Shvaćanje bioetike od kojega se ovdje polazi u sadržajnom se i metodološkom smislu protivi još uvijek postojećim tendencijama sužavanja pojma bioetike na (bio)medicinsku ili čak kliničku bioetiku, kao i onim tendencijama koje na bioetiku još uvijek gledaju kao na granu »primijenjene etike«. Glavne karakteristike tako shvaćene bioetike su multi-, inter- i transdisciplinarnost, pluriperspektivnost, te integrativnost. No, budući da se ovi izrazi danas često koriste rutinski i nereflektirano, nameće se zadaća njihova preciziranja i konkretiziranja u kontekstu promišljanja dosadašnjih dosega, aktualnog stanja i perspektiva bioetike. Pod tim se vidom ovdje postavlja pitanje što to bioetika integrira i može integrirati, te u kakve odnose stupa i može stupiti s drugim područjima ljudskoga mišljenja i djelovanja. Pitanje je, dakle, što zapravo znači model integrativne bioetike i na koji način može poslužiti kao model integrativnih rasprava u drugim sferama.


Što je to – bioetika?

Kao što sugerira i naslov izlaganja, ovdje će biti riječi o – bioetici. Stoga bi odmah na početku trebalo odrediti predmet, odnosno odgovoriti na pitanje: »Što je to – bioetika?«. No, odgovor na to jednostavno pitanje uopće nije jednostavan. Izraz »bioetika« kod različitih ljudi još uvijek budi različite asocijacije, a i kod onih koji vezano uz bioetiku imaju i nešto više od slobodnolebdećih asocijacija, »bioetika« nije jednoznačan pojam. Nema, naime, jedne definicije bioetike koja bi zadovoljila sve one koji se smatraju bioetičarima ili se bave problemima koje nazivaju bioetičkima. Upravo suprotno, postoji mnoštvo i, što je još važnije, mnoštvo različitih, nerijetko i međusobno suprotstavljenih definicija bioetike.

Činjenica da rasprave i neslaganja već i o samoj definiciji bioetike traju od njezina nastanka do danas, nesmanjenim intenzitetom – vrlo je indikativna. No, u razmatranje uzroka i posljedica toga ovdje neću moći opširnije ulaziti, nego ću navesti nekoliko primjera koji ilustriraju različita poimanja (ili samo-poimanja) bioetike.

U prvu grupu spadaju oni koji pod bioetikom podrazumijevaju uglavnom razmatranje problema vezanih uz kliničku praksu, zdravstvenu skrb, biologijska, biomedicinska i farmaceutska istraživanja, te njihovu primjenu. To bismo mogli nazvati užim, humanim, i to humanim biomedicinskim shvaćanjem bioetike, budući da u horizont tako shvaćene bioetike ne ulaze ona pitanja koja nisu neposredno vezana uz ljudsko zdravlje, kao ni pitanja vezana uz druga živa bića i prirodu u cjelini.

Na tom tragu nastaje veliki broj ad hoc definicija bioetike, koje možemo pronaći u različitim Internet-enciklopedijama, dnevnim novinama, televizijskim emisijama itd. Ali takvo shvaćanje bioetike prisutno je i kod nekih koji su se pitanjem određenja bioetike vrlo ozbiljno bavili. Tako, primjerice, Daniel Callahan, jedan od pionira bioetike, smatra bioetiku »mjestom na kojem se opći interes za etiku susreće s medicinskim stručnjacima«. Tom Beauchamp i James Childress, u svojoj glasovitoj knjizi Principi biomedicinske etike, bioetiku također izjednačavaju s biomedicinskom etikom. To čine i Peter Singer i Helga Kuhse, poznati filozofi i bioetičari, te urednici itekako utjecajnih zbornika Antologija bioetike i Priručnik za bioetiku.

Iako je ova tendencija sužavanja pojma bioetike na medicinsku ili biomedicinsku etiku još uvijek snažna, osobito u anglo-američkom svijetu, u bioetičkim je raspravama, osobito onim kontinentalnim, sve prisutniji uvid da bioetika nije (odnosno više nije) naprosto isto što i nova medicinska ili biomedicinska etika, nego da obuhvaća mnogo širi spektar pitanja, od kliničko-medicinskih do globalno-ekoloških.

