24.05.2012.
Što nam znači pobjeda Karanikolića
Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
Što nas čeka
- "1000 ZA-ŠTO o EU" o izborima i drugačijoj Europi
- Predavanje o permakulturi
- Akcija stadion/ Okrugli stol
- Poziv na prosvjed protiv transporta životinja
- Eko zona dijeli LED žarulje
- Globalni trendovi u zaštiti ljudskih prava i uloga UN-a/ Predavanje
- Zarez broj 335.
- Kamo vode dokumenti?/ Tribina
- → Više
- Bajssek – biciklističke mape grada Osijeka/ Izložba
- Prikazivanje filma "Nevrijeme" i diskusija o problemu silovanja u ratu
- Vilim Matula / Siniša Labrović: Postdiplomsko obrazovanje
- Šesti Festival židovskog filma
- Što intendant može promijeniti?
- Čovjek na Zemlji 2012.
- 15. Festival alternativnog kazališnog izričaja
- "Moj bosonogi prijatelj" i "Draquila" u Dokukinu
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za dodjelu sredstava Zaklade Adris
- Natječaj za Projekte građana unutar programa Europa za građane
- Natječaj za financijske potpore projektima udruga u području izvaninstitucionalnoga odgoja i obrazovanja djece i mladih
- Natječaj Zagrebačke županije za udruge za zaštitu okoliša
- Natječaj Ureda za ljudska prava i nacionalne manjine
- Financijska potpora za projekte za održivi razvoj otoka
- UNESCO International Fund for Cultural Diversity 2012
- Natječaj za neobjavljenu SF&F priču na temu demokracije
- → Više
- Natječaj udruge Xplore FrankfurtRheinMain za mlade novinare
- Poziv mladim Zagrepčanima na davanje doprinosa u razvoju aktivnosti za mlade
- Henkel Art.Award. 2012
- Izložba fotografija na "Pedalafestu"/ Izložba
- Doniraj emotivnu baštinu Prajdovoj izložbi prekinutih queer veza
- Natječaj za izlaganje u Galeriji VN u 2013.
- doFuraj svoj film! 2012 - poziv
- Re-Thinking Humanities and Social Sciences
- → Više
Deutsche welle
- Politika Nacionalizmi u europskoj čekaonici
- Panorama Finale Eurosonga bez "Neba"
- Gospodarstvo Smije li Grčka uopće napustiti eurozonu?
- Kultura Djela najpoznatijeg njemačkog umjetnika na okupu
- Priča dana Hannelore ili Angela? Koju Nijemci više vole?
O kolektivnoj odgovornosti
Kada kažemo „kolektivna odgovornost", nameću nam se najgore moguće asocijacije: okupacione vlasti koje ubijaju slučajne ljude, recimo u znak odmazde zbog atentata, otmice i ubijanja talaca, teroristički napadi u kojima gine mnoštvo ljudi neumešanih u te stvari, mržnja prema čitavim narodima, nacijama ili rasama zbog nepravde - ponekad izmišljene, ponekad stvarne - koju smo tobož doživeli od pripadnika tih skupina. O takvim stvarima ne vredi diskutovati jer su suviše očigledne.
Isto tako, često se govori da je hrišćansko učenje o prvobitnom grehu slučaj kolektivne odgovornosti, kao i da smo kažnjavani za dela prvih ljudi, koje nismo poznavali, koji su živeli u drevnoj i neodređenoj prošlosti. Tu, ipak, valja napraviti distinkciju. Ako smo, kako su iznosili neki pravci hrišćanske teologije, posle Adama i Eve nasledili ne samo iskvarenost svoje prirode već i njihovu faktičku moralnu krivicu, ako smo realni učesnici u grehu koji nismo izvršili i zbog koga nas Bog kažnjava svim mogućim užasima života, zapravo se radi o kolektivnoj odgovornosti koja se suprotstavlja običnom osećanju pravednosti. Zbog toga hriščanski humanisti nisu mogli da svare takvu predstavu o Bogu, govoreći da bi Bog u takvom slučaju bio nemilosrdni despot, a ne otac koji voli.
Međutim, ako učenje o prvobitnom grehu ne sadrži tu pretpostavku već samo iznosi Normalno je da imamo osećanje učešća u onome što je kolektiv prema kojejm osjećamo pripadnost činio i čini - dobro ili zlo - ne samo zvog naših ličnih interesa već i zbog interesa celine kao takve. Istina je da nam lako pada učešće u zaslugama ili uspehu našeg kolektiva, a teško - učešće u njegovim porazima ili sramnim delima stav da je ljudska priroda tim grehom iskvarena i da su tu iskvarenost prouzrokovali potomci, situacija je slična kao u slučaju nasledne bolesti, koja, naravno, može predstavljati nesreću, ali koju ne opisujemo u kategorijama krivice i kazne. Današnje učenje rimske crkve takođe ne kaže da nasleđujemo samu krivicu već iskvarenost, koja nas često navodi na greh, ali nas na njega ne primorava; prema tome, odgovorni smo za vlastite grehe, a ne za grehe predaka. Moralno zlo je naše delo, a ljudsko delo su patnje koje ljudi nanose drugim ljudima; što se tiče patnji koje sama priroda, bez učešća ljudi, nanosi, prouzrokuje, valja pretpostaviti da ni one nisu kazna u pravom smislu, već da je greh iskvario i prirodu.
Postoji li, ipak, nekakav smisao u kome se može braniti ideja kolektivne odgovornosti, odnosno odgovornosti za nešto što sami nismo učinili, a što nas ipak opterećuje? Mislim da takav smisao postoji i da nije u suprotnosti sa običnim osećanjem pravednosti.
