Tjedan ruskog filma održan u Zagrebačkom kazalištu mladih od 7. do 11. srpnja samo je uvertira u prikazivanje klasika sovjetske proizvodnje na jubilarnom desetom Motovun Film Festivalu na kojem je Rusija zemlja partner. Radi se o dvostrukom jubileju, jer Rusija slavi sto godina svoje filmske industrije koja je započela s filmom 'Pobunjenici s fonje Volge – Stjenjka Razin' koji će također biti prikazan na Motovunu. Tom jedinstvenom prilikom razgovarali smo sa selektoricom programa Moskovskog međunarodnog filmskog festivala Irinom Pavlovom koja je ujedno izabrala i cijeli spektar filmova nastalih u posljednjih desetak godina u Rusiji.

Posljednjih godina ruski se film vraća na velika vrata u svjetska kina. Što se to u Rusiji događa s redateljima mlađe generacije kad polučuju tako velike uspjehe? Koji je status redatelja poput Andreja Zvjaginceva, Alekseja Balabanova ili Vladimira Kote u odnosu na redatelje starog kova?

Radim kao selektor za razne filmove, naročito na Moskovskom međunarodnom festivalu gdje djelujem već šest godina, i ove godine mi je bio veliki problem koga uzeti, zbog toga što je bilo četrdeset novih redatelja, odnosno 40 novih filmova. Dakle, situacija je fantastična. I svi su mladi, novi redatelji koji su sada na sceni, koji su aktualni. Odlučila sam riješiti nastalu situaciju specijalnim programom za debije, dakle za redatelje prvijence, jer nije postojao drugi način. Glavna stvar koja je izmijenila odnos prema filmu, odnosno uzrok tome zašto se toliko puno mladih ljudi bavi filmom i može ostvariti svoje prve filmske uratke jest činjenica što su napokon dobili novce. U filmsku idnustriju se ulaže jako puno novaca, i to nije iz nafte i plina, kao što mnogi misle, nego to su televizijski novci, dakle televizije ulažu.


^{Irina Pavlova: U ruskom filmu stanje je fantastično!}

Radi li se o javnim ili privatnim televizijskim kućama?

Otprilike pola-pola. U principu je važno imati glavnog investitora kojemu se zbog političkih ili drugih razloga nešto sviđa, pa želi ulagati u određenu produkciju, u određeni film. Treba naglasiti da nisu svi ti filmovi sjajni, jer su njihovi redatelji tek završili fakultet ili još dok studiraju počinju raditi svoje filmove. Radi se, naravno, o filmovima koji nemaju neku pozadinu ogromnog životnog ili redateljskog iskustva, tako da ne možemo reći da su u svim segmentnima jako dobri, odnosno da je finalni proizvod dobar. Ali u svakom je slučaju pohvalno to što jako puno ljudi to želi raditi, što su zainteresirani . Činjenica je da u Rusiji nema dosta stručnjaka za ton ili snimanje, pa upravo ti studenti pomažu. Možemo reći da studenti ne uče film samo s teorijske strane, nego odmah kreću u praktično djelovanje.

Da li su i redatelji nove generacije započeli tim malim koracima prema današnjoj svjetskoj slavi?

Da razjasnim, Zvjagincev i Balabanov ne pripadaju mlađoj generaciji. Balabanov je svoj prvi film napravio prije osamneast godina. Oni pripadaju srednjoj generaciji i obojica imaju status velike filmske zvijezde. Interesantno je kako je Zvjagincev počeo raditi svoje filmove. Mladi ljudi započinju filmskim serijalima, odnosno serijama, a tek zatim s pravim filmovima. Upravo je tako i Zvjagincev nakon snimanja serija krenuo u snimanje filma Povratak, u suradnji s ruskom televizijom. Međutim, probio je budžet i malo je falilo da taj film nikad ne ugleda sunce dana. Svi su kasnije bili u šoku kakav je uspjeh taj film poslije polučio.


