Marinko Čulić 24.05.2012.

Što nam znači pobjeda Karanikolića

Marinko Čulić Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.

Što nas čeka

Trg Burze

Deutsche welle

Šunjajući socijalizam

Fotografija članka
Mario Kopić: Zadatak savremene države jeste da štiti inovativnost kao novi oblik "privatnog vlasništva" od konzervativnih socijalnih grupacija.

U svojoj danas već klasičnoj knjizi Privreda, država i društvo, objavljenoj 1990., njemački sociolog Erich Weede obradio je ekonomske procese koji prema većini teoretičara i istraživača ugrožavaju klasičnu kapitalističku konkurenciju i tako dovode do stagnacije privrede i političkog sistema (države) koji joj korespondira.

Prema Weedeu, ekonomski i politički sistem su autonomni i neovisni jedan o drugome, ali ekonomski procesi semantički (ne kauzalno) utječu na inherentno mijenjanje političkog sistema i njegovih procesa. I obrnuto. Promjene u političkom sistemu semantički generiraju prilagođavanja i promjene ekonomskog sistema, to jest promjenu ponašanja ekonomskih subjekata. Te se semantički inicirane promjene zbivaju autonomno, prema različitim strukturnim pravilima tih sistema. Politika se kauzalno ne upliće u privredu, niti se privreda upliće u politiku, nego privreda reagira na političke informacije svojim privrednim mehanizmima, a politika svojim političkim mehanizmima djeluje na ekonomske informacije. Time se postiže stanje u kojem se preraspodjela bogatstva i prava raspolaganja resursima ne sprovodi nasilno, nego putem konkurencije na tržištu, a preraspodjela političke moći demokratskom izbornom utakmicom, dakle također mirnim putem.

No danas se to balansiranje i međusobno semantičko iritiranje ekonomskog i političkog sistema, prema nalazima niza savremenih teoretičara (Richard McKenzie, Gordon Tullock, Mancur Olson, Robert Tollison), nalazi u stadiju takve nestabilnosti da je i jednoj i drugoj strani u procesu evidentno kako je bolje ne odreći se izvjesnih tendencija "šunjajućeg socijalizma" (schlaichender Sozialismus), dakle državne kompenzacije gubitnicima, državne preraspodjele profita i državne transformacije socijalnih institucija, nego pak izmaći kontroli i skliznuti u (građanski) rat, revoluciju i totalitarizam. Da li je ta popustljivost, pothranjivana tragičnim historijskim iskustvima fašizma i komunizma, dovoljna brana pred mogućim kaosom, o tome ne postoji jedinstveno rješenje. Naravno, do državne intervencije u sistem vlasništva i prava Marxovo učenje više ne može biti ključ za razumijevanje savremenog zapadnog svijetaraspolaganja resursima dolazi kada zakažu raspoložive tržišne i demokratske procedure rješavanja takvih kriza. No do koje je ravni demokratskim i tržišnim mehanizmima moguće parirati trendovima razvića modernog inovativnog post-kapitalizma i savremene višestranačke države? Kako dugo savremena država može kontrolirati protivrječne ekonomske i demokratske procese u svojoj okolini? Jer veoma je teško istovremeno zastupati tri protivrječna cilja: sve više demokracije, naučno vođeni sve veći privredni rast i puna zaposlenost. Da li su lijeve stranke kadre predložiti neki politički program koji će sačuvati otvorenu privredu, njen optimalni rast uz maksimalnu zaposlenost i maksimalno državno podupiranje socijalnih prava? Jer riječ je o paradoksalnim procesima: visoka socijalna prava usporavaju privredni rast, a usporeni privredni rast ugrožava stečena socijalna prava.

Što iznutra ugrožava sistem kapitalističkog privređivanja?

