Sjedili su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan, već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor - kakav se drugo može voditi po ljetnoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga - zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Nijemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavamo zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: "po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije". Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nürnberg‎. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je "istorijski poražen", mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom.

Koliko slobode znači sloboda?

Što nas dovodi do pitanja slobode u ovom, najslobodnijem od svih sistema. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

Formalna sloboda je u demokratiji izražena mojim izborom između nosilaca moći. Takvu, formalnu slobodu, koristim na demokratskim izborima. Demokratija je grafički moguće prikazati kao formular sa a,b,c odgovorima, odnosno kao glasački listić.

Ali suštinska sloboda nije to, nije čak ni odluka da li ću glasati ili ne - suštinska sloboda je, u ovom slučaju, sloboda da budem protiv demokratije - dakle da biram izvan zadatih koordinata izbora. Ako na glasački listić dopišem ime kandidata koji nije na popisu, ali ja smatram da mu je tu mjesto, listić će biti smatran nevažećim. Margina u demokratiji ne služi za unos teksta, zapažanja - ona je sanitarni koridor koji izbor sa unaprijed zadatim koordinatama štiti od onoga što narušava savršenu simetriju i red izborne liste. Demokratija u zadatak uzima da, ni manje ni više, slobodu uobliči u harmoniju. Nevolja je u tome što sloboda teži haosu.

Zato se pod odbranom slobode u demokratiji po pravilu misli na odbranu formalne slobode - pa sistem pravo građana na formalnu slobodu brižno štiti od nedemokratskih elemenata koji zahtijevaju suštinsku slobodu.

Reakcija demokratije na antidemokratsku provokaciju suprotna je od one znamenite nema slobode za neprijatelje slobode: čak i ako nećete demokratiju, dobićete je. Čak i ako odbijate formalnu slobodu, ona će vam biti nametnuta - vaše pravo da je ne koristite biće protumačeno kao upotreba te slobode. Napokon, slobodni ste da osnujete partiju sa antidemokratskim programom i da učestvujete na demokratskim izborima - dakle da prihvatite demokratsku proceduru. Vaša partija čak neće biti zabranjena - sve dok se ne ukaže opasnost da osvojite vlast. U stabilnoj demokratiji, na vlast ne može doći antidemokratska partija, jednako kao što u stabilnom totalitarnom režimu vlast ne mogu preuzeti nosioci demokratije. Kada totalitarni režim uskraćuje slobodu, on to ne čini prostim pozivanjem na autoritet Vođe, nego uz to po pravilu ide i konstatacija da je sloboda uskraćena zarad nekog Višeg cilja, čije ostvarenje u perspektivi znači dobrobit građana. Kada se u demokratiji uskraćuje sloboda, to se takođe čini zbog Višeg cilja - radi održanja demokratije, dakle radi dobrobiti građana.

U demokratiji, sloboda mora biti ograničena - sistem ne dozvoljava autodestruktivnost. A upravo bez prava na autodestruktivnost nema istinske slobode. Slično je u hrišćanstvu - moj život protiče u nizu "slobodnih izbora" (za svaki pogrešan izbor, doduše, čeka me strašna kazna), ali nemam pravo da slobodno izaberem smrt: suicid je stigmatizovan, onome ko odbaci dar života nema spasa. U hrišćanstvu, postavljena granica slobodnog izbora ipak funkcioniše prirodnije nego u demokratiji. Ako sam hrišćanin, moj simbolički poredak izgrađen je oko Boga čiju volju i Zakon priznajem. Tako: izvršiti suicid znači poreći Zakon, odbaciti simbolički poredak, poreći veliko Drugo koje jedino može donijeti spasenje. U biti, izvršiti suicid znači slobodnom voljom odabrati da ne budemo spašeni. U demokratiji, simbolički poredak se vrti oko ideje slobode. A vrlo je teško objasniti kako moja sloboda u najvećoj mjeri ovisi o pravilno doziranoj i raspoređenoj neslobodi - jer nesloboda je ono što u krajnjem garantuje moju slobodu.

