U svakodnevnoj razgovornoj, a često i stručnoj uporabi ateizam (grč. a = ne + theós = bog; bezboštvo; ravnodušnost glede božje opstojnosti; poimanje svijeta izvan odnosa spram boga) se najčešće pogrešno izjednačuje s antiteizmom (grč. anti = protu + theós = bog; protuboštvo; poricanje boga; poricanje mogućnosti božje opstojnosti) i određuje kao: nijekanje postojanja boga, poricanje božje opstojnosti. No, takvo nekritičko izjednačavanje ateizma i antiteizma izraz je misaone isključivosti koja svijet razumije samo u alternativi “ili za ili protiv”, bez mogućnosti za nešto treće.

Misaona isključivost

Slikoviti primjer te misaone i jezične isključivosti su riječi “prijatelj” i “neprijatelj”. Između ili izvan njihova značenja - za primitivnu rodovsku svijest nekada, a za homogeniziranu kolektivističku svijest danas - nikakvo drukčije značenje u ravnini međuljudskih odnosa nije moguće, jer onaj tko nije prijatelj taj je neprijatelj (protivnik, zločinitelj) i obratno, pa stoga i ne postoji riječ koja bi označavala onoga tko nije prijatelj, ali ni neprijatelj (protivnik, zločinitelj). Međutim već i obično iskustvo življenja u demokratskom društvu ukazuje na to da onaj tko nije prijatelj ne mora nužno biti neprijatelj (protivnik, zločinitelj), pa stoga ne-prijatelj i neprijatelj (protivnik, zločinitelj) nisu isto. Danas to ne razlikuju tek tvrdokorni kolektivisti koji nerazvijenost vlastite osobnosti nadoknađuju poistovjećivanjem s određenom skupinom pa onda i odnose među ljudima ne mogu razumjeti drukčije nego na način “mi - oni”.

Biti dakle bez boga, biti bezbožnik, ateist, biti prema eventualnom božjem postojanju ravnodušan ili čak o bogu ništa ne znati ne znači već samim tim biti i protiv boga, dakle antiteist - osim za onoga tko sve ljude koji ne misle slično njemu doživljava kao svoje protivnike. Ateist dakle ne vjeruje u božju opstojnost, ali i ne dokazuje njezinu nemogućnost, već jedino ne pristaje da kao istinitu prihvati nedokazanu tvrdnju. Budući da ateistu bog nije potreban, niti je za dokazivanje božje opstojnosti zainteresiran, to će on dokazivanje božje opstojnosti prepustiti onima kojima je do toga stalo, zadržavajući za sebe pravo da ne vjeruje u ono što nije na provjerljiv način dokazano i što ne može biti posredovano kao znanje. Naime, kako se nepostojanje bilo čega, za sada, ne može na konačan način dokazati, to je razumno ne prihvaćati kao postojeće ono o čemu nema provjerljivih dokaza, jer bi u protivnom kao postojeće moralo biti prihvaćeno sve što bi tko kao takvo ustvrdio.

Bez religijskog izraza

Kako dakle o bogu ne postoji nikakvo znanstveno, odnosno općeprovjerljivo znanje, nego tek religiozno vjerovanje to je stvar osobnog vrijednosnog opredjeljenja htjeti dokazati da bog postoji, ili živjeti u skladu sa zahtjevima određene religije. Teizam, naime, bez određenog religijskog izraza ne da nema mnogo, pa ni malo, nego uopće nema praktičkog smisla, jer vjerovati da bog postoji, da postoji transcendentno biće koje je stvorilo svijet, a ne znati ništa o njemu, o njegovim nakanama i njegovoj volji, o tome što ono od čovjeka očekuje, za osobno je djelovanje potpuno bezvrijedno. Vjerovanje u božju opstojnost bez određenog religijskog izraza po praktičkim konzekvencijama jednako je ateizmu (vidi agnosticizam). Stoga tek u konkretnom religijskom uobličenju navodne božje objave postojanje boga dobiva svoj praktički smisao, jer od još neodređenog odnosa prema transcendentnom biću prerasta u sasvim određeni odnos prema svijetu. Time se i naglasak s pitanja o božjoj opstojnosti pomiče na pitanje autentičnosti onoga što se nudi kao božja objava. Problem je naime u tome što tu autentičnost nije moguće na znanstveni ili neki drugi općeprovjerljiv način dokazati, pa svatko može uzeti za pravo da vlastito religiozno svjetopoimanje ponudi kao jedino istinito, što se povijesno dogodilo ne jedanput, često uz tragične posljedice.

