Netom je započelo rušenje dviju zgrada provincijalnog mjerila na zapadnom perimetru Cvjetnog trga, istina, najstarijih ali upravo zato i ponešto neuglednih, koje podsjećaju na vremena kada je stari Zagreb tek započeo svoju građansku i urbanu modernizaciju. Funkciju glavnog gradskog arhitekta je uz patronat Izidora Kršnjavija obnašao Herman Bolle, autor upravo jedne od spornih građevina na Cvjetnom, koji je doveden da Zagreb europeizira u duhu stilskog eklekticizma, ali i da grad opremi neophodnim gradnjama od javnog značaja, poput škola, muzeja, crkava te, u konačnici i njegovog najboljeg rada, Arkada na Mirogoju. Bolleov zadatak je bila upravo izgradnja novog identiteta hrvatske metropole u nastajanju čemu je neosporno pridonio uz određene kolateralne žrtve. Među njima je primjerice kula ispred Katedrale  s kojom su Zagrepčani umjesto razmjerno skromnog, ali autentičnog baroknog pročelja Katedrale dobili spektakularne (još "starije") neo-gotičke tornjeve što uostalom nije bila neuobičajena praksa tog vremena.

U ljeto 2009. građevinski poduzetnik Tomo Horvatinčić čini povijesni čin i uklanja Bolleovu kuću kao suvišak u njegovom planu opsežnog zahvata u bloku iza Cvjetnog trga što su spremno popratili aktivisti raznih profila okupljenih oko inicijative Pravo na grad i Zelene akcije, ponosno ističući kako nisu dozvolili da ih se uhvati nespremnima usred godišnjih odmora. Aktualno rušenje Bolleove zgrade simbolički je povezana s Bolleovim aktivnostima s kraja devetnaestog stoljeća jer je riječ o još jednoj promjeni fizionomije grada i načina na koji se s njim upravlja, a Cvjetni trg tek je posebno eksponirani izdanak građevinskog booma koji u velikim razmjerima restrukturira izgrađeni ali i politički okoliš Zagreba. Ti procesi danas formiraju urbani identitet Zagreba kao posljedica sprege kreatora društvene stvarnosti i arhitekata koji u određenoj mjeri mogu utjecati na konačnu artikulaciju građevine, ali kao disciplina nemaju nikakav utjecaj na razvoj grada. Dok je u doba Kršnjavija "uvoz arhitektonskog stila" u svrhu obnove grada bio sredstvo društvene emancipacije, ali i predmet kulturne polemike i kontrapozicije iz koje se i rodila moderna hrvatska arhitektura, danas je konstruiranje grada stvar tranzicijske i post-tranzicijske "političke ekonomije" ili, u hrvatskom kontekstu, neo-feudalnih odnosa koji su u slučaju Cvjetnog trga napokon isprovocirali reakciju javnosti. Ima neke ironije u tome da jedan već vremešni i umjereno bitan bečki arhitekt Boris Podrecca ruši svog predšasnika sličnog kreativnog kapaciteta, Hermana Bollea. Već je bilo i vrijeme, no...