Svako od nas pripada različitim ljudskim kolektivitetima koji čuvaju svoj identitet, iako se njihov sastav menja; prirodno je što se identifikujemo s tim kolektivitetom - narodom, Crkvom, nekakvom političkom ili pak društvenom organizacijom, s nekakvom institucijom, kao što je, na primer, škola, bolnica, učilište, grad - što se identifikujemo, odnosno, imamo osećanje da je sudbina tog kolektiva i naša sudbina, i to ne samo zato što nas lično pogađaju njegovi neuspesi i obogaćuju njegovi uspesi, već i zato što je taj kolektiv u našim očima određeno moralno telo, nešto dragoceno, da veze koje se u njemu održavaju i nas povezuju s njim, da se ne temelje samo na izgračunavanju gubitaka i dobitaka već i na veri u zajedničku sudbinu, u prirodnu solidarnost, koju prihvatamo čak i kada protiv nje grešimo. Prema tome, normalno je da imamo osećanje učešća u onome što je taj kolektiv činio i čini - dobro ili zlo - ne samo zvog naših ličnih interesa već i zbog interesa celine kao takve, odnosno zbog moralnih a ne samo materijalnih interesa. Istina je da nam lako pada učešće u zaslugama ili uspehu našeg kolektiva, a teško - učešće u njegovim porazima ili sramnim delima.
Navijači sportskog kluba nekog grada ili zemlje raduju se njegovim pobedama jer imaju osećanje da u njima učestvuju, a kada klub gubi, iako su zbog toga u žalosti, ipak nemaju utisak da su odgovorni zbog toga, jer sami nisu učestvovali u igri. Međutim, u tim stvarima skloni smo asimetriji: u dobrim stvarima osećamo se učesnicima, a u rđavim više volimo da okrivljujemo druge.
Ali, poraz ili pobeda na igralištu imaju malo šta zajedničko s moralnim okrivljavanjem.Svaki evropski narod u svojoj prošlosti ima sramne stranice koje bi voleo da zaboravi - ili pre: svaki osim mog Stvar je složenija tamo gde se takvo okrivljavanje upravo razmatra. Najznačajnije je možda pitanje koje se odnosi na suodgovornost naroda. Svaki evropski narod u svojoj prošlosti ima sramne stranice koje bi voleo da zaboravi (ili pre: svaki osim mog).
Smemo li da zahtevamo da ljudi, koji u tim sramnim delima lično ni na koji način nisu učestvovali, treba da osećaju krivicu ili da se stide? Smemo li da zahtevamo da se Nemci rođeni posle rata, danas šezdesetogodišnjaci, osećaju odgovorni za nacističke zločine? Da se današnji Amerikanci osećaju krivi zbog robovlasništva ili istrebljivanja crvenokožaca, a Englezi - zbog izrabljivanja dece u viktorijansko doba, Poljaci - zbog verskih progona u sedamnaestom veku ili užasne politike prema nacionalnim manjinama u međuratnom razdoblju?
Odgovor otprilike glasi: ne, to se ne može zahtevati od drugih, ali se može i mora zahtevati od sebe samih, jer to pogoduje našem duhovnom zdravlju (u stvarnosti se, naravno, događa obrnuto: zahtevamo od drugih, sebi opraštamo i time odbacujemo ideju kolektivne odgovornosti). Nismo lično odgovorni za svoje pretke, ali ako verujemo u to da je narod duhovna i moralna celina, da kroz vreme čuva svoj identitet, iako pokoljenja umiru i druga dolaze umesto njih, onda je dobro verovati da pored lične odgovornosti postoji i kolektivna, tj. odgovornost naroda kao kontinuirane celine. To bi se moglo uporediti s nasleđivanjem imetka, odnosno sa tim da preuzimajući imetak roditelja, preuzimamo i njihove dugove; međutim, analogija je samo delimična: moramo izraziti saglasnost s nasleđivanjem; smemo odbaciti nasleđe i to nam se neće uzeti za zlo, ali kada izrazimo saglasnost, pravno smo obavezni da isplatimo dug.
Iz ta dva razloga kolektivna odgovornost se razlikuje od preuzimanja nasleđa: nismo u obavezi da pravno odgovaramo za grehe predaka, međutim nije u našoj moći da nasleđe odbacimo, s obzirom da prihvatamo učešće u nacionalnom kolektivitetu. Zbog toga nismo pravno vezani, niti to drugi mogu od nas zahtevati, ali je to, ponavljam, pitanje duhovnog zdravlja naroda, da se osećamo odgovornima, i, ako je potrebno, krivim i postiđenima. U suprotnom nećemo biti zdravi; nosićemo senku laži, nećemo biti sposobni za otpor kad nastanu neke nove i u izvesnom smislu slične situacije, kada treba braniti dostojanstvo naroda.
Analogna stvar je sa religioznim kolektivitetom. Doprinosi duhovnom zdravlju Crkve, ako ume da kaže (kao što rimokatolička danas ume da kaže, slaveći time sebe) da žali i da se stidi svakog bezakonja i zločina učinjenih u njeno ime, i ne zadovoljava se izrekom; "Nismo mi, već neki drugi ljudi". Crkva je kolektivan kontinuirani organizam, koji vekovima živi, znanto je više od naroda unutrašnje koordiniran, Nismo lično odgovorni za svoje pretke, ali ako verujemo u to da je narod duhovna i moralna celina, da kroz vreme čuva svoj identitet, iako pokoljenja umiru i druga dolaze umesto njih, onda je dobro verovati da pored lične odgovornosti postoji i kolektivnaare krivice su njegove krivice a ne delo anonimnih sila ili gresi davno pomrlih pojedinaca.
