Već nekoliko godina, otprilike svaka dva-tri mjeseca, obrati mi se, na mobitel ili e-mail, kakva ljubazna teta iz neke srednje škole ili knjižnice u kontinentalnoj provinciji, pa pita bih li došao kod njih održati književnu večer. Putni troškovi i smještaj su, naravno, osigurani, a poslije bismo imali i večeru, bit će tu vjerojatno i zamjenica gradonačelnika, ona je vaša velika obožavateljica...

Na takve ponude redovito odgovaram ovako: "Hvala vam na pozivu, ali zamislimo načas da vam se ja ne odazovem i ostanem doma. Putnih troškova ne bih imao. Smještaj bih, a i večeru, imao. Ne bih morao voziti četiristo kilometara do vas, pa nazad, a ne bih morao ništa ni raditi. Lijepo bih te večeri gledao neki film i kopao nos, ili možda čak i pisao nešto. A što se dogradonačelnice tiče, pošaljite vi nju k meni na jedan dan, dat ću joj i smještaj i večeru, za putne troškove sigurno će se i sama snaći. Razumijete me? Imate li vi još neki mamac kojim biste me dovabili da jednog sivog predvečerja radim svoj posao kod vas?".

Tu se onda sve te tete krenu pravdati time kako su oni zapravo jedna vrlo siromašna knjižnica/škola/općina/grad i da eto, mislili su, budući da sam baš ja jedan od najčitanijih domaćih autora kod njih, da bi bilo divno da im dođem i da...

Hej, tete, a tko sam ja? Užasno bogati hrvatski pisac, uvijek voljan svojim vremenom, radom i novcem (jer tete gotovo nikad nikome ne plate pune putne troškove!) dodatno sponzorirati vaše cuclanje proračunskog vimena?

Takve situacije tek su jedan od simptoma u sindromu zvanom "ponižavanje hrvatskih pisaca". Da krenem nabrajati sve ostale, crko bi nam server. Pisana riječ temelj je cijele ove civilizacije, na njoj se temelji devet desetina svih drugih umjetnosti. Književnost drži tri kuta doma kulture u svakoj naciji, a u Hrvata je se tretira kao nečije (autorovo) neimanje pametnijeg posla u slobodno vrijeme. Kad pisac potpiše ugovor s izdavačem, za višegodišnji rad dobije neku siću, u pravilu nikad veću od tisuću eura, ali to uopće nije honorar: to je avans za ugovoreni postotak od pretpostavljenih nekoliko stotina prodanih primjeraka. Većina izdavača potom se

Pisci su, ukratko, u Hrvatskoj jedini kulturni djelatnici prepušteni isključivo tržištu

uopće ne trudi izreklamirati taj naslov, kako bi se financijski pokrio barem taj izdatak za autora, jer izdavaču je svejedno: on je ionako dobio potporu ministarstva kulture, u kojoj je ukalkulirano i tiskanje knjige i taj avans za pisca, a ostane i viška.

Pisci su, ukratko, u Hrvatskoj jedini kulturni djelatnici prepušteni isključivo tržištu. Svi ostali (najvećim dijelom utemeljeno na njihovim knjigama!) zarađuju osjetno bolje od njih, uglavnom cuclajući ono gore proračunsko vime.

Lani su mi se obratile dvije drage djevojke koje bi promovirale čitanje dobrih knjiga, pa su pokrenule neku akciju kakva u Nizozemskoj i inim kulturnim zemljama živi i funkcionira od stoljeća sedmog, a moja bi se uloga u toj akciji svela na to da besplatno napišem neku priču koja bi onda ušla u zbirku što bi se u odabranim knjižarama tjedan dana poklanjala svakom kupcu koji uzme knjiga za više od sto kuna. Odgovorio sam im: "A zašto bih ja sponzorirao izdavače i knjižare? Izdavači mi stalno kukaju da mi ne mogu isplatiti davno zasluženi honorar zato što im knjižari ne plaćaju prodane primjerke, što ja, jasno, nemam kako provjeriti. I sad bih im ja još trebao dati ruku u toj nejasnoj raboti, okrenuti i drugi obraz, a oni žive od mene i prcaju me u mozak? Ajte ća, molim vas, i vi i vaša akcija! Nisam ja ni Caritas niti Merhamet".

Sve ovo pišem u strahu da se (zasad još ipak otkazivi, jer pregovara se s nadležnima) prosvjed hrvatskih pisaca pred hrvatskim ministarstvom kulture u hrvatskoj javnosti ne doživi kao grintanje nekakvih parazita i svirača kurcu, željnih proračunskog novca za svoje džabalebarenje i smišljanje nekakvih tamo pjesmica i pričica dok se poštena čeljad muči s otkazima i kreditima. I pisci, ljudi moji, imaju kredite i primaju otkaze (na nekim drugim poslovima, jer od knjiga ne bi mogli preživjeti ni dva mjeseca!) i pisci plaćaju porez, za razliku od mnogih s daleko više para. Pisci su, jednostavno, u rangu svih onih koji u Hrvatskoj rade, a ne primaju plaću. Ali ne samo nekoliko zadnjih mjeseci nego - 21 godinu! Alo!

Recite sami - ne bi li i vama dodijalo?

Imajte stoga razumijevanja za hrvatske pisce i njihov poziv na pravedniju raspodjelu budžetskog novca. Da nema hrvatskih pisaca, vjerujte mi, ne bi bilo ni razloga za postojanje samostalnog ministarstva kulture, njegove bi vitalne službe bile pripojene

Nema države u kojoj kultura može živjeti isključivo od tržišta, baš kao što nema ni kulture koja može živjeti bez pisane riječ

resoru školstva, gospodarstva ili, ne znam, socijalne skrbi. Govorim, da ne bi bilo zabune, o ministarstvu kulture, dakle onoga čime se toliko kurčimo dok se uspoređujemo s onim tamo Balkancima. Nema države u kojoj kultura može živjeti isključivo od tržišta, baš kao što nema ni kulture koja može živjeti bez pisane riječi. Suvremene ili drevne, svejedno. "U početku bijaše Riječ", nije li tako? Stvarno nema smisla da je se danas i ovdje ovoliko ponižava.

Ako ste dočitali dovde, znači da vam nije bilo dosadno. E, onda još i na Fejsu posjetite grupu Pravo na profesiju.