Marijan Crtalić  je do sada najčešće izlagao sebe. Najpoznatiji po provokativnim video radovima i performansima, vlastiti identitet je opsesivno ispitivao u različitim stanjima i kontekstima, spajajući privatne halucinacije i šire društvene paranoje, a istovremeno koristeći sve raspoložive vizualne medije. Od izlaganja ostataka vlastitog tijela do ispitivanja njegovih granica davljenjem/ronjenjem, preko konstrukta koji oblikuju identitet - obitelji, crkve, psihijatrije, društvenog života/clubbinga - pa sve do urbanih mitologija grada i prijatelja i na kraju položaja umjetnika - kao šamana i rock stara. U "Mojih 5 minuta špice" je konačno postao zvijezda: prošetao se po špici (Cvjetno), okružen obožavateljima, fotografima i novinarima, simulirajući sebe u imaginarnom svijetu društvenog priznanja i slave suvremenih umjetnika. Nakon djelomičnog zanemarivanja od art establishmenta zbog osebujne trash poetike, prošle godine je - za kako sam kaže svoj najzreliji rad - "Nevidljivi Sisak-Fenomen Željezara" dobio nagradu T-HT-MSU. Prikaz Željezare Sisak u izložbi i dokumentarcu neodoljivo nas je podsjetio na socijalistički Googleplex.  S Crtalićem smo razgovarali u jedno depresivno nedeljno poslijepodne, sjedeći na uništenom spomeniku Edvardu Kardelju u sisačkom naselju Željezara, vjerojatno najzagađenijem kvartu u čitavoj Hrvatskoj.

Što je za tebe Željezara Sisak? Na što prvo pomisliš?

Nama Siščanima, samo to ime ne označava industriju, već više od toga. Radničko naselje Caprag  podignuto pokraj postrojenja, industrija nekadašnje Željezare Sisak, radnici i ostali ljudi i njihov mentalitet i multietničnost su neodvojivi od značenja koji nam producira pojam Željezara. Nedavno sam sjedio s frendom u Željezari (naselju) i pričali smo o ogromnim parkovima- hrastovim šumama koji su prirodni grad prošaran ljudskim stambenim gradom. Točnije, nagađali smo što će biti s time, tko je otkupio koji objekt ili površinu i u što će ih pretvoriti. Stravično je da je cijelo područje, kao i sve što su nekad napravili radnici - od strane države proglašeno državnim i da država bez pitanja ikoga to može prodati bilo kome u bilo koju svrhu. Znam da željezarske skulpture donedavno nisu bile na popisu kulturne baštine, pa ne vjerujem da je radnički urbanističko-arhitektonski dragulj od naselja Caprag pod nekom posebnom zaštitom. Dakle,  pomislim na bajkovito junačko doba procvata industrije, grada i kulture, a onda vidim današnju učmalost i prestravim se od mogućnosti budućnosti.

Rad Nevidljivi Sisak - Fenomen Željezara dio je višegodišnjeg istraživačkog projekta pod nazivom Nevidljivi Sisak. Što je do sada izloženo?

U sklopu projekta nastale su 3 izložbe: Nevidljivi Sisak o cjelokupnoj sisačkoj Poziciju i smjer djelovanja umjetnika i umjetnosti ne mogu odvojiti od činjenice da se novomedijskim  sažimanjem  planete na lako dostupne informacije o bilo čemu, zapravo iznijela neosporiva istina da je cijeli svijet u... banani spomeničkoj baštini , Podvodni grad (ribe, bombe i kulturna baština) o podvodnim arheološkim lokalitetima u Kupi u centru Siska, Fenomen željezara o likovnoj koloniji u Željezari Sisak, film Industrijski raj pridodan Fenomenu Željezara te performance Umjetnik u udruženom radu u kojem sam čitao tekstove organizatora kolonije, umjetnika i radnika uz popratni foto slide-show i muziku s Bijelog albuma Beatlesa. Moram se pohvaliti da sam potaknuo medije da pišu o bombama u Kupi i time potaknuo policiju da ih skoro sve povadi. Uspio sam potaknuti i sisački muzej da popiše i izmjeri željezarske skulpture, a konzervatorski zavod da ih uvrsti u popis kulturne baštine te da na osnovu toga traže novce za njihovu obnovu. Projekt se i dalje razvija...

Rad se bavi istraživanjem i dokumentiranjem nekadašnje uspješne tvornice i života njenih radnika. Što si istraživanjem saznao novo, što Željezaru Sisak razlikuje od drugih jugoslavenskih uspješnih tvrtki koje je zatekla ista sudbina?