Da li, ipak, ne moram sebi reći: ne pripadam nijednom narodu, ni Crkvi, ni bilo kakvom kolektivitetu koji čuva moralni kontinuitet, ništa me se ne tiču ni uspesi ni neuspesi, dobra ili rđava prošlost, bavim se vlastitim interesima i ničim više? Naravno, tako se sebi može reći, ali se tako uopšte ne može misliti. Ako se otvoreno odričemo učešća u svemu kolektivnom, ako se ne solidarišemo sa bilo čim, možemo živeti, ali taj život će biti uzaludan i nesrećan; u tom slučaju ne smemo očekivati ni solidarnost ni pomoć od drugih u slučaju neuspeha ili poraza, koji se svima događaju. Ravnodušnost prema drugima biće nam uzvraćena ravnodušnošću, i na to se ne možemo žaliti.
Normalno je da se rađamo u situaciji koja je od nas krajnje nezavisna i da kasnije, kada nešto i radimo na svoju ruku, situacije u priličnoj meri, premda ne sasvim, ostaju u odnosu na nas nezavisne, ali ih i pored toga moramo prihvatiti.
Izvor: Pescanik.net
Vezane vijesti
Demokratska "ispalost"
Zašto to tolike mase danas ne žele prepoznati proletera u sebi? Zašto su svi identiteti - rasni, nacionalni, rodni, spolni - danas…
Objavljeno: 16.06.2009.
Ledeni dah konsenzusa i kapitala
Udruženje studenata filozofije, Klub studenata komparativne književnosti K i Klub studenata sociologije Diskrepancija u suradnji s…
Objavljeno: 23.03.2008.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
Umjetnik koji nikad ne spava
Siniša Labrović: Bizarno je da se štedi na onima čija se potpora izražava u tisućama, a ne na onima koji dobivaju milijune.
O krađi identiteta
Kakve veze ima "Prvi hrvatski festival knjiga - Što čitaš" s profiliranom izdavačkom kućom "Što čitaš?". Nikakve.
Petak na Subversiveu
Večeras će na Subversive Festivalu Christian Marazzi govoriti o historijskoj krizi kapitalizma, a Gayatri Spivak predavat će na temu "Budućnosti, prošlosti, jezici, Balkan"
Prema Balkanskom socijalnom forumu
Danas na Subversive Forumu u ZKM-u počinje panel "Prema Balkanskom socijalnom forumu" koji će trajati dva dana
Marina opet među najboljim fotoreporterima regije!
Treću godinu zaredom fotografija H-Alter-ove novinarke Marine Kelava uvrštena je na izložbu najbolje novinske fotografije iz regije, koja se večeras otvara u Beogradu, u organizaciji srpske novinske agencije Beta
Nitko nam ne čuva leđa
Marko Pogačar, "Bog neće pomoći": Naslov ukazuje na nepobitnu činjenicu - na neko apstraktno, metafizičko utočište nije nam se osloniti.
Uskoro Jewish Film Festival
Od 20. do 26. svibnja, u sklopu festivalskoga filmskog programa domaćoj će publici biti prikazana 54 filma koji na različite načine progovaraju o toleranciji
dodaj komentar 36 komentara
Kao što je odgovornost pojedinca ključna za njegov osobni napredak, tako je i kolektivna odgovornost ključna za napredak jednog društva.
Ne zbog toga da bismo sami sebe osuđivali, nego zato jer nas odgovornost tjera na stalno promišljanje i preispitivanje naših postupaka.
Sud pripada sadašnjosti, a odgovornost budućnosti.
U tvojoj interpretaciji odgovoran možeš biti samo za nešto što uradiš. Međutim odgovoran si i za ono što ne radiš. Ako 50 ljudi počini zločin u ime nekog naroda, a taj ne učini ništa da se to spriječi, ili makar to sankcionira odgovoran je čitav narod i svi pjedinačno zbog nečinjenja. Istina je da pojedinac sam ne može gotovo ništa uraditi (njegova žrtva može biti i uzaludna), ali zato i je važna kolektivna odgovornost.
Ako 100 obitelji popljačka 4 milijuna ljudi, a oni to mirno posmatraju odgovoran je čitav narod i svatko pojedinačno.
To što se ljudi pojedinačno bune protiv ovog ili onog, znači samo da razlikuju dobro od lošeg, ali to ništa ne govori o njihovoj osobnoj, a još manje o kolektivnoj odgovornosti.
Bio ti je to, nažalost, slab pokušaj jer da bi to što govoriš držalo vodu, morao bi, prije svega, svakako utvrditi prostorne granice dosega kolektivne i pojedinačne odgovornosti. Recimo, jesam li ja kao pojedinac i kao dio nekog fabriciranog kolektiva, primjerice, nacije, odgovoran za situaciju u Ugandi ili Laosu, ili je ipak riječ o tome da moja odgovornost završava na državnoj, županijskoj ili nekoj drugoj šugavoj granici, čime bi, je'l da, stanovnike neke veće države od ove naše stavio spram nas ili državljana Monaka u prilično diskriminirajući položaj. Naprimjer, po tebi ja možda nisam odgovoran za zločine na Tiananmenu (blago mi se), ali zamisli koliko je samo Kineza u stanju sudogovornosti. Baš lijepo: manja zemljica - manja količina odgovornosti. Ili ja, zajedno s tobom i s mojom majkom i preostalim našim sugrađanima, ipak jesam odgovoran za te zločine i za, recimo, Bagram i Abu Graib, nedavna ubojstva ruskih novinara i Čečeniju. Hm, to je doista težak teret odgovornosti. Gotovo neizdrživ. Dakle, granica vjerojatno negdje postoji. Naravno da postoji: važno je ne pridonositi zlu, obuzdati u sebi konformizam makar do mjere da se drugome ne nanosi zlo... I to je činjenje.
