Evropski sociolog Zygmunt Bauman, rođen u Poljskoj 1925. gostuje ovog tjedna na međunarodnoj konferenciji Nove emancipacijske borbe koja se odvija u okviru Subversive film festivala. U sklopu konferencije Bauman će održati predavanje na temu "Ima li budućnost ljevicu" te predstaviti svoju knjigu "Tekuća modernost" nedavno objavljenu u nakladi izdavačke kuće Pelago.

Bauman, koji je dosad objavio više od šezdesetak naslova, smatra se jednim od najutjecajnijih sociologa današnjice, a njegova teza o tekućoj modernosti koja je zamijenila razdoblje tvrde modernosti inspirativan je koncept koji otvara moguća promišljanja brojnih suvremenih teorijskih nedoumica i problema. U "Tekućoj modernosti" ovaj svestrani sociolog se pita kako u fluidnom stanju današnjeg neposrednog okruženja funkcioniraju nekad bitni pojmovi emancipacije, individualnosti, vremena/prostora, rada i zajednice.

U svojim radovima bavi se različitim temama od egzila i identiteta do koncepta ljubavi ili pak uloge sociologa u društvu i javnog djelovanja uopće. Nerijetko mu je tema i današnja Evropa, a kao čovjek bez domovine -  koji je morao napustiti Poljsku da bi se potom kratko nastanio u Izraelu i danas živi u Velikoj Britaniji - za promociju svog doktorata izabrao je da mu svira himna Evrope. Prema njegovom mišljenju Evropa počiva prije na ideološkim konceptima negoli na geografskoj osnovi. Kao najvažnije vrijednosti koje su je u povijesti učinile važnom navodi racionalnost, pravdu, demokraciju i slobodu. No, te su se vrijednosti dolaskom slobodnog tržišta izgubile.

Povodom njegovog gostovanja u Zagrebu donosimo njegov komentar o evropskom vrućem problemu odnosa prema imigrantima koji je nedavno objavljen u Social Europe Journalu.

"Evropa treba imigrante" - izravno je rekao bivši talijanski premijer Massimo D'Alema 10.5. za Le Monde - u izravnoj raspravi sa "dva najaktivnija evropska piromana", Berlusconijem i Sarkozyem. Računica koja podržava tu postavku ne može biti jednostavnija: Evropljana je 333 milijuna, ali sa sadašnjom (stalno opadajućom) stopom nataliteta, ovaj broj će se smanjiti na 242 milijuna u sljedećih 40 godina.
Da bi se taj rascjep popunio, trebat će najmanje 30 milijuna došljaka - inače će naša evropska ekonomija doživjeti krah, zajedno s našim njegovanim životnim standardom. "Imigranti su prednost, ne opasnost", zaključio je D'Alema. I to je i proces kulturnog metissage-a ("hibridizacije") koji će potaknuti priljev došljaka; miješanje kulturalnih inspiracija izvor je obogaćivanja i pokretač kreativnosti - kako za europsku civilizaciju, tako i za svaku drugu. Pa ipak, tanka je linija koja razdvaja obogaćivanje od gubitka identiteta; da bi se spriječila kohabitacija među autohtonima i alohtonima, koja bi nagrizla kulturno naslijeđe, treba ga temeljiti na poštivanju principa inherentnog europskog "društvenog ugovora". Poanta je - s obje strane!

Kako netko može osigurati takvo poštovanje, ako se priznavanje socijalnih i građanskih prava "novih Evropljana" nudi tako bolno i kolebljivo, i odvija tako usporenim tempom?

Primjerice, u Italiji imigranti doprinose 11 posto BND-a, a ipak nemaju pravo glasa na talijanskim izborima. Uz to, nitko ne može biti posve siguran koliki je broj došljaka bez papira ili onih s lažnim dokumentima, koji aktivno pridonose nacionalnom dohotku, a time i dobrobiti nacije.

"Kako Evropska unija može", pita se D'Alema, i to ne retorički - "dopustiti takvu situaciju u kojoj su politička, ekonomska i socijalna prava uskraćena dijelu stanovništva bez narušavanja naših demokratskih principa? I budući da građanske dužnosti načelno dolaze u istom paketu s građanskim pravima, može li netko ozbiljno očekivati od došljaka da prigrle, poštuju, podupiru i brane te "principe na kojima počiva evropski društveni ugovor"?

Naši političari prikupljaju izbornu podršku kriveći imigrante za njihovu stvarnu ili navodnu nevoljkost "integraciji" u standarde autohtonih - a pritom čine sve što mogu i obećavaju da će učiniti još i više, da bi te standarde ostavili izvan dosega alohtonih. Usput tako diskreditiraju ili razjedaju upravo te standarde za koje tvrde da štite protiv invazije stranaca?

Važno pitanje, koje će više nego bilo koja druga neprilika odrediti budućnost Evrope, jest koja će od dva suprotna "činjenična stanja" na kraju (ali ne još zadugo) postati prioritet: imigrantska uloga u očuvanju života u sve više postaranoj Evropi, koju se tek nekolicina političara usuđuje istaknuti, ili će to biti rast (s potporom i pomoći vlasti) ksenofobnih osjećaja, gorljivo recikliranih u izborni kapital?

Nakon zbunjujuće pobjede na lokalnim izborima u Baden-Wurtenbergu - ostavivši iza sebe socijaldemokrate i stavljajući na čelo lokalne vlade po po prvi put u povijesti Bundesrepubilke jednog svog, Winfrieda Kretschmanna - Zeleni Njemačke, i poglavito Daniel Cohn-Bendit, počeli su razmišljati o mogućnosti da njemački kabinet "pozeleni" što prije u 2013.

Ali tko će stvoriti povijest u njihovo ime? Cohn-Bendit nema puno sumnji: Cem Ozdemir. Njihov staloženi, oštroumni, bistri, dinamični, široko cijenjeni i poštovani suvođa, ponovno izabran prije par mjeseci sa preko 88 posto glasova. Do svog osamnaestog rođendana Ozdemir je imao tursku putovnicu; tada je kao mlad čovjek, već snažno angažiran u njemačkoj i europskoj politici, izabrao njemačko državljanstvo zbog neprilika koje turski državljani imaju svaki put kad pokušaju ući u Veliku Britaniju ili skoknuti preko granice u susjednu Francusku.

Čovjek se mora zapitati: tko su u današnjoj Europi napredni glasnici europske budućnosti? Europski najaktivniji par piromana ili Daniel Cohn-Bendit?