Na web-portalu H-alter čitamo: "Predstavnica Društva povjesničara umjetnosti Snješka Knežević podsjetila je da je Horvatinčić svojedobno najavljivao angažiranje na njegovu projektu najvećih imena današnje arhitekture: Normana Fostera,  Jeana Nouvela, Herzoga, de Meurona i drugih. 'Otpočetka smo ga upozoravali da je to karikaturalno, i naravno, nitko od tih imena nije se odazvao. Ne postoje šanse da Ima neke ironije u tome da jedan već vremešni i umjereno bitan bečki arhitekt Boris Podrecca ruši svog predšasnika sličnog kreativnog kapaciteta, Hermana Bollea. Već je bilo i vrijeme, no...  se odazovu, jer to su ljudi koji stvaraju globalne urbane arhitektonske simbole, i ne namjeravaju se baviti nekakvim malim dvorištima'". Smatrati karikaturalnim da netko od vodećih svjetskih arhitekata sudjeluje u promišljanju središnjeg gradskog prostora, uz nepovjerenje u Horvatinčićeve financijske i pregovaračke mogućnosti, samo po sebi poprilično je karikaturalno i ukazuje na ozbiljni kompleks manje vrijednosti u kojem Zagreb ostaje po strani od internacionalnih zbivanja. To potvrđuje i činjenica da je prvi protagonist arhitektonske metropolizacije Zagreba već spomenuti poluanonimus Herman Bolle, ali i kasnija tjeranja ili ignoriranja arhitekata najvišeg kreativnog potencijala kao što su Adolf Loos, Alvar Aalto, Jakob Bakema ili pak nedavno ismijani Norman Foster i Zaha Hadid. Uostalom tome svjedoči i opus, vjerojatno najvećeg talenta moderne hrvatske arhitekture, Vladimira Turine koji je uspješno sveden na 4 realizacije, od kojih su 2 najbitnije nekompletne i danas devastirane. K tome, prosječni Zagrepčani uglavnom i ne vole previše modernu arhitekturu, podsjeća ih na mrski socijalizam i Jugoslaviju, a Bolle im je i dalje srednjoevropski liebling jer valjda daje privid da je urbano tkivo Zagreba starije nego što uistinu jest.
Sudeći prema događajima koji obilježuju urbanističku artikulaciju Cvjetnog trga čini se kao da je taj vašarski živahan prostor u središtu Zagreba žrtva nekog povijesnog prokletstva tranzicijskog doba koje priječi da se on oblikuje, kako u duhu demokratske procedure tako i arhitektonske modernizacije.  Prisjetimo se, očajni redizajn realiziran 1996., a izveden nakon javnog arhitektonskog natječaja provedenog 1991., izazvao je žučne reakcije, u prvom redu takozvane stručne javnosti. Pri tome se temelj prigovora opravdano svodio na nemodernost rješenja čija se provincijalnost više niti ne zamjećuje, jer se ona samo nadovezala na općenito neinventivan i uglavnom starmali vokabular urbanog dizajna u Zagrebu. Danas se, korak po korak i uz nevjerojatnu samouvjerenost developera Horvatinčića, provodi temeljita rekonstrukcija i izgradnja u unutrašnjosti bloka između Cvjetnog, Preobraženske, Ilice, Gundulićeve i Varšavske. O tom zahvatu rečeno je i napisano mnogo, svojedobno je upriličena i TV-debata u kojoj se Horvatinčić dramatično oglasio sa samog mjesta zbivanja, kao pravi vizionar sasvim sam, okružen gomilama nacrta u zapuštenom i sumračnom prostoru već predviđenom za rušenje. Uslijedili su i spektakularni i razmjerno dobro oblikovani performansi iskazivanja građanskog stava (ne nužno i mišljenja) i agitacije u dijapazonu od Christo-style obmatanja kuće gigantskim plakatom s natpisom Totalna rasprodaja do bubnjarskih izvedbi. Ta kulturalizacija i medijski potrebna estetizacija iskazivanja javnog mišljenja kulminira u nezapamćeno uspješnoj peticiji protiv Horvatinčićevog projekta koju je u iznenadno probuđenom interesu za aktivnu participaciju u javno-političkom životu potpisalo preko pedeset tisuća građana (peticiju protiv rušenja stabala 1995. potpisalo je osam tisuća građana). 
Polemike o urbanom redizajnu iz 1996. i o inicijativi izgradnje megalomanskog kompleksa sa mješovitom namjenom započetog 2007. dijele barem tri zajednička vodeća predmeta kritike kao i identični odnos establišmenta prema toj kritici. Prvo, prostori reprezentativnog trga i nutrine bloka, koji su u smislu urbanističke fizionomije i vlasničkih odnosa inverzni fenomeni, interpretiraju se u kontekstu teorijski vrlo rastezljivog pojma "javnog gradskog prostora", koji se apriorno izjednačava sa općenitim zagovaranjem "javnog interesa". "Javni gradski prostor" i "javni interes" nisu nužno istoznačnice i dok je odista u javnom interesu kvalitetni redizajn trga, Horvatičića, kao vlasnika zemljišta, nikakav javni interes automatski ne obavezuje da na njemu formira javni gradski prostor. Stoga bi ga urbanistički uvjeti i demokratski mehanizmi trebali spriječiti da na tom prostoru radi što god hoće.

