U tijeku je akcija 'Razveselite svoje najmilije božićnim darovima'! Iz ponude izdvajamo: lopte za pilates, razne masažere, naslone za leđa, jastuke za sjedenje i vježbanje, terapijske igračke za djecu, lopte za sjedenje i vježbanje... I još mnogo toga, posjetite nas u najbližoj prodavaonici! Želimo Vam sretan Božić!

Na primjer. A ovakvih primjera ne samo da se ovih dana, uoči Božića, može naći bezbroj, nego ih se ni uz najbolju volju ne može izbjeći, bilo da gledate televiziju, slušate radio, čitate novine, surfate internetom ili naprosto da šećete gradom.

Sretan Božić? Sjeća li se još itko od onih koji su danas bez otpora upregnuti u kolica Djeda Božićnjaka – što je zapravo Božić? I zanima li to još koga? Onima koji imaju malo duže pamćenje neće paradoksalno zvučati tvrdnja da bismo danas na pitanje o smislu Božića prije mogli dobiti odgovor od raznih masažera nego od vjerskih autoriteta ili samih vjernika. Jer ovdje se uopće više ne radi o vjeri, niti o njezinoj derivaciji u običajima i tradiciji, nego o brutalnoj instrumentalizaciji vjere i/ili tradicije od strane sistema kojemu nikakva vjera i tradicija nisu ne samo sveti, nego ni važni, iako će oficiri tog režima rado posjećivati i crkve i tople domove da bi uvodili red među svoje vojnike i da bi mobilizirali nove.

Radi se o nečemu što je toliko očigledno da o tome mogu govoriti jedino s bljutavim osjećajem ponavljanja općepoznatog. Ali činjenica da to svi znaju, a da se usprkos tome ništa ne mijenja, nego je situacija sve gora i gora – razlog je da se nekoliko riječi u smislu božićne čestitke ipak kaže.

Kako to da se Božić rimskih katakombi ili vjerničkih domova u ateističkoj socijalističkoj Jugoslaviji – gdje je smisao tog dana, u prigušenosti dominantnim diskursom, paradoksalno, bio najjasniji – izrodio u ove orgije podivljalog kapitalizma? Odgovor treba potražiti ponajprije u tome što je Božić reduciran na običaj, običaj na darivanje, a darivanje na nervoznu kupovinu darova. No, što je ustvari darivanje, tj. što je darivanje nekoć bilo i što bi, možda još uvijek, trebalo biti?

***

Usprkos antropološko-pesimističkim i etičko-relativističkim stavovima, smatram da su ljudi skloni darivanju. Iako bi danas trebalo itekako mnogo truda da se ovu (hipo)tezu dokaže ili barem da ju se oprimjeri, mislim da odgovor na pitanje o općoj zatvorenosti, škrtosti i bezobzirnosti, čemu svjedočimo na svakom koraku, treba tražiti u sistemu, a ne u ljudima.

Ima jedna zanimljiva knjiga, koju je napisala američka autorica Genevieve Vaughan, a koja nosi naslov Homo donans, što znači darivajući čovjek ili čovjek kao biće darivanja. Idemo li tim tragom, mogli bismo reći da je jedno od bitnih čovjekovih određenja to što je usmjeren na davanje, darivanje, poklanjanje. To znači da je čovjek po svojoj naravi altruistično biće, jer u darivanju je vrlo važan element nesebičnost, upravo protu-sebičnost. Darujući dajemo nešto od sebe (a uvijek, na neki način, i sebe), izlazimo iz sebe, iz svoje zatvorenosti i uskosti, ususret drugome, i ostavljamo toj drugoj osobi nešto vrijedno, nešto što sami smatramo vrijednim. Darivanje je bezinteresno davanje, davanje nakon kojega se, ako se zaista radi o darivanju, ne očekuje uzvraćanje.

A darivanje se tu odnosi i na materijalne i na ne-materijalne stvari. Jer nekome se može, kako se to često kaže, poklanjati i pažnja, što znači poseban obzir, nježnost, prijateljska naklonost itd. Drugim riječima, dar ne mora uvijek biti nešto opipljivo, a pogotovo ne nešto skupocjeno poput unikatnog primjerka nekog automobila, dijamantne ogrlice ili novog modela iPoda. Ali sve i kada se radi o materijalnome, o materijalnim, opipljivim darovima, darivanje je uvijek – simbolički čin. Dar je – znak. Ono što je najvrednije u darovima i darivanju nije njihova tržišna vrijednost, praktična iskoristivost i slično, nego ono što se u darovima, uz darove, sa darovima daje.