Životne vrijednosti

Hoće li odnos ateista prema religiji općenito ili raznim vjeroispovijedima obilježavati ireligioznost ili kontrareligioznost ovisi, s jedne strane, o svjetopoimanju konkretnog ateista a, s druge strane, o praktičkom nastupu određene vjeroispovijedi. Pitanje snošljivosti nije samo pitanje odnosa ateista prema religiji. To je pitanje odnosa svih onih koji misle i djeluju različito. Bili oni ateisti ili religiozni. Način na koji ljudi djeluju ne ovisi o njihovu vjerovanju ili nevjerovanju u postojanje boga već o tome za koje su se životne vrijednosti opredijelili i kako ih nastoje ostvariti. Određeni dogmatizam svojstven religioznom odnosu prema svijetu svakako može utjecati na razinu snošljivosti prema onima koji svijet poimaju drukčije, ali ni ateizam nije a priori oslobođen dogmatizma. Naprotiv. Budući da ateizam nije jedinstven nauk, nego tek opća oznaka opredjeljenja glede jedne pretpostavke to ne postoji jedinstven ili bar približno sličan odnos ateista prema religiji, kao uostalom ni prema bilo kojem svjetopoimanju i njegovom praktičkom izrazu. Osim toga deizam i panteizam također su određeni oblici prikrivenog ateizma.

Ako su dakle jedni ateisti ireligiozni, a drugi u određenoj mjeri kontrareligiozni, onda je to prije svega izraz onog njihovog vrijednosnog opredjeljenja koje određuje razinu njihove snošljivosti ili prihvaćanja različitog. No, to jednako vrijedi i za vjernike kako u odnosu prema vjeroispovijedima drugih tako i prema ateizmu. Gorljivost i borbenost u promicanju vlastitog svjetopoimanja moguća je, i historijski dokazana, kako na religioznoj tako i na ateističkoj osnovi. U svakom slučaju pogrešno bi bilo izjednačiti kontrareligioznost i antiteizam, jer i najgorljivija kontrareligioznost ne mora sadržavati ni traga antiteizma. Kontrareligioznost nije naime nužno usmjerena na poricanje opstojnosti boga nego na poricanje vrijednosti religije kao društvene i svjetovne pojave.

Posebno mjesto između teista i ateista svakako imaju antiteisti. Ono što je naime antiteistima zajedničko s ateistima neprihvaćanje je tvrdnje o postojanju boga. Ono pak što je antiteistima zajedničko s teistima jest vjera. Naime, dok ateisti ne prihvaćaju tvrdnju da bog postoji, jer nije dokazana, dotle je antiteisti ne prihvaćaju jer proturječi tvrdnji u koju oni čvrsto vjeruju, tj. da boga nema. Stoga antiteisti nisu, za razliku od ateista, ravnodušni prema božjoj opstojnosti, već ju ne samo neprestano misaono nego i djelatno u svakoj prilici poriču.

Borbeni vjernici

Na taj način antiteisti su u stalnom, iako negativnom odnosu, prema bogu koji samim tim bitno određuje cjelokupni njihov život. U odnosu na religiju oni nužno zauzimaju kontrareligiozan stav koji je, međutim, u osnovi i sam izraz jedne, u odnosu na boga, “mrzovoljne” religioznosti kojom se antiteisti nekritički vežu za neke svjetovne autoritete. Po svom duhovnom sklopu antiteisti su slični borbenim vjernicima, što oni u biti i jesu, dok su ateistima slični samo svojim konačnim stavom o (ne)postojanju boga. Stoga samo onaj tko nekritički uzima u obzir jedino taj konačni stav o (ne)postojanju boga može izjednačiti ateiste i antiteiste.

Nerazumijevanju ove razlike svakako je posebno pridonijelo širenje marksizma koji je odmah bio obilježen i kao ateizam. Nekritičkim marksistima (kakvih je bilo najviše), ali i njihovim religioznim protivnicima odgovaralo je naime da se ta razlika ne vidi. I to nekritičkim marksistima zato što su tako lakše zaposjedali sav teorijski prostor Marxova nauka, a njihovim religioznim protivnicima zato što im je neusporedivo lakše bilo napadati antiteizam nego ateizam, koji im se opet opravdano činio za njihovo religiozno stajalište opasnijim, jer u osnovi ne pristaje na religiozan pristup (kakav je u antiteizmu naprotiv prisutan). U tom smislu primjetan je i pomak teološke kritike ateizma prema egzistencijalizmu.

Neki kritički usmjereni marksisti uočili su npr. tu razliku, ali umjesto da je odgovarajuće jezično izraze oni su prihvaćajući Marxov jezični izraz pristali na to da se značenje antiteizma i dalje podmeće ateizmu, a da nasuprot tome govore o njegovom praktičkom i povijesnom prevladavanju.

Jedno od bitnih pitanja koje se od strane vjernika uvijek iznova postavlja ireligioznima (ateistima) jest: kako se može živjeti bez vjere?

Tako postavljeno pitanje izraz je međutim religiozne predrasude da je vjera moguća samo u okviru religije.

^{Polić, Milan (1997.), Čovjek-odgoj-svijet, Zagreb: Kruzak}