vrata fašizaciji.
Vremena nisu ružičasta, ali nisu ni tako potpuno crna. Čini mi se da je ova kriza, iako se koristi za dosta drastičnih mjera, ipak neki moment otvaranja i promišljanja. Situacija je danas otvorenije nego što je bila bilo kada u osamdesetima i devedesetima. Tada je horizont onoga što se događa i što treba napraviti bio više zacementiran.
Tada smo svi još bili usred postkomunističke orgije.
Događalo se propadanje socijalizma, bio je kraj povijesti. A sad je povijest spektakularno ustala iz mrtvih i događa se naveliko.
Ponovo počinje, ali na jako zgusnut način. Kao da se pokušava bijesno, osvetnički zgusnuti. To nismo vidjeli još od pada Berlinskog zida.
Mislim da je situacija otvorena. Unatoč mračnim stranama o kojima pričamo, postoji, osim visokog stupnja nezadovoljstva, i neka nova razina refleksije. Činilo se da će se u nekoliko bistrih poteza moći stati na kraj krizi, a onda je slijedilo zavaravanje da se ništa nije dogodilo. Ali problematika je previše strukturne prirode i zahtijevat će promišljanja i mjere na prilično dugi rok. I unutar konzervativnog tabora nitko se ne može busati u prsa. Nema čovjeka koji bi se mogao pokazati kao junak ove situacije, onoga koji bi mogao ponuditi neku minimalno zadovoljavajuću formulu kako dalje.
Da parafraziram Slavoja Žižeka: ako ljevica želi naprijed, mora doživjeti neuspjeh veći nego zadnji put. Je li slovenska ljevica uopće toliko pri sebi da bi mogla preživjeti neuspjeh veći od onog zadnjeg?
Koji je bio zadnji?
Recimo 1968. godine.
Mnogi ljudi iz tadašnjeg slovenskog studentskog revolta sada su na vlasti. Ono što definira slovensku ljevicu u devedesetima, nakon osamostaljenja, utjelovljuje ime Drnovšek. Dosta uspješna agenda državu je uspješno provela kroz neki put: priključenje EU, povezivanje sa svjetskim tokovima, uvođenje eura... Ljevica je
"Jedino socijalistička država - Kina - bila je sposobna tako radikalno odstraniti radnička prava." Foto: Boris Štajduhar, Globus
Slovenija očito stoji naglavačke. Problem je bio već u tome što je još kad je istupila iz Jugoslavije ušla u svijet koji je stajao naglavačke. Kad je Slovenija otišla iz Jugoslavije, nije upala u tržišno gospodarstvo, u organizirani kapitalizam o kojem je sanjala, već u ovaj ekscesni stadij kapitalizma, u ponzijevsku shemu, u špekulativni kapitalizam financijskih prevara, piramida i balona fiktivnog kapitala. I sve je to sada, s krizom, dovedeno do kraja.
To je istina. A u isto vrijeme smo, zbog načina kako se ta tranzicija dogodila, i zbog jako ukorijenjenih uzoraka ponašanja, mnoge stvari izbjegli. Izbjegli smo situaciju koja je nastala npr. u Mađarskoj, gdje se dogodilo trenutna privatizacija i odmah su sve prodali. Tu smo, zbog postepenog pristupa, opreza, opet i zbog određene politike koju utjelovljuje ime Drnovšek, prošli relativno dobro. Puno bolje od većine drugih.
Svi govore o eroziji socijalne države, o tome da se smanjuje i reže. Realnost je drukčija: socijalna država je zapravo otpisana. Zapadni kapitalizam je više ne treba. Nakon Drugog svjetskog rata socijalna država je nastala kao odgovor na komunizam. Na Zapadu su morali ljudima dati socijalnu državu da ne bi koketirali s komunizmom. Na Zapadu ju je na životu držao upravo komunizam na Istoku.
Nastala je zapravo prije, kao odgovor na krizu 1929. godine, ali istina je, nakon pada socijalizama, na red je došla socijalna država. Ujedno su s procesom globalizacije države počele konkurirati s državama koje socijalnu državu nikad nisu razvile i spremne su se mirno odreći bilo kakvih sindikata, pravnog okvira djelovanja radne snage te sniziti troškove do minimuma.
Kao što kaže vlada: Ako ne snizimo troškove i plaće, nećemo biti konkurentni! Kome konkuriramo? Kineskim sweatshopovima?
Jedino socijalistička država - Kina - bila je sposobna tako radikalno odstraniti radnička prava.
Je li vraćanje u čisti kapitalizam povratak u 19. stoljeće? U 19. stoljeće „s ljudskim licem"?
Nekoliko komentatora spomenulo je Engelsovu knjigu koju treba ponovno uzeti u ruke. To je Položaj radničke klase u Engleskoj. Knjiga je napisana 1845. godine, a riječ je o društvenoj analizi toga u kakvim uvjetima je tada tekla industrijska proizvodnja. Uvijek se čitala kao horor priča, kao prikaz onoga što se u produkciji stvarno događalo prije nego što su sindikati, radnički pokret i niz lijevih stranaka kroz jako dugu borbu izborili određena prava. Ali: još uvijek smo tamo, izgleda kao da ta knjiga opisuje neku realnost koja se vraća. Historijski trenutak 1845., koji je ujedno kao transhistorijski emblem uvijek imanentni horor-show.
Razlog za rezanje socijalne države je prevelika zaduženost. Država je postala talac kapitala. Moralo bi biti upravo suprotno.
Naravno, naravno. Ono što me stvarno zgranulo bilo je događanje u SAD-u odmah nakon što je Obama dao prvih 800 milijardi dolara pomoći bankama, jer je izgledalo da bi one u suprotnom taj tren potonule. A nekoliko mjeseci kasnije pokazalo se da su tih 800 milijardi razdijelili na lijepe oči. Nije bilo nikakvih zaštitnih mehanizama. Nije bilo minimuma morala da se odgovorne barem pošteno primi za uši i kad im se da novac, kaže: ok, dosad ste radili tako, ovo vam zadnji put pokrivamo, ali odsad će vas provjeravati ozbiljna revizija koja će nadzirati svaki potrošeni dolar. Ali od toga nije bilo ništa: isti ljudi, isti poslovi, sami sebe nadziru.
Staljin im ne bi dao otpremninu. Prije, kad je kapitalizam bio organiziran, ekscese kapitala regulirala je nacionalna država. Sad si kapital zakone piše sam. Kapital je slobodniji od ljudi, što nas dovodi do koncepta slobode. S tim konceptom očito nešto ne valja.
Parole Francuske revolucije: sloboda, jednakost i bratstvo, bile su politički oblik unutar kojega se mogla dogoditi buržoaska revolucija. Na području Europe su bile stvarni politički izraz ekonomskog uvođenja nekog novog modela društva. A istodobno su to bile parole koje su omogućile dovoljno autonomije, prostora da se mogu uspostaviti točke otpora. Politička i ekonomska strana su bile u unutrašnjoj vezi i ujedno u sukobu. Sada najveću nelagodu uzrokuje uspon Kine, gdje je nastao kapitalizam koji nema tu političku formu. Kapitalizam koji se unutar zatvorenog društva uspostavio kao način samo ekonomskog djelovanja i kojega ne prate politički oblici koji su bili povezani s europskim prosvjetiteljstvom.
Poruka Kine je: kapitalizam ne treba demokraciju.
Točno. Kako razumijemo europsku povijest, demokracija je politički izraz kapitalizma. Na određeni način su povezani.
Ali jesu li ikad doista bili povezani?