U tom smislu, kao orijentir nam mogu poslužiti mnogi filozofi, od onih antičkih do Jacquesa Derride, koji su, promišljajući fenomen darivanja, a bez obzira na različite pristupe, darivanje uvijek smatrali etički konotiranim činom, pa su ga zato i razmatrali u kontekstu rasprava o prijateljstvu, gostoprimstvu, zahvalnosti itd.

***

No, budući da je filozofija – da prizovem Nietzschea – uvijek nesuvremeno razmatranje, tako i između ovakvog filozofiranja o darivanju i današnje stvarnosti darivanja postoji veliki jaz. Danas, naime, kad promatramo darivanje (pogotovo uoči Božića, Valentinova ili nekog drugog praznika uz koji je darivanje uobičajeno), vidimo something completely different. Iako nisam sklon apokaliptičkom načinu razmišljanja, smatram da ipak živimo u najgorem od mogućih svjetova, odnosno da darivanje nikad nije bilo shvaćeno ovako vulgarno kao danas, na taj način da je materijalna, robna, novčana dimenzija darivanja igrala tako važnu, ključnu, pa gotovo i jedinu ulogu.

Jer o darivanju danas uopće ne možemo govoriti izvan industrije darivanja, izvan sveobuhvatne i svežderske kapitalističke mašinerije koju tepajući možemo nazivati i konzumerističkim društvom, društvom spektakla itd.

Samo pogledajte: ove godine su tzv. pripreme za Božić počele već polovicom studenog. U izlozima trgovina, na ulicama, u medijima, više od mjesec dana prije tog, navodno još uvijek posebnog dana, vodi se brutalna kampanja, čiji je jedini cilj profit, a metode su joj tragikomične, što ne znači da nisu i potpuno tragične, jer činjenica da nešto tako prozirno može ujedno biti i tako moćno – zaista je porazna.

Nesebičnost u davanju, zahvalnost u primanju, umijeće i čitava suptilna kultura davanja i primanja – obezvrijeđeni su u industriji prodaje i kupovanja, koja je posve obesmislila i darove i darivanje. Darovi su danas sve skuplji, a darivanje je sve jeftinije, tj. sve manje cijenjeno.

Osim toga, ima još jedna očiglednost koju treba istaknuti: u sveopćem marketinškom bombardiranju i sve šarenijim trgovinama sve je teže je postići zadovoljenje: današnjem je homo consumansu potrebno sve više materijalnih dobara, a ipak postiže sve manje veselja.

A zašto? Zato što sistem radi samo na stvaranju novih i novih potreba, umjesto da zadovoljava one postojeće, naprosto zato što bi u suprotnom profit bio manji, a profiteri manje moćni. Bog profita, pak, voli samo financijski moćne, najprije najbogatije, a potom bogate i ne-siromašne. Oni koji nisu u mogućnosti da sudjeluju u toj utrci, kao i oni koji u njoj sudjeluju tek s velikim naporom, sustavno su i temeljito uništeni, ušutkani i pasivizirani, tako da nemaju više potrebu ni da se opiru sistemu, nego imaju samo frustraciju koju će prije pretvoriti u osjećaj manje vrijednosti negoli u kritiku.

Zašto ljudi onda ipak pristaju sudjelovati, otkud te rijeke kupaca u božićnoj kupnji u zadnji čas ili u nedjeljnim ritulnim odlascima u mega-trgovine? Ljudi su sustavno hipnotizirani i anestezirani od strane sistema koji je doista veliki mag, iako su mu trikovi vrlo prosti. Ljudima su dane šarene igračke da se ne bi bavili bitnim stvarima. Nitko, pa ni oni najosvješteniji (ili bolje rečeno, najmanje onesviješteni) nisu imuni na čarobne riječi i slike. Zahvaljujući toj fatalnoj privlačnosti reklama i nepodnošljivoj lakoći kupovanja svatko se može osjećati posebnim, izuzetnim, ali samo dok je poslušan kupac, konzument. Sistem stvara privid individualizma, a zapravo se radi o najcrnjem kolektivizmu, čak totalitarizmu, koji je, istina, upakiran u šarene papire, ali ispod njih nema ničega privlačnog: sve je dirigirano i nitko nema mogućnosti da izabere hoće li sudjelovati ili neće, jer jedini izbor koji postoji je izbor između različito upakiranih proizvoda na policama prodavaonica.