No, šta ako nisu glasali? Pa, još uvijek su bili u državi, radili su za nju, plaćali su porez od kojeg se kupovalo oružje, izrađivali su čizme za nacističke bojovnike koji su jurišali na Staljingrad, bili su kotačić u mašini. Jesu li morali biti kotačić(em)? Nisu, mogli su otići - ili makar pokušati otići. Da je država ugrožavala život nji'ove djece, a ne židovske i ciganske djece, itekako bi grabili da se izvuku, i vjerojatno uspjeli. Ako su pokušali, ali nisu uspjeli iz nekog opravdanog razloga, onda nisu krivi. U svakom drugom slučaju, krivi su.
Možda su neki od njih mislili da "djelujući iznutra" mogu štetitit zajednici. No, rekao bih da je malo onih koji su "djelujući iznutra" izazvali više štete nego koristi za - kao što znamo, otpor iznutra nije bitno znatniji doprinos kraju drugog svjetskog rata.
No, Kolakowski ovdje govori o jednom drugom tipu kolektivne odgovornosti. Ako papa kaže "Mi, crkva se zalažemo za mir u svijetu", onda je bolje reći i "Mi, crkva smo se zalagali za križarske ratove, i bili smo u krivu" nego "To je bilo prije našeg rođenja, ne tiče nas se."
Dakle, nije da se mora ili treba, nego je bolje.
Teza je zanimljiva, ali ne znam šta o tome reć.
Odgovornost je:
1. savjesno, valjano obavljanje dužnosti
2. preuzimanje obveze i dužnosti u obavljanju posla [odgovornost liječnika; odgovornost ministra]
Ako govorimo o osobnoj odgovornosti dali je ona urođena pojedincu ili nastaje i mijenja se kroz odnos pojedinca s društvom?
Osobna odgovornost je odgovornost pojedinca prema društvu, ona je posljedična i za nju pojedinac najčešće odgovara društvu.
Kolektivna odgovornost je odgovornost društva prema pojedincu, nije posljedična već je moralna odgovornost. Pojedinac koji ne osjeća kolektivnu odgovornost ne osjeća pripadnost društvu. Ako pripadam nekoj zajednici postupke te zajednice doživljavam kao postupke svoje zajednice, ja participarm u tom društvu i time preuzimam kolektivnu odgovornost.
Izostanak kolektivne odgovornosti kod nas je vjerojatno posljedica opće devalvacije morala u poljednjih 20 godina. Društvo u kojem smo bili ranije nastojalo je njegovati moral, međutim tada je problem vjerojatno bio u tome što su pismeniji pojedinci osjećali odbojnost prema nametnutim vrijednostima. Kako je bilo kakvo zajedništvo bazirano na drugačijim vrijednostima bilo opasno, razvijali su se u individualce bez potrebe za osjećanjem kolektivne odgovornosti.
Ako su ljudi glasovali za Hitlera to je bilo nešto prije WW2 i svih nacističkih zločina. Kao i svugdje ljudi glasuju za ideje koje im političari kažu za vrijeme izbora. Poslije bude tko zna što. Kako su ti ljudi odgovorni što im je političar lagao? Svakako nisu.
Svašta kakva rješenja ljudi imaju. Odseli se!!!
Da odu iz države i ne sudjuluju u održavanju kriminalaca na vlast???
I što kad recimo dođu negdje drugdje i tamo neki čelnik radi nešto što je opet za nekoga zločin. Pakirajte se djeco idemo dalje...
Da odu na mjesec ili pusti otok gdje im nitko neće obećati jedno a raditi drugo? Da osnuju svoju državu pa budu najpoštenija država na svijetu?
Svašta. Nema kolektivne odgovornosti osim ako se nas 20 recimo dogovori da odemo zapaliti nešto ili razvaliti stadion nagdje. Onda smo kolektivno odgovorni. Ako ja nisam u nečemu sudjelovao nisam kriv. Nisam ja policajac ili super junak da 24 sata gledam tko gdje radi nepravdu pa da ispravljam, prosvjedujem ili se selim da ne bih bio kriv.
Drugi je problem što žrtva, bili to Židovi, Hrvati, slučajni prolaznici na ulici,... moraju okriviti nekoga. Onda je naravno lakše reći krivi su svi koji pripadaju toj skupini jer pojendinca ne mogu uhvatiti za vrat.
Kolektivnu odgovornost izmišljaju oni koji nekoga moraju okriviti a onoga tko je zaista kriv ne mogu. Osjećaju se nemoćno i onda traže "pravdu" u kolektivnoj odgovornosti.
Uzmi isto tako da recimo skinheadsi pretuku nekog roma na ulici. Skinsi su Hrvati. I ja sam Hrvat. Da li to znači da sam kolektivno i ja odgovoran što su roma pretukli. Ja kažem NE. Oni su ga pretukli kao SKINSI i kao predstavnici tog kolektiva kojemu ja ne pripadam.
Ako nisam pripadnig nacističke stranke koja radi sranja onda nisam ni odgovoran. Jer nisu Nijemci ubijali Židove nego nacisti.
Drugo - ne shvaćam baš gdje ti vidiš problem sa selidbom. Naravno da je to nekakva žrtva, ali tako to obično ide sa moralno dobrim odlukama. "Šta će moja djeca mijenjati sredinu" nije dovoljno, jer tvoje odluke nemaju efekt samo na tvoju djecu, one imaju efekt i na druge ljude - o svima njima treba razmišljati. Ako jedan odrasli Nijemac ostane u Njemačkoj, to će značiti više oružja (ili više vojnika) na fronti, i to može nekog Rusa stajati glave. Nijemac se ne može praviti da se njega tiču samo njegova djeca, a Rus ga se ne tiče.
A tko daje garanciju da će u drugoj državi ostati bolje? Nema garancije, o tom potom.
