Nije važno što je Hrvatska na svjetskoj ljestvici ekonomskih sloboda na 116. mjestu, nije važno što je inozemni dug veći od 40 milijardi eura, nije važno što je bruto domaći proizvod najmanji u zadnjih petnaestak godina, nije važno što je Hrvatska druga najoporezivanija zemlja na svijetu, a ako se uzme u obzir krizni porez, onda je uvjerljivo prva, nije važno što natalitet drastično pada, čemu uvelike pridonose Vladine inkvizicijske mjere, nije važno što imamo jedva 7, 82 posto visokoobrazovanih građana, zapravo, stječe se dojam da u ovoj zemlji ništa nije važno i da ništa ne može poremetiti osjećaj trijumfalizma, pomiješan s budističkim spokojstvom, koje isijava s lica gopođe Kosor i njenih snishodljivih trabanata. Nije važno ni to što nismo u Europskoj uniji. Važno je jedino to da nismo u Afričkoj uniji! Točnije, u Južnoafričkoj Republici, koja će od 11. lipnja do 11. srpnja biti poprište svjetskog prvenstva u nogometu.

Otkako se održavaju svjetska prvenstva, a počela su davno, prije 80 godina u Urugvaju (kada se domaćin okitio titulom pobjednika), ovo je prvi put da je odigravanje završnog dijela povjereno jednoj afričkoj državi. Hrvati se ljute ako neki neupućeni stranac uz njihovu postojbinu asocira Balkan. Još se više žeste ako tkogod spomene Jugoslaviju, Osmanlijsko carstvo ili koju drugu tvorevinu u kojoj su se našli hirom povijesnih ili tko zna kakvih okolnosti. Tolerira se jedino nostalgija za Habsburškom monarhijom, a u ekskluzivnim slučajevima blagosilja se i Endehazija, iako je to javno rijetko tko spreman priznati. Po toji istoj logici, stanovnici Južnoafričke Republike trebali bi prosvjedovati kad njihovu zemlju zovu Južna Afrika, iako je posrijedi skraćenica koja je za komuniciranje jednostavnija od službenog imena. Ali kako imenovati njene stanovnike? S Hrvatskom je lako jer je etnički homogenizirana zemlja s relativno malim postotkom narodnih i drugih manjina. Stanovnici Južnoafričke Republike podijeljeni su u četiri rasne grupacije: crnce (Bantu), bijelce, obojene (miješane rase) i Azijce.

Četiri tone dijamanata

Oko dva milijuna Azijaca doselilo se iz Indije, Pakistana, Bangladeša i Šri Lanke, a ukupan broj populacije premašuje 48 milijuna. Oko 80 posto korpusa čine crnci, bijelaca je 9,6 posto, iako se ne bi moglo tvrditi da je distribucija bogatsva i moći u proporcionalnom odnosu s citiranim brojkama. Tek pet milijuna stanovnika ima redovito zaposlenje, dok preostala većina živi od danas do sutra. Doduše, kriteriji koji vrijede u Africi posve su drukčiji od onih u Europi. Jer unatoč svim nevoljama, Južnoafrička Republika je ekonomski najjača zemlja na crnom kontinentu, a goleme izvozne prihode donosi rudarstvo te proizvodnja zlata, platine i kroma. U jednoj godini ondje se proizvede oko 4 tone dijamanata; ako neće biti nogometni prvaci, po tome su bez dvojbe svjetski šampioni. Teško je zaobići činjenicu da je u upotrebi 11 službenih jezika (engleski, afrikaans, zulu, xhosa, swazi, ndebele, južni sotho, sjeverni sotho, tsonga, tswana i venda), iako se stječe dojam da s tom babilonskom mješavinom imaju manje teškoća nego što ih naši sunarodnjaci imaju s distingviranjem hrvatskog i srpskog.

Kuriozan je također podatak da država koja je domaćin nogometnog World Cupa ima tri glavna grada: Cape Town (zakonodavni), Pretoria (administrativni) i Bloemfontein (sudski). Kao što se o ljudskom biću može suditi iz loše ili iz dobre perspektive, isto tako može se suditi o državi. U ono prvo spada virus HIV-a, kojim je inficirano 20 posto odrasle populacije, pedesetak ubojstava dnevno, kako sugeriraju službene statistike, a ne treba zaboraviti da je u Južnoafričkoj Republici do 1994. bila ozakonjena politika apartheida. Ono drugo odnosi se na klimu. Primjera radi, Johannesburg, grad koji ima dvostruko više stanovnika nego Hrvatska, nalazi se na 1700 metara nadmorske visine i u klimatskim blagodatima mogu mu konkurirati samo neki dijelovi Kolumbije i Meksika. Usput, finalna utakmica World Cupa igrat će se u Johannesburgu, na novom stadionu koji oblikom podsjeća na izduženu afričku tikvu (kalabash). To je šesti najveći stadion na svijetu, ima 90 tisuća sjedećih mjesta, zove se Soccer City, a nalazi se u bivšem crnačkom naselju Soweto, tridesetak kilometara od središta grada.