Dakle, pošto je Željezara bio vrlo kompleksan i raznolik kombinat, fokusirao sam se na ono što kao umjetnik poprilično kužim, a to su likovne kolonije u Željezari Sisak, koje su trajale od 1971. do 1990. godine i podosta su specifična pojava, a naročito je zanimljiv i poseban cjelokupan Željezarin udio u kulturnoj produkciji tadašnje SFRJ. Još zanimljivije je fokusiranje nekadašnje Željezare na stambeno, zdravstveno, obrazovno i kulturno zbrinjavanje radnika i njihovih obitelji. Naravno, za razumijevanje konteksta nastajanja art kolonija morao sam se malo pozabaviti tadašnjim društveno političkim sistemom i njegovim funkcioniranjem u Željezari, a pogotovo primjenom cijele samoupravno socijalističke priče u organiziranju likovnih kolonija.. Naravno da sam vidio, čuo, doživio i saznao nevjerojatne stvari... Novo mi je bilo skoro sve, a pogotovo Siščanima koji žive u srcu tog prostora i pripadajuće mu priče, a nemaju pojma o čemu se radi. Naravno, za to je odgovorna vladajuća garnitura koja trpa pod tepih cijelu problematiku, zato jer će se kad-tad potezati pitanje tko i kako je provodio privatizacijsko pretvorbene muljaže koje su dovele do Nagledao sam se gomile loših radova i akcija koje, zbog dezorijentacije i neznanja njihovih protagonista, zapravo proizvode kontraproduktivan učinak i idu na ruku korporacijskim maherima za medijsko zaluđivanje "stada" propadanja cijelog grada i njegove kulturne baštine.

Kako je teklo istraživanje, koga si sve uključio, s kim razgovarao, gdje si sve pronalazio građu?

Istraživanje je teklo romantično i patetično- revolucionarski! Dakle, mjeseci i mjeseci jahanja na pony biciklu kroz kilometre prostora, bilo zima ili ljeto ili između... Proučavao sam razne arhivske materijale, pričao s protagonistima koji su sudjelovali u organizaciji kolonija, te s velikim brojem ljudi (ne)izravno uključenih u željezarsku priču. Snimajući film, fotografirajući te smišljajući izložbeni koncept, pričao sam sa slučajnim prolaznicima, proučavao teren (naselje, industrijski pogoni, cijeli grad itd.)

U dokumentarcu nema ideološke propagande, pretpostavljenih pozicija, i zapravo uopće nema politike. Koliko teško je prikazati jaku političku temu, a pritom izbjeći pamfletizam?

Moj politički i umjetnički stav je najvidljiviji u samom izboru teme i mjesta snimanja. Tamošnji prizori su toliko sugestivni i jaki da ih je suvišno verbalno komentirati. Sve je svima jasno kad vide kako taj prostor i objekti izgledaju, a naročito su izražajna lica ljudi koji tamo žive i prepričavaju svoja sjećanja o radu u Željezari. Ostalo se nameće samo, kao što je i svakom gledatelju omogućeno da na osnovu gledanog i slušanog sam donese stav.

Kako je ragirala publika - obzirom da je film i cijela izložba prikazivana u potpuno različitim kontekstima, gledali su je penzioneri u Željezari, umjetnici u Miroslavu Kraljeviću, studenti u MSU?

Drago mi je da sam svojom izložbom uspio pozitivno iznenaditi struku i publiku. Svega nekolicina ultradesničara bi sve te skulpture porušili i pretopili zato jer su to napravili "komunjare". Velika većina je reagirala normalno i pozitivno, ali i začuđeno činjenicom da postoji galerija na otvorenom ispunjena odličnim skulpturama poznatih autora, a javnosti totalno nepoznata! Kao što je i nepoznata, pa čak (u odnosu na današnji tretman radnika i njihovih prava) i fantazmagorična odnosno nadrealna priča o Željezarinom odnosu prema radnicima kao punopravnim subjektima proizvodnje i aktivnim participatorima društvenog, a naročito kulturnog života. Danas je riječ radnik pojam sramote i poniženja!

U svojim radovima prošao si različite faze - od vlastitog tijela i identiteta, životne svakodnevice, položaja umjetnika - kao i potpuno različite forme - od slikarstva, videa, performansa - sve do ovog zadnjeg aktivističkog rada u formi izložbe i dokumentarnog filma. Gdje je danas umjetnik najprotrebniji, a gdje najvidljiviji?

Osobno, poziciju i smjer djelovanja umjetnika i umjetnosti ne mogu odvojiti od činjenice da se novomedijskim  sažimanjem  planete na lako dostupne informacije o bilo čemu, zapravo iznijela neosporiva istina da je cijeli svijet u... banani. Kao čovjeka bi me pekla savjest da ne pokušam napraviti nešto po pitanju promjene takvog stanja stvari, kao što bi me pekla savjest da se kao umjetnik bavim elitističkim propitivanjem estetike radi nje same, a naročito bi me smetalo da, ako već postanem socijalno i aktivistički angažiran, odaberem polje djelovanja o kojemu nemam pojma. Loš odabir polja djelovanja je boljka mnogih lokalnih aktivista. Nagledao sam se gomile loših radova i akcija koje, zbog dezorijentacije i neznanja njihovih protagonista o nekim elementarnim metodama i tehnikama prijenosa informacija, zapravo proizvode kontraproduktivan učinak i idu na ruku korporacijskim maherima za medijsko Jebeš aktiviste koji, primjerice, Severinu navode kao jedan od nasvjetlijih primjera lokalne borbe za ravnopravnost među spolovima! zaluđivanje "stada". Jebeš aktiviste koji, primjerice, Severinu navode kao jedan od nasvjetlijih primjera lokalne borbe za ravnopravnost među spolovima! A da ne pričam koliko sam se naspavao gledajući očajno loše i dosadne filmove o osjetljivim društvenim problematikama... Rezultat je navedenog diletantizma da imamo rekordan broj socijalno nabrijanih udruga, od kojih su, dobar dio njih, zapravo servisi za pranje love od dodijeljenih im potpora. Uglavnom, šminka i pozeraj! Eto, trudim se ne biti takav, ali nikad se ne zna...