Skinhedsi? U pravilu nisi odgovoran - ali, ako radiš kod gazde koji je skinhed i koji dio novca koji firma zaradi troši na nabavu batina i noževa za skinhedse - a ti to znaš i ne pokušavaš naći drugi posao - onda si odgovoran.
Lijepo bih te zamolio da se odmah ispričaš meni i mojim sugrađanima što me truješ i narušavaš moje zdravlje. Zbog tebe OSOBNO ja ću vjerojatno u budućnosti oboljeti od karcinoma. Ti nosiš kolektivnu odgovornost za sve moje buduće zdravstvene probleme.
Da pojasnim.
Živim u Sisku. Rafinerija Sisak je odmah u blizini. Razine sumporovodika, benzena, raznih čestica su povišene. Grad vodi i sudove sa INA-om. Ukoliko kupuješ benzin ili ne daj bože radiš u INA-i ti si odgovoran za trovanje.
Tu je i termoelektrana. Spaljuju tko zna što. Vjetrovi uglavnom ovdje pušu prema Galdovu i tamo je nadprosječni broj oboljelih od karcinoma. Da li koristiš struju? Ako da onda si odgovoran. Ne daj bože da radiš u HEP-u.
Ako radiš u INA-i ili HEP-u molim te da sutra daš otkaz.
Tako možeš u nedogled sa kolektivnom odgovornosti. Ti preuzimaj kolektivnu odgovornost koliko hoćeš ali ja isključivo smatram pojedince koji donesu odluku za nešto odgovornima.
Ako radnik napravi neko sranje na poslu. Odgovoran je on, njegov poslovođa, šef odjela, šef iznad tog šefa... Nitko normalan neće reći da su svi radnici (recimo 50 njih) odgovorni za tu stvar.
Opet ti ponavljam, kolektivna odgovornost je zgodna kada ne možeš pokazati prstom u pojedinca pa onda okriviš sve da tebi bude lakše.
Jako dobar primjer. Teoretizirati o životu i apsolutnoj moralnosti - kako to čini Kurbla - je jedno a živjeti je drugo. Za početak, Njemci koji biraju Hitlera. Njemci su u posljednjih 60 godina prilično dobro pokazali da se (većina njih) osjeća jako loše zbog prošlosti kojoj ničim nisu doprinjeli ili su se zeznuli na predratnim izborima. Većina Njemaca glasalo je za Hitlera jer im je obećavao da neće biti gladni a ne zato da bi on spaljivao Židove. Većina Njemaca nakon onog što se desilo poslije 1. s.r. (za koji nije samo Njemačka kriva - krivica je općeeuropska) osjećalo se povrijeđeno i gnjevno pa ih je lako bilo uvjeriti da da si drugi krivi za njihove nevolje. To se zove manipulacija i to se može dogoditi apsolutno svakom narodu jer je masa sklona manipulaciji. Najgora stvar koja se može desiti nakon toga je uvjeriti cijeli narod da je sve što se dogodilo u nekom razdoblju njihova zajednička odgovornost. Zašto to vođe rade? Pa, ako ne uspiju uvjeriti narod da je odgovornost općenarodna i tako narod natjerati da brani njih misleći da brani sebe, narod će ih okačiti na galge čim ih se dokopa. Tako je završio Chauchesku a i Musolini. A tako bi završili i Milošević, Tuđman, Sanader, Šuker, Vuk Jeremić, Koštunica i još po neki da narod kojim upravljaju shvati konačno što đubrad NJIMA radi. Ovako, dok se narod bavi kolektivnom krivicom drugog naroda prema njima, oni hapaju li hapaju.
Suština kolektivne odgovornosti je u hapanju.
A što da sam ja samo jedini potrošač? Da mi vlasnik termoelektrane kaže - čuj stari, koristimo prljavu - ali legalnu - tehnologiju, isporučit ćemo ti jeftinu struju, 20% Siščana će umrijeti, ali baš nas briga. Da li bih tada mogao reći "Samo piči stari, nije moj problem."? Po mom mišljenju, ne - i u slučaju da sam jedini potrošač, bio bih odgovoran.
A da li se stvar mijenja ako postoje dva potrošača? Ako postoji milijun potrošača? Ne vidim kako. Odgovornost nije nestala, mijenja se jedino utoliko što su posljedice individualne potrošnje manje.
---
Što se tiče teze da ljudi nisu odgovorni što su odabrali Hitlera, to isto nije logično. Ljudi su odgovorni čak i za rečenice koje izgovaraju, pa ako bi netko pokušao širiti mržnju protiv Židova na ovom forumu, čak ne pozivom na genocid, nego ismijavanjem njihovog fizičkog izgleda, itekako bi zaslužio nekakvu kaznu, novčanu ili čak zatvorsku. Zar ne? Ja mislim da bi.
Kako onda onaj koji na izborima - dakle sasvim formalno -- traži da vlada - čovjek koji je rekao da će poubijati sve Židove - nije kriv? Za mene to nikako nije "zeznuo se na izborima."
---
Vođe uvjeravaju narod u krivicu drugih naroda? Oni izmišljaju krivicu drugih naroda? Da, oni to rade - naravno. Ali, to nije dovoljno. Naime, to što je Hitler izmišljao krivicu drugih naroda njega ne čini posebnim; takvih likova imaš koliko hoćeš, po birtijama propovjedaju mržnju. Izmisli bilo kakvu teoriju zavjere, i naći ćeš nekoga tko ju zastupa.
Pravo pitanje je: kako to da je baš on postao vođa? A ne netko drugi koji je propagirao mir, rad, solidarnost? Ili neku drugu vrstu mržnje. Jedini odgovor je - ovo što je Hitler nudio se Nijemcima - u tom trenutku - više svidjelo. Oni su odabrali.
--
Jasno, svijet bi bio puno jednostavniji da su samo vođe odgovorni, a sljedbenici nisu. Ali, to nije istina. Svatko je odgovoran za svoje postupke.