Na to pitanje od vremena Marxa, Webera, Sombarta ili Schumpetera teoretičari sličnih orijentacija odgovorili su poznatom literaturom koja je manje-više opsolentna. Recimo, Marxovo učenje više ne može biti ključ za razumijevanje savremenog zapadnog svijeta. Marx je doduše imao u vidu mašinsku preobrazbu kapitala (za njega je tokarska mašina bila savršenstvo naučno-tehničkog razvića), ali nije mogao imati u vidu promjene što ih je polučila mikroelektronska anakronizacija klasične mašinske industrije. Današnji teoretičari, poput Ericha Weedea, uočavaju novu proizvodnu paradigmu. To je transformacija tržišne utakmice u društvo traganja za rentom, rent-seeking society. Renta na koju se pri tome misli pritječe iz monopola nad novoproizvedenim faktorom reprodukcije, koji se iznajmljuje po cijeni znatno višoj od one koja bi se postigla u izvornoj tržišnoj utakmici. Ta transformacija kapitalizma prema reprodukciji bez slobodnog tržišta postala je karakteristična za novu socijalno-ekonomsku paradigmu, inovacijsko društvo, odnosno društvo koje se reproducira inovativnom rentom, unovčavanjem i aplikacijom inovacija kao najvećeg savremenog Današnje se društvo podijelilo na progresiste i konzervativce i zadatak je političkih snaga da iznalaze političke oblike rješavanja tog sukoba interesaresursa. U tom se sistemu renta ne stječe, kao u klasičnom kapitalizmu 19. vijeka, eksploatacijom tradicionalnih resursa poput energije, zemlje, saobraćajnica, blizine tržišta i slično, nego organiziranom proizvodnjom novih (i neiscrpnih) resursa, dakle monopolizacijom inovacije i napretka.

Jagma za monopolom nad inovacijom i napretkom dovodi do zanemarivanja i rasipanja postojećih resursa, a time i do rasta nezaposlenosti i ostalih socijalnih tenzija. Ona državu, kao instanciju preraspodjele društvenog bogatstva, dovodi pred teško rješive probleme. Umjesto siromaštva izazvanog logikom kapitalističke proizvodnje, govori se o ignoranciji i nekompetenciji kao efektu inovativnog društva. Kako je nagovijestio Manuel Castells: "Krećemo se od stanja socijalne eksploatacije prema stanju funkcionalne irelevantnosti. Doživjet ćemo dan kada će biti eksploatiran biti privilegija, jer gora od eksploatacije jeste ignorancija." Isključeni i nekompetentni, još gore od nezaposlenih, gube svaku vezu s društvenom okolinom, i funkcioniraju, u čitavim svjetskim regijama i gradskim predgrađima, samo još kao neupotrebljiva tijela, prepuštena karitasu i solidarnosti, "upravljanju bijedom". I postaju izvor nepredvidljivih opasnosti, uključujući terorizam, kao pokušaj hazardnog izlaska iz izolacije.

Novoj industriji nije više odlučujuće da uhodanom mašinskom proizvodnjom i standardno školovanom radnom snagom proizvede što više istovjetnih dobara, jeftine konfekcije, nego što više raznovrsnih dobara namijenjenih masovnoj individualno kultiviranoj potrošnji. Ne proizvodi se, drugim riječima, više za postojeće tržište i njegove potrebe, nego se proizvodi i samo tržište. Na tom se proizvedenom tržištu ne nude gotovi proizvodi, pa ni postojeći preduvjeti proizvodnje (zemlja, rad i sredstva za proizvodnju), nego se nude i prodaju imaginarna dobra koja se proizvode tek kad su kupljena, odnosno prodana na virtualnom tržištu. Virtualno tržište prethodi proizvodnji, a proizvod ne prethodi samo potrošnji, nego i potrebama. Potrebe se primarno ne zadovoljavaju već se najprije proizvode. Danas se više ne zadovoljavaju Danas se više ne zadovoljavaju postojeće potrebe tržišta ili društva, nego se proizvode imaginarne potrebe, koje se naknadno zadovoljavaju realizacijom imaginarne ponudepostojeće potrebe tržišta ili društva, nego se proizvode imaginarne potrebe, koje se naknadno zadovoljavaju realizacijom imaginarne ponude. Radna se snaga pak ne nudi na virtualnom tržištu kao poznata vrsta rada ili usluge. Ona sama pronalazi nova, dotad nepoznata radna mjesta i nove usluge.