^{Plakat za Stjenku Razina, prvi ruski film}

Za Tjedan ruskog filma u zagrebu izabrali ste mahom filmove novije proizvodnje, od kojih je i jedna žena, Vera Storoževa. Možete reći nešto više o njoj i njezinom filmu te polažju žena u ruskoj kinematografiji?

Njezin film Putovanje s domaćim životinjama nije me oduševio, iako je dobio jako puno nagrada, među ostalim i Grand Prix. No upravo je nevjerojatna količina žena koja se bave filmom, ne samo kao redateljice nego i kao snimatelji na VGIK-u, najvećoj i najpoznatijoj ruskoj filmskoj akademiji. Žene imaju veliku ulogu u ruskom filmu i vjerujem da će se taj trend nastaviti.

Postoji li kontinuitet koji se provlači kroz sovjetsko i sadašnje vrijeme, odnosno vidi li se poveznica današnjih redatelja i stila koji je vladao u vrijeme komunizma kad su se radila klasična djela sovjetske kinoprodukcije?

Primjer je Nikita Mihalkov koji je počeo snimati u vrijeme SSSR-a, a sada je jedan od najznačajnijih predstavnika nove ruske kinematografije. Njegovi se filmovi definitivno razlikuju od onih iz sovjetskog razdoblja. Ali postoje stvaraoci koji nisu mijenjali svoj film i koje danas možemo nazivati sovjetskim redateljima. Veliki redatelj Sovjetskog saveza Rozanov je bio jako popularan, radio je poznate komedije, ali ostao je nekako modificiran, i nije više onako dobar i prijemčiv kao u doba SSSR-a. Drugi dobar primjer velikog, fantastičnog sovjetskog redatelja je Aleksej German, međutim ne može se reći da je on i veliki ruski redatelj. Njegova se kvaliteta, uostalom, drastično izmijenila, ako ne i pokvarila. Publici su oni naprosto postali dosadni, pa tako genijalcu poput Germana, koji je snimio zaista fantastične filmove u sovjetsko doba, treba po sedam osam godina da snimi jedan film.


^{Nikita Mihalkov: Ispijeni suncem}

Gledajući unatrag ovih stotinu godina postojanja ruskog filma, vidi se da je filmska umjetnost naročito bila nadahnuta i vezana uz trenutačnu političku situaciju. Kako politika danas utječe na filmsko stvaralaštvo u Rusiji? Koju ulogu igra politika?

S jedne strane igra, ali s druge ne. Još uvijek je država ta koja daje najveću količinu novaca, odnosno država je ta koja osigurava budžet za određeni film. Velika većina redatelja želi se sviđati državi, kako bi dobili novac, ali se žele svidjeti i festivalima kako bi ih publika voljela. Treba biti vrlo lukav i ići nekim stranputicama, nekim okolnim putevima kako bi zadržali i jedne i druge. Nije lako, ali nekako prolazi. Država bi mogla utjecati da određeni socijalni aspekti filmom dođu na vidjelo. No, to ne postoji i zato mi je pomalo krivo, jer bi se ti problemi mogli riješiti i preko filmskog platna.

---

Publika je u Zagrebu mogla vidjeti neke filmove koji nikad nisu prikazani na nekom hrvatskom platnu. Direktor Motovun Film Festivala Igor Mirković iskazao je zadovoljstvo cijelom hrpom naslova koji su vrlo pomno izabrani, a naročito time što će neke stare i legendarne filmove i on sam vidjeti prvi put u kinu. Za H-Alter je Mirković potvrdio da dovođenje velikih kinematografskih nacija kao što je Rusija ipak neće preći u naviku MFF-a jer se radi o malom festivalu koji je, uostalom, i zamišljen kao mjesto gdje se promoviraju kvalitetni filmovi iz raznolike europske i svjetske industrije.