Drugo, uslijedila je očekivana meta-ideologizacija prijepora gdje fizički prostor opravdano postaje simptom i simbolički nositelj znatno šireg sklopa aktualnih društvenih konflikata. Tako je 1996. ideologizacija intervencije na Cvjetnom trgu Smatrati karikaturalnim da netko od vodećih svjetskih arhitekata sudjeluje u promišljanju središnjeg gradskog prostora, uz nepovjerenje u Horvatinčićeve financijske i pregovaračke mogućnosti, samo po sebi poprilično je karikaturalno i ukazuje na ozbiljni kompleks manje vrijednosti poslužila kao implicitna kritika regresivne oficijelne kulturne politike i totalitarnih vidova tadašnjeg hrvatskog društva. Godine 2007. fokus kritike se eksplicitnije okreće od kulturnog prema političkom polju pa se u fokusu kritike nalazi neo-liberalni laissez-faire ekonomski poredak poduprt korumpiranom politikom. No, za razliku od 1996. gdje je ideološko područje sukoba između totalitarnosti i građanske demokracije bilo društveno ozbiljnije, ali i donekle zamućeno velom kulturnih ukrasa, kao svojevrsna smetnja ideologizaciji 2007. pojavljuje se lik poduzetnika Horvatinčića koji je na sebe (uspješno) akumulirao znatnu količinu kriticizma i protesta, no s impersonalnim globalnim neo-liberalizmom on ima malo veze. Naime, kritičari ne polemiziraju s neo-liberalizmom nego s lokalnom inačicom regresivnog kapitalizma - brutalnom silom čije je djelovanje omogućenom ne ekonomsko-političkim poretkom nego disfunkcionalnošću hrvatskog društva. Uostalom, malo koja ozbiljna korporacija bi se odvažila na tako eksplicitno nepopularnu akciju, nego bi radije, kao T-com, sačekala da netko - upravo Horvatinčić - odradi "prljavi" građevinski posao pa se zatim useli u Hoto Tower u Savskoj. Uzgred budi rečeno, T-comova kula je Horvatinčićev arhitektonski najbolji zahvat čiji su proporcijski odnosi upropašteni nepotrebnim ograničenjem visine građevine koje su odredile iste one urbanističke službe koje legitimiziraju plombiranje Cvjetnog trga.

Treće, Cvjetnom trgu je u medijski iskonstruiranoj općoj percepciji dodijeljen status ultimativnog case-studya svih oblikovnih promašaja i društvenih nepravdi koje su zadesile ili će tek zadesiti hrvatske gradove. Pri tome je zagrebocentrična optika još svedena na gradski prostor intra muros - povijesnu jezgru za koju se po konzervativnoj inerciji očekuje da ostane intaktna. Iz tog razloga, protivnici zahvata su stalno prisiljeni objašnjavati da oni u principu nisu protiv modernizacije i da ne zagovaraju pretvaranje centra Zagreba u historicistički tematski park, iako se takva pozicija pod restriktivnom ali nedovoljno istančanom konzervatorskom zaštitom uglavnom i prakticira, pa potencijalno zanimljive prijedloge arhitekti sami odbacuju upravo zbog spoznaje o kafkijanskom procesu ishođenja građevinskih dozvola u "ambijentalno zaštićenim cjelinama". Naravno, konzervatori lako promijene svoje stavove kada to zatraže njihovi poslodavci. Konačno, pitanje društvene i socijalne pravde znatno je brutalnije narušeno u nizu drugih situacija diljem Hrvatske: bolnica u stanju raspadanja, stambenih naselja lišenih ikakve suvisle artikulacije, koji više od Cvjetnog trga spadaju u problematiku javnog interesa. Cvjetni trg je mogao i trebao dobro poslužiti kao katalizator za širenje područja polemike, ali to se nije dogodilo, što je jedan od najozbiljnijih propusta aktivista okupljenih u njegovu zaštitu.
