Akademik Vlatko Silobrčić poznat je akademskoj i puno široj zajednici kao dugogodišnji djelatnik Instituta Ruđer Bošković pa Imunološkog zavoda, a boravio je više puta i na uglednim institucijama u inozemstvu. Silobrčić je znan i kao jedan od istaknutijih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), posebice kao neumorni i neumoljiv kritičar odnosa u HAZU i uloge HAZU u društvu. On je i istaknuti član Hrvatskog helsinškog odbora (HOO), dobitnik niza nagrada i priznanja za svoj rad među kojima su i nagrada "Ruđer Bošković", državna Nagrada za znanstveno djelo, ili nagrada "Fran Tućan" za popularizaciju i promicanje znanosti i znanstvene kulture. Vlatko je kolega, prijatelj, uzor, Držić bi rekao "čovjek nazbilj", don Ivan Grubišić, pak, "čovjek nadasve".

Neposredan povod za razgovor s vama su dokumenti koje ste pod naslovom "HAZU za kakvu se zalažem" učinili javno dostupnima na portalu www.rifin.com. Tu sažeto dajete naznake svojeg poimanja društvene važnosti znanosti, te onda kroz niz dokumenata pokazujete kako ste se još od 2003. godine u HAZU zalagali za demokratičnost i transparentnost pri izboru predsjedništva HAZU. Što je sukus vašeg diskursa kojega, očito, u HAZU malo tko shvaća i prihvaća?

Kad sam izabran za člana Akademije smatrao sam svojom dužnošću da javno iznosim svoja gledišta, prvenstveno unutar ali i izvan nje. Akademija je javna ustanova na proračunu RH. U dvadesetak godina koliko sam njezin član, poučen životnim iskustvom, svaki sam svoj javni istup napisao, potpisao i tražio da se uvrsti u relevantne dokumente (npr. zapisnike). Tako sam prikupio nekoliko desetaka takvih pisama pa, kad sam nedavno napravio svojevrsnu inventuru, postalo mi je jasno da Vjerujem da su osnivači Akademije namijenili  Akademiji ulogu da se bavi sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. U tome bi pogledu ona trebala biti znatno aktivnija gotovo niti jedno od mojih pisama nije izazvalo nikakvu reakciju - ignorirano je. Budući da se, kao član, osjećam suodgovornim za ustanovu u kojoj djelujem, a u njoj odjeka nije bilo, odlučio sam u javnosti objaviti svoje uzaludne pokušaje - da umirim svoju savjest. I ta se moja pisma, uz kratak popratni tekst, nalaze na mrežnoj stranici koju ste u uvodu naveli. Ići ću i korak dalje: objavit ću knjižicu s tim tekstovima, na svoj trošak. Neka ostane zapisano. Sukus je ovaj: Akademija je najviša javna znanstvena i umjetnička ustanova u RH. Po nakani svojih osnivača i po tome zakonskom određenju, trebala bi imati znatno veću ulogu u našem društvu, i ne samo u području znanosti i umjetnosti. Ulogu moralnoga, znanstvenoga i stručnog autoriteta. Ta bi se trebala očitovati u djelovanju unutar Akademije, ali i u utjecaju na sve važnije aspekte društvenog života u RH. Zašto u Akademiji ima samo manji broj članova koji tako misle - jednostavno ne znam. Ipak, najteže mi je prihvatiti da se o toj ulozi nije javno (na skupštinama) nikada sustavno raspravljalo.

U dokumentima zaključujete da "gotovo niti u jednoj svojoj nakani niste uspjeli" dok se na vaše istupe često reagiralo "neprimjerenim ignoriranjem".

Iz mojih se pisama može vidjeti da "moje nakane" nisu bile ništa izvan kritičkih osvrta i prijedloga za promjene u djelovanju Akademije. One za koje sam smatrao da bi ih trebalo napraviti. Niti jedna od uprava, nakon predsjednikovanja Ivana Supeka, nije smatrala da je to što predlažem vrijedno pažnje. S time se očigledno slagala i velika većina kolegica/kolega akademika. Ignoriranje je u nas i inače omiljen način da se riješite kritičara i njihovih argumenata. Nije dobro za napredak, ali je jako udobno. I to me ne bi smetalo da pri tome nije bilo i neprimjerenih postupaka.