Demokratiju danas treba braniti od ljevičara, od "zatucanih hrišćana", od "islamskih fundamentalista", od zelene prijetnje, kao i od antiglobalista, desničarskih grupa... Sve je više neprijatelja sistema, kako spoljnih, tako i unutrašnjih - poput korupcije. Tako mnogo neprijatelja tako savršenog sistema, koji svima donosi tako puno dobrobiti - čovjek dolazi u iskušenje da kaže kako nešto stvarno nije u redu sa ljudskom prirodom koja se buni protiv vlastitog dobra. Ali demokratija počiva na rusoovskom uvjerenju da je čovjek dobar, a demokratija je tu da ga učini još boljim, tako što će ga podsticati da zaviri dublje u sebe i tu pronađe nove i nove zalihe tolerancije koja se, nekim čudom, obično manifestuje kao ravnodušnost.

Evropski parlament je u 2. aprila 2009, donio rezoluciju o Evropskoj savjesti i totalitarizmu kojom odaje priznanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima u Evropi kao i borcima protiv tiranije i represije. Slava im. Ali šta je sa žrtvama demokratskih režima? Na primjer, sa žrtvama alžirske borbe za nezavisnost? Nisu li se Alžirci borili "protiv tiranije i represije", a za slobodu? Ali oni se nisu borili protiv totalitarne, nego protiv demokratske države. Alžir je zahtijevao ono izvan granica ponuđene formalne slobode - zahtijevao je suštinsku slobodu, što nas vraća na našu tezu.

Ono sa čime se danas suočavamo nije samo ekonomska kriza, nego i kriza demokratije. Sve više glasova sa autoritetom promišlja alternativu demokratiji. Koja je sve više pojedinaca i identitetskih grupa gurala u bjelilo, neprepoznatljivost margine, sve dok središte hartije na kojoj je ispisan sveti tekst demokratije - lista kandidata - nije ostalo gotovo prazno. U najsavršenijoj od svih demokratija, onoj američkoj, na listi su samo dva imena - jedan demokrat i jedan republikanac. To je ili-ili izbor. Sloboda izražena ili-ili izborom suprotnost je slobodi. Izbor sveden na ili-ili je nasilje. Kako u jednoj pjesmi navodi Aleksandar Bečanović - sloboda je najčistije nasilje.

Dakle: postoji čitav niz instanci koje o višem dobru i onome što je dobro za mene odlučuju mimo mene, sve dok na kraju, filtrirana sloboda do mene ne stigne u obliku dva kandidata. Vjerovati u takvu slobodu znači biti demokratski fundamentalista - znači biti nepokolebljivo uvjeren da je sistem odlučivanja u moje ime savršen i zaštićen od zloupotrebe, biti u to uvjeren uprkos dokazima (čitavom nizu američkih predsjednika). U takvu se slobodu ne može vjerovati. Takvoj se slobodi možemo jedino pokoriti.

Terry Eagleton piše kako su istoričara A.J.P. Taylora jednom, "kada je trebao postati članom Magdalen Collegea u Oxfordu, upitali je li istina da su njegova ljevičarska uvjerenja ekstremna. On je odvratio da jest, ali da ih se on umjereno drži". Eagleton dodaje kako, "nasuprot Tayloru, postoje i oni koji imaju posve umjerena politička stajališta, ali ih se drže ekstremno".

Na tom osnovu - ekstremnog zastupanja umjerenih političkih stavova - nastala je čitava nova klasa onih koji su ekstremno umjereni, klasa demokratskih fundamentalista, demokratska ideološka policija koja patrolira prostorom javnog života, sriče napamet naučene šlajfne jevanđelja po slobodi i ljudskim pravima, upire prstom i traži sankcije za one koje prepoznaju kao uvredu ili prijetnju demokratiji: talibani demokratije.

Umiranje politike

Marijan Krivak u knjizi Biopolitika - nova politička filozofija tumači nauk koji Rancière iznosi u La Mèsentente - Neslaganje.