Dapače, ovakve teze "narod nije kriv, vođe su krive", se u pravilu viđaju kod onih koji bi htjeli postati novi vođe.
A što se tiče odgovornosti uvijek sam za individualnu odgovornost, koja se uvijek može reducirati na pojedinca- osobu. Svako je odgovoran za svoje postupke, i izrečene rječi. No kako je sve pod kontrolom "Višeg autoriteta" ništa nije slučajno.
Najprije jedna kratka priča. Negdje '95. Neki je tip iz Srbije uspio stupiti u kontakt s prijateljem u Sarajevu.
"Moram ti reći kako se užasno sramim", rekao je Srbin. "Užasno mi je žao zbog svega što si prošao. Ako ne želiš pričati samnom, razumjet ću."
Sarajlija se začudio, pa ga upitao: "Zašto? Pa, koliko ja znam ti nisi bio ni u ratu niti se baviš politikom, a koliko te znam siguran sam da nisi glasao ni za Šešelja ni za Miloševića. Niti si ikad bio za rat. Jeli tako ili nije?"
"Ma tako je", kaže Srbin. "Ali mene je, brate, svejedno sram."
Vidiš, Kurbla: ovaj čovjek svakako ne može biti odgovoran za Miloševićeva sranja samo zato što je dio jedne zajednice ali se osjeća loše jer suosjeća s drugim čovjekom. To je maksimum što se od tog čovjeka može očekivati. Ako taj čovjek dođe u Split, poslom ili na sunčanje, i Splićani mu izbuše gume (ili možda čak i njega) samo zato jer je Srbin, jeli to u redu ili nije? Po logici kolektivne krivnje jeste jer je on dio glasačkog tijela koje je odabralo Miloševića. Inače, priča je sasvim istinita.
Što je s ostalima koji su baš zaokruživali Miloševićevo ime na listićima? Postoji nešto što Chomsky naziva "proizvodnjom pristanka". Nakon što ti milion puta putem radija, televizije, novina i boktepitaj čega još kažu da Albanci masovno siluju Srpkinje, uključujući i maloljetne djevojčice samo zato što su Srpkinje a da Hrvati i Muslimani kolju Srbe čim ih vide, malo je onih koji će uspjeti odoljeti pritisku da podrže one koje ta ista televizija, radio, novine i boktepitajštajoš prikazuju kao borce protiv gorenavedenih neljudi, silovatelja i koljača. Zar misliš da bi Srbi stvarno masovno podržavali Miloševića da su RTS i Pink izvještavali objektivno o koncentracionim logorima i masovnim silovalištima u Bosni? Srpska novinarka (ne mogu se sad sjetiti imena) koja je tek pokušala krenuti u tom pravcu jednostavno je likvidirana. Nema je.
Proizvodnja pristanka. Upotrijebimo propagandnu mašineriju kako bismo proizveli kolektivnu odgovornost i onda će narod štititi nas misleći da štiti sebe. Kolektivna odgovornost jedino može biti dobra da se iza nje sakriju pravi krivci.
Da se vratim na Srbina s početka teksta. Da je nešto mogao učiniti za svog prijatelja vjerojatno bi učinio. Najvjerojatnije nije mogao ništa. Da su Srbi znali (ili da je znaju) pravu istinu o svojoj vlasti, sumnjam da bi ih baš tako masnovno podržali. I sad bi baš svaki pripadnik tog trenutno prilično jadnog, krivo informiranog, poluobrazovanog naroda trebao dovijeka ispaštati samo zato što su mu svojevremeno sustavno isprali mozak? Problem je što narod sam sebi nameće kolektivnu odgovornost. Srbi su ti koji podsvjesno osjećaju odgovornost za ono što se u njihovo ime događalo. Sami sebi nameću kolektivnu krivnju. U protivnom bi sami pronašli Mladića i nogirali ga preko granice jer ni jedan narod zapravo ne želi takve ljude u svojim redovima. Međutim, dok je kolektivne krivnje Mladić i braća mogu se iza nje skrivati.
Znači li to da odobravam da mu se buše gume u Splitu? Ma ni govora. Međunarodno ratno pravo je da se vojnici i civili suprotne strane, bila ona i agresorska, ne kažnjavaju - osim u slučaju ratnih zločina - i toga se treba držati. Bušenje guma i slične akte samopravednosti ne bih odobrio ni protiv koga. Ali, to što ja - kao i većina ostalih - ne bih kažnjavao te ljude, ne znači da oni nisu odgovorni.
Glede proizvodnje pristanka - u to ne vjerujem. Ljudi su itekako sposobni razmišljati na način "ovo je propaganda X, i mogu oni meni trubiti 24 sata dnevno, ne šljivim ih ni malo." Naveo sam nekoliko primjera kako je narod sa prezirom odbacio najžešću propagandu. Jedan od primjera su propagande socijalističkih zemalja - koje su bile enormno intenzivne, pa ipak, niti jedna nije uspjela ljude uvjeriti da je socijalizam bolji od kapitalizma.
Drugi, vrlo zanimljiv primjer su baš jugoslavenski ratovi: tu si imao Srbe, Hrvate i Muslimane koji su živjeli na istom teritoriju, ili vrlo blizu jedan drugoga. Na primjer - u Kninu i Drnišu, Petrinji i Sisku - svi su gledali ili mogli gledati iste TV emisije, slušati iste radio programe, čitati iste novine. I, vidi vraga - na temelju točno istih medija, Srbi su došli do zaključka da su Srbi u pravu, a Hrvati obratno. Očito da njihovi stavovi nisu mogli biti rezultat medijske manipulacije.
logitech, jesmo, pročitali smo, vidi moj prvi komentar na temu.