Kao primjer ove druge grupe definicija može poslužiti leksikonski sažeta natuknica »Bioetika«, koju je napisao Otfried Höffe u svome Leksikonu etike. Höffe kaže:

»Bioetika se razumijeva kao interdisciplinarno zasnovana znanost o preživljavanju, koja prvenstveno želi izgraditi mostove između duhovnih i prirodnih znanosti. Uspjerena protiv pukog instrumentalnog odnosa prema prirodi, bioetika se bavi gospodarskim, društvenim, političkim, kao i kulturnim pretpostavkama ljudskoga odnosa prema prirodi. Proširena u područje biomedicinske etike, bioetika razmatra moralna pitanja rađanja, života i smrti, osobito s obzirom na noviji razvoj i mogućnosti biologijsko-medicinskoga napretka i terapije. Bioetika istražuje moralnu problematiku pobačaja, sterilizacije i kontrole rađanja, genske manipulacije, eutanazije i eksperimenata na ljudima, kao i zaštitu životinja.«

Na tom su tragu i sljedeće dvije definicije koju ću navesti.

Christoph Rehmann-Sutter u članku »Bioetika« u opsežnom Priručniku Etika, urednikâ Düwella, Hübenthala i Wernera, ukazuje na prijepore oko shvaćanja i definiranja bioetike, ali se ipak priklanja širem shvaćanju bioetike, što dolazi do izražaja i u njegovu pobrojavanju »područjâ prakse o kojima se diskutira u bioetici«, gdje su navedeni: profesionalni odnosi, reprodukcija, transplantacija, medicinska genetika, odluke na kraju života, sistemi zdravstvene skrbi, istraživanja na ljudima, ali također i eksperimenti na životinjama i zaštita životinja, biotehnologija i patentiranje, te priroda općenito.

Ludwig Siep u svome članku o bioetici, objavljenom u zborniku Primijenjena etika, urednikâ Annemarie Pieper i Ursa Thurnherra, bioetiku definira kao »ono područje etike, koje se bavi ispravnim načinom djelovanja čovjeka u odnosu prema životu ili prirodi u cjelini«.

No, iako se s obzirom na pitanje određenja problemâ kojima se bioetika bavi i ima baviti mogu složiti s oba prethodno navedena autora, ono što kod njih smatram problematičnim jest činjenica da oba – bilo implicitno (Rehmann-Sutter) ili eksplicitno (Siep) – bioetiku smatraju jednom sub-disciplinom filozofijske etike, i još preciznije: jednom granom primijenjene etike.

Nasuprot tome, smatram da bioetika, jednako kao što nije naprosto medicinska ili biomedicinska etika, nije niti podvrsta filozofijske etike, iako filozofijska etika, kao i filozofija u cjelini, u bioetici ima važnu – štoviše, ključnu – ulogu, s obzirom na opće i specifične zadaće bioetike.

Tu već dolazi do izražaja da problem definiranja bioetike nije samo problem određivanja tematskog ili problemskog polja bioetike, nego i njezina smještanja u postojeći sistem znanostî, odnosno njezina utemeljenja, metodologije itd. No, naglasak sam ovdje ipak stavio na pitanje tematskoga ili problemskoga polja bioetike, budući da smatram kako najprije treba riješiti taj problem, da bi se uopće moglo pristupiti rješavanju daljnjih i kompleksnijih problema vezanih uz samu bioetiku.