Sigurno, iako na indirektne i protuslovne načine.
Kapitalizam je već postojao kad je politička bitka za socijalna, politička i državljanska prava tek započela. Demokracija i kapitalizam nisu došli u paketu.
Nisu došli u jednostavnom paketu i ni pojmovno nemaju ista ishodišta. Napetost između njih postoji od samog početka. Ali demokracija je bila taj okvir unutar kojega Jedino komunizam može postići to da imamo kapitalizam u čistom obliku je uspon buržoazije bio moguć i unutar kojega je bilo uopće moguće uspostaviti bitku za radnička prava. Zato mi se slučaj Kine čini zabrinjavajuć, događa se korektura povijesti - kapitalizam bez forme demokracije, a taj model se nameće cijelom svijetu, koji preplavljuje kineska jeftina radna snaga kao nova norma po kojoj bismo se trebali ravnati.
Sad smo pred globalizacijom tog kineskog modela.
Kinezi diktiraju globalizaciju. Diktiraju to da se sada, naravno, u ime objektivne nužnosti izvodi pritisak.
Još jednu poruku Kine ne smijemo preskočiti: ako kapitalizam stvarno želi postati kapitalizam, potreban mu je komunizam. Pod komunizmom kapitalizam najbolje cvjeta.
(Smijeh) Jedino komunizam može postići to da imamo kapitalizam u čistom obliku. Imali smo ga u nekom obliku, ali ga nismo znali dobro koristiti. Ali, sada smo to naučili.
Nismo bili dovoljno radikalni. A kad smo već kod radikalnosti: radikalni islam se na širenje i globalizaciju zapadnog koncepta slobode odazvao donekle neobično - 11. rujnom.
I tu je čisti paradoks. Što je ono što je izvan globalizacije, što se može suprotstaviti tom pokretu? Teror u ime fundamentalističke religije? Ali talibani i Saddam Hussein su bili na američkom platnom spisku, a da ne govorimo o saudijskom novcu i bliskim susretima s obitelji Bush. To malo izgleda kao Moebiusova traka.
Koja vodi i kraj Berlinskog zida: kad je pao Berlinski zid, oslobodila se rekordna količina slobode. Nikad u povijesti nije se pustila tolika količina slobode.
Niti tolika količina kapitala. Niti takva sloboda kapitala.
Stvara se dojam da je kapitalizam prirodno stanje čovječanstva, zadnji stadij povijesti. Je li kapitalizam morao umrijeti nakon pada Berlinskog zida? Je li trebao umrijeti zajedno s komunizmom? Rasli su skupa. Jedan bez drugog nisu mogli. Jednoga ne bi bilo bez drugoga.
Skupa su rasli tek nakon Drugog svjetskog rata. Ono što se tada dogodilo nije bio samo raspad socijalizma, već i uspon najtvrđe verzije kapitalizma, za koju se činilo da je tada izgubila i svoju zadnju prepreku.
Kažu da se kapitalizam promijenio. Ali u nečem ipak nije: još uvijek živi od jeftine radne snage. Uvijek ju je nalazio i sada je nalazi. Kako će izgledati kapitalizam kad i u trećem svijetu iscrpi jeftinu radnu snagu?
To je pitanje koje si je u svoje vrijeme postavljao već Marx. Na koncu, živio je u vrijeme nasilne kolonizacije, kad je izgledalo da se, dok se kolonizira, mogu izvoziti vlastiti problemi. Onog trenutka kad dođe do strukturne slijepe ulice, to se riješi tako da dobijemo nove kolonije, gdje je novi dotok prirodnih bogatstava i jeftine radne snage itd. Ali stvar mora imati svoje granice, ne može ići unedogled, tako se Marxu činilo. Ali kako vrlo lako to može ići unedogled, možemo vidjeti pogotovo od Drugog svjetskog rata: dekolonizacija i istodobno globalizacija. Nedavno je objavljena knjiga Vasje Badaliča: Za 100 eura mjesečno. To je super knjiga u kojoj autor opisuje nove ekonomske izvozno-prerađivačke zone koje je razgledao. To je novi oblik ispitivanja gdje je donja granica. Race to the bottom.
Čini se kao da je izvještavao iz Slovenije.
Knjiga govori o područjima Trećeg svijeta koja u određenim regijama nude pogodnosti za investicije, pritom uviđavno ukinu sve zakonodavstvo koje se tiče socijalne zaštite, ili zakonodavstvo uopće. Golo iskorištavanje do razine minimuma golog života. Riječ je o traženju minimuma na kojem se još može sačuvati goli život. Novo utjelovljenje Agambenovog homo sacer, koji je inače uvijek bio skrivena unutarnja figura kapitalizma.
Od komunista se još uvijek očekuje da se ispričaju za grozote koje su skrivili. Bi li se i neoliberalni kapitalizam morao ispričati za grozote koje je uzrokovao. Najveće grozote neoliberalnog kapitalizma uzrokovane su birokratskom, beskrupuloznom, banalnom rutinom, svi samo izvršavaju naređenja - kao nekad nacisti.
Radili su ono što je izgledao kao neizbježno nužno, barem je tako prikazano kroz naočale ideologije.
U Nürnbergu ih to ne bi spasilo. Visjeli bi.
Ne treba prebrzo izjednačavati fašizam, koji je ipak bio nadasve indikativan simptom sa svojom hijerarhičnom strukturom. Bio je simptom neke forme modernizacije koja je preuzela antimoderne forme. Društvo se formiralo po militarističkom modelu, gdje je jasno tko daje naredbe i tko ih izvršava. Osnovno geslo cijelog fašističkog pokreta, prije nego što je došao na vlast, bilo je suprotstavljanje liberalizmu koji su shvaćali kao opći raspad vrijednosti, kao laissez-faire. Fašizam je sebe razumio kao povratak vrednotama, zato me uvijek malo stisne kad netko prostodušno govori o 'više vrednota'. Situacija na koju je reagirao fašizam između dva rata, bila je situacija prevlasti liberalnog kapitalizma, koji je doživio svoj krah 1929. godine. Na zastavu si je stavio predmoderne parole, zahtjev za hijerarhizacijom. Tamo je moglo biti jasno tko daje naredbe. A kapitalizam je u ishodištu nastupio upravo kao suprotnost socijalne hijerarhije, na temelju uvjerenja da na tržištu svatko može uspjeti prema svojim sposobnostima. Disperznost odlučivanja ugrađena je u njegov mehanizam. Ali, ako pitaš zašto se nitko neće ispričati, onda je odgovor u tome da je demokracija upravo ona politička forma koja onemogućuje takvo preuzimanje odgovornosti za nešto što su učinci strukture.
Socijalizam je propao zbog prezaduženosti. Da se socijalizam mogao zaduživati kao Amerika, mogao je trajati vječno. Zar ne?
Katastrofalno zaduživanje je neoliberalni izum, endemično u Reaganovim vremenima kad je Amerika mogla prebacivati plaćanje svojih dugova i održavati stanje u valuti koju sama regulira. To je bila apsurdna situacija. Onaj koji je uravnotežio američki proračun bio je Clinton, već onda u situaciji kritike održivosti sistema na dugi rok. Ali to je bio kratak predah - danas smo u situaciji da smo svi zaduženi za tako nepojmljivo velike svote da se budućnost može vidjeti kao 'komunizam ili otplaćivanje dugova'.
Politika je za obnavljanje prijašnjeg režima, koji nas je doveo u trenutnu situaciju, spremna potrošiti ogromne količine novca, a u promjenu nije voljna uložiti ni centa.
