24.05.2012.
Što nam znači pobjeda Karanikolića
Postjugoslavenski nacionalizami nikada ne funkcioniraju kao nešto odvojeno, singularno, nego kao zbir akcija i reakcija na širem ex-yu prostoru. Nikolićev izbor za srbijanskog predsjednika sigurno će izazvati povećano izlučivanje antisrpskih žlijezda u Hrvatskoj.
Što nas čeka
- Protiv (su)spaljivanja smeća u cementarama/ Prosvjed
- Javna rasprava o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o HRT-u
- "1000 ZA-ŠTO o EU" o izborima i drugačijoj Europi
- Predavanje o permakulturi
- Kako što bolje uklopiti postrojenja obnovljivih izvora energije u prostor i društvo?/ Okrugli stol
- Akcija stadion/ Okrugli stol
- Poziv na prosvjed protiv transporta životinja
- Eko zona dijeli LED žarulje
- → Više
- Dokumentarni film i tribina o prehrambenim poremećajima
- Zatvaranje sezone "Bookvice" uz "The Split Mind"
- Izložba plakata u galeriji "Jogurt"
- Bajssek – biciklističke mape grada Osijeka/ Izložba
- Prikazivanje filma "Nevrijeme" i diskusija o problemu silovanja u ratu
- Vilim Matula / Siniša Labrović: Postdiplomsko obrazovanje
- 5. sisački ekološki filmski festival SEFF
- Šesti Festival židovskog filma
- → Više
Trg Burze
- Natječaj za dodjelu sredstava Zaklade Adris
- Natječaj za Projekte građana unutar programa Europa za građane
- Natječaj za financijske potpore projektima udruga u području izvaninstitucionalnoga odgoja i obrazovanja djece i mladih
- Natječaj Zagrebačke županije za udruge za zaštitu okoliša
- Natječaj Ureda za ljudska prava i nacionalne manjine
- Financijska potpora za projekte za održivi razvoj otoka
- UNESCO International Fund for Cultural Diversity 2012
- Natječaj za neobjavljenu SF&F priču na temu demokracije
- → Više
- Izradite veliku skulpturu bicikla u Trešnjevci
- Media Mediterranea 2012/ Natječaj za prijavu projekata
- Natječaj udruge Xplore FrankfurtRheinMain za mlade novinare
- Poziv mladim Zagrepčanima na davanje doprinosa u razvoju aktivnosti za mlade
- Henkel Art.Award. 2012
- Izložba fotografija na "Pedalafestu"/ Izložba
- Doniraj emotivnu baštinu Prajdovoj izložbi prekinutih queer veza
- Natječaj za izlaganje u Galeriji VN u 2013.
- → Više
Deutsche welle
- Politika Iluzija o jednostavnom izlasku iz krize
- Panorama Drugo polufinale Eurosonga "napetije"
- Gospodarstvo EU želi pokrenuti rast, a od Grčke zahtijeva poštivanje ugovora
- Kultura Lovci na plagijate
- Priča dana Karaoke u borbi za pismenost
TOYS FOR BOYS
Jugoslavija je bila neka vrsta mitološke zvijeri, nešto poput gigantske boe, što li, koju su dječaci ubili, zatukli štapovima, razvukli po prašini, isjekli njezinu kožu u trofejne komadiće. Trofejima se kite, i hvale se: tko joj je prvi zarinuo nož u meso, i tko ju je najefikasnije zatukao. Jugoslavija - ta strašna mitološka zvijer - izbacila je na samrtnoj postelji iz svoga tijela jedno jaje (Sloveniju), a odmah zatim, gle, i drugo jaje (Hrvatsku), pa treće jaje, iz koje se kažu rodilo troglavo dijete (Bosnu), pa četvrto jaje (Makedoniju), pa peto jaje (Krnju Jugoslaviju). Krnja Jugoslavija raspolutila se na dvije države, na Srbiju i Crnu Goru. I taman kada su se dječaci malo primirili, odložili koplja, kada su stišali svoje ratničke urlike, trbuh već odavno mrtve zvijeri ponovo se napuhnuo i - blup! - iz Srbije izleglo se novo jaje - Kosovo! Sada svi s udivljenjem promatraju truplo i pitaju se ima li još, i neće li se iz trupla izleći još kakvo jaje. Republika Srpska? Vojvodina? Sandžak? I neće li se troglavo dijete, Bosna, raspolutiti na tri dijela, na tri nove državice?