Ovdje je korisno osvrnuti se i na jednu koncepciju bioetike koja je najuže povezana s nastankom bioetike uopće. Radi se o bioetici Van Rensselaera Pottera, američkoga biokemičara i bioetičara, kojega se često naziva i »ocem bioetike«. Naime, riječ »bioetika« skovao je i počeo koristiti upravo Potter, i to 1970., u dva svoja članka, te godinu dana nakon toga, u knjizi Bioetika: most prema budućnosti. Potter je u toj svojoj knjizi, najavljenoj nekolicinom prethodno objavljenih članaka, izložio vlastitu bioetičku poziciju koju je nazvao mostovnom bioetikom (bridge bioethics). Izrazom »mostovna bioetika« Potter je želio ukazati na potrebu stvaranja mosta između prirodnih i društveno-humanističkih znanosti (science i humanities) ili eksplicitnije, između biologijskih znanosti i etike. Potterova je namjera bila da u svrhu rješavanja gorućih problema čovječanstva, a uz pomoć nečega što je nazvao bioetikom, doprinese premošćivanju ovog jaza između znanosti kako bi čovječanstvo izgradilo čvrst most prema budućnosti. Njegov je motiv pritom bila, s jedne strane, nezainteresiranost etike i drugih društvenih i humanističkih znanosti za rastuće dileme u medicinskoj praksi i biomedicinskim istraživanjima, kao i za ekološka pitanja koja u to vrijeme još nisu bila tako široko diskutirana kao danas. S druge strane, nastanak njegovih bioetičkih ideja motivirala je nezainteresiranost liječnika i prirodnih znanstvenika za promišljanje i konceptualiziranje rastućih problema s kojima se svakodnevno susreću u praksi. Dakle, jedan je poticaj za oblikovanje bioetike došao iz Potterova vlastitoga iskustva rada u području biomedicine koja je s ubrzanim razvojem tehnologije bila suočena s novim izazovima. No, drugi – i još važniji poticaj – predstavljale su ideje Alda Leopolda, američkoga šumara, konzervacionista, ekologa i pisca, čije je djelo preteča suvremene ekofilozofije, odnosno prototip onoga što će se kasnije početi nazivati dubinskom ekologijom (deep ecology).

Leopoldova etika zemlje (land ethics) – izložena u njegovoj knjizi A Sand County Almanac, objavljenoj prvi put 1949. godine – zahtijevala je preokret u ljudskom mišljenju i djelovanju, koji bi jedino mogao osigurati preživljavanje čovjeka i Planete. Po Leopoldu je zemlja zajednica, biotički mehanizam, i ne znači samo tlo, nego čitavu »fontanu energije« koja teče kroz tlo, vode, biljke, životinje i ljude. Na Leopoldovu tragu, Potter je stekao uvid o umreženosti problemâ koji se tiču života; o umreženosti mikro- i makro-razine života; o tome da život predstavlja složen sustav interakcija. Uvid o umreženosti problema implicira i potrebu umrežavanja pristupâ, tj. jednog obuhvatnog pogleda na probleme zdravlja i opstanka čovjeka i drugih živih bića, te prirode ili života u cjelini. Primarna zadaća u tom smislu jest integriranje biološkoga znanja i znanja o ljudskim vrijednosnim sistemima. Jer: polazište Potterove bioetike predstavlja teza da etika (više) ne može biti odvojena od bioloških činjenica. Drugim rječnikom, to bi se moglo izraziti na sljedeći način. Tradicionalno se etika bavila dobrim životom, a život kao biološki faktum nije ulazio u njen vidokrug. Danas, pak, etika ne može više apstrahirati od života u biološkome smislu, ali se jednako tako ne smije zaboraviti da je taj goli život samo pretpostavka dobroga života, iako ima i vlastitu inherentnu vrijednost. Dakle, »život« i »dobar život« stvari koje se mogu razdvajati metodološki, ali ne i stvarno. Uvid o umreženosti problemâ i potrebi umrežavanja pristupâ tim problemima, odnosno problemu života u cjelini (i kao cjelini), implicira jedan koliko obuhvatan toliko i dugoročan pogled, koji će se fokusirati na ono što Potter smatra ciljem bioetike, a to je – preživljavanje (survival) čovječanstva i Planete, ali niti puko ili bijedno preživljavanje, niti neodgovorno i kratkoročno preživljavanje, već ono što Potter razmatra kao prihvatljivo preživljavanje (acceptable survival). U tom je smislu Potter (kao i Leopold prije njega) smatrao da se svjetska populacija mora stabilizirati, čemu može i treba pomoći kontrola fertiliteta. A tu se ponovno susreću biomedicinska i ekološka pitanja, pod jednim, obuhvatnim vidikom. Nedugo nakon Potterova »izuma bioetike« ta je riječ prihvaćena od kruga ljudi sa Sveučilišta Georgetown, koji su je ugradili u naziv novoosnovanog Instituta za proučavanje ljudske reprodukcije i bioetiku (Kennedy Institute for Study of Human Reproduction and Bioethics). No, koliko je god za daljnji razvoj, odnosno ubrzanu ekspanziju bioetike to bilo značajno – što priznaje i Potter – ipak se radilo o pogrešnom, krajnje suženom shvaćanju izvorne intencije koja je upisana u riječ »bioetika«. Bilo je potrebno dosta vremena da se izvorna Potterova ideja ponovno probije u bioetički mainstream, na čemu je on sâm također intenzivno radio. Svakako najvažnija stvar u tom smislu jest njegova knjiga Globalna bioetika iz 1988. godine. U njoj su i dalje prisutne temeljne ideje iz mostovne bioetike, ali su korigirane, precizirane i proširene, odnosno razrađene s obzirom na dotadašnji razvoj (i zastranjenja) bioetike. Potter je u globalnoj bioetici (global bioethics) poseban i još jači naglasak stavio na globalno-ekološka pitanja, te je – već u ovoj knjizi, a osobito u kasnijim radovima – ukazivao na potrebu susreta bioetike s duhovnošću i religijom, te politikom.

