Phil Caron je kanadski filmaš i pisac, dobitnik nekoliko kanadskih i međunarodnih filmskih nagrada od kojih je zadnja 'Grand Prix' na TV festivalu u Baru za film '(Hate) Machine'. Suradnik je velikih kanadskih medija 'Globe & Mail' i CBC 'Radio 1'.

Prije projekcije ste rekli da je koncept filma (Hate) Machine proistekao iz iskrivljavanja informacija u medijima nakon napada na Blizance 11. rujna. Koliko je to iskrivljavanje uzelo maha?

Nakon rušenja Blizanaca dosta sam bio izložen američkim medijima, ali i kanadskim, koji su dosta izmijenili svoj pristup događajima. To me veoma uznemirilo jer neku osobu možete nazvati borcem za slobodu ali i teroristom, ovisno o novinaru ili mediju koji o toj osobi priča. Bio sam razočaran kako mediji i novinari žele voditi publiku u određenom smjeru.

Možete li to potkrijepiti nekim primjerom?

Postalo je uobičajeno da su svi ljudi iz drugog dijela svijeta, teroristi. Imam neke prijatelje iz Libanona i Egipta koji su imali velike probleme na granici iako su rođeni u Kanadi ili SAD-u jer su smatrani potencijalnim bombašima samoubojicama. To je bila poruka i pravilo na granici. To je bilo sveprisutno u medijima i veoma razarajuće za živote tih ljudi.
Toga je bilo i prije, no sada su manipulacije uočljivije zbog proratne obojenosti medijskog pristupa događajima. Kanađani su izloženi američkim, britanskim i kanadskim vijestima, no šokantno je kako se sirovi materijal može izvrnuti i personalizirati. (Hate) Machine je moj odgovor na takve manipulacije i želi isprovocirati promišljanje riječi i slika na koje se oslanjamo u interpretaciji svijeta u kojemu živimo. Ideja je bila da publika, koja gleda te vijesti, mora izabrati ono što želi gledati. Treba razmišljati o tome da je snimljeni materijal netko montirao, i time nešto izabrao.





Mislite li da smo poput paralelnih prozora u vašem filmu često izloženi buci mnogih poruka i da potpuna poruka stoga ne dopire do nas?

Biramo ono što će doprijeti do nas i mislim da mi kao publika moramo biti aktivniji prilikom primanja informacija.

Čini se da političare možemo na izborima kazniti ako lažu. Imamo li takvu mogućnost kad su mediji u pitanju?

Ne znam kakva je situacija ovdje, postoje li državna tijela koja nadziru rad medija. U Kanadi su neki novinari priznali da su bili u krivu i počela je rasprava u samim medijima o tome, no u premaloj mjeri. Znam da je njima bilo krivo zbog toga što nisu bili odviše kritični, što nisu postavljali prava pitanja i opreznije upotrebljavali riječi. U Kanadi je bilo novinarskih samopropitivanja, ali ne i kazni.

Jesu li novinari jedini krivci ili su krivci također i političari i vlasnici medija?

Veliki je problem što je u Kanadi sve privatnim rukama i ponekad se čini kako nema izbora ni razlika u uredničkim koncepcijama, ili da nema različitih gledišta.

Što mislite o internetu, je li on uistinu zadnje mjesto gdje postoji sloboda informiranja?

Internet je bio sjajan dok nije postao more različitih informacija u kojemu se ponekad teško snaći jer je dozvoljeno objaviti sve. Dakle, dao je slobodu svima da govore i isto tako neograničenu slobodu da se ljude zbunjuje.

Niste li i vi pomalo manipulirali djecom koju izgovaraju nedužne rečenice koja kasnije sklapate u ksenofobnu cjelinu?

Izabrao sam djecu jer su nevina, i zato što sam htio publiku isprovocirati rasističkim izjavama. S druge strane pomislio sam da bi gledatelji mogli pomisliti kako su i oni pomalo naivni i nevini u procesu primanja informacija. Nadam se da su ljudi postali i pomalo ljuti što manipuliram djecom.





Na televiziji često vidimo snimke ranjene ili ubijene djece recimo nakon protesta u pojasu Gaze. Koliko roditelji mogu svoju vlastitu djecu zaštiti od takvih snimki?

Moja je osnovna ideja da treba postojati dijalog između ljudi. U ovo informatičko doba gotovo je nemoguće da netko ne vidi snimke nasilja i zloupotrebe djece, jer se one nalaze svugdje, od televizije do kioska i autobusnih stajališta.

Ipak se čini kako je ljudima jednostavnije etiketiranje cijelih naroda ili vjeroispovijesti. Je li to općeljudska karakteristika koja ima svoje korijene u nedostatku obrazovanosti ili strahu od nepoznatog?

Obrazovanje je bitno, no sreo sam veoma drage i liberalne ljude koji nisu imali nikakvo obrazovanje. Možda je problem u okolnostima u kojim ljudi žive. Mi ljudi smo ipak životinje i imamo svoje instinkte, želimo zaštiti svoju obitelj. Možda imamo prirodni strah od drugačijeg, no ipak moramo se boriti protiv strahova i upotrijebiti znanje, pobuditi svoje suosjećanje… teško je to posve iskorijeniti što nam, s druge strane, nije nikakav izgovor.

Tagovi: (Hate) Machine, Phil Caron