Kao što je Irina Pavlova opisala Rusiju kao zemlju krajnosti, takvi su i ruski filmovi. Fotografija je u njima ili potpuno mračna ili sve pršti od svjetlosti. Radnja u većini filmova je jako spora i takvi uratci nerijetko traju i više od dva sata, pa je potrebno strpljenje kod gledanja. Može se reći da podsjećaju na one klasične ruske realiste koji su nam bili toliko teški tijekom čitanja lektire za srednju školu, ali koji su odali posve novo lice kad smo ih ponovno pročitali tijekom fakulteta ili kasnije u životu.

Takav je film Ispijeni suncem Oskarom nagrađenog Nikite Mihalkova, djelo koje ima prekrasnu fotografiju. Radnja se odvija u dači pored rijeke okružene beskrajnim poljima žita, u najljepšem trenutku toliko voljenog ruskog ljeta. Isprepliću se intimni i politički trenuci u dači heroja revolucije generala Kotova u doba moskovskih procesa pod vodstvom Staljina. U Cannesu je film dobio Veliku nagradu žirija i to je bio Mihalkovljev najgori poraz. Cijelo vrijeme su mu u Cannesu govorili kako će njegov film bez konkurencije biti nositelj Zlatne palme, ali se baš u tom trenutku našao određeni Quentin Tarantino koji je na Azurnu obalu donio Pulp Fiction. Ostalo je gorka povijest za Mihalkova, a uspjeh za trash filmove s Mid Westa. Utjeha je došla koji mjesec kasnije, kad je potpuno zasluženo Mihalkov dobio zlatni kipić za najbolji film iz ne-engleskog govornog područja.

Uz Mihalkova, najzvučnije ime Tjedna ruskog filma svakako je Aleksej Balabanov s njegova dva filma Brat i Brat 2. Radi se o napetim akcijskim filmovima o povratku mladog junaka Danila Bagrova iz rata, i o ruskoj mafiji. U Zagrebu je bio i Balabanovljev učitelj Jurij Pavlov, poznati ruski redatelj i muž Irine Pavlove. Upitali smo ga što misli o svom učeniku:


^{Aleksej Balabanov: Brat 2}

Davnih dana sam s Aleksejem Germanom osnovao studio eksperimentalnog filma u kojoj se školovao i Balabanov i gdje je producirao svoj prvi film. Taj je studio svakako zaslužan za mnoga filmska imena, ne samo u Rusiji, nego i izvan nje. Naravno, s jedne strane postoje filmovi koji mi se više sviđaju, postoje oni koji mi se manje dopadaju, ali njegov prvi film 'Sretni dani' i 'Brat 2' svakako su najbolja djela mog učenika. Vrlo sam ponosan na njega i na uspjeh i brojne nagrade koje je dobio.

U ZKM-u je postavljena i izložba Povijest ruskoga filmskog plakata 1908-1940 Državnog središnjeg filmskog muzeja Ruske Federacije. Filmski plakati, oglasi, karikature i leci odražavaju najvažnije umjetničke pravce, počevši od simbolizma, modernizma, konstruktivizma, dadaizma, nadrealizma do socijalističkog realizma. U ovoj izložbi smjenjuju se tri razdoblja, svaki s posebnim stilskim izražajem, počevši od vremena prije revolucije pa sve do staljinističkog doba. Istaknuti su radovi Sergeja Ejzenštejna iz čega se izdvajaju plakati za filmove kao što su Ivan Grozni i Aleksandar Nevski. Osobito atraktivni su plakati koji su najavljivali klasike poput Krstarice Potemkin, Kralj Pariza, Volga, Volga.



Da se nešto veliko događa u ruskom filmu, to nije nikakva novost. Ruski film u Hrvatskkoj je, pak, savršena prilika da se pobliže upoznamo s izričajem autora iz te moćne zemlje. Nažalost, predrasude još uvijek nadjačavaju i publika će uvijek biti ona probrana, koja traži ipak nešto više od Avenue Malla.

Tagovi: filmski festival, ruski film, Irina Pavlov, sovjetska kinoprodukcija, Motovun Film Festival