Na kraju ovog prikaza različitih shvaćanja i pokušaja definiranja bioetike, navest ću još ono što se pritom ne bi smjelo izostaviti. Radi se o onoj definiciji koja predstavlja takorekuć »službenu definiciju« bioetike; naime, definiciju koju je dao Warren Thomas Reich u drugome izdanju Enciklopedije bioetike iz 1995. godine. Po Reichu je bioetika:

»… sustavno proučavanje moralnih dimenzija – uključujući moralne poglede, odluke, ponašanje i djelovanje – u sklopu znanostî o životu (life sciences) i zdravstvene skrbi, koje se pritom služi različitim etičkim metodologijama u interdisciplinarnom okruženju.«

Znakovito je da se ni u ovoj »službenoj definiciji«, ni u većini drugih pokušaja definiranja bioetike, ne govori o bioetici kao o znanosti i znanstvenoj disciplini, budući da bi takvo karakteriziranje podrazumijevalo mnogo toga što bioetika nema, još nema, a možda čak nikada neće ni imati, odnosno neće moći imati.

Iako bi sljedeća tvrdnja strogom znanstveničkom ili filozofskom uhu mogla zazvučati heretično, ja mislim da takvom nečemu – takvom oznanstvenjivanju i takvom discipliniranju bioetike – ne treba ni težiti, u smislu usmjeravanja svih napora k tom cilju. Jer: u tako određenoj neodređenosti bioetike kriju se, po mome, upravo njezine prednosti.

Bioetika bi – ukoliko je riječ o načelima – trebala težiti prije utvrđivanju metodoloških načela bioetičke rasprave, negoli utvrđivanju nekakvog čvrstog i definitivnog seta bioetičkih načelâ u smislu principalizma koji se kao tendencija pojavio u ranim danima bioetike.

U tom smislu, a na tragu shvaćanja poput onog Potterovog i Reichovog, iznio bih sada i vlastitu definiciju bioetike. S obzirom na zahtjeve znanstvene i disciplinarne određenosti i strogosti, ovu svoju definiciju nazivam »mekom definicijom«, a ona bi glasila:

Bioetika je otvoreno područje susreta i dijaloga različitih znanosti i djelatnosti, te različitih pristupa i pogleda na svijet, koji se okupljaju radi artikuliranja, diskutiranja i rješavanja etičkih pitanja vezanih za život, za život u cjelini i u svakom od dijelova te cjeline, za život u svim njegovim oblicima, stupnjevima, fazama i pojavnostima.

Pretpostavka ove definicije jest uvid o isprepletenosti odnosâ unutar svijeta živoga, a potom i o isprepletenosti problemâ s kojima se u tehno-znanstvenom dobu suočava čovjek, s jedne strane, te onih problema koji se tiču i drugih živih bića, te prirode u cjelini, s druge strane.

K integrativnoj bioetici

Temeljni stav o potrebi jednog šireg shvaćanja bioetike predstavlja polazište za formuliranje onoga što ću nazvati – integrativnom bioetikom.

Glavne karakteristike tako shvaćene bioetike mogu se sažeti kroz pojmove multi-, inter- i transdisciplinarnosti, pluriperspektivnosti, te integrativnosti. No, prije nego ponudim njihovo objašnjenje, napravit ću jedan kraći ekskurs.