U ovom trenutku je paradigma spašavanja iz ove krize takva da strukturno iz te krize ne može izvući: plaćanje potpuno neodgovorno stvorenih dugova i smanjenje troškova države i troškova rada.
Rješenje nije „manje neoliberalizma" nego „više neoliberalizma". NLB bi trebao dokapitalizirati Goldman Sachs. Goldman Sachs je za ovu krizu bio ono što je za Prvi svjetski rat bio Gavrilo Princip. Izgleda da svi žele da kapitalizam umre sretan. A s druge strane: revolucije koje su do sada uspjele, oktobarska, kineska, kubanska, zapravo nisu bile protukapitalističke. Povijesno nisu bile usmjerene protiv kapitalizma. Što možda znači da nas prave protukapitalističke revolucije tek čekaju.
Oktobarska revolucija je sebe sigurno razumjela kao protukapitalističku, kao nešto što će pokrenuti međunarodni radnički pokret. Većina njenih kasnijih problema proizlazilo je upravo iz toga - iz očekivanja koja su se potpuno izjalovila. Postoji li protukapitalistička revolucija? Te revolucije su nastajale na marginama gdje je u nekom zaoštrenom obliku izbilo protuslovlje iz centra. Nisu bile samo bune u nekim još predmodernim državama, već u nekim neuralgičnim točkama širenja kapitalizma, zato su imale univerzalni apel. I danas je to neki mogući scenarij, revolti na rubu imperija, na poprištu strašnog ugnjetavanja s kojeg skrećemo pogled. Ali taj rub je i u samom centru.
Vrijeme je za to.
Vrijeme je na našoj strani.
Kapitalizam će se spasiti. Bit će još čistiji - i još neprihvatljiviji. Vjerojatno će prije ili kasnije opet pasti u ponor koji će biti još neprihvatljiviji od ovoga sad, a onda...
A što dotad?
Studirati, studirati, studirati.
(Smijeh). Učiti, učiti, učiti.
© H-Alter - Udruga za nezavisnu medijsku kulturu
dodaj komentar 28 komentara
Jedan od primjera takve prosvjetiteljske uloge (koja, možda, "jednog lijepog dana" dovede do samospoznaje radničke klase, je i otvoreno pismo koje je svojedobno don Grubišić, zajedno sa ostalim članovima Građanskog etičkog foruma (akademici i intelektualci Josip Kregar, Vlatko Silobrčić, Mirjana Nazor, Danko Plevnik i drugi) potpisao i poslao Vladi, Saboru i predsjedniku RH Ivi Josipoviću. U njemu mi bode oči ulomak:
“Vođenje države prepustite onima koji taj posao znaju i koji mogu raditi na dobrobit naše domovine i svih njenih građana, a ne radi vlastitih i skupih probitaka svoje kamarile. Maknite se s položaja za koje nemate ni znanja ni morala!”
Don Grubišić je u svakom slučaju pošten i častan čovjek – netko bi rekao “savjest društva”. Ja mogu dodati tome još i kvalifikaciju – “nedjelatni idealist”! Gledajući iz konteksta djelatne, stvarne promjene društvenih odnosa, njegov (i svih supotpisnika) apel pretvara se u svoju suprotnost – farsu. Nemoćni da bilo što konkretno učine, oni gle – UMOLJAVAJU vladajuću kliku da se makne s vlasti! Toga nema ni na stranicama humorističke literature, a kamoli u Hrvatskoj.
Da oni, koji su silom i lopovlukom osvojili vlast i stekli svoja bogatstva, DOBROVOLJNO odstupe na zamolbu don Grubišića i kompanije. Možda čak i da se odreknu bogatsva u dobrotvorne svrhe?
Naivci će reći “nisu ono silom došli na vlast, mi smo ih izabrali na izborima!”. No, ja ih samo podsjećam da se prisjete najistaknutijih imena onih (ne samo u RH već i u drugim dronjcima biše države) koji su poveli narod u “velebnu” i krvavu pobjedu, te usporede taj spisak sa spiskom tajkuna i vladara svojih država u proteklih dvadesetak godina. A onda neka pogled bace na sebe i položaj onih koji su im osigurali tu pobjedu, pa će im sve biti jasno.!?
Hoće? Netko je rekao “narod je stoka” (a one osjetljivije dušice podsjećam da ga je i Isus uspoređivao sa ovcama), a zna se – stoka samo muče i slijedi vođe krda bez razmišljanja. I u propast.
Dakle,
-pokrenuli su prevrat iz svojih interesa
-promovirali su se kao promicatelji narodnog interesa
-krvavom silom su ostvarili SVOJ interes
-lopovlukom su se obogatili
a sada ih idealisti tipa don Grubišića skrušeno UMOLJAVAJU da se maknu s vlasti! Priznajem, to je korak naprijed u odnosu na inertni narod koji ih, slijepljenih očiju i ukiseljena uma, ni nakon dva desetljeća svog izrabljivanja ne percipira kao svoje eksploatatore. No za stvarne društvene promjene, trebat će ih svrgnuti na isti način na koji su se uzdigli. Sve ostalo je obično baljezganje u vjetar!
Eto, i ja upravo radim to isto. Dok me/nas povijest ne opameti. Tome možda ponešto doprinosi i otvoreno pismo Građanskog etičko foruma, potpisano don Grubišićem.
Don Grubišić je, prije svega, Vatikanski podanik, a Vatikan je izborna monarhija. Štoviše, apsolutna monarhjia. Stoga, nije mi jasno kako netko tko je sluga pokoran jedne netolerantne i dogmatske organizacije s elementima kanibalizma može biti ocijenjen kao pošten i častan čovjek.
Oh, Divoto moja! Cvijeće usred ognja!
Srce moje sad može u svaki se oblik stopit:
Ono je ispaša srnama
i samostan kršćanskim monasima,
i hram idolima, i hadžiji Kaa'ba,
i ploče Tore i knjiga Qur'ana.
Ja slijedim vjeru Ljubavi
sve da me Njene deve ponesu i na kraj svijeta.
To je moja religija i moja vjera.
možda bi se grubišićeva religioznost ivjera mogla mjeriti ibn arabijevim mjerilom
@kurtz: Možda, ali nemojmo zanemariti da se duh današnjeg vremena u mnogome se razlikuje od onoga prije hiljadu godina.
Ti očito spadaš u one kojia ne mogu zamisliti bolji svijet od onoga u kojem živiš. Jer je tebi, očito, dobro - a drugi, tko ih j...! To me podsjeća na jednu Voltaire-ovu priču:
Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. "To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet". Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.
Očito je tebi svijet u kojem nas siluje kapitalizam - najbolji! Da te podsjetim (ne brini, nije ekonomija), taj svijet je toliko dobar i moralan da za novac mogu sve kupiti: i tebe, i tvoju majku (bez uvrede), i tvoj bubreg, i prostituku, i ljubav, i dati te ubiti, i preparirati tvoje tijelo za izložbu ljubitelja kapitalizma, i tvoje dijete, i ženu ti da bude zamjenska rodilja mojoj ženi, i krdo ubojica da masakrira amazonske indijance, i diplomu na faksu, i radno mjesto, i prekoredno presađivanje organa, i...
Money, money, money! U "prijevodu": Kapital, kapital, kapital! Iliti Profit, profit, profit! Novovjekovno biblijsko Zlatno tele!
Inače, silovanje Lukrecije od strane Tarkvinija je (navodno) povjesni događaj, nakon čega su Rimljani odlučili da više neće imati kraljeva nego će im država biti republika. Za prave ljevičare (i sve one koji kraj zdravih očiji usto i vide) može biti vrlo znakovito.