S druge strane, u reakciji na kritiku, vodeće je odsustvo pravog odgovora: nedemokratičnost i ignorancija s kojom se akteri koji provode te zahvate - gradska uprava, urbanističke institucije, investitori - odnose prema kritici i javnim zahtjevima te izuzetna lakoća s kojom se svaka kritika odbacuje kao irelevantna, bilo kao "zanovijetanje struke", bilo kao bučanje okupljene svjetine. Toj ignoranciji pridružuje se i stav većeg dijela intelektualne, stručne elite koja se uglavnom drži po strani, kako zbog konformizma tako još i više zbog odsustva jasnog stava i jednostavne nemoći da se uhvati u koštac s poduzetničko-političkim "vizionarstvom" koje pod geslima "čišćenja štakornjaka" i navodne modernizacije grada ima jasnu, makar brutalnu ideju o tome što hoće - maksimalizrati opseg intervencije radi povećanja profita i ostaviti svoj biljeg na što je moguće eksponiranijem mjestu. Inventivne intervencije na rubu grada, razvijanje suvremenih hibridnih tipologija ili njihove redefinicije u skladu s aktualnim zahtjevima društva nisu opcija, jer modernizacija nije operativna opcija narcističkih "vizija" developera. Posebna priča jest floskula o javno-privatnom partnerstvu, kao da postoji neka razlika između privatnog i "javnog" interesa političkog establišmenta koji su u Hrvatskoj međusobno premreženi. Najvažnije, ne postoji arbitar koji bi bio intelektualno kompetentan i institucionalno dovoljno snažan uobličiti to partnerstvo na takav način da se demokratski usklade urbanoj kondiciji prirođeni antagonizmi.
Tako se s jedne strane barikade nalazi poduzetničko-politička sila pogonjena "Javni gradski prostor" i "javni interes" nisu nužno istoznačnice i dok je odista u javnom interesu kvalitetni redizajn trga, Horvatičića, kao vlasnika zemljišta, nikakav javni interes automatski ne obavezuje da na njemu formira javni gradski prostor; stoga bi ga urbanistički uvjeti i demokratski mehanizmi trebali spriječiti da na tom prostoru radi što god hoće narcizmom koja se u aktualnim društvenim okolnostima odsustva prave opozicije osjeća razmjerno sigurno, ali ipak, predostrožnosti radi, pojedine akcije provodi netransparentno pa čak prikriva i građevinske radove. S druge strane stoje nevladine udruge čija kritika ide u raznim smjerovima, od ukazivanja na proceduralne nepravilnosti u provođenju zahvata poput skandaloznog, ali načelno mogućeg prekrajanja GUP-a metodom lokacijskog urbanizma do devastacije ambijenta. Slijedi ih frustrirano građanstvo koje nije dovoljno precizno informirano o čemu je riječ i više intuitivno osjeća da netko zadire i u "njihovo pravo", ali na što? Pravo na Horvatinčićevo dvorište? Pravo na kulturni identitet ukotvljen u povijesti?
Horvatinčić od početka ima jasnu "viziju" onoga što hoće ponašajući se u središtu grada jednako kao i u rururbiji Svete Nedjelje gdje je ingeniozno izgradio gated community posred livade, a sada bi sličan gentrifikacijski zahvat proveo i na drugom najvažnijem zagrebačkom trgu. Javnost i šačica njihovih predstavnika sanjaju o javnom interesu i "pravu na grad" i pošteno i pristojno su pokušali iskoristiti više-manje sve legislativne mogućnosti koje su im bile na raspolaganju. No i poduzetničko "vizionarstvo" i zanesena romantičnost aktivista znakovi su nedemokratskog somnambulizma i jasno je da tu ne može doći do ikakvog dijaloga jer u tom, za svaki grad, sasvim logičnom konfliktu između javnog i privatnog interesa, postoji jedno ključno ispražnjeno mjesto - mjesto racionalnog promišljanja o fizionomiji grada, a to je mjesto kreativne, odgovorne i agilne skupine intelektualaca - arhitekta, urbanista, urbanih sociologa i geografa, društvenih kritičara... Današnji oficijelni urbanizam i njegove institucije birokratizirani su aparat u službi centara moći dok je arhitektonska inteligencija (uključivo i autora ovog teksta) zabavljena udivljenjem svojim vlastitim kulturnim postignućima i pozitivnom internacionalnom percepcijom tuceta građevina, istina odista kvalitetnih i autentičnih, koje šira javnost, doduše, uglavnom ne percipira kao neku posebnu vrijednost. Naravno, pozicija arhitekta kao modernističkog neprikosnovenog autoriteta danas je izmijenjena, ne samo zbog postmoderne kritike kulturnog elitizma nego još više zbog spoznaje o neizbježnoj apsorpciji i estetskih i socijalno avangardnih tendencija u ekonomsko-politički poredak kojeg dakako da ne zanima ostvarenje utopističkih koncepata, pogotovo ne onih koji izlaze iz njegovih pragmatičnih okvira. No, u demokratski razvijenim društvima arhitektura odista jest ili bi trebala biti javna stvar u svim svojim pojavnim oblicima, arhitekti i urbanisti nastoje istraživati razmjerno jasnu predodžbu o tome kako razvijati gradove u skladu s potrebama i mogućnostima društvenog i civilizacijskog trenutka, a razne javne službe traže načine za njihovu implementaciju. 
