Davne 1974. godine, kad sam pisao Medicinsku Nemezu, nisam mogao govoriti o "medikalizaciji" smrti. ¹ Zapadnjačka vještina umiranja - rezultat kristijanizacije Evrope  - ustuknula je pred zajamčenom terminalnom skrbi. Skovao sam taj izraz da bih označio medicinski establišment koji je preuzeo funkciju dominantne crkve i čiji simbolički učinci uključuju, među inim, oblikovanje ljudskih vjerovanja i percepcija, potreba i zahtjeva.  Pred onim što su stručnjaci vidjeli kao konačan terapijski neuspjeh, laici su strepili kao pred ograničenom financijskom pokrivenošću. U to je vrijeme korištenje izraza "jatrogeneza" bilo prihvatljivo  ne samo za simptomatske nuspojave koje su pojedinci pretrpjeli uslijed suočavanja s liječnicima, lijekovima ili bolnicama, već također i za praznovjerno preoblikovanje društva i kulture putem internalizacije mitova medicine.

Danas, dva desetljeća kasnije, morao bih napisati sasvim drukčiju knjigu. Ranije sam koristio medicinu da bih ilustrirao opće svojstvo glavnih institucija sa sredine stoljeća - njihovo kontraproduktivno djelovanje koje je bilo u tome da ciljeve za koje su bile stvorene čine nedostupnima većini svojih klijenata. Primjerice, škole ometaju učenje; transport je noge učinio suvišnim udovima; komunikacija je izobličila konverzaciju. Iz vlastitog iskustva znam kakva sve nerealna očekivanja pobuđuju beskorisni medicinski rituali i rutina, te kako je težak zadatak  medikalizacija postavila pred obitelj, prijatelje, ili svećenika: kako pobuditi umirućega na spremnost da prihvati neizbježno, kako pronaći snagu u ljepoti sjećanja, i kako uopće otići s ovoga svijetaAnalizirao sam medicinsku djelatnost kao post-kršćansku liturgiju koja je u svoje vjernike ulila ogroman strah od boli, invalidnosti i smrti.  Danas su razne institucije, naročito one za pružanje socijalnih usluga, izgubile svoj identitet; sustavi za obrazovanje i medicinu isprepleteni su s vojnim, ekonomskim i drugim sustavima.

Sredinom stoljeća mnogi su pojedinci dospijevali na medicinsku skrb onda kad bi bili na samrti. Iz vlastitog iskustva znam kakva sve nerealna očekivanja pobuđuju beskorisni medicinski rituali i rutina, te kako je težak zadatak  medikalizacija postavila pred obitelj, prijatelje, ili svećenika: kako pobuditi umirućega na spremnost da prihvati neizbježno, kako pronaći snagu u ljepoti sjećanja, i kako uopće otići s ovoga svijeta.

U galenskoj su tradiciji liječnici bili obučeni da poštuju Letin zov,  i da omoguće ljudima  kročiti na Haronovu lađu; učili su prepoznavati facies hippocratica, simptome koji pokazuju da je njihov pacijent zakoračio u predvorje smrti. Na tome je pragu priroda sama prekinula ugovor o iscjeljenju, a iscjelitelj je morao spoznati svoje granice. U takvom je trenutku povlačenje bilo ispravna usluga kojom je liječnik svom pacijentu omogućavao blagu smrt.

U bijelo odjeven liječnik koji se bori sa smrću ne pojavljuje se u grafičkoj umjetnosti sve do kasnog 19.  stoljeća. Poduka o tome kako razlikovati izlječivo od neizlječivoga nije nestala s američkih medicinskih fakulteta sve do  Flexnerova izvještaja 1910. godine². Dok su se liječnici usredotočivali na borbu protiv smrti, pacijent je postao najprije rezidualni objekt, a potom tehnološki konstrukt. Danas se postavlja pitanje: postoji li još uopće autonomna osoba sposobna za čin umiranja?

Danas, 1995. godine, ne mogu kriviti medikalizaciju za takav razvoj. Kao što se to desilo s muzičkom televizijom, nove tehnologije mijenjaju prirodu djelovanja; tako su u zdravstvenom sustavu one potpuno preotele drevni ples smrti. Konstelacija unutar Dok su se liječnici usredotočivali na borbu protiv smrti, pacijent je postao najprije rezidualni objekt, a potom tehnološki konstrukt. Danas se postavlja pitanje: postoji li još uopće autonomna osoba sposobna za čin umiranja? koje bi masa akademskog obrazovanja, instrumenata, laboratorija i bolnica mogla biti izdvojena kao medicina, izblijedila je. Hrana, lijekovi, geni, stres, dob, zrak, AIDS, ili otuđenost više nisu medicinska, već sistemna pitanja. Etiologija se više ne odnosi na specifičan uzrok, već na hijerarhiju petlji povratnih sprega. Pacijent je sad "život" koji iz genskog fonda izranja u ekologiju. Nekad su  ljudi tražili dijagnozu svoje bolesti, i očekivali tretman koji će im olakšati tegobe; danas se  životima upravlja, i optimizacija je ta koja vlada. Biomenadžment sad uključuje industrijsku emisiju fluora, odvoz kućnog otpada, rat protiv droge i slobodnu distribuciju injekcijskih igala.