@mile
Kako se ti, očito, mnogo razumiješ u ljevicu - navedi što (i tko) je danas, za tebe, prava ljevica?
@Baxter i ostali
Puno blagoglagoljite o demokraciji: te komunisti 'vaki, te komunisti 'naki, te bilo je jednoumlje, te sada je demokracija,... a odjednom vas smeta svjetonazor don Grubišića!? Uostalom, znate li bilo što o njemu sem da je "Vatikanski podanik, a Vatikan je izborna monarhija. Štoviše, apsolutna monarhjia"? Zašto bih ja ili ti ili bilo tko drugi, mogao biti pošten i častan čovjek u RH koja je, citat:
"svaka država ima svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu",
sa elementima neoustaštva? Poštenje i čast ne ovise o tome čiji si podanik. Don Grubišić se zalaže za društvene promjene i za promjene u Vatikanu - a svoj svjetonazor ne može napustiti. On ga ograničava kao i mileta njegov, tebe tvoj i mene moj.
Ja sam inače kritički govorio o don Grubišiću ali ne bih ga tek tako - posebno u Hrvatskoj zatrovanoj lopovlukom i beščašćem - svrstao u nečasne ljude. Da, i ateist sam - da spriječim komentare glede moje religioznosti (doduše, neću ih spriječiti spram ateizma. Sve je relativno - reče čika MC^2 - ali, ne baš toliko koliko neki misle - dodao bih ja).
Ti očito spadaš u one kojia ne mogu zamisliti bolji svijet od onoga u kojem živiš. Jer je tebi, očito, dobro - a drugi, tko ih j...! To me podsjeća na jednu Voltaire-ovu priču:
Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. "To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet". Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.
Očito je tebi svijet u kojem nas siluje kapitalizam - najbolji! Da te podsjetim (ne brini, nije ekonomija), taj svijet je toliko dobar i moralan da za novac mogu sve kupiti: i tebe, i tvoju majku (bez uvrede), i tvoj bubreg, i prostituku, i ljubav, i dati te ubiti, i preparirati tvoje tijelo za izložbu ljubitelja kapitalizma, i tvoje dijete, i ženu ti da bude zamjenska rodilja mojoj ženi, i krdo ubojica da masakrira amazonske indijance, i diplomu na faksu, i radno mjesto, i prekoredno presađivanje organa, i...
Money, money, money! U "prijevodu": Kapital, kapital, kapital! Iliti Profit, profit, profit! Novovjekovno biblijsko Zlatno tele!
Inače, silovanje Lukrecije od strane Tarkvinija je (navodno) povjesni događaj, nakon čega su Rimljani odlučili da više neće imati kraljeva nego će im država biti republika. Za prave ljevičare (i sve one koji kraj zdravih očiji usto i vide) može biti vrlo znakovito.
@mile
Kako se ti, očito, mnogo razumiješ u ljevicu - navedi što (i tko) je danas, za tebe, prava ljevica?
@Baxter i ostali
Puno blagoglagoljite o demokraciji: te komunisti 'vaki, te komunisti 'naki, te bilo je jednoumlje, te sada je demokracija,... a odjednom vas smeta svjetonazor don Grubišića!? Uostalom, znate li bilo što o njemu sem da je "Vatikanski podanik, a Vatikan je izborna monarhija. Štoviše, apsolutna monarhjia"? Zašto bih ja ili ti ili bilo tko drugi, mogao biti pošten i častan čovjek u RH koja je, citat:
"svaka država ima svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu",
sa elementima neoustaštva? Poštenje i čast ne ovise o tome čiji si podanik. Don Grubišić se zalaže za društvene promjene i za promjene u Vatikanu - a svoj svjetonazor ne može napustiti. On ga ograničava kao i mileta njegov, tebe tvoj i mene moj.
Ja sam inače kritički govorio o don Grubišiću ali ne bih ga tek tako - posebno u Hrvatskoj zatrovanoj lopovlukom i beščašćem - svrstao u nečasne ljude. Da, i ateist sam - da spriječim komentare glede moje religioznosti (doduše, neću ih spriječiti spram ateizma. Sve je relativno - reče čika MC^2 - ali, ne baš toliko koliko neki misle - dodao bih ja).
Ti očito spadaš u one kojia ne mogu zamisliti bolji svijet od onoga u kojem živiš. Jer je tebi, očito, dobro - a drugi, tko ih j...! To me podsjeća na jednu Voltaire-ovu priču:
Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. "To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet". Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.
Očito je tebi svijet u kojem nas siluje kapitalizam - najbolji! Da te podsjetim (ne brini, nije ekonomija), taj svijet je toliko dobar i moralan da za novac mogu sve kupiti: i tebe, i tvoju majku (bez uvrede), i tvoj bubreg, i prostituku, i ljubav, i dati te ubiti, i preparirati tvoje tijelo za izložbu ljubitelja kapitalizma, i tvoje dijete, i ženu ti da bude zamjenska rodilja mojoj ženi, i krdo ubojica da masakrira amazonske indijance, i diplomu na faksu, i radno mjesto, i prekoredno presađivanje organa, i...
Money, money, money! U "prijevodu": Kapital, kapital, kapital! Iliti Profit, profit, profit! Novovjekovno biblijsko Zlatno tele!
Inače, silovanje Lukrecije od strane Tarkvinija je (navodno) povjesni događaj, nakon čega su Rimljani odlučili da više neće imati kraljeva nego će im država biti republika. Za prave ljevičare (i sve one koji kraj zdravih očiji usto i vide) može biti vrlo znakovito.
@mile
Kako se ti, očito, mnogo razumiješ u ljevicu - navedi što (i tko) je danas, za tebe, prava ljevica?
@Baxter i ostali
Puno blagoglagoljite o demokraciji: te komunisti 'vaki, te komunisti 'naki, te bilo je jednoumlje, te sada je demokracija,... a odjednom vas smeta svjetonazor don Grubišića!? Uostalom, znate li bilo što o njemu sem da je "Vatikanski podanik, a Vatikan je izborna monarhija. Štoviše, apsolutna monarhjia"? Zašto bih ja ili ti ili bilo tko drugi, mogao biti pošten i častan čovjek u RH koja je, citat:
"svaka država ima svoje lopove, samo naši lopovi imaju svoju državu",
sa elementima neoustaštva? Poštenje i čast ne ovise o tome čiji si podanik. Don Grubišić se zalaže za društvene promjene i za promjene u Vatikanu - a svoj svjetonazor ne može napustiti. On ga ograničava kao i mileta njegov, tebe tvoj i mene moj.
Ja sam inače kritički govorio o don Grubišiću ali ne bih ga tek tako - posebno u Hrvatskoj zatrovanoj lopovlukom i beščašćem - svrstao u nečasne ljude. Da, i ateist sam - da spriječim komentare glede moje religioznosti (doduše, neću ih spriječiti spram ateizma. Sve je relativno - reče čika MC^2 - ali, ne baš toliko koliko neki misle - dodao bih ja).
Pa u tom je stvar. Dakle treba onima koji uživaju u tom sistemu pokvarit veselje....
kako čovjek koji svojim zvanjem podupire sljedeći biblijski stih može biti pošten i častan?
"Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih."
