dodaj komentar 2 komentara

1. abc09.12.2010. 18:43#1
   @Katarina Luketić
   
   "Na koncu, ovakav Barnesov govor o smrti djeluje okrepljujuće u odnosu na prevladavajući kvazireligijski diskurs nove duhovnosti, samorazvoja, zdravlja, vječne energije obnavljanja... Starost, propadanje tijela, bolest, smrt itd. teme su prognane iz svijeta "sretnih" ljudi koji ulažu u sebe, odlaze na vikend-treninge samospoznaje, ispijaju litre zelenog čaja dnevno i koji su, navodno, otkrili "tajnu života".
   
   Barnes je u ovoj knjizi nešto poput obrnutog, karnevalesknog life coacha, koji može pomoći čitatelju da ne poludi od izljeva sretnoga i uspješnoga života oko sebe, od navale pozitivnog mišljenja zbog čega mu je sve češće, u raznim prigodama, neugodno govoriti o svojim strahovima ili o smrti. Trener života: ciničan, osjetljiv, duhovit, grešan, bez jasnih odgovora, a s mnoštvom pravih pitanja."
   
   Katarina, bravo za ovakvo razmišljanje, drago mi je što postoje ljudi koji su kritički nastrojeni na postmodernu new age duhovnost i njezino, upotrijebit ću vulgarnu riječ, preseravanje koje u biti počiva na samomastrubirajućem egu. Ono što nam velike religije pružaju u obliku prihvaćanja cjelokupne istine o čovjeku za koju je nužna duhovna askeza u obliku kontemplacije i o mračnim stranama života te o značenju prirodnih nagona u našem svakodnevnom životu i na koji način se prema njima moramo odnositi, u medijima se svjesno prikazuje kao nešto nekorisno i tlačiteljsko, i promiče se subjektivistička new age religija koja je u suštini legitimacija nekontrolirane slobode, kada kažem nekontrolirane, onda svakako mislim na samokontrolu, iako smatram da bi institucija kao što je škola trebala biti u mogućnosti da pokaže veću količinu autoriteta. Dakle, da se vratim na samog čovjeka, pojedinca, poglavito zapadnog, ono što mu se protura, poglavito mladima jest to da je kršćanstvo opskurna religija koja konstantno priča o smrti, patnji i tami.A ja takvim "kritičarima" odgovaram: kako bismo znali što je život, što je uspjeh i sreća, što je svjetlost da ne postoji smrt, patnja i tama. Kršćanstvo naglašavajući agoniju i smrt, zapravo implicitno slavi sreću i život. Tek u spoznavanju da postoje dvije strane možemo spoznati onu drugu,dobru. Pogledajte malo, da bi našu želju za istinskim uspjehom pretvorili u stvarnost na bilo kojem životnom polju, moramo proći teška iskušenja i težak rad, moramo simbolički rečeno proći patnju. U tome se i sastoji istinsko značenje simbola križa i Isusove patnje: "Tek nakon agonije dolazi novi život."
   
   Moram reći da me ovaj Barnes, iako ga nisam čitao, ali zaključujem po članku, po pristupu čovjeku, prilično podsjeća na Emila Ciorana, tog mistika ništice, koji je u negaciji Boga zapravo vidio njegovu najveću opstojnost i njegov je rad obilovao kako si naglasila spajanjem uzvišenog i trivijalnog. Npr.:..."bez Bacha Bog bi bio element drugoga reda" ili "Bachova glazba je jedini argument koji dokazuje da stvaranje Univerzuma ne može biti shvaćeno kao potpuni promašaj" i još jedan grandiozni citat iz njegovog djela "PAD U VRIJEME":
   
   "Budući da je sve što smo pojmili ili poduzeli od Adama naovamo ili sumnjivo ili opasno, ili pak beskorisno, što nam je činiti? Odustati od vrste? Značilo bi to zaboraviti da nikad nismo toliko čovjek koliko smo to kada žalimo da to jesmo. A kad nas jednom to žaljenje obuzme, nema načina da ga uklonimo: postaje ono neizbježnim i nasušnim poput zraka...Dakako, većina diše, a da toga nije svjesna, ne razmišljajući; ali, onoga dana kad im ponestane daha, vidjet će kako će ih zrak, iznenadno preobražen u problem, opsjedati u svakom trenutku. Nesretni su oni koji znaju da dišu, a još nesretniji oni koji znaju da su ljudi."
   
   Ako bilo gdje možemo pronaći tajnu života, onda to sigurno nije u new age vikend tretmanima, već u paradoksima Emila Ciorana i misliocima njemu sličnim. Sve drugo je preseravanje i želja za time da ti drugi plješću. Ona maksima:"Mislim, dakle postojim" po Cioranu bi bila: "Žalim što postojim, dakle postojim."
   