Šest nobelovaca

Sindikati se spremaju na demonstracije, od kojih bi prve trebale biti dan uoči početka turnira, udruga invalida žali se da stadioni nisu prilagođeni njihovim potrebama i tako dalje. Veliki sportski spektakl nezadovoljnici će iskorititi da urbi et orbi ukažu na svoje probleme. Napokon, nije Hrvatska jedina zemlja u kojoj nije sve onako kao što to izgleda iz vizure blagoglagoljive i eurovizijski raspjevane Jadranke Kosor.

Južnoafrička Republika ima šest dobitnika Nobelove nagrade, među kojima su teolog Desmond Tutu (1984), političar Nelson Mandela (1993) te Joseph Michael Coetzee (2003), romanopisac, lingvist i predavač na sveučilištu u Cape Townu. Trećeg prosinca 1967. godine, u tom istom gradu dogodio se mirakul: Christian Barnard presadio je srce 25-godišnje žene u tijelo 55-godišnjeg Louisa Washkanskyja. Domaćina svjetskog nogometnog prvenstva, devetnaestog po redu, posebnom čini Lesoto, država enklava koja je u potpunosti okružena južnoafričkim teritorijem. Do 1966. Lesoto je bio pod britanskim protektoratom, a poslije stjecanja nezavisnosti ondje je uspostavljena tradicionalna monarhija. Nešto kao Republika Srpska.

Predsjednik Južnoafričke Republike, Jacob Zuma, pripadnik majoritetnog Zulu plemena, bit će idućih dana izložen medijskoj najezdi iz cijelog svijeta. Taj živahni 68-godišnjak nedavno se opet oženio. Sada broji tri žene i zaručnicu te očekuje 21. dijete. Koliko njegov virilitet može služiti kao primjer za populacijsku kontrolu, posebno kad je posrijedi suzbijanje side? To pitanje ostat će otvoreno i kad se pogase reflektori na stadionima, a reprezentativci iz 31 države, euforični ili dekuražirani, vrate svojim domovima. Ne volim statistiku, ali 64 utakmica završnice World Cupa odigrat će se na 10 stadiona smještenih u devet gradova. Da je nogomet sportska igra čija popularnost nema premca, lako je dokazati. Do svjetskog prvenstva u Argentini (1978) u završnici je sudjelovalo 16 reprezentacija. Od 1978. do 1998. godine, kada je prvenstvo igrano u Francuskoj, taj broj se udvostručio. U intervjuu za jedan zagrebački tjednik, Darijo Srna posumnjao je u vrijednost nekih reprezentacija koje su se kvalificirale za završni turnir. Tim gore po Hrvatsku i one koji nogomet koriste za svoje mistifikacije.

Gole nebuloze

Nogomet je igra koja traje 90 minuta i u kojoj su vrijednosti mjerljive i sudački provjerljive. Dakako, uvijek ima iznimaka koje u ovom slučaju nisu bitne i koje na neki paradoksalan način nogometne draži ne umanjuju nego uvećavaju. Ako su se u završnicu World Cupa plasirale neke repezentacije koje su objektivno slabije od one koju čine Srna & kompanija, onda je to naprosto argument koji svjedoči protiv hrvatske nacionalne ekipe. A ako su se za turnir kvalificirali Slovenci, koji u nogomet ne ulažu ni približno toliko kao Hrvati, onda to samo znači da se i s razmjerno malim fondovima (igračkim, trenerskim, financijskim i tako dalje) mogu postići veliki rezultati. Da ne spominjem godinama treniranu megalomaniju, koju suportira armija korumpiranih žurnalista, potencirajući dojam da je hrvatska reprezentacija bez premca. Ali jedanput su je udesili suci, drugi put je padala kiša, treći put je imala pegulu u ogledavanju s Turcima, a četvrti put su nasred igrališta aterirali Marsijanci. Sve gole nebuloze, na vlas slične prodavanju magle koje se sustavno širi iz Banskih dvora.