Levitski zakonik 20:13
Tvoja je greška Baxter, što si dogmatičniji u tumačenju Biblije od samog klera, posebno onog liberalnog dijela - vjerujem iz naprednih namjera, ali se to pretvara u svoju suprotnost. Osim toga, Biblija ima dva dijela: Stari zavjet i Novi zavjet. Novi zavjet je novi sporazum ljudi sa Bogom, dok je Levitski zakonik dio Starog zavjeta. Suvremeno kršćanstvo baštini Novi zavjet kao svoju ideološku okosnicu, priznajući prethodni "dogovor" s Gospodinom kao povjesnu prethodnicu. Stoga tvoj prigovor ne drži.
Nemoj biti poput naše vlasti, TV i povjesničara koji neprestano trube i osuđuju velikosrpske ideje iz perida prije 1941-45. Ta to je već pisalo i u socijalističkim udžbenicima. Danas se to spominje, ne povjesne istine radi već vlastitog interesa radi - za čije ostvarenje je potrebno narod neprestano držati pod dresurom (nacionalne mržnje i isključivosti). Ljevičari ne bi trebali držati ljude pod dresurom (a posebno ne sami sebe) jer time mogu izgubiti samo svoj kredibilitet i autentičnost.
Grubišić je (posebno sa pokojnim I.Supekom - humanistom i nevjernikom) čitavo vrijeme - i za Tuđmana - kritizirao poteze hrvatskih vlasti. Od šovinističkih, preko ratnih zločina do onih ekonomskih. Uviđa lopovluke i nemoral i to javno - pod svojim imenom i prezimenom kaže (za razliku od većine građana) - i sad ti nađe da mu spočitavaš njegovu vjeru kao kriterij njegove nečasnosti, umjesto da si sretan što ljevica ima saveznika. Makar, možda, salonskog ali - što smo ja i ti i mnogi autori kritičkih članak no - salonski revolucionari. Za sada. Jer povijest još nije dala svoj pristanak.
"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom."
Matej 5:17-19
@Balad, da ponovim: "...ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom."
I zato oprezno s nepoznavanjem Biblije.
Evo još jednog stiha z Novog zavjeta nakon kojeg bi ti trebalo biti još jasnije da se tolerancijom i dogmatizmom ne razlikuje od Starog.
"Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se."
Evanđelje po Marku 16:16
A onda opet, mnogo više nego što to misle ljudi poput Baxtera.
Gle Baxter, ti si zaista dogmatik koji će do svoje smrti ustrajati na svojim idejama i optuživati druge za neznanje.
1) ne znam kakve veze imaju tvoje frustracije Biblijom sa čašću i poštenjem čovjeka - 2000 godina kasnije od pričica koje pričaš.
2) ni Katolička crkva - kao jedan od najkonzervativnijih dijelova kršćanstva - ne stoji (a posebno ne doslovno) na pozicijama Starog, nego Novog zavjeta. Možda si premlad pa nisi primjetio - i Crkva se mijenja. Mic, po mic, ali se mijenja. Ni tumačenje Novog zavjeta nije isto 2010-te kao, recimo, 1256-godine.
3) to što ti doslovno interpretiraš biblijske citate, više govori o tebi no o Bibliji i Crkvi. I upravo takvim proizvoljnim pripisivanjem svojih shvaćanja današnjimen kleru ti zavodiš (i to svijesno) ljude, a ne ja.
4) kao u svakoj organizaciji (a i državu uslovno možemo ubrojiti u njih) postoje konzervativni i liberalni članovi. Možd nisi čuo za teologiju oslobeđenja (Latinska Amerika) koja je polazila s mješavine Isusova naučavanja i marksizma, možda nisi čuo za mnoge svećenike koji su se uzdigli do najvećih visina humanosti u II svjetskom ratu, možda nisi čuo da i među svećenstvom ima onih koji su za ukidanje celibata, koji su za zaređenje žena, protiv homofobije itd. Ili su u tvojoj evidentnoj mržnji spram vjere, sve to nepošteni i nečasni ljudi?
5) osim toga, tvoji citat se ne odnose na izjave ljudi već na božje obraćanje njima. Daklem, prije osudi Boga no don Grubišića za stavove koje ovaj potonji ni ne zastupa. Ili ih barem ne nameće ljudima
6) sasvim je nekorektno optuživati don Grubišića temeljem djelovanja i stavova za koje on ne snosi ni najmanju odgovornost. Sudi čovjeka po onom što on zaista misli i - prvenstveno -radi, a ne po onome što mu proizvoljno pripisuješ. Jesi li ikada pomislio da si ti gori od don Grubišića?
7) uostalom, kad se već razbacuješ biblijskim citatima u objeđivanju konkretnog čovjeka o kojem ništa ne znaš, jesi li naišao na onaj o trunu i balvanu?
Da, i da dodam - ti kao i mnogi drugi, gubite se na nebitnim dijelovima, a ni riječi o suštini koju promovira izvorni članak (i moj komentar).
1) ne znam kakve veze imaju tvoje frustracije Biblijom sa čašću i poštenjem čovjeka - 2000 godina kasnije od pričica koje pričaš.
1) Pričice koje pričam nisu tek pričice nego riječ boga kojega don Grubišić štuje i ljubi bezgranično i bezrezervno i čijoj se riječi utječe svakog trenutka svojega života.
2 i 3) Biblija je sveta knjiga i svojim sadržajem obvezuje. Ne znam što je s tumačenjem Biblije, ali meni ne treba tumač da jasno razumijem, recimo, ovaj biblijski stih iz Novog zavjeta:
"Robovi neka se svojim gospodarima u svemu podlažu, ugađaju im, ne proturječe, ne pronevjeruju, nego neka im iskazuju svaku dobru vjernost da u svemu budu ures nauku Spasitelja našega, Boga."
Tit 2:9-10
Ne znam kako bi taj ti mogao drugačije protumačiti, osim onako kako piše.
4, 5) Čuo sam, naravno, za sve te "disidente", ali sam isto tako čuo da moralna osoba - pod neizdrživim pritiskom moralne obveze prema istini i ljubavi - izlazi iz nemoralne organizacije, što don Grubišić ipak nije učinio, kao što ni Stepinac nije Paveliću sasuo lice sve što ga spada a danas je blaženik. Nisam nešto primijetio da je don Grubišić početkom devedesetih pred Lorom tražio da se prestane sa zvjerstvima, nego je svoju lamentaciju započeo i završio na općim mjestima filozofskog laprdanja.
6) To što sam ja možda ili sigurno gori od don Grubišića, još uvijek ne znači da je on dobar.
7) Našao sam, pa što to ima veze s don Grubišićem i njegovim licemjerjem.
Nova društvena paradigma bi na zapadu trebala ići od ekologije i održivog razvoja, odnosu pojedinca prema svojoj okolini i okolišu. Još uvijek je Zapad društvo izobilja, ali nije spreman na redukciju i redistribuciju dobara. Ja kažem: loša je i socijalna i liberalna država ako pri tome razorimo vlastiti eko sistem. Ako se more digne za metar i to dislocira 200-500 milijuna ljudi (čitaj rat), što ti vrijede manji porezi i bolja poduzetnička klima i jača infrastruktura i ostala liberalna sranja ili čak koliko ti vrijedi veća penzija i besplatno obrazovanje i zdravstvo?
- don Grubišić vjeruje u Boga. Kao takav, neće valjda ući u "tvoju ateističku organizaciju"?
- "ali sam isto tako ČUO da moralna osoba - pod neizdrživim pritiskom moralne obveze prema istini i ljubavi - izlazi iz nemoralne organizacije"
Vrlo si krivo čuo. Baš kao što krivo i dogmatski sve tumačiš. Pretpostavljam - po tvojoj "logici" - da je bilo koji svećenik u, recimo, konclogoru, prvo istupio iz katoličke crkve a tek onda proveo svoj moralni čin? Totalni IDIOTIZAM!