Male države su igračke za male dječake. Velike države su igračke za nešto veće dječake. Boys love toys. Dječaci izvuku iz škrinja, ormara, podruma i tavana medalje svojih očeva, djedova i pradjedova, stave na glavu neke kape, nalijepe na lica neke strašne brade, zakolutaju očima, namažu se ratničkim bojama, uzmu u ruke toljage, lukove i strijele, koplja, noževe i nožiće i krenu urlati. Tako plaše neprijatelja. Njihovi neprijatelji su isti takvi dječaci, i što su si međusobno sličniji, to se više mrze. Mržnja i rat su neka vrsta plemenske inicijacije. Dječaci usput zatuku i svoje roditelje, ali i to spada u inicijaciju. Dječaci se potuku među sobom, oni jači zarobe one slabije, pa ih malo muče, ponekog objese, ponekog ubiju, ponekog razmjene s neprijateljima, evo, vašeg za jednog našeg. A onda se dječaci rastrče po svijetu tražeći za svoja herojstva priznanje. Priznanje mogu dobiti samo od odraslijih dječaka.
A kada im odrasliji dječaci uruče priznanje, ovi, tek izašli iz rata, krenu u posao izgradnje svoje države. Izaberu svoga predsjednika, svoga premijera, imenuju svoje ministre, svoje policajce, svoje diplomate, svoje predstavnike. Kako se gradi država uče od drugih, svoga iskustva nemaju. Imitiraju odraslije dječake, način na koji odrasliji dječaci govore, što govore, kako se odijevaju, i slične korisne stvari. Dječaci traže saveznike, hrle u veće i jače dječačke saveze, da im neprijatelji, ti što žive iza granice, ne bi mogli naškoditi. Ako im neprijatelj nagazi malo na granicu, odmah udare u veliku dreku, poredaju se i jedni i drugi uz granicu, zaprijete svojim toljagama, nožićima, strelicama, izvuku one prašnjave brade i kape, kolutaju očima i viču, sve dok im stariji dječaci ne priprijete prstom. Dječaci izabiru među sobom svećenike, sagrade im kolibe, na vrh kolibe postave neki znak, križ ili nešto slično, različito od znaka dječaka koji žive iza granice. Dječaci iskroje svoje zastave, najčešće s likovima orlova ili lavova, silnih zvijeri, u nadi da će orlovski ili lavlji duh prijeći na njih i zaštiti njihovu malu državu od neprijatelja. Dječaci iskroje svoje odore, izmisle svoje rituale i sagrade spomenike svojim herojima. Dječaci zatim proslavljaju svoje pobjede nad neprijateljem, udjeljuju si ordenje za zasluge, i grade sebi kolibe na boljim mjestima svoga malog teritorija. Državice u toj fazi više sliče na izviđačke kampove nego na improvizirane plemenske naseobine.
Djevojčice ne pripuštaju, države su igračke za dječake. Dječaci ionako ne znaju što bi s djevojčicama, malo ih se pribojavaju, pa ih zato proglašavaju glupima i ružnima. Ponekad ih zlostavljaju ili ih preprodaju drugim dječacima koji žive u drugim državama, za kakvu korisnu tricu. Djevojčice obično stoje po strani zabavljene svojim lutkama. Čekaju da dječaci odrastu i maštaju o tome kako će s dječacima jednoga dana izroditi djecu.
Da, države su igračke za dječake, toys for boys. Najveća ironija - iako dječaci ne razumiju riječ ironija - leži u tome da u njihovim državicama ništa nije ni njihovo niti nezavisno. Dječaci pojma nemaju da iza svega stoji nevidljivi gospodar, taj koji im je tutnuo igračke u ruke. Imena tih nevidljivih gospodara su različita, već prema tome, korporativni kapitalizam, ujedinjena mafija, u svakom slučaju - NOVAC.