Pojmovi multidisciplinarnosti, interdisciplinarnosti, transdisciplinarnosti, pluralizma, pluriperspektivizma (a i mnoštvo drugih pojmova koji nose prefikse multi-, pluri-, inter-, trans-) često se – a možda i većinom – koriste rutinski i nereflektirano. Naime, ove i ovakve riječi često se, zbog svoje zavodljivosti, koriste kao »riječi-kišobrani«, kao »riječi-isprike«, kao »riječi-krinke« – ispod kojih, iza kojih ili u koje stane sve-i-svašta, a zapravo – ništa.

Njihovu intenzivnu upotrebu u teorijskim diskursima i javnoj komunikaciji, odnosno njihovo obesmišljavanje, dobro ilustrira jedna pošalica iz »dejtonske« Bosne i Hercegovine. Naime, činjenica da je BiH multi-kulturalna, multi-etnička, multi-religijska, multi-konfesionalna, multi-ovo i multi-ono zajednica, toliko je ponavljana – u različitim kontekstima; i kad je potrebno i (uglavnom) kad nije – da je njezina upotreba gotovo potpuno operirana od sadržaja. Inzistiranje na takvim karakterizacijama (koje je, napomenut ću, sve jače što je udaljenije od društvenog realiteta), netko duhovit je jednom ironizirao ustvrdivši da je BiH multi-kulturalna, multi-etnička, multi-religijska, multi-konfesionalna, te – multi-vitaminska država.

Ova doskočica upućuje na nešto važno: nereflektirana a intenzivna upotreba izvorno reflektiranih pojmova vodi njihovom obesmišljavanju. No, protiv obesmišljavanja pojmova njihovom intenzivnom upotrebom ne treba se boriti manje intenzivnom, nego reflektiranom upotrebom. Protiv prazne forme – sadržajem; protiv praznih pojmova – njihovim suočavanjem s realitetom, te pokušajem da se kroz njih taj realitet bolje shvati i eventualno mijenja. Pitanje je, dakle: multi-, pluri-, inter-, trans- čega/koga? Na koji način? S kojim ciljem?

Za multi-, pluri-, inter- i trans- u bioetici – to znači da ove pojmove treba precizirati i konkretizirati u kontekstu promišljanja dosadašnjih dosega, aktualnog stanja i perspektiva bioetike.

Multidisciplinarnost bi tako u bioetičkom kontekstu značila – okupljanje svih ljudskih znanosti i djelatnosti relevantnih za bioetička pitanja; interdisciplinarnost, pak, poticanje dijaloga i iznalaženje modusa za suradnju svih disciplina; a transdisciplinarnost – nadilaženje međusobnih razlika, odnosno objedinjavanje različitostî u jedinstvenom, bioetičkom pogledu, fokusiranom na pitanja koja ne mogu biti proniknuta iz perspektive jedne znanosti ili jednog područja. To već uvodi u igru pojam pluriperspektivnosti, ali pluriperspektivnost bi podrazumijevala objedinjavanje i dijaloško posredovanje ne samo znanstvenih, nego i ne-znanstvenih, odnosno izvan-znanstvenih prinosa, uključujući različite misaone i kulturne tradicije, odnosno različite poglede koji počivaju kulturnim, religijskim, političkim i inim posebnostima.

No, bioetika se ne bi smjela zadovoljiti pukim mehaničkim okupljanjem različitih disciplinarnih i svjetonazorskih pogleda, nego bi trebala težiti zbiljskoj integraciji, izradi jedinstvene platforme za raspravu o etičkim problemima vezanima uz život – u cjelini i u svim kontekstualno odredivim nijansama. Integrativnost bi stoga trebala označavati zadaću (odnosno sposobnost) bioetike da sve različitosti, o kojima je bilo riječi, okupi u jedinstveni bioetički pogled, radije negoli u disciplinarni i disciplinirani znanstveni okvir. Prije se, dakle, radi o promoviranju bioetičkog pogleda u različitim disciplinama i pristupima, negoli o utjerivanju različitih partikularnih pogleda u jedan, bioetički disciplinarni kalup. Također, prije se radi o tome da bi bioetika trebala ponuditi orijentaciju za odgovaranje na neke od ključnih problema čovječanstva i Planete, negoli utvrditi konačne objektivne istine o biosu. Pružanje orijentacije, te njegovanje i artikuliranje rastućeg bioetičkog senzibiliteta stoga bi bili ključni ciljevi integrativne bioetike, a njezina pretpostavka je integriranje različitih (i svih) tema i problema vezanih uz bios, kao i integriranje različitih (i svih) pristupa tim temama i problemima.