Uostalom, dragi moj, što ti nisi istupio iz "ORGANIZACIJE" zvane Republika Hrvatska ili Republika Srbija (ili gdje god već živiš) kad su se događala zvjerstva na svim stranama? Jer si NEČASTAN i NEPOŠTEN ČOVJEK? A ako je netko i istupio, iz niza tebi - čini se - neshvatljivih razloga, to nisu mogli svi.
- "Nisam nešto primijetio da je don Grubišić početkom devedesetih pred Lorom tražio da se prestane sa zvjerstvima, nego je svoju lamentaciju započeo i završio na općim mjestima filozofskog laprdanja."
A ja nešto nisam primjetio da si TI - ili bilo koji Hrvat - devedesetih godina pred Lorom tražio da se prestane sa zvjerstvima. Osim, naravno, u časopisima - na nivou "filozofskih laprdanja"!
- uspoređivanje don Grubišića sa Stepincem je vrhunac cinizma!
- Čini se da ti više vjeruješ u doslovnost božje riječi no Crkva sama. Čak ni najkonzervativniji crkveni elementi danas više ne govore o robovima! Valjda ni Majka Terezija - opet po tvojoj "logici" - nije poštena i časna osoba?
LJUDI POPUT TEBE, SA OVAKO NEPRIHVATLJIVIM FUNDAMENTALISTIČKIM STAVOVIMA, SU OPASNOST ZA LJEVICU I SAMO JE MOGU DOVESTI DO PROPASTI. ŠTO SU, NE TAKO DAVNO I UČINILI.
- a ako si ti GORI od don Grubišića (jesi li? ili misliš da si bolji samo stoga što si ateist?) tvoja kritika njega nema nikakvu vrijednost. Kao da Sotona kritizira Boga!
- ako je čovjek kritički raspoložen prema vjeri ili Crkvi, onda kritiku usmjerava na organizaciju a ne na ono što je najbole, ma i u lošoj organizaciji. Ti si sklon sa prljavom vodom izbaciti i dijete, upravo kao što su i novovjekovni hrvatski barbari učinili sa pozitivnim stranama socijalizma
- i konačno: FALI TI TOLERANCIJE - u ogromnim količinama!
- i post konačno - da ponovim ono bitno što sitnim kritizerima tvoje vrste uvijek izbjegne pažnji:
"Da, i da dodam - ti kao i mnogi drugi, gubite se na nebitnim dijelovima, a ni riječi o suštini koju promovira izvorni članak (i moj komentar)." (Balad)
Također nema nikakve ni potrebe ni alibija za toliko silovanja i samosilovanja, pogotovo kod nas (na sfrj Balkanu) gdje je većina toga ili skoro sve zadnja 4 desetljeća najharmoničniji samo upravni koktel i izraz svih najboljih težnji i umijeća boljega života (Monty Paytona).
Samo kratko parafrazirajmo drugo lice filozofa Mladena Dolara, njegovog razbarušenijeg sijamskog blizanca Slavoja Žižeka, samoproglašenog frontmena i vođu tekućih i budućih zbivanja, najveću svjetsku zvijezdu današnjice, na kojeg se žene lijepe više nego na Isusa i Beatlese zajedno.
On kaže zaboravimo odmah i socijalizma i samoupravni socijalizam. Nemojmo biti slijepi, glupi i naivni kao što su nejvjerojatno bili slijepi, glupi i naivni svi pametni ljudi osamdesetih koji su se uporno bavili svim ne videći da je Tito umro te da Slobodan Milošević nezadrživo napreduje samo time što jedini vidi i zna da je Tito umro . Naravno, pitanje je šta je vidio i psihologijski forser Žižek koji je i tada i poslije intenzivno pisao a ni retka o tome. I još više pitanje šta je tko htio vidjeti, čuti te naročito šta inače hoće, pa i vidjeti i čuti. Ako ništa drugo, posve je jasno da jako puno toga uspjeva u boljem životu i važnosti svoje uloge baš ničim a što kao spam postaje sve.
Parafrazirajmo to ovako. Kako to da i Dolar, koji je najpažljiviji, najotvoreniji, najbudniji i najbistriji i dalje ni malo ne vidi da su pojave i pojavnosti skoro do nafinijeg detalja i estetske minucioznosti potpuno logično i skladno autorsko djelo tima u kojem je i on i bliski pa i skora svi skupa, ''naše'' djelo i to kao sinteza duljih sustavnih težnji i vizija. Kao veoma drastični primjer navodi svježi slučaj pravog zarobljeništva građevinskih radnika iz Bosne u Sloveniji, a svima očigledna i općepoznata činjenica jest da je dulja osnove svega u Sloveniji baš to. Čak je i ključni dio uspjeh filozofa Žižeka i Dolara u svijetu baš to, kao što su Engels i Marx za razliku od drugih imali izravno za eksperimente i zapažanja, kao Mengele u logoru, radnike Engelsove tekstilne tvornice, tako oni u Sloveniji dugo imaju najdostupniji eksperimentalni poligon za sve provjere pomoću žive ljudske materije s Balkana, a što su moskovski profesori Kardelj i Kidrič praktički preslikali od najvećeg borca za čovječnost čovjeka Staljina iz čuvenih tridesetih. Usput rečeno, u svemu tome slabo i nikako spominjano građevinarstvo je ključni poligon zadnjeg stoljeća, pa i dulje.
To tako osmotriti i vidjeti nema naročitog smisla iz neke puke kkritičnosti, samokritičnosti i samorefleksije, pa čak i nekim mijenjanjima svijeta i revolucija, čega je samo previše i što ide kao od šale a ne da je neki problem da ne ide.
To tako osmotriti i vidjeti ima smisla zbog redovnih zanimanja te naročito i možda jedino iz razloga što puno bolje željene rezultate daje pola sata oslobađanja duha i tijela nego 30 godina intenzivnih mentalnih, erotskih i fizičkih naprezanja, silovanja i mučenja sebe i svega oko sebe, svi logori i poligoni.
Npr. stari dripci te ratni i rentijerski profiteri poput Žižeka, Engelsa i slično lako koriste stalnu najfiniju bit života te se na pladnju dobivaju mlado meso. Da nisu toliko slijepi i uskogrudni forseri to još bolje bi mogli za pola sata opuštajućih osvrta uz paraleno bitno smanjenje potrebe silovanja, logora, poligona i svega za to. Takvima je često i uvijek san snova i sve rade da im neka mlada djevojka bar za novce i kao robinja popuši kurac. Da samo jednom i za sva vremena pokučaju ovako drukčije osmotriti takav vječni pokretač vjerojatno bi se brzo šokirali saznjanjem da je svo to toliko silovanje i mučenje bilo posve promašeno.
Posve je razumljiva i neizbježna ljudska, životinjska i građevna potreba za boljim životom i slikom sebe među slikama. Međutim, beskrajna glupost i idiotizam uopće nisu ni nužni ni neizbježni, bar u toliko masovnoj mjeri i naočito kod onih koji stalno imaju priliku nekome popušiti i da im se popuši. To je idiotizam radi idiotizma, nešto praznije i gluplje a puno uzaludnije od larpurlartizma i raznog.
Zbog toga ovu predragocijeno rashlađenje klimom i naovnom krizom treba konačno iskoristiti i izbiti ključne audute iz ruku idiotima tako da se u njima naočiglednom paralelnom svijetu za pola sata oslobađanja duha i tijela puno bolje i zanimljivije sklada, puši, radi i odmara. Već male doze takve prakse ruše mozgove idiota, od šoka ne mogu više doći k sebi i kreće efekt ''babe padaju''. Pada prvi idotski mozak i donji djelovi tjela koji ga pokreću, naočito šupak, oko toga šupka jednog idiota redovno su rojevi drugih idiota koji padaju s njim i tako redom.