Ta nova radna snaga mora biti ispred potreba uhodane reprodukcije i poznatih potreba za radnom snagom, jer je tekuća reprodukcija bilo koje usluge ili proizvoda samo posljednja karika savremenog reprodukcijskog lanca. Nakon nje slijedi nezaposlenost izazvana nestankom potrebe za nekom uslugom ili proizvodom. Ukratko, nezaposlenost je, uz zastarjelu tehnologiju i (jeftino) staro znanje, glavni "izvozni artikl" razvijenih zemalja. Klasični kapitalizam preselio se u nerazvijeni svijet, gdje na klasičan način eksploatira radnu snagu, a zapadni razvijeni svijet bogati se visokosofisticiranom i skupom proizvodnjom i unovačivanjem novog znanja i kompetencija, čija vrijednost raste proporcionalno sa rastućom nekompetencijom ostalog svijeta.

Drugim riječima, vrhunska naučna, umjetnička ili sportska djelatnost postaju danas prvorazredni resursi bogaćenja. Novi zadatak savremene države jeste da potiče i štiti inovativnost kao novi oblik "privatnog vlasništva" od konzervativnih socijalnih grupacija. Konzervativci su dakako sumnjičavi prema novome, ali i njih država treba štititi od civilizacijskog bankrota, kako ne bi posegnuli za radikalnim političkim i čak nasilnim sredstvima kompenzacije svojih poraza u inovativnoj utakmici. Današnje se društvo podijelilo na progresiste i konzervativce i zadatak je političkih snaga da iznalaze političke oblike rješavanja tog sukoba interesa. Opraštanje dugova, odgoda otplate dugova, čuvanje radnih mjesta kompenzacijama i prekvalifikacijama, primjeri su nove državne politike "šunjajućeg socijalizma" koja štiti poražene socijalne grupacije i nerazvijene prezadužene države u uslovima dominacije kreativnih naučnih društava.

Tagovi: tržište, socijalizam
Prijavi članak na: Twitter Facebook
dodaj komentar 8 komentara
  1. Balad26.12.2011. 17:35
    Znanstvena teorija koja pretendira na objašnjenje neke pojave mora ispunjavati niz zahtjeva. Jedan od prvih je – jednostavnost. Drugim riječima, mora zadovoljavati kriterij poznat pod imenom „Occamova britva“ – ne smije baratati sa više pojmova nego li je to neophodno. Tu je Marxovo viđenje – unatoč mnogim prevaziđenim shvaćanjima – u očiglednoj prednosti pred postavkama ovog članka (koji se ustvari poziva na razmatranja suvremenih autora). Dali se radi o „iskorištavanju čovjeka po čovjeku“ temeljem klasičnih kapitalističkih metoda – daklem, potplaćenim radnikom koji rinta za strojem stvarajući profit svome gazdi – ili se upravo to isto radi uzurpirajući patente na inovacije i/ili stvaranjem virtuelnog tržišta, sve je to obuhvaćeno jednom jedinom sveobuhvatnom riječi: EKSPLOATACIJA.

    Završna konstatacija

    „Drugim riječima, vrhunska naučna, umjetnička ili sportska djelatnost postaju danas prvorazredni resursi bogaćenja. Novi zadatak savremene države jeste da potiče i štiti inovativnost kao novi oblik "privatnog vlasništva" od konzervativnih socijalnih grupacija. Konzervativci su dakako sumnjičavi prema novome, ali i njih država treba štititi od civilizacijskog bankrota, kako ne bi posegnuli za radikalnim političkim i čak nasilnim sredstvima kompenzacije svojih poraza u inovativnoj utakmici. Današnje se društvo podijelilo na progresiste i konzervativce i zadatak je političkih snaga da iznalaze političke oblike rješavanja tog sukoba interesa. Opraštanje dugova, odgoda otplate dugova, čuvanje radnih mjesta kompenzacijama i prekvalifikacijama, primjeri su nove državne politike "šunjajućeg socijalizma" koja štiti poražene socijalne grupacije i nerazvijene prezadužene države u uslovima dominacije kreativnih naučnih društava.“ (Mario Kopić)

    predstavlja vrhunac mazanja očiju ionako u većinskom dijelu slijepe javnosti, koja još nije stekla stvarni dojam o svojem položaju, niti zna artikulirati svoje interese. Implicitno ona podrazumijeva kako vrhunski naučnici, umjetnici, sportaši – tzv „progresisti“ (totalna glupost!) imaju – uslijed svoje sposobnosti unovčavanja mentalnih ili fizičkih sposobnosti – pravo na povoljniji društveni položaj od „konzervativnih gubitnika“ (još jedna glupost!), te ih država ustvari treba štiti od istih „kako ne bi posegnuli za radikalnim političkim i čak nasilnim sredstvima kompenzacije svojih poraza u inovativnoj utakmici“! Boljeg opravdanja – na darvinističkoj liniji borbe za opstanak - teško je uopće izmisliti. Kvaziznanstvenim riječnikom