Godine 1978. prvi put je upotrijebljen izraz „imunološki sustav".³ Iste godine Microsoft je lansirao svoj operativni sustav, DOS. Pet godina kasnije, čak su i znanstvenopopularni tekstovi govorili o zdravlju kao stanju biološkog sustava i o smrti kao o nepovratnom slomu, „padu sustava" života. Od tada, najveći dio sredstava uloženih u zdravstvenu zaštitu zapravo je išao na financiranje primopredaje medicinskih komponenti u vlast globalnih upravljačkih sustava. Sistemna analiza uvela je u zdravstvo nove pojmove i praktike, ali isto tako je krišom utjecala na to kako ljudi sebe same poimaju. Sve više ljudi danas govori o svom zdravlju kao "stanju svog organizma" (op. prev: u engleskome se izraz „system" koristi u onom smislu u kojem mi govorimo o organizmu). Koncepti analitike sustava promijenili su naše samopoimanje.

Medikalizacija je navela ljude da vide sebe kao dvonožne komplete dijagnoza. Međutim, nije ona ta koja je rastočila samopoimanje; sistemno razmišljanje pak jest. Ljudi danas prate krivulju svojih vitalnih parametara. Kako se približavaju kraju svojih dana, iza njih je dugotrajno iskustvo sebe kao "života", kao  i stručnog upravljanja - kod nekih još dobrano prije rođenja.

Nekad se o posljednjem času govorilo u aktivnom obliku: "Nadam se da ću umrijeti blagom smrću". Koristili su se i neprelazni glagoli: "Znam da ću umrijeti." Za umiranje se može pripremiti, može se stvoriti dobar stav. Kasnije, ali ne mnogo kasnije, viđao sam ljude - čak i u jedinicama intenzivnog liječenja - kako oživljuju svoja sjećanja o vještini umiranja, već prema tradiciji u svojim obiteljima. Nakon Drugog svjetskog rata, zakon i crkve podržavali su liječnike u medikalizaciji smrti. Suradnja s donkihotovskim heroizmom medicinskih strategija i pacijentu i obitelji bila je predstavljana kao dužnost. Tek prigodice su vjerski i moralni autoriteti još uvijek govorili o pravu da se odbiju izvanredni postupci. No, ta je kvalifikacija samo poduprla opću obavezu pokoravanja diktatu liječnika. Na agoniju se počelo gledati kao na nastojanje medicinskog tima, a na smrt pak kao na frustraciju tima uslijed krajnjeg čina korisnikovog otpora. Ipak, medikalizacija društvenih dogovora i kulturnih normi nije postigla snažnu bestjelesnost samopoimanja putem cjeloživotne brige o samodijagnosticiranju, samoregulaciju, te anksiozno prognostički samotretman.

Sposobnost da se umre vlastitom smrću ovisi o dubini vlastite utjelovljenosti. Medikalizacija je izazvala ovisnost, a ne nestanak utjelovljenosti. Neutjelovljeni ljudi su oni koji danas misle o sebi kao životima u upravljanim stanjima - kao što je RAM jedinica na osobnom računalu. Životi ne umiru, oni se slamaju, „padaju". Moguće je pripremiti se za smrt - kao stoik, epikurejac, ili kršćanin. No, slom života ne može se zamisliti kao predstojeća neprelazna radnja. Kraj života može se samo odgoditi. Za mnoge, ovo upravljano odgađanje jest cjeloživotno; kod smrti, pak, dešava se prekid memorije. Oni znaju da je život počeo u času kad je njihova majka opazila fetus na monitoru ultrazvučnog aparata. Život, to je kad se biva objektom ekoloških, obrazovnih, te biomedicinskih zdravstvenih politika. Danas to nije sofisticirani terminalni tretman, već cjeloživotno osposobljavanje u krivo smještenoj konkretnosti koja je glavna prepreka gorkoslatkom prihvaćanju naše neizvjesne egzistencije i posljedične spremnosti da se pripremimo za vlastitu smrt.

Kad ta situacija postane rasprostranjena, opravdano je govoriti o a-mortalnom društvu. Mrtvih u njemu nema; ima samo uspomena na žive koji nisu tamo. Obična osoba pati od nesposobnosti da umre. U amortalnom društvu, sposobnost da se umre - to jest, sposobnost da se živi - više ne ovisi o kulturi, već o prijateljstvu. Staro mediteransko pravilo - da mudra osoba mora steći i pažljivo čuvati amicusa mortis, onoga tko ti kaže gorku istinu i ostaje s tobom do neumitnog kraja - zaziva svoj preporod. I ne vidim nikakvog nepobitnog razloga zašto  onaj tko prakticira medicinu  ne bi mogao biti i prijateljem - pa čak i danas.

Izvori:

1. Illich I.: Medical Nemesis,  London: Calder and Bryers, 1975.

2. Flexner A.: Medical education in the United States and Canada, New York: Carnegie Foundation for the Advancement of Teaching, 1910.

3. Moulin AM.: Le dernier language de la medicine, Paris: PUF, 1991.

Originalni članak: Ournature.org