Godine 2005. si radio trance party u prostoru Mochvare s radom - Hang the VJ i bio si involviran u različite projekte trudeći se - između ostalog - izmiješati publiku koja se inače ne bi srela, onu artističku i rejversku. Prošle godine si prošetao centrom grada glumeći zvijezdu u "Mojih 5 minuta špice". Što miliš o prostoru događanja umjetničkog, a što o izlasku umjetnosti iz "strogo kontroliranih" art krugova?

Strogo kontrolirani art krugovi su oni pod kapom izravnog interesa države, mi drugi smo na vjetrometini nesređenih zakona o načinima umjetničkog djelovanja, financiranja i sličnih "sitnica" bez kojih je teško raditi konkretne projekte i produkcije. U tom kontekstu, galeriju možemo smatrati najpoželjnijim prostorom djelovanja. Ono što je meni bitnije od pitanja legitimiteta polja djelovanja je polje medijskog komuniciranja između umjetnika i javnosti. I dalje nemamo nikakvu strategiju osvajanja masmedijskih prostora, i dalje je jezik struke prekompliciran i samoj struci, a kamoli radnicima neke propale industrije... i dalje je nevidljivo sve što se ne događa u glavnom gradu... itd.

Prije nekoliko godina smo razgovarali o položaju suvremenog umjetnika u Hrvatskoj. Tada si rekao - "Kustosima su umjetnici topovsko meso". Što danas - kao etablirani artist sa T-HT nagradom (artist se grohotom smije) misliš o istoj temi i položaju umjetnika?

Da razbijemo misteriju, od nagrade, uz trenutno traženje nekakvog sigurnog posla, teško da ću izgurati godinu dana pokrivanja egzistencijalnog hladnog pogona. O produkciji arta da i ne govorim. Navedeno mišljenje o kustoskom vođenju igre i dalje zastupam, jedino što mi je sad malo lakše ne prihvaćati sve ono što moram u slučaju dok nemam love, a i lovom i priznanjem se automatski kupuje i ugled te veće poštovanje i pristojnost u pregovorima na relacijama: institucije- kustosi-umjetnici. Djelomično je i moje, kao i trubljenje nekih mojih kolega o toj problematici djelovalo na nešto veću osvještenost umjetnika u postavljanju spram institucija i kustosa, ali i obrnuto. Sada je veći problem pravdanje države za katastrofalno gospodarsko stanje recesijom, a naročito je kultura dobrodošla za recesijsko iživljavanje i rezanje troškova za art produkciju.

Tvornica je intenzivno građena u poslijeratnom razdoblju i ubrzo se etablirala kao 3. željezara u Jugoslaviji s proizvodnjom od nekoliko stotina tisuća tona čelika i srodnih materijala. Šezdesetih počinje masovno doseljavanje radnika iz okolnih krajeva i na rubovima grada, u industrijskoj zoni formira se naselje koje nije bilo nimalo elitno; jedna od ulica je nosila naziv Koreja - zbog čestih uličnih obračuna. Tvornički krug je čitav jedan grad u kojem je svakodnevno radilo 14 000 radnika, tvornica postaje socijalističko čudo, a naselje se transformira u humanu infrastrukturu sa svim pratećim sadržajima. Posebnost je i u tome što u naselju niču skulpture od čelika koje rade poznati jugoslavenski umjetnici,  tako da cijeli kvart izgleda kao galerija na otvorenom. Odnosu umjetnosti i rada je posvećivana posebna pažnja, pa su tako sačuvane smjernice sa radničkih savjeta: "Potrebe suvremenog radnika prelaze tradicionalno shvaćanje kulture kao autonomne duhovne sfere." Devedesete donose rat i tranziciju. U tvornici ostaje 1000 radnika, a nekada grandiozni tvornički krug polako propada. U socijalnoj dinamici naravno propada i naselje sa svojim žiteljima koji masovno ostaju bez posla i uglavnom bez budućnosti. Tvornički dimnjaci samo nadrealno podsjećaju na nekadašnju proizvodnju. Ovdje više nema ni radnika, a ni kulturnih poduzetnika koji bi prostor prenamijenili i od njega napravili neki novi njemački Ruhr.