Po Rancièreu, osnovno načelo politike je jednakost. Međutim, on pod politikom ne misli na ono što se svakodnevno naziva politikom. Ono što se prikazuje kao politika po njemu je, zapravo, policiranje - što je tačka u kojoj se naslanja na Fukoa, prije svega na Nadzor i kaznu, primjećuje Krivak. Distinkcija je jasna: sa jedne strane stoji sistem policijske logike. Tu je država (u punoj mjeri uključujući tu i one koje nazivamo demokratskim - zbog toga Rancière u jednom intervjuu kaže kako nijedna država nije demokratska), sa svojim poretkom dominacije, sa svojim institucijama i tehnikama. Po Rancièreu, mediji i organizacije civilnog društva su, jednako kao i ljudi sa pendrecima, dio sistema policiranja. Doista: čak i kada se suprostavljaju vladajućoj partiji, oni traže promjenu, ili kako kažu, poboljšanje, unutar konsenzualnog sistema demokratije, ne promjenu samog sistema. Sa druge strane stoji egalitarna logika i oni "koji nemaju (u)djela". Kao u aristotelovom gradu, postoje samo dvije stranke - bogati, koji upravljaju poretkom i siromašni, oni koji su isključeni iz poretka. Bogati su antipolitični, kao što je i njihov sistem konsenzualne demokratije osmišljen da bi spriječio svaku istinsku političku akciju. Sa druge strane, "partija siromašnih utjelovljuje politiku samu".

Iako se sistem konsenzualne demokratije poziva na egalitarnost, u njemu egalitarnost postoji samo u tragovima - na izborima ("svaki glas vrijedi jednako") ili pred sudstvom ("pravda za sve"). Slijedeći Rancièreov stav da je politička reprezentacija "oligarhijska institucija", dolazimo da stava da je parlament, koji treba da reprezentuje volju naroda, i sam oligarhijska institucija, gdje sjede predstavnici oligarhije koja se samoobnavlja stičući svake 4 godine legitimitet na "demokratskim izborima" (legitimitet im u sistemu konsenzualne demokratije oduzima - korupcija) .

Tamo gdje se sudare policijska i egalitarna logika "događa se zbivanje političkog". Jednakost, kao srž političkog, "mora biti suprotstavljena institucionalnim pocedurama". Jednakost, dakle, neće biti ostvarena kroz izbore i parlamentarni sistem.

Neslaganje je ono što porađa politiku. "Razumjeti, ustvari, znači biti poslušan prema naredbi. Dvije su reakcije na zahtjev za razumijevanjem. Jedna je u prihvaćanju pitanja - razumiješ li? - tek kao naredbe na koju se ne treba odgovarati. Druga je da se eksplicitno kaže: - Razumijem što kažeš/ete, no znam da je to tek laž! time nas želite potčiniti! Ova druga mogućnost konstituira eminentno političku scenu sukoba/prijepora, neslaganja", piše Krivak tumačeći Rancièrea.

Upravo ta tačka "neslaganja" je ono na šta misli Simon Critchley kada kaže kako nam danas nasušno treba cinizam. U sistemu konsenzualne demokratije cinizam je prokazan fenomen - korektori sistema vole da govore o "cinizmu moći", dok i sam sistem, na primjer kroz usta Baracka Obame, voli da se razračunava sa cinizmom ne-moćnih, onih koji odbijaju da povjeruju u ideološku istinu sistema. Zašto, kada čak i na Wikipediji piše da su Shakespeare i Voltaire itekako držali do cinizma, a Orwel ga definisao kao "suprotnost fanatizmu"? Zato što nam je dosta tih skeptika. Zato cinik upravo kaže: razumijem, ali vam ne vjerujem.

Ali cinizam nije dovoljan. Od tačke neslaganja moguće je poći u dva pravca: ravno u prostor rancièreovski mišljenog političkog, ili u potpuno povlačenje, pri čemu je i samoisključenje iz zajednice konsenzusa nedvojbeno politički čin.

Zahtjevi za razumijevanjem prednosti konsenzualne demokratije, zahtjevi za razumijevanjem značaja borbe protiv neprijatelja poretka, zahtjevi za razumijevanjem značaja međusobnog razumijevanja, koji se najčešće manifestuju kao zahtjevi za dijalogom - apstraktni subjekti razgovaraju o apstraktnom subjektu apstraktne rasprave -, sve one panel diskusije, okrugli stolovi i tribine, ukoliko ozbiljno razmotrimo Rancièreovu tezu, ukazuju se kao zahtjevi za poslušnošću ideološkoj istini demokratije, koji u krajnjem ukidaju mogućnost političkog djelovanja. Eksperti i aktivisti tako se instaliraju kao tumači ideološke istine demokratije i policijski zapisničari skretanja sa ispravnog demokratskog kursa - na taj način, konsenzualna demokratija dodatno se udaljava od partije siromašnih. Od njih se očekuje samo da razumiju i da se slože - da potvrde konsenzus.

