Znanstvena fantastika općenito, a posebice ona korijenska, koju je na svjetlo dana iz korica istresla literatura, žanr je koji zna posredovati filozofsko i psihoanalitičko umovanje i rado to čini u posljednjih 60-ak godina, recimo, od "Zabranjenog planeta" s konca 50-ih pa sve do danas. Nije iznimka ni debitantski film Duncana Jonesa "Mjesec", neka vrsta niskoprofilne "Odiseje u svemiru". S time da Mjesec ovdje nije domicilni planet za neobjašnjivi monolit, nego je bitan izvor energije za Zemlju.
Prema Jonesovoj priči i scenariju Nathana Parkera, energetska korporacija Lunar u tu svrhu na Mjesecu zapošljava jednog astronauta, Sama Bella (sjajni Sam Rockwell), koji taj posao obavlja uz pomoć kompjutora Gertyja (s monotonim glasom Kevina Spaceyja) i tri ogromne drobilice.
Posao koji odrađuje Lunarov astronaut vezan je trogodišnjim ugovorom, a pustinjaštvu pridonosi i nemogućnost izravne komunikacije sa zemljom. Tako se Samova razonoda svodi na preslušavanje poruka sa Zemlje, dijaloge s Gertyjem, modeliranje u drvu i vježbanje u gimnastičkoj dvorani.
Dva tjedna od isteka ugovora, Sam je već dobrano na psihičkoj kušnji, a pogotovo kad se zbog nezgode s drobilicom suoči sam sa sobom na posve drukčiji način. Naime, doslovno.
Ako definicija kult-filma još uvijek ima ikakva smisla u suvremnoj kinematografiji, onda "Mjesec" s uspjehom redefinira povlastice termina.
Prvijenac Duncana Jonesa, inače sina iz prvog braka Davida Bowiea, ima taj prirodni atribut koji neki filmovi nose u kolektivnom imaginariju.
Njegov film je fino pisan, jednostavne i hipnotičke mizanscene lunarnog prostora. Jones nije zalutao u labirint moralnog stava o korporacijskoj eksploataciji ili o depersonalizaciji osobe, nego njegov moralni stav proizlazi iz tihe spoznaje lika o sebi. Opčinjavajuće.
Dodaj komentar