Zato umjesto digih mučenja pokažite pola sata da se sikadate s toga, da ste živi i izvještavajte da netko nekome puši i obostrano i bez 3 desetljeća industrije psihologizacije i zastrašivanja.
Odjebite slijepe i gluhe idiote, forsere, jeitine blefere, modna krda ... sve je to ništa, isprdak kakvog šupka.
Fali ti tek jedna malenkost - shvaćanje povijesne situacije, što ti cijelo zapažanje svodi naprosto na običan (desničarski) pamflet.
"Slabo i nikako spominjano građevinarstvo" (valjda građanstvo) proizvod je izvjesne povijesne situacije u kojoj se pojavilo, a ako pod njim ne podrazumijevaš isključivo buržoaziju (termin naprasno iščezao iz Hrvatske) onda se tu valjda računaju - u užem smislu - i radnici, a u širem smislu i seljaci (govorimo o građanima neke države, obuhvaćajući sve njene stanovnike). To što ti ne vidiš napetosti koje tinjaju među klasno podijeljenim građanstvom ili, ako i vidiš ništa te ne diraju - govori o tvojoj sljepoći i/ili indiferentnosti koju si lijepo izrazio u svom prilogu.
Kako podjarmljeni, po prirodi stvari - otkada je svijeta i vijeka - nastoje promijeniti svoj položaj, jasno je i posve prirodno da to nastoje i danas. To čine na različite načine, uključivo sindikalnu borbu, građanske nemire, građansku neposlušnost - jednog dana možda i revoluciju - a između ostaloga i teorijskim radovima koje im olakšavaju shvatiti svoj položaj. Zato tvoja "analiza" koja uglavnom preporučuje "pušenje kuraca", vjerojatno potlačenih svojim eksploatatorima (za što bi također, nema sumnje, bili potplaćeni - osim ako ne misliš da bi to trebali raditi badave, iz svoga gušta) spada prije u humoristički prilog nekog petparačkog časopisa, negoli u ozbiljnu analizu.
Sasvim usput rečeno, kako su Marx i Engels bili istraživači onodobnog položaja radničke klase, sasvim je jasno da nisu isisavali rezultate iz svog malog prsta već su zaključke izvodili na konkretnim uzorcima, promatrajući (i shvačajući) svijet oko sebe. Kao što čine, za razliku od tebe, svi ozbiljni znanstvenici. Usporedba pak Marxa s Mengeleom sasvim te jasno smješta tamo gdje i spadaš - u bezveznjake.
Pošto ljudski stavovi proizlaze ne iz vakuuma, već iz položaja konkretne osobe u svijetu međuljudskih odnosa, kako bismo te jasnije mogli smjestiti, možemo se poslužiti Marxovim citatom da te malo ozbiljnije lociramo:
"Ne određuje svijest čovjekovo biće nego njegovo društveno biće određuje svijest"
Ostavljam te da "dumaš" nad tom izjavom ili, da se baviš pušenjem - znaš već čega.
Pomoći ću se Stipom Šuvarom početkom osamdesetih, iz doba koje je sporno i kada je on sporan većini snaga, u biti svima a Žižek kaže kako se je čudio kako ni on ne vidi da je Tito umro. On npr., uz sve razumljive partijsko-političke ograničenosti slobodnog govora, iznosi sustavne podatke kako su više od pola društva politikanti koji su prisvojili veći dio svega i brzo u tome napreduju te npr. kako su određeni samozvani napredniji ljevičari čisti desničari, politikanti i paraziti koji osim materijalnog prisvajanja svega uzimaju pravo i atakiraju da su i neprikosnovena ne samo domaća nego i svjetska avangarda i elita.
U materijalnom smislu je već zvaničnim podacima iz referata predsjednice SIV-a Milke Planinc 1981. g. o promašenoj politici, krizi i mjerama jasno da je sustavno, naročito sedamdesetih, većina svega skrenuto u nešto za sebe i prisvojeno. Iz Šuvarevih stalnih sustavnih podataka te odlučnih sustavnih svakodnevnih iskaza i prakse je jasno da prijeti dugoročna havarija jer tadašnja vladajuća klasa, navodno crvena a koja je zapravo sustav pljačke i prisvajanja kao i dalje, ne samo odlučno brani osvojeno i ide dalje nego je čvrsto uvjerena da je stanje i karakter toga čine svjetski prestižnom.
U svim ex republikama su u stupnju 99,99 % i danas iste strukture i ista praksa. Čak su i svi trikovi i fraze isti, iako izlizani do kraja. Naravno, i tada i sada jako široko i složeno prožeto sa vanjskim ''neprijateljem'' na svim stranama svijeta.
U Sloveniji je sve to još čišće, transpranetnije i jasnije.
Žižek se je samoproglasio. To nije nešto negativno nego obrnuto, bar formalno je preuzeo odgovornost za buduće. Na netom održanoj II konferenciji u Berlinu on zagovara krenuti od nule, sve iznova, što znači da ovo do sada ne igra ili je pogrešno. To je i kao poza stvarno preuzimanje uloge i tereta uloge za razliku do sada kada to ne zadvoljava ni konvenciju predstave.
Dolara općenito i stvarno uvažavaju kao najpažljivijeg, najotvorenijeg, najbudnijeg i najbistrijeg i slično, i discipliniranog, pa je to neka činjenica. I Žižek i Dolar i svi u Sloveniji pa i šire jako dobro znaju da dugo teče proces pretvaranja Bosanaca i drugih u njihovo roblje te da je to ujedno poligon praćenja i provjera, slično kao Engelsova tekstilna tvornica u Engleskoj Marxu i Engelsu i razni drugi primjeri. To su naprosto masovno poznate i logične činjenice, koje ujedno dosta govore o dugom kontinuitetu idejno-ideološkog odnosa prema procesu rada i povezanom. Dolar ovdje to naglašava kao bitno pod uticajem mladog sugovornika koji forsira tako da bi to ostalo kao nešto čega nema ili najviše nešto sporedno kao do sada. Ali time se otvaraju ozbiljna pitanja koja ni Žižek ni Dolar nikada prije nisu otvorili a koja smo mi neki drugi stalno dnevno odavno bili prislejni ne samo otvarati nego i non stop s tim u vezi složeno i naporno djelovati. Žižek sad na to odgovara zaboravi sve, od nule, što je samo naoko odlučno.
Žižekovo od nule se nezgdno podudara sa stalnim sfrj i post sfrj kardeljističkim od nule i nova etapa, podvlačenje crta i slično, a sve na bazi nehotičnog nema vraćanja duga, jebite se i slično do konačnog kraha a ne prijelaza iz bogatog socijalizma u komunistički idealno stanje. Rojs sa svojim "tko je jamio jamio" pruža izglednije mogućnosti i rješenja, npr. u danom pogodnom trenutku se izvrši kapitulacija i predaja glavnine tih snaga i rješi bar taj dio.
U vezi razumijevanja povijesne situacije je jedino bitno odjebati sve povijesne pamflete i spamanja. U vezi s tim je nužno odjebati, i izgleda da su Badiou i Žižek uvodno prešli i taj Rubikon, tumačenje i mijenjanje kao cilj, jer mijenjanje stalno ide pa se taj cilj stalno postiže i u tome nije rješenje nego problem. Tek kada se to odjebe otvara se mogućnost počinjanja nečeg novog. To je jednostavno i očigledno, osnova je svake predstave ili sličnog živog djela, ali je očito trebalo dugo da veleimperijalizam to uzme u obzir pa možda i uvaži, bar do slijedeće etape.