Shvatili smo: ono što Rancière smatra demokratijom, nije ono što se svakodnevno naziva tim imenom. Za to on koristi naziv postdemokratija ili konsenzualna demokratija. Demokratija je danas ideologija globalnog kapitalizma, udaljena od svojih antičkih osnova - ideologija koja je, kao i sam kapitalizam, antipolitična: "Političko počinje distribucijom zajedničkih dobara, a ne mjerenjem profita i gubitka". Filozofija profita suprotstavljena je političkoj filozofiji - u sistemu kojim upravlja logika profita, nema mjesta za politiku.

Konsenzus koji stoji u temelju današnje demokratije mišljen je kao nešto što treba dovesti do kraja istorije i kraja politike. Institucije i cijeli prostor "političkog" zaposjeli su sivi ljudi koje je nemoguće razlikovati - najbolja ilustracija toga su briselske birokrate, sa svojim govorom koji ne govori ništa. Govor briselskih birokrata je, razumijemo li?, antipolitičan - po Rancièreu, govor je politički logos, govor je ono što čovjeka treba da odvoji od bezlične mase podanika. Ali govor naših eksperata i briselskih birokrata koji ih posjećuju, govor kojim sa svojih skupova nama šalju poruke, upravo je suprotnost tako mišljenom političkom logosu - taj govor stvara masu onih koji razumiju da ništa ne razumiju, ali se slažu.

Ideal današnje demokratije je "politička" scena na kojoj se svi slažu: takozvana "sretna" država u kojoj se svi "političari" i sve "političke" stranke zalažu za isti "sistem vrijednosti" (evropski, demokratski, humanistički)... U takvim okolnostima, potpuno je svejedno za koga će građani glasati. Stoga oni i ne glasaju. Kako kažu novinski izvještaji, na izborima za Evropski parlament 66 odsto građana ne glasa. Logična posljedica konsenzualne logike je ukidanje institucije izbora i uvođenje prakse usvajanja odluka aklamacijom.

U takvom sistemu, pojedinac i njegov "sveti" glas sve je manje važan. Kao što smo imali priliku vidjeti, kada se desi da građani pogrešno glasaju, kada pomisle kako izbori znače slobodno izražavanje njihove volje, a ne potvrđivanje poruka koje su im uputili političari, kao prilikom francuskom odbijanja Evropskog ustava, glasači se šalju na popravni - pruža im se prilika da ponovo glasaju, ovoga puta ispravno. Zašto bi građanin, onda, svoj glas smatrao politički vrijednim? Zašto ga ne bi prodao, kao što lideri opozicije i uvijek zgroženi liberalni intelektualci tvrde da rade glasači u Crnoj Gori - prodao i time ga pretvorio u novac, shodno logici profita samoga sistema koji ga poziva na glasanje? Odlukom da proda glas, crnogorski građanin izlazi izvan koordinata zadatok izbora. Budimo dosljedni: prepoznajmo u toj odluci akt slobode.

Šta će sve EU amnestirati

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti - i zločinačkom - sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se "pridružila zajednici evropskih naroda", mogao bi biti fašista Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Tranzicija, između ostalog, znači i to: tranziciju od lopova do biznismena. Balkanski lopovi su za EU daleko poželjniji partneri od balkanskih crvenih. Jer lopovi, za razliku od crvenih, poštuju svetost privatne svojine. Oni svojinu poštuju toliko da su rizikovali slobodu, ne bi li je krađom stekli, dok crveni žele slobodu da bi imovinu oduzimali. A kada su lopovi imovinu stekli, niko više od njih nije zainteresovan da sve, nadalje, teče legalno i nerevolucionarno. Onima koji su svojinu stekli bespravno na raspolaganu su sva pravna sredstva da tu imovinu zaštite. Lopovi su, tako, uporišne tačke sistema, jer niko se odlučnije od njih neće suprotstaviti ideji redistribucije.