Darijo Srna zaboravio je spomenuti da je hrvatska reprezentacija u dva kvalifikacijska susreta s Englezima fasovala 9 (slovima: devet) golova. Takva pogibelj nije zadesila ni amatere iz Andore i ne znam je li se ikoja reprezentacija može pohvaliti da je u dvije utakmice bila tako fatalno deklasirana. Ili ponižena. Osim toga, u dvije utakmice s Ukrajincima naši majstori nisu ostvarili ni jednu pobjedu. I onda se još lamentira na temu tko putuje, a tko ne putuje u Južnoafričku Republiku. Da bi bilo jasnije o čemu je riječ, valja podsjetiti (re)publiku da će završnica World Cupa biti zakinuta za takve majstore kao što su prvotimci Milana Ronaldinho i Pato. Dunga ih nije pozvao u reprezentaciju i točka. Ne pišu se o tome sentimentalni romani, ne prodaje se nikakva boza, iako igračima takvog formata ne može biti svejedno što se se neće naći na reviji najboljih reprezentacija na crnom kontinentu. To nije sve. Maradona je zaboravio na Javiera Zanettija i Estebana Cambiassa, koji su Inter doveli do titule europskog šampiona, a Gabriel Milito, igrač Barcelone, također spada među one koji će mečeve argentinskog sastava gledati na ekranu.

Apsolutni favorit

Njemački selektor prekrižio je ime Kevina Kuranyija, najboljeg strijelca Bundeslige, a Fabio Capello ostavio je doma Thea Walcotta, vragometnog driblera koji je naše obrambene igrače u Maksimiru vrtio kao lajbeke. Tko će trijumfirati u Johannesburgu? Pitanje je takvo da bi na njega prije svih nogometnih eksperata odgovorila proročica u Delfima. Brazil, peterostruki prvak svijeta, dolazi na prvenstvo kao apsolutni favorit. Takav status posebno motivira njegove suparnike, a od prijašnjih reprezentacija ovaj sastav razlikuje se po manjoj sklonosti bravurama i većoj spremnosti za ispunjavanje obrambenih zadataka. Argentina je uvijek kandidat za vrh, no zlobnici misle da se njen najveći protivnik krije u liku Maradone. Španjolci bi mogli poletjeti visoko, tim više što imaju fantastičnu momčad i laku skupinu. Englezi se uzdaju u Fabija Capella i Waynea Rooneyja, Nizozemska godinama figurira kao pritajeni favorit, dok Portugalci slove kao europski Brazilci, patentirali su i svog Ronalda, iako im je kocka namijenila teške rivale, među inima upravo karioke!

Ekipe Italije, Francuske i Njemačke sigurno ne dolaze na rog afričkog kontinenta da bi ondje glumile turiste i puhale u vuvuzele. Neke reprezentacije pokazat će se kao negativno iznenađenje, a druge iskočiti kao neočekivani pretendenti za prijestolje. Hoće li to biti Kamerun, Nigerija, Obala Bjelokosti, Alžir? Ili možda Srbija, kojoj neće biti lako s Njemačkom, ni s Ganom, a možda ni s Australijom. Što se Slovenaca tiče, ne vjerujem da mogu dalje od prvog kruga, premda je njihov plasman u završnicu sam po sebi dostojan divljenja. Domaćini nisu nogometna velesila, ali njihovo rano ispadanje moglo bi smanjiti posjećenost i na ovaj ili onaj način utjecati na turnirsku atmosferu. Sjevernokorejski nogomet privlačan je koliko i njeni vođe, senior Kim Il-sung i junior Kim Jong-il, Novi Zeland ne smrdi, ali i ne miriše, a Urugvajci nose sa sobom gloriju dvostrukih šampiona (iako imaju tri milijuna stanovnika) i najljepše nebeskoplave dresove. U najsretnijem izdanju nogomet je igra, rivalitet, bravura. I kultura. Jer i nogomet i kultura podrazumijevaju fair play, a oni koji ga narušavaju niječu smisao igre koji je utkan duboko u čovjekovu prirodu.

Još nekoliko dana i lopta kreće s centra. Južnoafrikanci će uzeti u ruke vuvuzele i stvarati buku koja podsjeća na riku slonova, dok će većina planetarne populacije čamiti pred ekranima i video-zidovima, svjesna da je virtualna stvarnost definitivno progutala onu pravu. Ali nogomet je stvarnost! Nick Hornby izjednačio je tu igru s alternativnim svemirom, a slavni Mađar Péter Esterházy zaključio je u svom stilu da je nogometni pravokutnik najčarobnija geometrijska forma. Slažem se.