   Pozdrav
   
2. abc09.12.2010. 19:55#2
   @Katarina Luketić
   
   "Na koncu, ovakav Barnesov govor o smrti djeluje okrepljujuće u odnosu na prevladavajući kvazireligijski diskurs nove duhovnosti, samorazvoja, zdravlja, vječne energije obnavljanja... Starost, propadanje tijela, bolest, smrt itd. teme su prognane iz svijeta "sretnih" ljudi koji ulažu u sebe, odlaze na vikend-treninge samospoznaje, ispijaju litre zelenog čaja dnevno i koji su, navodno, otkrili "tajnu života".
   
   Barnes je u ovoj knjizi nešto poput obrnutog, karnevalesknog life coacha, koji može pomoći čitatelju da ne poludi od izljeva sretnoga i uspješnoga života oko sebe, od navale pozitivnog mišljenja zbog čega mu je sve češće, u raznim prigodama, neugodno govoriti o svojim strahovima ili o smrti. Trener života: ciničan, osjetljiv, duhovit, grešan, bez jasnih odgovora, a s mnoštvom pravih pitanja."
   
   Katarina, bravo za ovakvo razmišljanje, drago mi je što postoje ljudi koji su kritički nastrojeni na postmodernu new age duhovnost i njezino, upotrijebit ću vulgarnu riječ, preseravanje koje u biti počiva na samomastrubirajućem egu. Ono što nam velike religije pružaju u obliku prihvaćanja cjelokupne istine o čovjeku za koju je nužna duhovna askeza u obliku kontemplacije i o mračnim stranama života te o značenju prirodnih nagona u našem svakodnevnom životu i na koji način se prema njima moramo odnositi, u medijima se svjesno prikazuje kao nešto nekorisno i tlačiteljsko, i promiče se subjektivistička new age religija koja je u suštini legitimacija nekontrolirane slobode, kada kažem nekontrolirane, onda svakako mislim na samokontrolu, iako smatram da bi institucija kao što je škola trebala biti u mogućnosti da pokaže veću količinu autoriteta. Dakle, da se vratim na samog čovjeka, pojedinca, poglavito zapadnog, ono što mu se protura, poglavito mladima jest to da je kršćanstvo opskurna religija koja konstantno priča o smrti, patnji i tami.A ja takvim "kritičarima" odgovaram: kako bismo znali što je život, što je uspjeh i sreća, što je svjetlost da ne postoji smrt, patnja i tama. Kršćanstvo naglašavajući agoniju i smrt, zapravo implicitno slavi sreću i život. Tek u spoznavanju da postoje dvije strane možemo spoznati onu drugu,dobru. Pogledajte malo, da bi našu želju za istinskim uspjehom pretvorili u stvarnost na bilo kojem životnom polju, moramo proći teška iskušenja i težak rad, moramo simbolički rečeno proći patnju. U tome se i sastoji istinsko značenje simbola križa i Isusove patnje: "Tek nakon agonije dolazi novi život."
   
   Moram reći da me ovaj Barnes, iako ga nisam čitao, ali zaključujem po članku, po pristupu čovjeku, prilično podsjeća na Emila Ciorana, tog mistika ništice, koji je u negaciji Boga zapravo vidio njegovu najveću opstojnost i njegov je rad obilovao kako si naglasila spajanjem uzvišenog i trivijalnog. Npr.:..."bez Bacha Bog bi bio element drugoga reda" ili "Bachova glazba je jedini argument koji dokazuje da stvaranje Univerzuma ne može biti shvaćeno kao potpuni promašaj" i još jedan grandiozni citat iz njegovog djela "PAD U VRIJEME":
   
   "Budući da je sve što smo pojmili ili poduzeli od Adama naovamo ili sumnjivo ili opasno, ili pak beskorisno, što nam je činiti? Odustati od vrste? Značilo bi to zaboraviti da nikad nismo toliko čovjek koliko smo to kada žalimo da to jesmo. A kad nas jednom to žaljenje obuzme, nema načina da ga uklonimo: postaje ono neizbježnim i nasušnim poput zraka...Dakako, većina diše, a da toga nije svjesna, ne razmišljajući; ali, onoga dana kad im ponestane daha, vidjet će kako će ih zrak, iznenadno preobražen u problem, opsjedati u svakom trenutku. Nesretni su oni koji znaju da dišu, a još nesretniji oni koji znaju da su ljudi."
   
   Ako bilo gdje možemo pronaći tajnu života, onda to sigurno nije u new age vikend tretmanima, već u paradoksima Emila Ciorana i misliocima njemu sličnim. Sve drugo je preseravanje i želja za time da ti drugi plješću. Ona maksima:"Mislim, dakle postojim" po Cioranu bi bila: "Žalim što postojim, dakle postojim."
   
   Pozdrav