Vratimo li se nakratko u hrvatsku povijest, 1931. godine započela je izgradnja Zakladnog bloka na jugozapadnom uglu Trga bana Jelačića, na mjestu bivše Zakladne bolnice. Promišljanja tadašnjih naprednih arhitekata išla su u smjeru cjelovitog rješenja prema kojem bi se taj osjetljivi zahvat rješavao kao jedinstvena kompleksna struktura metropolitanskog mjerila. Arhitekti Josip Pičman i Josip Seissel, jedni od najistaknutijih predstavnika jedne sjajne arhitektonske generacije educirane u inozemstvu i s iskustvom rada kod vodećih protagonista internacionalne arhitekture, tako su predvidjeli hibrid različitih javnih programa - restorana, plesne dvorane, bazena i stanovanja - koji je po svojoj koncepciji povezivanja i preplitanja različitih događaja bio napredan i aktualan u internacionalnim razmjerima, a Zagrebu bi tada priskrbio potrebne javne sadržaje kojima je oskudijevao. Dakle, Pičman i Seissel su odista predlagali modernizaciju grada sukladno aktualnim potrebama i javnom interesu. Naime, oni su pokazali visoki stupanj arhitektonske i društvene imaginacije, jer je njihovo rješenje u prvom planu imalo građane i unapređenje T-comova kula je Horvatinčićev arhitektonski najbolji zahvat čiji su proporcijski odnosi upropašteni nepotrebnim ograničenjem visine građevine koje su odredile iste one urbanističke službe koje legitimiziraju plombiranje Cvjetnog trga urbanog repertoara Zagreba. Arhitekti su bili ti koji su imali "viziju", a ne poduzetnici. No, kao što je bilo za očekivati, prevladala je ekonomska pragmatičnost pa su gradske vlasti zemljište rasparcelirale i danas imamo blok građen kuću po kuću, baš kao svaki drugi blok u Donjem gradu, osim što je ovaj oblikovan s jednostavnim pročeljima u modernističkom duhu. Nastala je kvazi-modernistička strada novissima, a ne odviše ugledan, skučeni pasaž što možemo zahvaliti naporima arhitekta Slavka Loevya. Zauzeće parcela je maksimalno, nema uobičajenog unutarnjeg dvorišta koje sada u bloku iza Cvjetnog trga, poput pokvarenog zuba želi isplombirati i Horvatinčić, ali se Zakladni blok svejedno smatra važnim kulturnim naslijeđem hrvatske modernističke arhitekture i napuštanja bolleovskog stilskog eklekticizma.
