U Hrvatskoj postoji cijeli niz zavoda, agencija i ustanova koje djeluju daleko od očiju prosječnog poreznog obveznika, ali koncentriraju veliku moć i vrte ogroman novac. Takvih je koridora netransparentne moći mnogo, no rijetko se koji može mjeriti s Upravom za zaštitu kulturne baštine.

Na spomen službe za zaštitu kulturne baštine, naš prosječni građanin obično zamišlja neke romantične ljubitelje starine koji po Saloni trče za bagerima i pikamerima, te ratuju s divljacima oko svake PVC škure, klima uređaja i luminara. Ali - ovaj pipac Ministarstva kulture mnogo je više od toga.

Riječ je o službi koja ima ogromnu i opipljivu moć, službi bez čijeg se blagoslova ne može izdati ni jedna građevinska dozvola, izglasati ni jedan urbanistički plan, ništa rušiti, graditi ni investirati.

Papinski mandat

Baš je ova uprava razlog zašto ni u jednoj koalicijskoj vladi dosad većinska stranka Ministarstvo kulture nije nikad prepustila manjem partneru - jer, svaka gradnja, od hotela na Mljetu do garaže u Varšavskoj u jednom će trenutku trebati potpis iz ovog slabo osvijetljenog i slabo istraženog hodnika moći.

Upravo zato, ministar kulture Božo Biškupić je tijekom svog (sad već papinski dugog) mandata od ove uprave stvorio čvrstu i lojalnu kohortu, kadrovirajući u njoj čeličnom šakom i uklanjajući iz nje svojeglave. Službu je dodatno zatvorio za javnost time što je zaposlenicima zabranio komunikaciju s medijima.

Uprava za zaštitu kulturne baštine stoga je danas u velikoj mjeri šjor Božin osobni, dobro blindirani odvjetak Hobotnice. Iz te nepronične tvrđave rijetko dolaze informacije, pa se tako i moglo dogoditi da je u Splitu - gradu kojem je baština takoreći jedini vitalni resurs - šef lokalne službe smijenjen dvaput u osam mjeseci, a da to prođe gotovo neopaženo.

Početkom ove godine, s tog mjesta otišao je dugovječni Joško Belamarić, a na njegovo mjesto došla je arheologinja Tajma Rismondo, osoba koju su mnogi (pa, priznajem, i ja) tada doživljavali kao još jedan kadar Mirjane Sanader i lojalnu Biškupićevu akviziciju. U osam mjeseci, međutim, dogodilo se nešto što je u Splitu izazvalo opću prepast: naime, Rismondo je radila svoj posao.

Svađala se sa svakim gostioničarom oko stolova na štekatu, jurila za štandovima s palačinkama i kokicama, vodila sizifovski boj protiv PVC škura i klima uređaja, a opću senzaciju je izazvala kad je moćnom preporoditelju Hajduka Svaguši najurila frižider sa sladoledima iz propugnakuluma Ispod Ure. Suvišno je i reći, Rismondo je nakon samo osam mjeseci smijenjena.

Lezimo pred bagere

Smijenjena je, navodno, iz "viših političkih razloga", a ti "viši razlozi" sigurno nisu ni štekati ni palačinke, pa čak ni Svagušin frižider (iako bi - priznajte - u splitskom cirkusu to bila točka na i!).

Po onom što grad bruji, smijenjena je jer je počela postavljati suvišna pitanja kad je posrijedi niz građevinskih zahvata koji zadiru u osjetljive splitske prostore i prijete da ih naruše bilo visinom, ili gustoćom (ukratko: onim što donosi ekstraprofit).

Najzanimljiviji, iako ne jedini takav zahvat, gradnja je čitavog novog kvarta na bedemu Contarini iza stare Realke. Riječ je o investiciji koja kao nekom čarolijom interesno objedinjuje sve političke opcije: jedan od vlasnika terena je SDP-ov političar, jedan od investitora je Kerumov rod (baš onako kako je rod i „vlasnik" njegova ferrarija), a svojevremeno se kao jedan od sadržaja u tom novom gradskom kvartu spominjao i muzej grafike temeljen na Biškupićevoj donaciji.

Ugrožava li taj novi kompleks gradnji Dioklecijanovu palaču? Je li previsok? Da li - u stilu Varšavske - dokida pješačku zonu? Kako je prometno reguliran? Nemate pojma. A ne možete ni imati, jer se ta tema nikad nije javno pretresla, o njoj nije bilo profesionalne debate, a nema u Splitu, nažalost, ni Tea Celakovskog da mobilizira studente s dredloksima koji će fanatičnom predanošću poleći pred bagere.

Pred farovima šlepera našla se jedino Rismondo time što je pokušala tražiti - liječnički kazano - "second opinion". Dakako da su je uklonili i doveli drugoga. Taj drugi zove se Radoslav Bužančić.

A u svom prvom nastupu u listu koji čitate, Bužančić je odmah najavio kako nije njegov posao juriti za frižiderima i štekatima, nego baštinu promišljati u dugoročnoj strategiji.

Tek toliko - da ne bismo imali iluzija što nas čeka!