"Glavni cilj putovanja bila je knjiga", objašnjava komiški pisac Senko Karuza čitaocima lipanjskog broja nautičkog časopisa More.

"Svaki sudionik napisat će priču o Palagruži prije putovanja, dakle o Palagruži i putovanju kakve ne poznaje i drugu nakon te avanture. Komparacijom tih dvaju tekstova mogla bi se dobiti vrlo interesantna slika drugačijeg iskustva pisanja," dodaje Senko Karuza.

Karuza, suorganizator Maremare festivala, unaprijed je dobio u zadatak da obavi "fundraising" i osigura dovoljno sredstava kako bi se moglo otisnuti na pučinu. Priskočili su neki vlasnici čartera, poznanici drugog pisca - zaljubljenika u more, Damira Miloša. "Ministarstvo kulture i Grad Zagreb obećali su da će pokriti ostale troškove i priča je mogla započeti", pripovijeda Karuza u Moru. Za putovanje su se prijavili istraživač povijesti Palagruže Branko Kirigin, zatim Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Zoran Ferić, Roman Simić, Jurica Pavičić, Željko Barišić, Robert Mlinarec... "Još kad bi se na tom putovanju mogla naći i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić...", sjetio se u posljednji trenutak Karuza.

"'Halo, halo, je li to Ministarstvo kulture, je li moguće...'

'Naravno, čekajte me, dolazim.'"

Iz izvještaja Senka Karuze uglavnom doznajemo da se u Komiži, večer prije puta, jelo i pilo "dobar plavac" u restoranu Jastožera, a doručkovalo se kod Čarlija. Na Palagruži Večer prije puta jelo se i pilo "dobar plavac" u restoranu Jastožera, a doručkovalo se kod Čarlija. Na Palagruži su se gradelavale fantastično dobre srdele, a potom se izilo i nešto bijele ribe su se gradelavale fantastično dobre srdele, a potom se izilo i nešto bijele ribe. Navečer je netko čak pao u prohladno more, ne zna se da li pod utjecajem dobroga plavca. Po povratku na Vis večeralo se u Karuzinom restoranu u uvali Molo Trovna, ali dan kasnije opet se išlo na fažol u Marine Zemlje. U strahu da se grah ne ohladi književnici su ondje bili dosta samozatajni u recitiranju svojih djela, pripovijeda Karuza. Neki su se potom trajektom vratili u Split, dok su drugi proveli još neko vrijeme u Molo Trovnoj, ne specificira se uz koje sve delicije.

U pauzama između jutarnjih, podnevnih i večernjih gastronomskih užitaka književnici su, nabraja Karuza, izručili palagruškom svjetioničaru nekoliko svojih knjiga koje bi trebale biti jezgra buduće biblioteke(!?). Iz nekakve praćke ispalili su "hrpu slova po poljima Palagruže", sijući tako simbolički pismenost među galebe, a ako im takva metoda ipak ne pomogne da se opismene, nek' se nađe "za neke buduće arheologe". Branko Kirigin održao je vazda znatiželjnim spisateljima "opširno predavanje o povijesti otoka i njegovoj ulozi u prošlim civilizacijama". I to je bilo to.

Da ne zaboravimo, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, koja je zakasnila na ukrcaj, sustigla je sudionike Maremare festivala gliserom, desetak milja prije Palagruže. "Kad čovjek hoće, sve može. Može se i prekrcati iz motornjaka na jedrilicu u vožnji", oduševljeno klikće Senko Karuza.

Dok s nestrpljenjem očekujemo objavljivanje pripovjedaka o Palagruži, ostaje nam da se pitamo što se to posebno vrijednoga uopće može napisati o hridi na kojoj, osim dva-tri svjetioničara, galebova i možda neke koze, nema žive duše. Društvance s festivala Maremare kao da je namjerno pobjeglo do najudaljenije točke, što dalje od hrvatskog društva i problema koji njegovim pripadnicima život čine tako dramatičnim. Jasno je da jedrenje do Pučišća ili do Brodosplitovih postrojenja ne bi čitaocima Mora izgledalo tako hoch, a možda ne bi ni priskrbilo izvanredne donacije  Ministarstva kulture, Grada Zagreba i vlasnika luksuznih plovila, premda bi piscima moglo pružiti daleko više sadržaja za dobru priču o suvremenosti koju živimo. Održavanje tobožnjeg festivala na čarter-jedrilicama, na kojemu književnici, uz gutljaj plavca, jedan drugome čitaju fragmente svojih djela, s ciljem osvajanja isturene točke hrvatskog tla, nadaje pomalo i na klasične tuđmanovske ideje zaokruženja Hrvatske u njezinoj svekolikoj morskoj opsežnosti: možemo se početi pribojavati da se idući festival Maremare ne održi na ribaricama u Savudrijskoj vali, a onaj poslije njega da se ne pretvori u alpinističko osvajanje Svete Gere s knjigom pod miškom - uz spektakularnu institucionalnu podršku ministrice Zlatar koja će, ostane li do tada na funkciji, biti Ministrica kulture, koja je zakasnila na ukrcaj, sustigla je sudionike Maremare festivala gliserom, desetak milja prije Palagruže. "Kad čovjek hoće, sve može. Može se i prekrcati iz motornjaka na jedrilicu u vožnji" katapultirana iz kokpita borbenog mlažnjaka, za tu priliku posuđenog od prijateljskog i miroljubivog Izraela...

Pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, upitali smo Ministarstvo kulture koliko je koštao ministričin pohod gliserom na otvoreno more i kojim je iznosom Ministarstvo pokrilo hohštaplersku ideju odlaska pisaca na Palagružu. U zakonski predviđenom roku odgovor nismo dobili, što nam sugerira kako u Ministarstvu smatraju da se javnosti ne bi trebalo previše ticati na koji način troše javni novac. Sada nam predstoji da, u svrhu doznavanja istine, aktiviramo ZPPI i pokrenemo upravni postupak. No dobro, ali što je s pričama koje su trebale biti rezultat i opravdanje tog čitavog nautičko-spisateljskog poduhvata?

Odgovor nalazimo na web stranicama festivala Maremare:  "Kakve rezultate? Smješno je pitati o rezultatima književnike, jer očekivati bilo kakve rezultate protivuriječi samom smislu umjetnosti. Umjetnost jednostavno, nije posljedica očekivanja da će se nešto, umjetničko djelo, dogoditi. I šutnja može biti rezultat iskustva Palgruže. Umjetnik može ostati nijem pred zaprepašćujućom neobičnošću tog otoka. Pred pričama što ga zatrpavaju ne dopuštajući nam subjektivan, samo naš doživljaj stijene koja tako naglo izvire iz dubine Jadrana. Nadamo se da će umjetnici naći snage i umješnosti oduprijeti se patetici i kiču turističkih razglednica i darovati nas jednim drugačijim, istinskim doživljajem mora, Palagruže."

Naslonjeni na ogradu paragruškog svjetionika, književnici ispisuju uzbudljive retke svojim nevidljivim laptopima (Foto: Maremare.hr)

Predviđeno je bilo, čitamo na drugom mjestu, da pripovijetke o Paragruži, napisane prije i nakon umjetničkog doživljaja te klisurine usred ničega, objavi časopis Tema koji izlazi u nakladi Meandra. Premda bi trebao izlaziti četiri puta na godinu, što u pravilu realiziraju kroz dva dvobroja, u Meandru nam kažu da još uvijek ne znaju kada će prvi ovogodišnji dvobroj Tema uopće izaći. U čemu je problem? Nema se novaca? Nedostaje priloga? "Mali mix jednoga i drugoga", odgovara nam na telefon dežurna osoba iz Meandra, uz obećanje da će barem prvi dvobroj izaći sigurno do kraja ove godine. Nisu se još prikupili materijali, a i financijska konstrukcija, kaže, pomalo šteka.

Pitamo se da li je hitni i nepredviđeni kasnotravanjski izlazak "na teren" donekle omeo ministricu kulture Andreu Zlatar Violić u sastavljanju nešto boljega Pravilnika o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi od onoga koji je dala objaviti 21. lipnja, desetak dana prije raspisivanja natječaja za javne potrebe u kulturi. Ovom dokumentu ne može se osporiti bitna vrijednost koju je ministrica još ranije najavila, a to je da je korisnicima javnih potpora (pod uvjetom da zadovolje standarde) predviđena mogućnost dobivanja trogodišnjih potpora, a ne samo jednogodišnjih kao dosad, što bi trebalo povoljno utjecati na njihovu stabilnost. Formalni uvjet za prijavu za takve potpore jest podnošenje trogodišnjeg strateškog plana, što poneke kulturne radnike sada baca u očaj, jer višegodišnji strateški plan nikad u životu vidjeli "Kakve rezultate? Smješno je pitati o rezultatima književnike, jer očekivati bilo kakve rezultate protivuriječi samom smislu umjetnosti" nisu, a iz Pravilnika, kao i iz teksta natječaja, nije jasno treba li se plan odnositi na pravnu osobu koja predlaže projekt, ili na projekt koji se predlaže. Detaljnije informacije o tome kako sastaviti strateški plan, i o svemu ostalome čega u Pravilniku nema, dobivaju se iz Ministarstva po telefonskim pozivima i sastancima različitih interesnih grupa s nadležnima, što znači da oni s boljom vezom u Ministarstvu imaju šansu da dobiju informaciju više. Autor ovih redaka potpisat će aplikaciju za portal H-Alter, i premda nije ni na čelu niti na repu onih koji mogu dobiti informaciju više, ne može a da ne kaže kako mu takav način komuniciranja izaziva želučane smetnje koje su inače karakteristične za morsku bolest. Zakon o pravu na pristup informacijama u članku 20. jasno i glasno nalaže svim tijelima javne vlasti da prije donošenja podzakonskih akata na vrijeme objave njihove nacrte kako bi se javnost mogla o njima očitovati. Ministrica to nije napravila, čime je prekršila ZPPI, ali i vlastitu riječ kada je, na početku svojega mandata, obećavala otvorenost u donošenju ključnih dokumenata kulturne politike. 