Sve to tako izgleda iz sigurne ptičje perspektive, dakako. U prizemljenom životu stvari su uvećane, i naši dječaci su odrasli, veliki ljudi. Na njima se drži ovaj svijet i nije naše da ih izvrgavamo poruzi. Mi smo žrtve njihovih igara. U raspadu Jugoslavije mnogo je ljudi pobijeno, mnogo je toga srušeno i spaljeno, mnogo je ljudi raseljeno, mnogo života uništeno, sve se okrenulo naglavce. Jedina je utjeha, kažu ljudi, da su to ljudi tako htjeli, ili nisu baš tako htjeli, ali stvari su izmakle kontroli, i, eto, možda se malo previše krvi prolilo zaobranu ognjišta, doma, kolijevki, nacionalnog identiteta, i tisućljetnih državotvornih snova.
Najnovije jaje, Kosovo, posljednja je karika u raspadu Jugoslavije i stvarni kraj rata, kažu ljudi, iako za to nemaju dokaza. Euforija oko rađanja nove nezavisne državice u Evropi samo potvrđuje da dječaci ništa osim države zasnovane na etničkim principima (uz obavezno poštovanje prava manjina, dakako) nisu u stanju izmisliti. Isti nedostatak imaginacije potvrđuje Srbija, koja tvrdi da nikada neće odustati od Kosova, od svoje kolijevke. Dječaci skaču, ruše, protestiraju, mrze, razbijaju stakla na izlozima albanskih slastičarnica u Srbiji, američkih McDonaldsa (jer Amerikanci su priznali Kosovo), ambasada zemalja koje su priznale i koje će još priznati Kosovo. Ni godinama ponižavani kosovski Albanci nisu bili u stanju da izmisle ništa pametnije od one stare svoji ljudi na svome teritoriju, od nezavisne države temeljene na etničkom principu. Rađanje države bilo je popraćeno romantičnim vijorenjem novodizajniranih kosovskih zastava, albanskih zastava, američkih zastava (jer Amerikanci su priznali Kosovo) i puštanjem žutih balona u zrak. Žuti baloni - žute zvijezde, poljubac upućen Evropskoj uniji. Istu nemaštovitost pokazuju odrasliji dječaci, ti iz (raz)jedinjene Evrope, i ti iz Amerike i Rusije, koji su odmah požurili da pruže svoje zaštitničke šape, svaki na svoju sferu interesa. Svi dječaci vole i respektiraju države, države su definitivno toys for boys.
Od bivše Jugoslavije ostalo je malo što. Iako rijetko, još uvijek se ponegdje može, na primjer, vidjeti prvi automobil jugoslavenske proizvodnje, Zastava 750, popularni fićo. Na You Tubeu vrte se amaterski video zapisi: u jednome neki golemi dječak, seljak, u svome dvorištu batinom razbija svoju staru igračku - fiću.Tako, valjda, simbolički pokapa mrsku Jugoslaviju. Nedavno je grupa lokalnih entuzijasta u nekom hrvatskom mjestu oživjela starog fiću, ofarbala ga u plavo bijelu boju i na vratima ispisala milicija. Automobil je zaplijenila hrvatska policija s obrazloženjem da uskrsavanje starog milicijskog fiće vrijeđa uspomenu na bivšu Jugoslaviju! Iako je proteklo gotovo dva desetljeća od smrti Jugoslavije, dječaci se još uvijek boje duhova bivše države, čak i kada se oni pojavljuju u simboličnoj igrački kakva je stari fićo. Ostaje pitanje: zašto? Je li to zato što je bivša zajednička država bila građena na solidnijim, pravednijim i modernijim temeljima od današnjih? Ili je to zato što je bivša država bila zona sumraka iz koje su svi jedva čekali da izađu na slobodu i oslobode se mučnog suživota s drugima? Je li gospodarenje bilo bolje ili lošije od današnjega? Je li bivša država bila strahovlada u kojoj su građani izdisali pod teškom čizmom komunizma? Da li se ljudi danas boje više ili manje? I čega se boje? Pitanja ima mnogo. Nema ničeg lošeg u tome da se postavljaju pitanja, slična će nam, uostalom, uskoro početi postavljati naši unuci. Zanimljivo je jedino da ih nitko ne postavlja. Umjesto da postavljaju pitanja dječaci mašu svojim zastavama i spaljuju tuđe, razbijaju stakla na prozorima, urlaju, zveckaju noževima, jadikuju, tužakaju se, zovu upomoć, prijete - sugerirajući svojim ponašanjem da su države zapravo rezultat slučaja ili pukog biološkog ciklusa: dok jedne, eto, umiru, druge se, eto, rađaju.