Ali, sve da si napisao i duplo pametniji komentar, Kurbla ce ostati Kurbla, a "Milani" ce ostat "Milani"...
Dobro, odustajem. Imam samo jedno pitanje: pretpostavljam da živiš negdje u BiH, Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori. Zanima me - a uvjeren sam kako i mnoge druge zanima - što si ti učinio protiv zločina koji su se događali u tim zemljama?
Vrlo lako je moguće da si totalno dosljedan i da ne živiš ni u jednoj od tih zemalja. Seliš se iz države u državu svakih 15 dana, jer ne želiš podržati zločinačku vlast plaćanjem poreza. A možda i aktivno radiš protiv svake od tih država.
Npr. čak i ako živiš u nekoj od zemalja zapadne Europe, sigurno se osjećaš odvratno što se te zemlje bogate iscrpljujući jefitnu (i vrlo često dječju) radnu snagu negdje na dalekom istoku i u Africi. Ljudi umiru svakodnevno kako bismo mi udobno trčali u Nike tenisicama.
Uvjeren sam da ti je teško, seleći se tako stalno, planirajući rušenje ove ili one vlasti - ali se bar možeš probuditi svakog jutra čistog obraza.
Nisu znali? Ne znaju? :-)
Za svu ideologijom napumpanu dječicu ovdje, evo rečenice iz jednog telefonskog razgovora sa Srbijom, negdje s polovice 1991, možda jednog od posljednjih uopće prije prekida linija: "Pazi šta ćeš da radiš kad ti dođu naši."
Izgovorio ju je čovjek koji je u Hrvatskoj rođen i odrastao, koji je javno osuđivao nacionalizam, mitingašenje i četništvo, koji se je kretao u društvu koje je bilo višenacionalno i liberalno i nikada ni zbog čega nije bio "ugrožen" - a zatim preko noći, bez ikakvog upozorenja ili pozdrava, kada je od svoje "braće" doznao što nam se sprema, otišao u Srbiju. I danas je tamo.
Nikada tu rečenicu neću zaboraviti.
OK. Koji zaključak možemo izvesti iz toga?
Žalim, ali 1991. nije 1941. kad nije bilo ni radija ni televizije. Svi su 1991. znali sve i odgovornost ne mogu izbjeći.
Shvaćam ja šta bi ti htio; ti bi htio da ljudi zaborave na sukobe i krenu ispočetka, bez optuživanja za prošlost. To bi se dalo lakše napraviti ako bi ljudi vjerovali da su samo vođe odgovorni.
OK. Ako je tako, kako se ti osjećaš zbog leševa koji su plutali po Dravi '91. (slučaj Glavaš), zbog obitelji Zec ili zbog blizu 2000 tisuće srpskih staraca poklanih tijekom Oluje. Ili Medačkog džepa npr. Ili zbog pljački koje su uslijedile nakon pobjede '95. (vidiš, nazivam to pobjedom jer je u konačnici stvarno bila pobjeda - al' je bilo i pljačke) po srpskim kućama. Jer, nije ovo 1941. Svi znaju sve. Inače, gledao sam kamione pune kućanskih aparata i namještaja koji su dolazili iz pravca Krajine. Inače, znam ljude koji su jedva izvukli živu glavu (starci i žene) i koji su mi pričali o onima koji nisu uspjeli. A morali su je izvlačiti jer su Srbi. Inače, moja prijateljica s kojom sam 1990. pravio viceve na račun budaletina tipa Simo Dubaić i njihovog primitivizma morala je zbrisati u Bosnu i kasnije u Srbiju da bi izvukla živu glavu. Do tada nije niti znala da je Srpkinja. Mom kolegi s faksa, Zagrepčaninu čiji su roditelji bili Zagrepčani od rođenja, napaljenom navijaču Zagreba (ja sam bio "hajdukovac" - dovoljan razlog da se posvađamo do krvi i kasnije zajedno napijemo), smijali smo se 1989. kao blesavi kad je imitirao Miloševića i parafazirao njegove govore. Sad je taksist u Njemačkoj. A morao je zbrisati jer su mu počeli prečesto brojati krvna zrnca. Pa, kad bi ih prebrojali onda bi mu malo prebrojali rebra.
Da te preduhitrim. Nemoj slučajno pomisliti kako ja izjednačavam srpske i hrvatske zločine. Zločin nema nacionalnosti. 7000 ubijenih u Srebrenici, skoro 1000 poklanih na Ovčari i još na tisuće ubijenih Hrvata po Slavoniji, 2000 srpskih staraca stradalih u Oluji, 84 pobijenih u Škabrnji... i da dalje ne nabrajam ... to nije operacija oduzimanja nakon koje vidimo koje pobio više onih s druge strane nego je to zbroj. Nevine žrtve su nevine žrtve i gotovo! Ubijen Srbin bez krivice jednako je strašan prizor kao i ubijen Hrvat bez krivice.
Vratimo se kolektivnoj krivici. Kroz kolektivnu krivicu nam žele nametnuti da smo mi svi krivi za Glavaševe leševe u Dravi kao što su oni s druge strane SVI DO JEDNOG krivi za leševe na Ovčari. A zašto nam to nameću? Pa baš zato da se konkretni krivci, s imenom i prezimenom, sakriju iza zida kolektivne krivnje! Jer ako prihvatimo kolektivnu krivnju onda svaki napad na Glavaša ili Mladića doživimo kao napad na nas same. Pa ustanemo i vičemo: šta brojite naše leševe, njihovih je više! Mi smo se borili za slobodu jer su nas oni drugi htjeli uništiti. Ali ja nisam krao hladnjake i video rekordere, niti klao one koji me nisu niti mogli niti htjeli napadati! I sad da se ja zbog toga osjećam kriv?! Nema šanse!