Bioetička integracija tema (koju ću nazvati horizontalnom integracijom) – znači, prije svega, integriranje onih tema koje se tiču ljudskoga svijeta s onim temama koje se tiču ne-ljudskih oblika života, biljaka i životinja, odnosno prirode u cjelini. Tematska integracija znači, dakle, premošćivanje jaza između tzv. humane i tzv. naturalne bioetike.

Što se tiče bioetičke integracije pristupâ (koju ću nazvati vertikalnom integracijom) – valja reći da narav bioetičkih problema i narav bioetike (naravno, ukoliko ju se shvati na prethodno eksplicirani način) ne dopuštaju zatvaranje u okvire pojedinih disciplina i pristupa. Štoviše, u bioetici dolazi do izražaja ono što bi zapravo trebalo biti slučaj u svakoj refleksiji: da treba slijediti put od problemâ prema konceptualizaciji, od problemâ prema traženju primjerenih pristupa i orijentacije, a ne obrnuto, i svakako ne u smislu jedne kazuistike.

S druge strane, potreba za jednom integrativnom bioetikom jasnija je što je jasniji uvid da se čovječanstvo nalazi na pragu jedne nove, post-tehnoznanstvene epohe, koju obilježava novi, drugačiji odnos prema znanosti i tehnologiji, te prema ideji neograničenog i besciljnog znanstveno-tehnološkog napretka, kao i novi i drugačiji odnos prema životu, odnosno svijetu živoga. Novovrsna pitanja zahtijevaju i novovrsne odgovore, a bioetika, u integrativnom smislu, ima kapacitet da na njih pruži orijentacijski valjane odgovore.

Kako sam već istaknuo, bioetika ne bi smjela biti poimana kao sub-disciplina filozofijske etike, ali filozofija i filozofijska etika – zbog svojih inherentnih integrativnih značajki – imaju u bioetici naglašenu ulogu, što nije u suprotnosti s metodološkim načelom transdisciplinarnosti i pluriperspektivnosti. Naime, čvršća podloga i precizniji aparat bioetičke rasprave ne mogu biti osigurani bez pomoći filozofije. Jedino se uz pomoć filozofije može prirediti pojmovni aparat za bioetičku raspravu i jedino filozofija može pružiti konceptualnu podlogu i okvir za tu raspravu, odnosno konceptualizirati transdisciplinarnost, pluriperspektivnost i integrativnost. Pritom ova filozofikacija bioetike, odnosno filozofijski osviještena bioetika, ni u kojem slučaju ne znači »prisvajanje« bioetike od strane filozofije, tretiranje bioetike kao sub-sub-discipline filozofijske etike, od kojega nikakve koristi ne bi imala niti filozofija niti bioetika.

Osim rečene filozofikacije bioetike – a s obzirom na odnos između bioetike i filozofije – važnom zadaćom smatram i svojevrsnu bioeticizaciju filozofije. To znači: aktiviranje potencijala etičke, odnosno filozofijske misli (prvenstveno one euro-kontinentalne) u bioetičkim okvirima, odnosno bioetički motiviranu reinterpretaciju značajnijih koncepcija u povijesti filozofije, kako bi se (i u metodološkom i u sadržajnom smislu) proširila i produbila bioetička rasprava. Ovdje ću samo spomenuti mogućnost tematiziranja Aristotelove integrativne trijade znanja i znanosti (posebice praktičko-filozofijske trijade) u svjetlu integrativne bioetike, pri čemu od pomoći može biti i Hösleova aktualizacija Aristotela u kontekstu filozofije ekološke krize. Ekspliciranje ovog pothvata smatram, pak, zadaćom jednog budućeg rada.

Model integrativne bioetike u praksi

Tako filozofijski »potkovan« (ali ne i filozofijski zatvoren) model integrativne bioetike smatram jedinim primjerenim pristupom širokom spektru bioetičkih pitanja.

