Banjaluka je prvi grad sa multipleksom u Oboru. Banjaluka je u zadnjih nekoliko godina prepoznatljiva po bioskopskim premijerama, novim salama, dobrom zvuku i odnedavno 3D projekcijama filmova. Ali u Banjaluci se ne može vidjeti novi film Žbanićeve. Ne može ni stari i nije mogao. Ustvari, mogao je, ali kako za koga. Prvo ću o tome da prebacim koju.

Godine 2006. Film ,"Grbavica", ovjenčan Zlatnim Medvjedom stigao je natrag u Obor. E, sad za neupućene, moram prvo reći da u Banjaluci postoji institucija ,"zatvorene projekcije" , rudimentirani ostatak soc-realnih komisija za kulturnu podobnost & cenzorstvo. Ovakva institucija korištena je, pouzdano znam, u slučaju filmova ,"Sveti Georgije ubiva aždahu" i ,"Turneja". Oni iz vrha vlasti, računajući i Premijera, pokušali su, kao sufinansijeri, valjda da daju svoj sud o artističkim vazdignućima ova dva uratka. Koliko su stručni najbolje pokazuje gledanost ovih filmova.

Prvi je visokobudžetna tirada o ničemu, najskuplji srpski Skadar na Bojani i poslije BLIFF-a najbolje opran novac. Drugi je obično plagiranje realnosti sa jopet, akcentom na pranje para. Dok je Mile kupovao umjetnost porodičnom srebreninom od prodaje Telekoma, srbijanski filmski radnici su prihajali u manji dio Obora, vođeni ,"patriotskom obligacijom". Njuh za novac je najvažniji i tu im skidam kapu. Nego da se vratim filmu ,"Grbavica".

Prije tačno 4 godine, održana je ,"zatvorena projekcija" filma Grbavica. Da bi cenzorsko vijeće nekako pravdalo ,"zatvorenost" iste, pojasnili su novinarima kako je, eto, to novinarska projekcija. Pogledao sam film i sa par kolega koliko ih je i bilo u Sali multipleksa Kozara (ostali promatrači su bili meni nepoznati ljudi), konstatovao da je riječ o vanrednom filmskom ostvarenju i jednom od ponajboljih postratnih filmova u Oboru i šire. Zanimljivo je što je polupraznom dvoranom kolao letak, navodno distributera, sa pitanjem, da li je ovaj film pogodan za javnu projekciju.

Naravno, koliko god bila umobolna ova cenzorska igra, prihvatio sam je i zaokružio odgovor DA, film se treba pojaviti na redovnom repertoaru banjalučkog Multipleksa. Svi prisutni su učinili isto, sa istim odgovorom. Ono što se desilo u narednih par dana je srž simbiotskog funkcionisanja medija i vlasti u Oboru.

Emisiju BUKA na temu " Zašto se u Banjaluci nije prikazivao film Grbavica" možete pogledati ovdje

U ,"Glasu Srpske" , ,"Nezavisnim novinama" i ostalim manje važnim papirnatim glasilima osvanulo je saopštenje, pazite sad, kako su novinari na zatvorenoj projekciji odlučili da se film zbog suviše provokativnog i ratnohuškačkog sadržaja ne prikaže u Banjaluci. Ako to nekom i nije bilo dovoljno, javila se šatro uprava Multipleksa, koja je saopštila još veću budalaštinu, a to je da film neće biti materijalno isplativ.

Grbavica je inače grbava žena, sarajevsko naselje, Grbavica je rogobatna, strancima teško izgovorljiva riječ. Pored toga Grbavica postade i sinonim za filmsku netoleranciju, još jedan animozitet zajedno sa milijardu drugih u Oboru.

A, zašto vam sve ovo pričam? Jednostavno zato što banjalučki Multipleks ne pokazuje bilo kakvo interesovanje za novi film Jasmile Žbanić ,"Na putu". Kako sada stvari stoje ,"Grbavica" se i mogla prikazivati, jerbo je neko ubijedio Lemija de se to može u izbornoj godini. Ova, takođe izborna u današnjoj konstalaciji snaga nikako, izgleda, nije dobra za novu premijeru.

Ono što možda još više boli, peče i razočarava je stanje odnosa u kulturi na relaciji Sarajevo-Banjaluka. Prije 4 godine to je bio otvoren i napet dijalog. Kakav god bio, postojao je. Sarajevo je konačno počelo da se odriče svog ekskluziviteta u filmskoj industriji i lagano dijeli kolač sa Banjalukom, Tuzlom i Mostarom. Tako se tad govorilo.

A, kako je danas?

Banjaluka je mnogo bliža češkoj, ruskoj, finskoj, islandskoj, holivudskoj i bolivudskoj kinematografiji nego sarajevskoj. To je negdje i dobro, ali je posve neprirodno.

Tako klinci mogu uživati u imbecilnim vratolomijama, vukodlacima, bajkama i ostalim treš uratcima dalekog nam Zapada (Obor je jedino mjesto na svijetu, gdje su i istok i zapad suviše napredni i suviše zapadno).

Film ,"Na putu" pogledaće oni koji se već na neki način bave filmom i koji bi to ionako učinili. Ostatak Obora živi u blaženom neznanju, jerbo i nema mogućnost da vidi nešto.

Samo je pitanje vremena, kda će lokalni čuvari morala, kao argument potegnuti, "drugu stranu". Reći će, kako se ni banjalučko ostvarenje ,"32. Decembar" nije igralo u Sarajevu.

Od takvih retoričkih retarda mi se najviše povraća!

A od izolacije gora je samoizolacija. Sav njen apsurd možemo vidjeti u kulturi. Film, kao jedina neelitistička umjetnost, film kao svenarodno dobro, opštedostupna stvar, u 21. vijeku, indirektno se cenzuriše!

Iskreno bi volio da sam se prevario i da će se ovaj film prikazivati u banjalučkim kinima. Volio bi da umjesto ovog litanija stoji recenzija filma, ali onako kako dolikuje, sa lokalne premijere iz bioskopske stolice. U krajnjoj konsekvenci, vlast indirektno podupire pirateriju. Jer, očigledno im odgovara i po njima je bolje kupiti-iznajmiti piratski DVD, nego posjetiti kino.

A film bi, kako se smatra, ionako gledali samo domaći kvislinški elementi. Ili se vlast možda boji pune sale. Ili smo svi mi kvislinzi? Paranoji nikad kraja. Muke po Jasmili se očigledno nastavljaju, pa bi molio organizatore Velikog cenzorskog vijeća, sive eminencije i umne glave kinematografije u Srpskoj, da unaprijed, svaki film Jasmile Žbanić, odmah označe kao zabranjeno djelo. Čisto da se ne mučimo i da ja pišem o nečem lijepom i ružičastom.

Ono što znam je da u narednih desetak dana publika neće vidjeti film ,"Na putu". Stižu drugi, blago meni, filmski prioriteti-,"Alisa u zemlji čudesa" i ,"Dan zaljubljenih".

Aferim!

Buka