No, u čemu je točno problem s Horvatinčićevim zahvatom? Uostalom, i susjedni blok s Oktogonom, natkrivenom ulicom s lijepim zenitalnim osvjetljenjem, također je primjer maksimalističkog korištenja parcele. Temeljni nesporazum proizlazi iz nemodernosti hrvatskog društva u kojoj su ispražnjeno mjesto urbanističke kompetencije, arhitektonske misli i kritičko-intelektualnog angažmana iskoristile upravljačke elite s feudalnim ovlastima. Politička kritika ovdje treba upozoriti ne samo na aktualnost koja ima tek tangencijalne veze prema globalnim procesima nego još više na tradiciju vječno nedovršene modernosti i nedemokratičnosti hrvatskog društva i njegovih institucija, naročito urbanizma koji se s prijelazom iz socijalizma u kapitalizam jednostavno raspao.
Problem je u tome što je jedan poduzetnik imao "viziju" frankenštajnovskog građevinskog zahvata koji negira dijalektiku unutrašnjosti i vanjštine bloka koja je temelj urbane fizionomije, ako hoćemo, i identiteta Donjeg grada. Pri tome niti u sadržajnom niti u arhitektonskom smislu ne doprinosi modernizaciji Zagreba nego samo ponavlja već isprobane i redom neinventivne modele od kojih mu je po programskoj shemi najsličnija Importanne Galerija, također kontroverzna građevina, formom i mjerilom u neskladu sa okolišem. Horvatinčić je ovdje osmislio sve, arhitekt Boris Podrecca je samo uobličio njegovu "viziju" pa se zato, opravdano, niti ne spominje u debati, niti u njoj sudjeluje. Nadalje, problem je u tome što su istraživanja latentnih urbanističkih potencijala unutarnjih blokova Donjeg grada empirijski već potvrđena, primjerice u postojanju niza vrtića, među kojima su vrtić u Petrinjskoj i vrtić u Šubićevoj, i arhitektonski vrlo dobri, no uz nekoliko već zaboravljenih projekata ne postoji javno prezentiran aktualan urbanistički prijedlog ili ozbiljnije istraživanje inteligentne obnove bloka koji bi bio kontraargument pojednostavljenim preoblikovanjima. Nevjerojatno heterogen i vitalan svijet unutrašnjosti blokova napučenih najrazličitijim socijalnim skupinama, aktivnostima i mikro-ambijentima možda jest na mnogo mjesta "kulturno" neuređen, ali je višeznačan, kompleksan i inkluzivan što su sve autentične gradske vrijednosti od kojih treba započeti u promišljanjima što i kako graditi. Donjogradski blok se kao urbana figura kroz povijest potvrdio sposobnim prihvatiti "elitno" i "marginalno", kolektivno i intimno te se razvijati u skladu sa društvenom stvarnošću koja sažimlje i bogatstvo i bijedu drame gradskog života. Sanitarizirati tu stvarnost u korist privilegiranih socijalnih skupina ne znači biti moderan.
Treba pripomenuti da unutrašnjost bloka nije sama po sebi javni prostor, vlasnički odnosi su vrlo različiti, pojedine površine pripadaju zgradama koje opisuju perimetar bloka, postoji i dosta propalih proizvodnih pogona, postoje i male privatne parcele na kojima su stambene zgrade različitih mjerila. No, ono što jest javna stvar jesu procedure koje moraju biti stručno osmišljene i definirane zakonom: urbanistička pravila i koncepcija po kojima se dešavaju izmjene u tim prostorima u skladu i sa svojstvima mikro-lokacija i s cjelokupnom fizičkom strukturom te kulturnim i sub-kulturnim fenomenima Donjeg grada ili bilo kojeg drugog prostora. Tu se investitor može pojaviti tek nakon što su pravila i mogućnosti ponašanja u prostoru jasno definirani i sukladno s njima on može odabrati prostor za svoj zahvat ili eventualno ući u proceduralno potpuno transparentnu poziciju pregovaranja s meritornim stručnjacima, ali i sa najširom javnošću kroz mehanizme bottom-up participacije. No, zjapi ogroman vakuum urbanističkog znanja i urbanističkih procedura koji je već poharao hrvatski okoliš. 