***

U tom je smislu jasno da je darivanje, osobito povodom praznika poput Božića potpuno pervertirano. Iako ne govorim iz perspektive vjernika, mogu reći da žalim zbog gubitka smisla Božića, onoga što je (nekoć) Božić (nekima) značio. Božić je najprije od vjerskog blagdana postao puki tradicionalni blagdan, ali nije to bilo najgore, nego njegova posljednja mijena – kada se Božić pretvorio u božićnu industriju.

Pokušajmo zamisliti kako je to nekoć bilo. Darivanjem u povodu Božića trebalo je obilježiti određeni praznik, određeni dan, poseban, svečan dan, blagdan. Darivanjem ga je trebalo učiniti posebnim, na božju slavu, a na ljudsku radost. Kao što se povodom blagdana kitilo sebe i svoju kuću, činilo sebe i svoj prostor drugačijim nego u svakodnevici, tako se darivanjem nastojalo ostaviti trag o tom danu, zabilježiti ga kao izuzetnog. A za to nije bilo potrebno darivati skupocjene stvari, niti je bilo potrebno pripremati se mjesec ili više dana, niti za blagdan niti za darivanje.

Tko se danas uopće još nastoji prisjetiti takvog Božića i takvog darivanja? Tko se nastoji usprotiviti današnjim sasvim drugačijim božićima? To zasigurno nisu vjernici, koji će prije u Konzum, Mercator ili Lidl nego u Katedralu, i koji će radije pisati popise za kupnju božićnih darova nego provoditi vrijeme u religioznoj meditaciji. Ali od vjerničkog stada mišljenje i pobuna se ni ne očekuju. No, na žalost Božića i vjere, to nisu niti pastiri, jer bljedunjavi pozivi crkvenih velikodostojnika na povratak izvornom smislu Božića ne djeluju više uvjerljivo. Crkva ne samo da se nije dovoljno protivila pretvaranju Božića u industriju, nego je prosinačko talambasanje poticala, smatrajući valjda da će na taj način rekristijanizirati u socijalizmu ateizirane Hrvate. Osim toga, Crkva se i sama počela ponašati kao jedna od kompanija na tržištu svega i svačega, u božićno vrijeme i inače, npr. na tržištu nekretnina. U tom smislu, a govoreći o velikim zalogajima, Crkva će vjerojatno blagosloviti i ozakonjenje nerada nedjeljom uz brojne iznimke koje negiraju pravilo, poput dopustivog rada nedjeljom između 1. i 31. prosinca. A cjenkanjem se, kako je poznato, cijena obično smanjuje, što znači da će Božić tu vjerojatno završiti kao kolateralna žrtva.

***

Ne treba previše žaliti za gubitkom nečega za čime ne žale ni oni kojima je, navodno, do toga najviše stalo. Ali kako preživjeti prosinac (da, i studeni!) bez obzira na vjerske osjećaje i konfesionalna opredjeljenja? I što se može učiniti da se onesposobi ili barem uspori kapitalističko- konzumerističku flajš-mašinu, u predbožićno vrijeme i općenito? Ima li izlaza iz ovog i ovakvog sistema?

Oni koji su spremni za utopijsko mišljenje i mikro-političko djelovanje neće se dati fascinirati hiperkapitalističkim buldožerom, niti će pobjeći pred njim u stranu, pa njima ima još smisla reći: trebalo bi (barem pokušati) poticati bojkot božićne industrije i sistema koji je stvara, gdje god, kad god i koliko god se to može; trebalo bi (barem pokušati) promovirati skromnost, povratak bitnom i osnovnom (što ne znači odmah i asketizam). Osim toga, na jednoj višoj razini, trebalo bi obratiti pažnju na modele koji pokazuju da je moguće ustanoviti ekonomiju baziranu na stvarnim ljudskim potrebama, što podrazumijeva i etiku i politiku darivanja.

Dakako, većini to danas zvuči krajnje neprivlačno, ali onima koji su siti do mučnine to može pružiti čvrstu nadu da se iz rastućeg kaosa može izaći van, barem u male oaze koje svatko može pronaći ako ih potraži. Što se velikih promjena tiče, za razliku od onih svakodnevno ostvarivih, ostaje samo nesigurna nada da, kao i kod prežderavanja, nakon pretjerane konzumacije mora doći do povraćanja. A kada ćemo povraćati i što ćemo sve time izbaciti – to je još manje sigurno.

^{Napomena: Ovaj je osvrt nastao zahvaljujući poticaju Slavice Bastaić-Batinović, na čija sam pitanja o temi darivanja u predbožićno vrijeme i u kontekstu konzumerističkog društva odgovarao u razgovoru koji će biti emitiran u međunarodnoj emisiji Magazin »Srednja Europa« na III. programu Hrvatskog radija 30. prosinca 2006. - h.j.}