Žao mi je Milane, nakon ovog mog pisma ti vjerojatno nećeš moći spavati. Zbog kolektivne krivnje.
Za kraj, jedan citat iz jednog stripa Joška Marušića: Definicija šovinizma: Kad pripadnik tuđeg naroda prdne to je onda prostakluk - kad prdne neko iz tvog naroda, to je onda folklor.
Kurbla, da bi znao što ja hoću najprije trebaš znati što ti hoćeš.
Ti si do sad sam sebi davao savjet da odseliš odatle gdje živiš i da ne plaćaš porez. Recimo u Makedoniju. Ali ništa od toga nisi napravio. Nisi dosljedan čovječe. Diskusija over.
Krivnja je potpuno irelevantna naprosto zato jer ne smije biti suda nad "kolektivom".
Ako već nešto pokušavate dokazati empirijski nije nužno držati se emotivnih ustaško četničko partizanskih rasprava. Poželjno je započeti nečim jednostavnijim te nečim što ne opterećuje vaše rodoslovlje.
Teza da su kolektivnu odgovornost izmislile vođe da bi se sakrili iza svog naroda je promašena. Kolektivna odgovornost postoji.
Nemoguće da onaj koji izjavi da Židovi smrde - jest odgovoran za raspirivanje mržnje i zaslužuje novčanu, a valjda i neku zatvorsku kaznu (i zaista zaslužuje), a onaj koji na izborima ponosno zaokruži Hitlera koji je najavio istrebljenje Židova - od prvog do zadnjeg - nije odgovoran. To je apsurdno. Pa daleko veća je odgovornost službeno se izjasniti za istrebljenje Židova nego reći da oni - smrde. A kažem, i ovo drugo zaslužuje kaznu.
Mogu li vođe iskoristiti tezu o kolektivnoj odgovornost da bi sakrili svoju odgovornost? Teško. Ljudi koji podržavaju Mladića to ne čine zato što bi mislili "Svi smo mi odgovorni za Srebrenicu", nego zato što misle "Srebrenica je bila prava stvar." Oni koji priznaju svoj dio odgovornosti za Srebrenicu su kritičniji i prema sebi samima, a pogotovo znaju da je Mladićeva odgovornost daleko veća, i da po međunarodnom pravu, on zaslužuje suđenje. Oni znaju da su neizručenjem Mladića odgovorni za daljnje nanošenje patnje.
Ne mogu od toga pobjeći. Moram se s tim suočiti i prihvatiti da su i moji radili teška sranja, bili u pravu ili ne, i da smo svi u tome sudjelovali na ovaj ili onaj način, pa čak i ako je osnovni motiv bio pravedan, ili čak ako je moja osobna odgovornost u tome zbog povijesne distance samo načelna i moralna.
Infantilne mistifikacije "mir-mir nitko nije kriv" ne vode nikuda, to je guranje glave u pijesak i zapravo stvaranje podloge za nove ratove. Pogledaj "bratstvo i jedinstvo" - ulijevano nam je u glave desetljećima, dan i noć, i kako je završilo? Koma.
Kad se malo bolje razmisli, upravo takve teze su (neizravno) iskoristene za raspirivanje klanja u Jugoslaviji.
Isto se moze primijeniti i na sve ostale narode i grupacije...
"Htio bih da su moji u ratu bili sve sam anđelčić i poštenjačina, a njihovi sve sama stoka i koljač... ".
Vidiš, ja bih htio da svi budu anđelčići i poštenjačine. A ti bi htio (!) da "njihovi" (koji njihovi, pa to su samo dva lica istog novčića) budu sve sama stoka i koljač. Drugim riječima, neka samo kolju naše, jebešga, malo žrtava nije ništa ako to pokaže da su "oni" najgore što postoji? Meni dosta.
ipak još nešto. "Neću te ismijavati zbog 2000"? Gle, Milane, ti imaš blok u glavi koji ti je usađen tko zna kada. I zato jednostavno ne prihvaćaš istinu koja bi trebala proći kroz taj blok u glavi. Zato je za tebe istina samo ono s ove strane bloka dok ono s druge strane bloka u tvojoj glavi ne može postojati. Vidiš, isti taj blok ima i gomila Srba. Jednostavno ne mogu prihvatiti istinu o nečemu - samo im se dogodi tilt i gotovo, isključe se.
Fenomenalno je to da su ti ljudi koje jednostavno ne podnosiš (npr. onaj tvoj "prijatelj" koji ti je poručio da se čuvaš kad njegovi dođu) zapravo najbliži po načinu pogleda na svijet. Samo što su oni negativ a ti pozitiv - ili obrnuto. Kad kažem negativ i pozitiv mislim na klasičnu fotografiju a ne na negativce i pozitivce.
Opasnost od ubijanja prijeti od onih koji misle kao Djuliano. On je dolje spominjao nekakve galge, koje bi navodno bile namijenjene samo vođama.
Ma šta lupaš..? :-) Kuc-kuc, nije to bio piknik i zajebancija, nego rat. Oni su napali, mi smo se branili, dakle generalno rečeno, oni su bili u krivu, mi ne. Tvoje spike su samo još jedan odraz nesposobnosti - ili bolje nehtijenja - da se prihvati odgovornost.
Što se tiče "2000 tisuća", prvo nema nikakvog ozbiljnog dokaza da je toliko bilo, dapače UN-ov izvještaj iz 1995. (dakle ne neka naknadna Veritasova izmišljanja) kaže da je u Oluji poginulo nešto malo više od 180 srpskih civila - za ratnu akciju tih razmjera debelo unutar kolateralnih okvira. Drugo, "2000 tisuće" je, ehm, 2 milijuna, pa si se začas našao u Šešeljevom Jasenovcu. Nisam te htio ismijavati, ali kad sam to tražiš.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.