U Akademiji ima i onih koji u njoj ne bi trebali biti, kao što ima i onih koji su izvan nje, a zaslužili bi da budu njezini članovi." (foto: Jutarnji list)

Da, na to sam više puta upozoravao i predočavao argumente i dokumente. I opet bez ikakva odjeka. Podsjetimo se: riječ je o vrhunskoj javnoj ustanovi. Čak mi se dogodilo i to da nisam mogao dobiti kopiju fonograma jedne skupštine Akademije, već su me tajnik, glavni tajnik i predsjednik uputili da pišem molbu upravi, koja će zatim odlučiti imam li na to pravo (sic!). Na to jednostavno nisam mogao pristati - da od Uprave molim nešto što mi po prirodi stvari pripada. Zato sam o tome pismom obavijestio svakoga člana tadašnjeg predsjedništva, ukazujući na to da u javnoj ustanovi, kao njezin član, nisam imao pravo uvida u dokument njezine javne sjednice. Pogađate: nitko mi nije niti odgovorio.

Vi sami ste se dvaput kandidirali za predsjednika HAZU. Karakteristično je da tada (a ni poslije) vaši protukandidati nisu, za razliku od vas, predočili nikakav program rada, ali su svejedno bili birani velikom većinom glasova. Što to, ali i činjenica tko i kako uopće biva biran u Akademiju, u odnosu na to tko u izborima u članstvo biva sustavno preskakan, govori o stanju u akademiji?

U mojim javnim istupima mogu se naći moji motivi za kandidiranje, premda niti jedamput nisam imao iluzija da ću pobijediti. Želio sam pokazati da Akademija jednostavno ne smije imati samo jednoga kandidata za svoga predsjednika, kao i da mora imati jasan program svoga rada. Moj je protukandidat smatrao da se Akademija profanira time što bi javno govorila o svome programu (tako je izjavio u svome Ignoriranje je u nas omiljen način da se riješite kritičara i njihovih argumenata. Nije dobro za napredak, ali je jako udobno razgovoru za Vjesnik). Tako se na Izbornoj skupštini nije imalo o čemu raspravljati i velika je većina izabrala moga protukandidata. Premda sam još samo jednom bio kandidat za predsjednika, ponovilo se to još bar na trima izbornim skupštinama. Mislim da se ne može izbjeći zaključak da programi i rasprava o kandidatima nisu bili presudni za izbor predsjednika Akademije. Stvari su bile "jasne" i bez  nepotrebnih kompliciranja. Mislim da takva "dogovorena jasnoća" prevladava i pri izboru novih članova/članica Akademije. Opisujući posljedice takvih "kriterija" izbora može se reći da u Akademiji ima i onih koji u njoj ne bi trebali biti, kao i onih koji su izvan nje, a zaslužili bi da budu njezini članovi.

Koja je danas, po vašem mišljenju, pozicija HAZU u hrvatskome društvu, a što bi ona mogla, pa vjerojatno i trebala biti? Pitam to i u svjetlu činjenica da raznorazni mamići i ini prostaci imaju nemjerljivo veći prostor u javnosti od, primjerice, izvanrednog čovjeka i znanstvenika poput akademika Velimira Pravdića koji nas je nedavno napustio, ali i da je HAZU financiran nemalim novcima iz državnog proračuna, od kojega dobar dio ide na dodatke na plaće i penzije članova Akademije.