Zanimljivo je i to da samo dvije stvari u današnjem svijetu izazivaju histerične reakcije kod ljudi: jedna je Bog, druga Država. Snažne i nekontrolirane erupcije emocija kada su u pitanju Bog i Država samo indiciraju da su obje institucije zapravo ispražnjene od svoga značenja. Za smrt Boga prišapnuo nam je nešto prije stotinjak godina Friedrich Nietzsche. Za Državu nismo znali.
Esej Dubravke Ugrešić preuzet je iz časopisa Reč.
POSLJEDNJE VIJESTI IZ RUBRIKE
19.05.
O krađi identiteta
Kakve veze ima "Prvi hrvatski festival knjiga - Što čitaš" s profiliranom izdavačkom kućom "Što čitaš?". Nikakve.
18.05.
Petak na Subversiveu
Večeras će na Subversive Festivalu Christian Marazzi govoriti o historijskoj krizi kapitalizma, a Gayatri Spivak predavat će na temu "Budućnosti, prošlosti, jezici, Balkan"
17.05.
Prema Balkanskom socijalnom forumu
Danas na Subversive Forumu u ZKM-u počinje panel "Prema Balkanskom socijalnom forumu" koji će trajati dva dana
17.05.
Marina opet među najboljim fotoreporterima regije!
Treću godinu zaredom fotografija H-Alter-ove novinarke Marine Kelava uvrštena je na izložbu najbolje novinske fotografije iz regije, koja se večeras otvara u Beogradu, u organizaciji srpske novinske agencije Beta
17.05.
Nitko nam ne čuva leđa
Marko Pogačar, "Bog neće pomoći": Naslov ukazuje na nepobitnu činjenicu - na neko apstraktno, metafizičko utočište nije nam se osloniti.
15.05.
Uskoro Jewish Film Festival
Od 20. do 26. svibnja, u sklopu festivalskoga filmskog programa domaćoj će publici biti prikazana 54 filma koji na različite načine progovaraju o toleranciji
15.05.
Vojarne propadaju
Udruga "Šibenik grad djece" traži da se bivše vojarne ne prodavaju, već da ih Vlada da na korištenje civilnom i zadružnom sektoru
dodaj komentar 26 komentara
Drugo, a sto je sa veselim podupirateljicama drzavotvornih decki: Vera Stanic, Jasmina Turic, Jadranka Kosor, Ljerka Mintas, Branka Separovic, pa jos one tete iz raznoraznih dignitetskih i domovinskozrtvoslovnih udruga, s druge strane Mira Markovic, pa ona Vukova vucica itd.
Trece, tekst je nepravedan i prema onim muskarcima koji su se od pocetka pa do danas hrabro i dosljedno odupirali nacionalizmima. Spomenimo samo dvojicu koji su to opiranje platili glavom, Josipa Reihl Kira i Milana Levara.
Optuzivati samo musku polovicu covjecanstva za sva sranja na ovom svijetu pomalo mi je infantilno.
Kao što je rekao netko, pogreške djeteta su zapravo pogreške roditelja...
.
ali: teza o majkama koje rađaju i odgajaju zločince za koju ste se uhvatili upravo dokazuje zamku partrijarhata iz koje neki nisu u stanju pobjeci. pa zasto, dovraga i sami ne odgajate te klipane, pa da prestanu biti zlocinci. ili gdje je bio hitlerov tata, dok je mama od njega pravila hitlera? vjerojatno u nekoj birtijetini.
a i tebi cimmerian fali malo čvrste muške ruke da te vodi kroz stilistiku. pa valjda je hitler ovdje metafora, ili simbol za sav užas koji žena može poroditi. ukinomo rađanje, da ne bi bilo još hitlera!
Budući da je i na Dubravku Ugrešić kao vješticu bio otvoren lov, uz sve ostale neugodnosti koje su joj priredili dični muškarci, ugledni tad-ugledni sad u ovom gradu i zemlji visoke kulture i nultog stupnja patrijarhalnosti – pripada joj doživotno moralno pravo ali i intelektualna dužnost da pljuje po patrijarhatu. Ali, doista, ako živiš u žabokrečini ne možeš imati ptičju perspektivu.
A koliko ih je tek pritisnutih "nepobitnim dokazima" svojedobno priznavalo da su vještice.
Dodaj komentar
Molimo, prijavite se ili registrirajte kako biste komentirali. Hvala.