Dvoje najbržih čitatelja/ica koji pošalju točan odgovor na redakcija@h-alter.org osvojit će po dvije pozivnice za premijeru dokumentarca u utorak, 7. veljače, u 20h u Cinestar Branimir centru (dvorana 1) u Zagrebu.

Nagradno pitanje glasi: Koliko traje film "Kruh naš svagdašnji"?

a) 81 minutu

b) 92 minute

c) 103 minute

Film 9. veljače dolazi u hrvatska kina.

Dokumentarac koji na poseban način, bez naracije, govori o dehumanizirajućem procesu prehrambene proizvodnje i to na europskom tlu. Što jedemo?

Ovo je drugi film u programu Discoveryjevih dokumentarnih filmova (nakon Hrane d.o.o.) koji se bavi prehrambenom industrijom, ali ovaj puta u Europi.

Osim te paralele s Amerikom, dodatno ga zanimljivijim i osebujnijim čini i to što je to angažirani dokumentarac bez naracije, tako da nam ostaje isključivo naš doživljaj filma i interpretacije njegove poruke. Iako se koristi klasičnim dokumentarnim načelima kadriranja i vizualne prezentacije, upravo ga taj izostanak naracije čini i pomalo nadrealističnim, a opet još dublje "dokumentarnijim".

A sadržaj, koji "govori" o postupcima uzgoja i prerade hrane europske  prehrambene industrije, ima jednu osnovnu karakteristiku, a to je totalna mehanizacija i denaturalizacija čitavog procesa, gdje gotovo i da ne postoji razlika između uzgoja i prerade životinja i uzgoja i prerade voća i povrća. I u jednom i u drugom slučaju ljudski faktor je sveden na najmanju moguću (potrebnu) mjeru, u biti doveden na razinu automatiziranih sredstava za rad i proizvodnju. Tako tu i nema nikakvog ljudskog upliva ili skrbi (da ne pričam o ljubavi i sl.) u procesu uzgoja i rada, koji se ne može usporediti sa nikakvim prirodnim tijekom ili ciklusom, jer nam film cijelo vrijeme predočava kako je ovdje na djelu samo industrija. I to isključivo profitna industrija (nema tu nikakvog održivog razvoja), koja sve gleda kroz  funkcionalnost i efikasnost pokretne trake, prema kojoj se prilagođavaju i ljudi i životinje i biljke, milom ili silom.

U tome gotovo nikakvu ulogu ne igra niti priroda kroz godišnja doba, niti sunce, a skoro niti samo tlo - zemlja.

Iako sve te silne tvorničke hale (upravo to - tvorničke hale) i ogromne površine prekrivene "plastenicima" i najlonom (radi se o kilometrima takvih "pogona") mogu izgledati čak i fascinantno, čovjek se mora upitati o smislenosti svega toga.

Osim, naravno, ogromnih količina "proizvoda" i profita.

Jer suočeni s ovakvim pristupom "uzgoja" hrane, trebali bi se upitati da li je to što izlazi iz ovakvih tvorničkih pogona uopće hrana ili običan napoj, bez prehrambenih kvaliteta.

Naime biljke u većini slučajeva sunce niti ne osjete niti upijaju, a ponekad ni zemlju. Radnici koji prskaju biljke pesticidima, obučeni su u zaštitna odijela kao u slučajevima epidemija ili teških kontaminacija, što nam govori o kakvim se otrovima radi, koje te biljke očigledno apsorbiraju a potom ih mi konzumiramo. Dakle, osim što su upitni hranjivi sastojci te "hrane", još su joj dodani i različiti otrovi, tako da nam postaje jasnije koliko to sve nema smisla osim onog već navedenog.

A načini postupanja i tretiranja životinja, u okvirima mehaniziranosti pokretne trake toliko je dehumaniziran i bešćutan, da nas jednostavno obuzima tuga. I gotovo potreba za vegetarijanskom prehranom, naravno ekološki uzgojenog voća i povrća sa obiteljskih gospodarstava, ako će uopće takvih i ostati. 

Originalni naslov: Unser Taglich Brot

Režija: Nikolaus Geyrhalter

Trajanje: 92 min
Zemlja: Njemačka & Austrija

Službena stranica: http://www.ourdailybread.at/