    (recimo: „moderni inovativni post-kapitalizam“ – što li im je to? Latinska riječ POST ima značenje POSLIJE, IZA, NAKON. Daklem nismo više u kapitalizmu – pa gdje li smo onda? Mislim da je autorima to sasvim svejedno, samo da nije socijalizam!)

    nastoji se opravdati i zaštiti eksploatacija, odnosno eksploatator, od navodnog „jala“ poraženih socijalnih skupina koje bi da se svete za svoj poraz običnom otimačinom od onih kojima oteto zasluženo i pripada. Kao da je cijeli članak proizašao iz pera našeg neprevaziđenog ap-a! Država se postavlja kao arbitar, a zna se što radi pošteni arbitar: kad međusobno igraju Barcelona i seoska momčad iz Gornje Donje, njemu samo preostaje da broji golove u mreži ove druge, igrači koje kao kompenzacciju za izgubljenu utakmicu mogu očekivati velikodušni dar u svlačionici – sendvič uz bocu Coca Cole (tek tako da se ne zaboravi i klasičnokapitalistička eksploatacija).

    Kaže (navodno) Manuel Castells:

    "Krećemo se od stanja socijalne eksploatacije prema stanju funkcionalne irelevantnosti. Doživjet ćemo dan kada će biti eksploatiran biti privilegija, jer gora od eksploatacije jeste ignorancija."

    Baš lijepo – navodno vrhunski znanstvenik (nisam stručnjak i nikada nisam čuo za njega, a po internetu mi se neda tražiti) lijepo konstatira stanje i trend u kojem se društvo razvija. I time je on svoju zadaću završio. Eto, vi „funkcionalno irelevantni“ – sad bar znadete što vas čeka. To je naučno konstatirano i nema što da se bunite protiv znanosti – time ćete samo još više potvrditi svoju „funkcionalnu irelevantnost“ i konzervativizam. Daklem, to je objektivni trend i kao takav valjda neupitno prihvatljiv – ta tko bi uopće pomišljao da promijeni recimo, objektivnu činjenicu širenje svemira? Daklem, lijeka ili nema (kao što ga nema protiv neumoljive smrti koja nas sve čeka) ili dotični „vrhunski“ znanstvenici niti ne pomišljaju (ili pojma nemaju) da ga traže! .ebeš ti takvu znanost. Do sada sam uvijek mislio kako znanost sem spoznajne funkcije, služi i olakšanju života SVAKOG čovjeka, no tek sada sam shvatio da nam ona nudi „eksploataciju kao privilegiju“! Kakva utjeha deprivilegiranima i onima koji će to tek biti! Tisućljetne iracionalne potrage za Spasiteljem te neopisivi trud pravih znanstvenika, koji su zaista shvaćali funkciju posla kojim se bave te mu se iskreno i samozatajno posvećivali, tonu u zaborav i ništavilo pred genijalnim konstatacijama „postkapitalističkih“ hoštaplera koji se kite imenom znanstvenika.

    Od riječi HUMANIZAM, u članku nema niti traga. A jedino rješenje, trajno, stabilno, iskreno, socijalno osjetljivo (i to ne na nivou socijale – socijalne skrbi) i pravedno, je shvatiti da:

    ------------------------
    EKONOMIJA MORA SLUŽITI DOBROBITI SVAKOG ČOVJEKA, A NE STVARANJU PROFITA!
    ------------------------

    Marx je, koliko god povijesni razvoj neke njegove ideje učinio prevaziđenima, u tom pogledu daleko nadmašio suvremene liberalnokapitalističke ekonomiste koji se svesrdno upinju kvaziznanstvenim argumentima opravdati sustav koji ih plaća!
  2. Kurbla26.12.2011. 17:36
    "Marx je doduše imao u vidu mašinsku preobrazbu kapitala (za njega je tokarska mašina bila savršenstvo naučno-tehničkog razvića), ali nije mogao imati u vidu promjene što ih je polučila mikroelektronska anakronizacija klasične mašinske industrije."