Dobar primjer za to predstavlja problem genetički modificiranih organizama, koliko god se on nekima (pogotovo nekim filozofima) još uvijek činio marginalnim ili banalnim. Jer: problem GMO-a nije niti samo biologijsko-genetičko-agronomsko, niti samo ekonomsko-pravno-političko pitanje, niti samo zdravstveno, niti samo ekološko, niti samo etičko pitanje; nego sve to, i još više od toga: pitanje koje se ne može niti postaviti, niti artikulirati, niti riješiti, ukoliko se bilo koji od tih elemenata izostavi. Isprepletenost problemâ i isprepletenost pristupâ – o čemu je dosad bilo riječi – u kontekstu GMO-a dolazi do izražaja u punom svjetlu. Niti kratkovidna konzekvencijalističko-utilitaristička cost-benefit analiza, niti kruti i za probleme slijepi deontološki pristup ne mogu, naime, ovdje imati zadnju riječ. Jednom takvom izazovu nije dorasla niti jedna zasebna znanost, niti jedna zasebna disciplina, niti jedan zaseban pogled, ali zato bioetika – shvaćena na prethodno naznačeni način – ima otvoren pristup tom problemu i njemu sličnim problemima.

Model integrativne bioetike na primjeren način može doći do izražaja i u srednjoškolskoj nastavi (bio)etike, pa i u nastavi općenito, na svim razinama obrazovanja. Naime, su-postojanje i umreženost različitih znanostî, disciplinâ, pogledâ, pristupâ i inih raznolikosti na jednom mjestu, u obrazovnom procesu, kako u osnovnim i srednjim školama, tako i na sveučilištima – idealan je okvir za oživljavanje integrativnih ideja, čemu nastava bioetike (i etike) može poslužiti kao »rodno mjesto«. Polivalentnost bioetičke problematike – koja traži oslonac u svim drugim znanostima i područjima – idealan je poticaj za uključivanje sadržaja drugih predmeta u nastavu bioetike, ali i obrnuto: za uključivanje bioetičkih sadržaja u nastavu drugih predmeta. Na taj način bioetika bi mogla pomoći u integriranju nastave u cjelini: okupljanju i posredovanju različitih znanja i pristupa, poticanju dijaloga i razvijanju sposobnosti za dijalog, te razvijanju tzv. »alternativnih« nastavnih metoda.

Integrativna, šire shvaćena bioetika u sebe također može »usisati« i one teme koje se do sada nisu uvijek smatrale bioetičkima. Kao primjer za to može poslužiti problematika seksualne edukacije, o kojoj je kod nas nedavno neslavno započela i neslavno propala javna rasprava, čiji je glavni nedostatak bio upravo izostanak pluriperspektivističkog i integrativnog pristupa.

Povrh toga, model integrativne bioetike mogao bi poslužiti kao model integrativnog pogleda i na ne-bioetičke probleme, odnosno kao model integrativnih rasprava i u drugim sferama, dakle i o onim pitanjima koja nisu bioetička, a kao primjer možemo uzeti odgojno-obrazovnu problematiku u cjelini.

No, ukoliko je riječ samo o bioetičkim pitanjima (odnosno: samo o pitanjima o bioetici), govor o integrativnoj bioetici razložan je stoga što je proces etabliranja i institucionaliziranja bioetike dostigao visoki stupanj, a da oko pitanja definiranja i utemeljenja bioetike još nije postignut konsenzus. Stoga se nameće potreba ozbiljnog promišljanja o tome što je bioetika, te što od nje očekujemo i možemo očekivati, potreba ozbiljnog promišljanja dosadašnjih dosega, te budućeg razvoja i ciljeva bioetike, potreba ozbiljnog promišljanja prošlosti i budućnosti bioetike.

Ozbiljno promišljanje multi-, pluri-, inter- i trans-ideja, koje nerijetko postaju puke parole i floskule, spada ovdje među osnovne zadaće.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

(Multi-, pluri-, inter-, trans-, u bioetici i oko nje bio je prilog Hrvoja Jurića na simpoziju Filozofija i pluralizam koji je 24. i 25. studenog 2005. godine bio održan u Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog filozofskog društva. Autor je mlađi asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, op. ur.)

(Foto-portret Hrvoja Jurića: Marina Kelava)