Spominje se građevinarstvo a ne građanstvo. Građevinarstvo je dio onoga čega nema iako ga ima i bitno je, pa je time dio šireg fronta onoga što zamjenjuje proleterijat i druge kreatore i igrače promjena. Građanstvo je uzurpiralo i u poligon te oružje pretvorilo građevinrastvo, koje sada snažno uzvraća udarce od kojih se trese svijet i pod uticajem čega se najednom bitno mijenjaju duge dogme i dolazi do promjena šifri.
Za daljnje u raspravi već automatizirano i vrlo rado prepuštam sve prednosti svim naprednim i bilo kakvim drugim snagama da vode, napreduju, da se izraze i sve drugo. Ja imam i previše zanimanja i posla oko, makar sporednog i nevažnog pa i glupog djela, npr. predstave, gradnje i međuveze. To što ponekad iziđem na cestu i slično ne znači preuzimanja tih uloga nego je neizbježni dio ovoga što ja radim. Jedino mi takvi to radimo u kontinutetu u prostoru pa se moramo orjentirati a i podosta regulirati kretanja bez obzira na bilo šta pa i na sve. Jer pravilo je da predstava počinje, teče i završava a drugo je podređeno tome za to vrijeme.
Za detaljnija pojašnjenja čitati tekuća izvješća i roman Mihail Bulgakov: Majstor i Margarita.
Ako je bar negdje na svijetu transparentnije, čišće i jasnije, to bar pruža nadu onima kojima je sve oteto i više žive od nade no od prihoda da - i drugdje može biti sve to "još čišće, transpranetnije i jasnije". Ali, ne privatizacija već - život.
"Rojs sa svojim "tko je jamio jamio" pruža izglednije mogućnosti i rješenja, npr. u danom pogodnom trenutku se izvrši kapitulacija i predaja glavnine tih snaga i rješi bar taj dio."
Da, Rojs pruža izglednije mogućnosti - za onoga tko je jamio! Prvenstveno za sebe samog.
"...jer mijenjanje stalno ide pa se taj cilj stalno postiže i u tome nije rješenje nego problem. Tek kada se to odjebe otvara se mogućnost počinjanja nečeg novog. To je jednostavno i očigledno, osnova je svake predstave ili sličnog živog djela, ali je očito trebalo dugo da veleimperijalizam to uzme u obzir pa možda i uvaži, bar do slijedeće etape...."
Život je neprestana mijena - otkada se pojavio na zemlji. Točno, mijena je problem - cilj to nije. I cijela stvar je u tome da suvremena ljevica nastoji uzeti učešća u kontroli te mijene, a ne prepustiti je stihiji. Ili misliš da Bog upravlja njome, a ne ljudi? Misliš da radništvo mora čekati da mu se veleimperijalizam smiluje, uzme nešto u obzir i uvaži?
Ta, zar veleimperijalizam zastupa neka viša, božanska rasa u odnosu na običnog čovjeka, radnika, kojega tretiraju kao pijuna u svojim igrama - te mu se treba klanjati i moljakati da se smiluje? Život je - osim što je mijena - neprestana borba. Nećeš ti meni dati 8 satni radni tjedan ako ga ja ne izborim. Načini borbe se razlikuju, zavisno od povjesne situacije i odnosa snaga suparnika, a ponekad - povijest zazvoni na revoluciju. Koju nitko normalan ne priželjkuje, ali... Ako je jedna cesta a ti mi se ne želiš maknuti sa puta, moram te pregaziti.
Usput, zar misliš da se ljevičari bave samo ljevičarenjem i nemaju svoj svakodnevni posao, hobije, interese, ljubavi?
Ovaj puta mi se tvoj rječnik neizmjerno više sviđa no ranije, no - de gustibus non est disputandum.
''muka mi je od ovih kvaziljevičarskih "mislioca"''
Tvoja muka je ujedno sveopća muka. Redovno dominira zbrka kao u filmu ''Brajanov život'' Monty Paytona. A sada se to isto pod šifrom takozvane krize ''pravednički'' i ''mesijanski'' širi i pojačava.
Javljam se radi drugog. Tek tako skrećem pažnju da pored takvog svijeta egzistira i neki drugi svijet koji, makar posve nevažan i nezanimljiv za ovaj svijet koji je u prvom planu, osim što živi ima i neke minimalne zanimljivosti pa i književne i druge fore.
Nešto posve drugo od onog što je u prvom planu je življe i zanimljivije i u veoma različitim tekućim zbivanjima. Npr. veoma slične žive i zanimljive nijanse novih erotskih igri i zbivanja se mogu uočiti jednako uz okupljanja i istupanja teoretičara i vođa komunističke revolucije te borbe protiv kapitala Badiou-a i Žižeka te ostalih, uz impresivna održavanja razne građanske izvrsnosti, uz stalna prošetavanja pasa po četvrtima, po masovnom turizmu. Kao da se sve to okreće duljoj i odgađanosj igri da netko nekome popuši i obostrano, sve kao neki dugi beskonačni balet sa sofisticiranim izvijanjima, približavanjima i odmicanjima čim je blizu dodir, kao da beskrajni baletani održavaju blagu igru i napetost tsrogo pazeći da se ne potroši i ne bude kraja i promjena scene. Takvog sofisticiranog i pažljivog sveopćeg konzervativizma nije bilo u prethodnim masovnim i automatiziranim zbivanjima.
Sada kao da nam se pruža beskrajna mogućnost uživanja u tome. Kao da nam je praktički na dohvat ruke sve to kao sveopće besplatno samoposluživanje i praktički se možemo i fizički poslužiti više nego ikada prije. Kao nikada prije bilo tko bez najave se može taj tren uključiti u razne takve grupne erotske senase i igre, bitno je samo da poštiva tijek igre.
Ako je to podosta tako i potraje, takva revolucija ili kontrarevolucija (nije važno), za paralelni drugi svijet se otvara mogućnost mirnije i plodnije koegzistencije. I onako živiš u drugom svijetu, ali koji je pored i prožet s ovim. Sada je slobodnije da tu malo navratiš, poslužiš se nečim i vratiš se u svoje te nastaviš. Uz nešto malo pažnje, znanja i umijeća može se bolje i kreirati i degustrirati i razigravati.
Kao da je nakon duljih uspaljivanja i silovanja puno toga podatnije za malo bolje igre i uživanja. Ako ništa drugo to otvara mogućnosti za poslovana razmišljanja i zarade. Npr. da mi neki počnemo zarađivati na masovnom turizmu u kojem ne pružamo ništa drugo osim prostorno-scenarističkog usmjeravanja a razni drugo na raznim ostalim servisiranjima tako sofisticiranog turizma. To se traži sve više a nitko ne pruža te usluge niti zarađuje. Npr. krenuti s pozivom svim vrstama za masovni erotski turizam bez fizičkog seksa u stalno svježoj Lici. Mogu i revolucionarni kongresi i G-20 i mafijaški festivali i vlasnici pasa i ... i sa malo i sa beskonačno novaca a primaju se i čekovi bez pokrića i kliring i sve, jer i onako se ne ulaže ništa osim usmjeravanja i moderiranja. Ujedno bi tako preispitali daljnje funkcioniranje našeg dugog izvrsnog sustava samo upravljanja.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.