Iz većine reakcija u medijima moglo bi se zaključiti da ugled Akademije u RH nije posebno dobar. Dio razloga se sigurno može pripisati (ne)interesu medija ali je moje mišljenje da Akademija nije dovoljno napravila da popravi te predodžbe u javnosti. Mislim da se može tvrditi da su osnivači Akademije imali na umu da se ona bavi prošlošću zbog očuvanja i održanja hrvatskog narodnog bića. Vjerujem da su jednako tako Akademiji namijenili ulogu da se bavi sadašnjošću i budućnošću Hrvatske. U tome bi pogledu, po mome sudu, Akademija trebala biti znatno aktivnija. Time da o svim bitnim pitanjima javnosti obznani svoja gledišta. Do tih bi gledišta trebala doći okupljajući najkompetentnije hrvatske stručnjake iz Akademije i izvan nje. Takve bi stručne skupine trebale, nakon sustavnog i ekspertnog promišljanja, donositi zaključke o trenutnom stanju i mogućim rješenjnima. Postignuta gledišta trebala bi nositi "pečat" Akademije, što bi garantiralo njihovu vjerodostojnost i visoku stručnost. Sljedeći bi korak trebao biti da se takva gledišta jasno predstave javnosti i predlože kao nužni potezi za rješavanje otvorenih pitanja ne samo u područjima znanosti i umjetnosti nego i ukupnog društvenog razvoja. Svjestan sam toga da je od našega političkog vodstva teško očekivati da od Akademije "naručuje" takve ekspertize, kao što se to radi u SAD-u; njihove nacionalne akademije odgovaraju na nekoliko stotina takvih traženja godišnje. Ipak, naša Akademija treba naći načina da javnost uvjeri Bilo bi dobro da Sabor, koji godišnje prima izvještaje o radu Akademije, te izvještaje ozbiljno i temeljito protrese. Koliko ja znam, to se do sada nije nikada ostvarilo kako su njezina rješenja bitna za rješavanje nagomilanih problema i za sveopći napredak RH. Trebalo bi razbiti začarani krug u kojem mediji javnosti prezentiraju "važna pitanja" kao što su javni ispadi gospodina Mamića, ili tko je sve prošetao gradom. U tome bi Akademija morala biti znatno agresivnija i glasnija. I u tome vidim njezinu važnu ulogu. To se, međutim, mora raditi sustavno i uporno jer to znači promjenu stanja svijesti većine javnosti. Nije li i to važna briga za napredak RH? I time bi Akademija suvislo opravdala proračunska sredstva koja prima, ali i uspostavila poželjan ugled u RH.

Novo vodstvo HAZU, pod predsjedanjem akademika Kusića, trudi se javnim istupima afirmirati aktivniju ulogu Akademije.

Da, početak mandata nove Uprave pokazuje neke novosti u djelovanju Akademije. Budući da se za takvo njezino djelovanje zalažem godinama, ohrabren sam tim prvim koracima. Vrijeme će pokazati koliko je moj predugo očekivani optimizam utemeljen.

Nije li ipak znakovito da je novo predsjedništvo HAZU, javno ističući posebno neovisnost Akademije od politike, odmah požurilo u posjet predsjedniku RH i premjerki?

To se može razumjeti kao kurtoazni posjet. Ako se pri tome nisu dogovarali potezi upitne moralnosti, a toga je u prošlosti bilo, ne vidim u toj činjenici nikakvo zlo. Recimo, bilo bi prikladno da se razgovaralo o tomu kako Akademija može aktivnije sudjelovati pri pronalaženju rješenja za probleme koje trenutna vlast već dugo nikako ne uspijeva prevladati.

Dobro, ali na osnovu svega što ste ovdje rekli, što preostaje ljudima poput vas činiti? Što kada, kako bi Držić rekao, "ljudi nahvao" čine veliku većinu našega društva i naše tzv. "akademske zajednice"? Što kada, kako bi to književnici rekli, "mi vičemo da su oni ludi, oni viču da smo ludi mi - a njih je više"?

Moj pokušaj obraćanja javnosti vidim kao jednu mogućnost. Pravo bi rješenje bilo to da Sabor, koji godišnje prima izvještaje o radu Akademije, te izvještaje ozbiljno i temeljito protrese. Koliko ja znam, to se do sada nije nikada ostvarilo. Bilo je u Saboru pojedinačnih kritičkih istupa bez većeg odjeka. To je na razini izvan Akademije. U Akademiji bi svakako trebalo provesti najviše etičke standarde za sve što se u njoj događa. Pri tome bi bilo posebno važno te standarde primijeniti pri primanju novih članica/članova. Time bi se konačno riješilo ono iz vašeg pitanja - "a njih je bilo više". I opet, kao jedna mogućnost: pri izboru novih članica/članova trebalo bi povećati izborno tijelo tako da se ujedinjuju razredi iz srodnih struka. Tako bi se dobilo veće izborno tijelo od nekoliko desetaka sudionika (razredi imaju najviše dvadeset članova/članica), što bi bitno smanjilo mogućnosti kuloarskih dogovora manjih skupina. Takav prijedlog nikako da prođe. Uvjeren sam: da je Uprava zdušno prihvatila takav prijedlog, prihvatilo bi ga i Predsjedništvo, a zatim i Skupština. Koliko znam, prvi je taj prijedlog bio formulirao kolega Boris Kamenar. On ga je i obnavljao. I ja sam ga javno podržao. Da se malo našalim: možda mu baš to nije pomoglo.