Splitska književnica Olja Savičević Ivančević provela je mjesec dana u Istanbulu i vratila se puna dojmova. No dok je ona tamo boravila, hrvatski književni život i nagrade odvijali su se mimo nje.

Kad se Olja prije deset dana vratila, njezin hvaljeni i vrlo zanimljivi, aktualni poetski roman Adio kauboju dobio je unosnu i uglednu nagradu T-portala. A u petak je ova splitska Kaštelanka, u okružju izložbe Ante Kaštelančića u Galeriji umjetnina, dobila i Juru Kaštelana, godišnju nagradu za umjetnost Slobodne Dalmacije. Društveno aktivna Olja stigla je i na Paradu ponosa, koja je, kako će se vidjeti, baš nije ostavila ponosnom.

Evo u posljednji tjedan, da ne kažemo tren, dobili ste dvije važne nagrade. Književno važnu nagradu T-portala i zavičajno bitnu nagradu Slobodne Dalmacije. Jesu li vam te nagrade vratile vjeru u roman kad su ga zaobišle neke druge ili je vjera bila čvrsta kao Stjenjak?

Pisala sam da bih, eventualno, pobijedila tekst, a nagrade su, ako ih ima, dobrodošla posljedica. Književnost baš i nije disciplina à la kamena s ramena, pa da se može izmjeriti koliko je tko dobacio, i puno su puta moji favoriti ostajali kratkih rukava. Znam da nagrade moj roman ne čine boljim ili gorim - pa mnoge odlične knjige nikad nisu nagrađene. Ali da sam imala pravo poželjeti, ne bih bolje poželjela za Adio kauboju, ovo je senzacionalno!

Na dodjeli nagrade Slobodne Dalmacije za umjetnost naglasili ste da vam posebno znače i Slobodna i Jure Kaštelan, a sada pojasnite zašto.

Jure Kaštelan je bio veliki pjesnik i antifašist, s veseljem sam primila nagradu s njegovim imenom. Nadam se da ni on ne bi imao ništa protiv. Slobodna su novine uz koje sam odrasla, na kojima sam čistila ribu i u koje sam zamotavala čaše za transport, a i prvu pjesmu sam objavila u Slobodnoj kad sam imala osam godina. Zadnji tekst koji je moj pokojni otac pročitao bila je moja prva kolumna u Slobodnoj, njemu je to bilo važno jer je objavljena baš u tim novinama...

To su neki intimni mentalni toposi, ono što me uz Slobodnu Dalmaciju, uz neke njezine novinare koje cijenim, veže. Ima i onih stvari koje me "odvezuju", ali o njima drugom prilikom.

"Kauboj" već gotovo godinu dana "jaše" hrvatskim i drugim knjižarama. Kako s ove distance gledate na roman, njegove pripovjedne, pa i tržišne učinke? Koliko ste ga puta pročitali, biste li što promijenili?

Ima nekoliko tipfelera koje jedva čekam popraviti kod sljedećeg dotiska. Prva naklada je bila rasprodana nakon pola godine, ma O.K. je to na ovu skupoću. Drago mi je da roman nije ostao nepročitan, da je prevođen i objavljivan vani, pa se čita i izvan Hrvatske. Pisac ne mora biti svjetski, ali svaka dobra knjiga to, barem potencijalno, jest.

Imate toliko knjiga, a tek ste debitirali s ovim romanom. Je li roman zaista toliko zahtjevniji od ostalih književnih formi?

Jest, barem meni, jer sam se osim rada na mikrorazini, detalju, susrela s golemim prostorom stvarnosti koja me zanima, a koju je trebalo uobličiti u nešto suvislo, dati joj strukturu, transformirati u novi jezik i svijet, na nov način. To je izazov. Književnost je prostor apsolutne slobode, i igre, pa u roman može stati i poezija, i esej, i kratka priča, i nekoliko mini drama.

Kuha li se u računalu neko novo djelo i hoće li ono opet biti roman? Ovdje ste posegnuli za elementima kaubojske supkulture, za čime ćete sada posegnuti?