Takođe, tranzicija znači i tranziciju od fašista do demokrata. Podsjetimo se: prostorom ex-Jugoslvije su početkom devedesetih vladali fašistički režimi. Sa početkom rata, počela je i tranzicija. Kada su ratovi stali, tranzicija je nastavljena. Tranzicija se, nakon rata u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu, pretvorila u Četvrti ex-Jugoslovenski rat. Nikada objavljeni, ali stoga ne manje strašni, sveopšti rat protiv siromašnih.
U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti - jer nejednakosti duguju sve što imaju.

Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita danas nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija socijalnog darvinizma i neo-liberalizma. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje ex-Yu zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.

Socijalni darvinizam je u osnovi - fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen - gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.

Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno "superiornijih". Zato se teror većinske vjere i nacije u devedesetih "prirodno" i spontano transformisao u teror "sposobnijih i uspješnih" dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali - zato je to savršen zločin.

Tranzicija je, ukratko, posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije.

Ulazak ovdašnjih država u EU biće posljednji čin tog zločina: onaj kojim će posljedice zločina biti konačno legalizovane a zločinci amnestirani. Ulaskom u EU pod sve se podvlači crta. Demokratizacija ovdašnjih društava i članstvo u EU primarni je interes naših fašističkih lopova: ništa njih neće tako dobro čuvati kao demokratija. Institucije EU koje čuvaju kapital mnogo krupniji i mnogo krvaviji od njihovog bolje će čuvati i njihove kapitale - bolje nego što bi to mogao bilo koji sistem koji bi oni ikada mogli sami izgraditi.

Potrošnja alternative

Godine 1984. u Sarajevu su održane Zimske olimpijske igre.

Olimpijsko naselje, u kojem su bili smješteni takmičari, naslanjalo se na Dobrinju, kvart u kojem sam živio. Omiljena zabava nas klinaca iz kvarta bila je da odemo do Olimpijskog naselja i skupljamo limenke piva i sokova koje su takmičari sa Zapada popili i bacili. Limenke smo nosili kući i čuvali ih na vitrinama u sobama, kao najveće dragocjenosti. Razmjenjivali smo ih, onako kako se razmjenjuju sličice sa likovima omiljenih fudbalera.

Jasno je: mi smo skupljali smeće. Ali to nama tada nije izgledalo tako. Dok bih noću ležao u krevetu i gledao limenke sa šarenim logotipima, zamišljao sam obećanu zemlju kapitalizma. Zemlju u kojoj je sve savršeno i u kojoj svi mogu kupiti sve. Tragikomična iluzija o Zapadu koju smo gajili mi iz socijalističkog bloka traje i danas - gomile NVO aktivista i političara koji ponavljaju mantre o pravnoj državi, demokratiji, ljudskim pravima i evropskim standardima u biti se ne razlikuju od sarajevske djece koja su sakupljala limenke - sve su to, i termini i limenke, i bukvalno prazni označitelji. U koje, i dalje, uprkos svemu, neobuzdano projektujemo naše želje. Ali kao što se žedan nije mogao napiti iz naših limenki, tako se ni gladan neće najesti od evropskih standarda.

Postoji poučna istinita anegdota vezana za posljednjeg crnogorskog kralja, Nikolu I Petrovića Njegoša. Kada je u Crnu Goru stigla ruska pomoć u žitu, pred dvorom na Cetinju se okupio gladni narod, koji je zahtijevao da se žito podijeli po Božijoj pravdi. Kralj se složio, narod se razišao. Nekoliko dana kasnije, narod se ponovo okupio pred dvorom - sada ne samo gladan, nego i bijesan. Kralj je, naime, žito podijelio bogatima. Kažu da je kralj narodu tada rekao: Jeste li od mene tražili da žito podijelim onako kako Bog nalaže? Tako sam i uradio: onima kojima je dao Bog, i ja sam dao. One koje je Bog preskočio, i ja sam preskočio.

Mnogo više nego o cinizmu vladara, ova priča govori o bezbrojnim utemeljenjima principa društvene nejednakosti.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene - ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li jasno da smo jedinu alternativu već na početku odbacili? To našu potragu čini - kakvom? Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio - pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Caling, a završi sa Green Day i Beyonce.