    Ne vidim koja razlika između te dvije tehnologije bi mogla biti relevantna za Marxove ideje.

    "Da li su lijeve stranke kadre predložiti neki politički program koji će sačuvati otvorenu privredu, njen optimalni rast uz maksimalnu zaposlenost i maksimalno državno podupiranje socijalnih prava? "

    Nadam se da lijeve stranke neće čuvati otvorenu (to se misli, valjda tržišnu) ekonomiju, ali već danas, u svim zemljama svijeta, najvažnija grana proizvodnje - proizvodnja znanstvenih informacija - je u velikom dijelu organizirana i financirana od strane države. Taj trend će se nastaviti.

    "a zapadni razvijeni svijet bogati se visokosofisticiranom i skupom proizvodnjom i unovačivanjem novog znanja i kompetencija, čija vrijednost raste proporcionalno sa rastućom nekompetencijom ostalog svijeta."

    To bi "zapadni svijet" vjerojatno želio, ali ne može. Kako se smanjuje razlika u bogatstvu između EU, USA s jedne strane, i Indije i Kine i mnogih drugih manjih zemalja koje napreduju sličnom brzinom s druge strane, tako se smanjuju i sve druge razlike.
  3. ap26.12.2011. 18:15
    "Ne proizvodi se, drugim riječima, više za postojeće tržište i njegove potrebe, nego se proizvodi i samo tržište. Na tom se proizvedenom tržištu ne nude gotovi proizvodi, pa ni postojeći preduvjeti proizvodnje (zemlja, rad i sredstva za proizvodnju), nego se nude i prodaju imaginarna dobra koja se proizvode tek kad su kupljena, odnosno prodana na virtualnom tržištu. Virtualno tržište prethodi proizvodnji, a proizvod ne prethodi samo potrošnji, nego i potrebama. Potrebe se primarno ne zadovoljavaju već se najprije proizvode. Danas se više ne zadovoljavaju Danas se više ne zadovoljavaju postojeće potrebe tržišta ili društva, nego se proizvode imaginarne potrebe, koje se naknadno zadovoljavaju realizacijom imaginarne ponudepostojeće potrebe tržišta ili društva, nego se proizvode imaginarne potrebe, koje se naknadno zadovoljavaju realizacijom imaginarne ponude. Radna se snaga pak ne nudi na virtualnom tržištu kao poznata vrsta rada ili usluge. Ona sama pronalazi nova, dotad nepoznata radna mjesta i nove usluge."

    SFRJ samoupravljanje kao buškuriš svega i svačega se je pokazao odgovarajuće ideji (vidi dr Branko Horvat) kao vodseća "tržišna" pojava - samoproglasiš vječnu i avangradnu samoupravnu ulogu nad svim živim i mrtvim na tržištu, više nego monopol, i naravno da bilo kakvo pop i porno smeće, uključujući smeće milijune samoupravljača, više nego uspjeva, što više smeća to se viša razvija i buja tržište toga smeća i zarađuje, renta, kamatari, kurči se ... drugi rade i inoviraju a ti samoupravljaš, što više sranja to bolje ide.

    "Današnje se društvo podijelilo na progresiste i konzervativce i zadatak je političkih snaga da iznalaze političke oblike rješavanja tog sukoba interesa. Opraštanje dugova, odgoda otplate dugova, čuvanje radnih mjesta kompenzacijama i prekvalifikacijama, primjeri su nove državne politike "šunjajućeg socijalizma" koja štiti poražene socijalne grupacije i nerazvijene prezadužene države u uslovima dominacije kreativnih naučnih društava."

    I tu je ex sfrj samoupravni soscijalizam kao prvi i vodeći superioran. Balad, Ratko Mladić, Maumula, Brijuni, Brijuni Rivijera i milijune pojava i samoupravljača uvijek mogu tek tako progresivno rješavati avangardnu i vodeću pozciju da ostali ne mogu konkurirati.
  4. Kurbla26.12.2011. 18:19
  5. ap26.12.2011. 18:58
    SFRJ smoupravljanje i kao mehaničarska improvizacija i samoproglašena vodeća i vječna avanardna uloga je inovacija bez prave konkurencije na tržištu jer tek tako i lako uključuje sve i što više sa svim pravima i modnom neodoljivom privlačnošću a bez ikakvih obveza - samo forsanje i kurčenje na osnovi toga, jednako kada se džu ruke za preraspodjelu ili kada Ratko Mladić i slični tek tako daju naredbe "rokaj".