Još 1976. Mafredo Tafuri piše: "Ključno je identificirati ono što je razvoj kapitalizma oduzeo arhitekturi." i brzo zaključuje da je to upravo (društveno emancipatorna, op. aut.) ideologija čime je arhitektura svedena na "formu bez utopije, na sublimnu beskorisnost".  I dalje: "Paradoksalno, nove zadaće dane arhitekturi su nešto pokraj ili dalje od arhitekture... Iz tog razloga pokušavamo se orijentirati u praznom prostoru u kojem je sve moguće ali ništa nije odlučujuće." Svakako, arhitektura je revidirala ambicije radikalnog reformizma, ali društveno progresivna arhitektura Cvjetni trg je mogao i trebao dobro poslužiti kao katalizator za širenje područja polemike, ali to se nije dogodilo, što je jedan od najozbiljnijih propusta aktivista okupljenih u njegovu zaštitu svoju suvremenu ulogu nastoji pronaći u horizontu civilizacijske korisnosti i demokratskog odrađivanja posredničke uloge između imanentnih konflikata kapitalističkog društva koji se reflektiraju u izgrađenom okolišu. No, bez razvijenog diskursa o urbanizmu i bez instrumenata da se ta posrednička uloga i odradi, nevladine organizacije će biti osuđene na lutanje u praznom prostoru: skandalizirat će se nad rušenjem nezaštićenih potleušica koje se, radi mobiliziranja šire javnosti karakteriziraju, na primjer, kao mitske kolijevke hrvatskog novinarstva, uzaludno će ukazivati na proceduralne nepravilnosti u donošenju urbanističkih planova i objašnjavati da trgovačka ulica nije javni gradski prostor. No, to nije jednostavno ostvariti u Hrvatskoj čiji je moderni urbanistički diskurs zacrtao program socijalne osviještenosti tridesetih godina dvadesetog stoljeća na pamfletskoj izložbi Grupe Zemlja i u alternativnom prijedlogu Atenske povelje Radne grupe Zagreb dok hrvatske predstavnike (tračevi kažu na intervenciju LeCorbusiera) nisu izbacili s broda na kojem se odvijao kongres CIAM-a jer nisu imali dovoljno novaca za kartu. Svijetli trenuci socijalističkog urbanizma, da parafraziramo Koolhaasa, jahali su na valu eksproprijacije i društvenog vlasništva. Taj zadatak još je teži u okolnostima u kojima je većina političkih komentara intonirano kao turbo-folk satira u kojoj se stalno ponavlja jedan te isti obrazac ismijavanja gluposti i nakaradnosti političko-ekonomske elite što je samo posljedica marginalizacije samih kritičara. Horvatičić je odigrao ulogu upozoravanja javnosti da je grad nestabilno poprište dinamika "politika prostora" na koje se, za početak, može reagirati. 

Promjene u gradu i izgrađenom okolišu odmah su vidljive, doživljavaju se kroz neposredno perceptivno, fizičko iskustvo. Jednom podignuta zgrada postaje nesporna činjenica i nije posebno teško ispitati njene učinke pa zatim i razloge i interese koji stoje iza tih učinaka. Nešto je teže anticipirati učinke projekata koji još nisu izgrađeni, no postoje projekti koji su tako evidentno pogrešno postavljeni (bez obzira na samu njihovu arhitekturu) i motivirani "vizionarskim" sljepilom ili možda čak i samoobmanjujućom uskogrudnošću da ih i najšira javnost može intuitivno prepoznati kao pogrešku. Uglavnom takav je i Horvatinčićev projekt koji čak i zbunjuje u smislu isplativosti - zahvat je tako kompliciran da je čak i ekonomska računica ovdje zbunjujuća pa se stječe dojam da je Horvatičić više zainteresiran za simbolički kapital. No, da bi se s idejom i okolnostima nastanka tog projekta ušlo u polemiku potrebna je veća preciznost argumenata i jasnija pozicija od onih koje smo do sada čuli. Također, neće urbanost Zagreba biti upropaštena realizacijom Horvatinčićeve "vizije", nestat će zato jer se izgradnja grada odvija pod djelovanjem istih takvih "vizija" svugdje i bez ikakve razvojne modernizacijske strategije, kako urbanizma tako i društva u cjelini. Razumijevanje društvenog konteksta ovdje je nužno, no meta-ideologizacija konkretnog problema na kraju je više kulturna operacija, ne i politička akcija ili civilizacijski proces.