Sad ću napisati ljubić. Ne šalim se. Zanima me je li uopće moguće napisati običnu veliku love story ili je ljubav iz suvremene umjetnosti prognana u sapunice i trivijalne žanrove. Ali prije toga ide zbirka poezije koju sam započela u Istanbulu... Trenutno, nakon songova za Ružno pače, radim songove za predstavu Baba Jaga je snijela jaje koju režira Ivica Buljan po romanu Dubravke Ugrešić, a trebali bi ih pjevati Let 3 i Bisera Veletanlić. Zajamčena zabava.

Aktivni ste i na splitskoj društvenoj sceni. Razljutilo vas je nasilje oko Povorke ponosa, pa ste Split usporedili s Divljim zapadom? Naziru li se bolja vremena?

Ako zatvorimo oči pred nasiljem i isključivošću, sutra će netko kamenovati ili iscipelariti naše dijete zato što ima krivi naglasak ili neobičnu frizuru. I to će biti oni isti koji su prije neki dan organizirano bacali kamenje na stotinjak uglavnom cura, i momaka, jer im se, ma zamisli, ne sviđa kako se oni seksaju. Iz redova takvih junačina koji mrze sve što im nije slično, regrutiraju se potencijalni ubojice nekih novih Luke Ritza i Miroslava Tunjića.

Nasilnici su sramota ovoga grada i ako grad takvo ponašanje jasno i javno ne osudi, a grafite koji pozivaju na nasilje ne izbriše, onda podržava zločin i ksenofobiju. Mržnja je glasna i eksplozivna, glupost agresivna i neiskorjenjiva, ali svi koji su ikad tražili svoja prava prije ili kasnije su ih dobili, to je nepovratan proces u bolje sutra. Uzaludna je i izgubljena svaka bitka protiv i sloboda, potreba za njima neće prestati dok god se ne ostvare. A nitko se za takva prava nije izborio "između svoja četiri zida".

Preko udruge Kurs proveli ste mjesec dana u istanbulskoj rezidenciji. Kakav je Istanbul očima spisateljice iz zapadnoeuropskoga Splita?

Uzbudljiv grad u kojem ima mjesta za sve, a među milijunima nepoznatih ljudi nikad nisi sam. Istanbul je jedan od centara današnjeg svijeta, grad nama nezamislivih različitosti i suprotnosti, i, nasuprot predrasudama, po mnogočemu ispred nas. Zavoljela sam Istanbul, ali ima i stvari koje mi se nisu svidjele: ni oni se još nisu suočili s prošlošću, a postoje i velike socijalne razlike, dijelovi grada samo za privilegirane... Mi ni ne znamo kakvu sreću imamo jer naše su plaže i šetnice dostupne svima. To je ono što je zbilja važno: da naši gradovi uistinu ostanu naši, da ne postanu gradovi rampi, zabranjenih zona i zatvorenih plaža sa skupim ulaznicama.

Je li nagrada T-portala od sto tisuća kuna neto zaista cijela u novcu ili je ipak dio u dionicama i besplatnim impulsima?

Nagrada je novčana u cijelosti. Znate onu pjesmu: Sve što si mogla učiniti, učinila si dobro. Uzmi novce i bježi... S obzirom na to da od pisanja živim, ova nagrada će mi kupiti vrijeme za nove knjige. Možda je i važnije to što mi je T-portal ponudio da pišem za njih, jer nagradu možeš dobiti jednom ili dvaput, a živjeti se mora svaki dan.

Pročulo se da ste u Zagrebu popularni i da punite tribine koje inače zjape prazne. Je li to istina i što je razlog? Je li vam draže sto ljudi u Kaštelima ili petsto u Zagrebu?

Ha, ha, e sad ste baš pretjerali, a možda su to prijatelji koji me inače nemaju priliku dovoljno često vidjeti u Zagrebu. Splitske tribine su trenutno vitalnije - akteri se, bar na splitskoj književnoj sceni, još uvijek više vole nego svađaju, pa im je to i prilika da se sretnu. A za piscima dođu i čitatelji, u tome je čitava tajna. Kaštela su mi draža, ali tamo ima onih koji "znaju sve" o mojoj babi, a kamoli ne o meni, lakše je čitati u Zagrebu, u New Yorku bi bilo najlakše, tako je to.