Pre 50 godina, u Ohridu se pripremao svjetski kongres bizantologa. Veliko ime makedonske opere, Ana Lipša Tofović angažovana je na tom skupu da pjeva djela starih majstora. Radili su nešto u katedralnoj crkvi Sveta Sofija (XI stoljeće). U jednom trenutku veleglasna je počela pjevati. Svi su bili fascinirani savršenom akustikom koju je taj prostor krio u sebi. Nakon nekoliko dana, doslovno na rukama, entuzijastička ekipa sve samih bardova domakla je jedini koncertni pijano u Ohridu u prostor Svete Sofije. Na rukama su donijeli i inventar iz predratnog hotela Srpski Car. Pozvali su i g-dina Ladislava Perldika. Pijanistu. 04.08. 1961 održan je koncert o kome se još uvijek priča. Sljedeće godine institucije sa komplikovanim imenima iz onog doba su stvorile tradiciju Ohridskog Ljeta.  Svih ovih godina sav taj prostor je oblagorodio veliki broj značajnih imena iz cijelog svjeta.

Pre desetak godina, stari Lihnid, iznad koga sjedi mlađi Ohrid, rekao je ovom drugom: "Nekoliko vekova me bole leđa na jednom specifičnom mjestu koje je trpelo najveći pritisak u jedinici vremena, debelih onih dijelova bogatuna-mojih savrmenika. Možeš li mi pomoći?"

Tako je svjetlo dana ponovno ugledao antički teatar u Ohridu. U odličnom stanju. Akustika perverzno dobra. Gunđao je stari na temu UV zračenja i kvalitete zraka, ali je već bilo kasno. Ljudi su već preuzeli kontrolu. Njima se prostor jako svideo. Naročito im godi kad se osjećaju mali i beznačajni. Lagodno in a way. Od činjenica da ne mogu da naprave tako savršeni objekat sa tako preciznom akustikom i da pronađu kamenje koje, kao ono već postojeće, noću daje prijatan, topao ugođaj. Nisu ga pronašli. Ali su zato vješto maskirali tih nekoliko novih koje su morali postaviti. Nažalost nisu uspjeli ni popraviti i nedaj bože napraviti novu ogradu koja je na brzinu sklepana u vrijeme kad je otkriven. U duhu novih vrijednosti nisu tu ogradu ni ofarbali. Nit su uredili prostor. Djeluje otrcano, ko što mi zamišljamo da je svijet bio u ono vrijeme, zaboravljajući ono gore napisano...

Ove godine je 50. obljetnica Ljeta ohridskoga. Na OGROMNOM ekranu, kao da se želi pokazati da, evo, i naše generacije imaju nešto impresivno za pokazati, ili jednostavno da se nekako parira velelepnom zdanju, tko ako ne Ana Lipša Tofovič, koja  sada obitava u suptilnijim planovima postojanja, još jednom je sledila krv efektivno izabranom porukom oko toga kako joj je drago što se njena vizija tako razvila, uzvuknuvši NEK NAM JE VEČNO Ohridsko ljeto na kraju. Sigurno zvuči patetično, ali u datom kontekstu je zaista bilo moćno.

Ruski nacionalni orkestar pod palicom Pletnjova i naše gore list, slavni pijano master Simon Trpčevski, po tradiciji da se festival otvara zvučnim imenima, izazvali su prijatne doživljaje. Desetak aktera imali su kratke partije odlomaka svojih značajnih uloga u datom trenutku prezentovanih na festivalu. Na usklik Verice Nedevske IZGARDIT ĆEMO NOVI TEATAR! dvatesetak free-runnera su počeli svoj performance po stepenicama teatra i scenskoj konstrukciji, da bi na kraju sve završilo neizbežnim vatrometom i lijepo osmišljenim balon-instalacijama koje su nosile u nebo simbole festivala... lijepo, moram priznati. Čestitke za redateljski duo Ivan Popovski i Zoja Buzalkovska.