Osim toga, Pravilnik o izboru i utvrđivanju programa javnih potreba u kulturi u svojim Zakon o pravu na pristup informacijama  jasno nalaže svim tijelima javne vlasti da prije donošenja podzakonskih akata na vrijeme objave njihove nacrte kako bi se javnost mogla o njima očitovati. Ministrica to nije napravila, čime je prekršila ZPPI prijelaznim i završnim odredbama suspendira posebne kriterije za vrednovanje programa koji su do tada bili na snazi, a umjesto njih Ministarstvo nije donijelo nikakve nove kriterije. Drugim riječima, u natječaj za javne potrebe u kulturi RH krenulo se bez kriterija za vrednovanje pristiglih ponuda, što nipošto nije korak naprijed u transparentnosti toga natječaja. Nadležni u Ministarstvu u tome ne vide neki problem i kažu da će se kriteriji usvajati u hodu, nakon što rok za prijave na natječaj već bude završen.

Da Ministarstvo kulture nema razvijen senzibilitet za pridržavanje zakona kao pijan plota moglo se vidjeti još proljetos, kada je bio popunjavan sastav Vijeća za elektroničke medije - tijela koje se s dosta razloga može osumnjičiti da je epicentar korupcije kad su elektronički mediji u pitanju. Za provođenje natječaja za izbor članova Vijeća nadležna je Vlada, ali ona je posebnim "zaključkom" zadužila Ministarstvo da taj posao obavi u njezino ime. U Zakonu o elektroničkim medijima napisano je da član Vijeća, slobodno prepričano, mora zadovoljiti dva kriterija: stručni, dakle mora posjedovati "stručno znanje, sposobnosti i iskustvo u djelatnosti radija ili televizije, ili u izdavačkoj, kulturnoj ili sličnoj djelatnosti" i etički, dakle "(u Vijeću) trebaju biti javni djelatnici koji su se u javnom životu istaknuli zalaganjem za poštivanje demokratskih načela i vladavinu prava, izgradnju i unapređenje najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, razvitak civilnog društva, obranu ljudskih prava i sloboda, kao i zaštitu slobode izražavanja".

Duško Zimonja, vojnik za ustavne vrednote

Na natječaj se prijavio i stanoviti Duško Zimonja, koji je u svojoj službenoj biografiji što ju je bio obavezan priložiti (a koju smo na legalan način dobili od Ministarstva kulture - ZPPI tada je funkcionirao) napisao da se njegov "doprinos razvoju pluralizma medija u RH u doba razvidne dominacije HRT-a dogodio kroz razvoj i uspostavu novog nacionalnog nakladnika". Čovjek je, naime radio kao - direktor tehničkog sektora RTL-a i tehnički savjetnik uprave te komercijalne televizije! Zimonja tvrdi da se radom u upravi RTL-a, radom na funkciji tehničkog savjetnika u firmi Media HUB, te sudjelovanjem u ratu 1991. - 1992. kao i članstvom u Hrvatskoj udruzi veterana Domovinskog rata, "istakao kroz poštivanje i promidžbu demokratskih načela i vladavinu prava kao i za unapređenje najviših vrednota ustavnog poretka RH, te razvitak civilnog društva". "Sudjelovanjem u Domovinskom ratu branio sam prava i slobode, te se kroz svoj profesionalni rad zalagao za slobodu izražavanja", tvrdi Zimonja, a Ministarstvo kulture, Vlada i Sabor složili su se s ovakvim ismijavanjem zakonskih kriterija za izbor u Vijeće za elektroničke medije. Zimonja je tako u Vijeću naslijedio Olgu Ramljak, koja je svoje mjesto u tom tijelu bila zaslužila na "prvoj crti bojišnice", kroz pisanje HDZ-ovskih pamfleta u Kutlinoj Slobodnoj Dalmaciji. Vijeće za elektroničke medije doživjelo je, vidi se, znatno kadrovsko osvježenje.