    Ako se do sada nije vidjelo sada se u doba (takozvane) svjetske krize jasno vidi da se svi oko svega muče i grče i u raskoraku su dok samoupravljanje bez problema drži i uključujuće najmanje 250 % svega, i bivše i dosadašnje i budće i sve što bilo gdje pojavi i inovira.

    Da li će na tržištu i "tržištu" apsolutno pobjediti sfrj samoupravljanje, u kojem nakon pada Slovenije i Srbije apsolutno predvodi RH sa Brijuni i Brijuni Rvijera i raznok, te sve nelikvidno u stečaj i biit likvidirano kao i do sada (a kriterij je ako je i 1 kunu više duga nego što ima, pa i kada ima puno za naplatiti pa i od države, tj. kao i do sada samoupravljanje lividira i čisti sve što je opljačkalo i čemu je dužno)?

    Ili će ipak doći do ravnopravnijeg i raznovrsnijeg tržišnog natjecanja i kako, obziroma da je to najgori anarholiberalizma i kaos, anarhija i nesamoupravne slobode ponašanja i poslovanja, pa i jebanja, a to je smrt samoupravljanja i hegemonije napretka kako je vidi dr Mirela Holy (vidi Zamirzine)?
  6. Mrx26.12.2011. 19:03
    @ Qrbla
    Dobri ovi kineski vozovi. Vidi agencijsku vest: „Kineska železnica je ostavila za sobom tešku godinu, u kojoj je u nesreći dva superbrza voza u julu poginulo 40 ljudi, zbog čega je proizvodnja superbrzih vozova u zemlji bila skoro obustavljena“
  7. Kurbla26.12.2011. 19:13
    Da, događaju se. Evo, u maloj Austriji je 2000. godine poginulo 150 ljudi u željezničkoj nesreći. Evo još jedan link:

    http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_longest_bridges_in_the_world

  8. @Mrx26.12.2011. 19:14
    I supersonični Concorde se srušio, a Space Shutle eksplodirao kod lansiranja - zar ne? I tebe sutra može povoziti auto, pogoditi meteorit, ispadneš kroz prozor, skotrljaš se niz stepenice, netko te kokne, pogineš u potresu, oklizneš se pod nailazeći vlak,... iako ti je hardver ultramoderan - zdrav si k'o dren, nabildani itd. - zar ne? Neke stvari se naprosto dešavaju i ne moraju imati široke implikacije na kakve ti namiguješ.
Dodaj komentar

Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.

POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE

21.05.

Umjetnik koji nikad ne spava

Siniša Labrović: Bizarno je da se štedi na onima čija se potpora izražava u tisućama, a ne na onima koji dobivaju milijune.

19.05.

O krađi identiteta

Kakve veze ima "Prvi hrvatski festival knjiga - Što čitaš" s profiliranom izdavačkom kućom "Što čitaš?". Nikakve.

18.05.

Petak na Subversiveu

Večeras će na Subversive Festivalu Christian Marazzi govoriti o historijskoj krizi kapitalizma, a Gayatri Spivak predavat će na temu "Budućnosti, prošlosti, jezici, Balkan"

17.05.

Prema Balkanskom socijalnom forumu

Danas na Subversive Forumu u ZKM-u počinje panel "Prema Balkanskom socijalnom forumu" koji će trajati dva dana

17.05.

Marina opet među najboljim fotoreporterima regije!

Treću godinu zaredom fotografija H-Alter-ove novinarke Marine Kelava uvrštena je na izložbu najbolje novinske fotografije iz regije, koja se večeras otvara u Beogradu, u organizaciji srpske novinske agencije Beta

17.05.

Nitko nam ne čuva leđa

Marko Pogačar, "Bog neće pomoći": Naslov ukazuje na nepobitnu činjenicu - na neko apstraktno, metafizičko utočište nije nam se osloniti.

15.05.

Uskoro Jewish Film Festival

Od 20. do 26. svibnja, u sklopu festivalskoga filmskog programa domaćoj će publici biti prikazana 54 filma koji na različite načine progovaraju o toleranciji