Na presici par dana prije koncerta Pero Lovšin je na pitanje što njemu, kao prvoborcu punka, i to ne samo u zemljama željezne zavjese o kojoj su pjevali, nego uopće, danas znači punk. Odgovorio je otprilike: Bio sam na zagrebačkom koncertu Chuck Berryja pa kad čovjek u tim godinama još sa srcem svira rock'n'roll, evo baš to mi je nekako punk. Na pressici smo se također dotakli i teme straha od Sex Pistols sindroma, odnosno mogućnosti da se njihov reunion percipira isključivo kao okupljanje stare ekipe, da bi se na valu nostalgije i minulog rada zaradilo još ponešto novaca, kao što je nažalost čest slučaj s mnogim bendovima.




No prema svjedočenju prisutnih baš na povratničkom koncertu Pistolsa u Ljubljani, Pankrti su kao predgrupa napravili veći rusvaj od svojih znatno slavnijih idola, bar u zemljama van nekadašnje željezne zavjese. Doduše onda su se prigodno okupili samo za taj koncert, a ovaj put, obilježavajući tridesetogodišnjicu svog nastanka, odlučili su održati povratničku turneju po gradovima nekadašnjih socijalističkih repubika bivše Federacije, u koje su tada, bezobrazno i moćno, svojedobno donijeli punk.

I za tu priliku odlučili su se dobro pripremiti. I uistinu strah od toga da ćemo vidjeti pankersku verziju Bregovićevog take-the-money-and-run sistema, brzo je nestao. Pankrti su briljirali tijekom cijele tureneje, počevši od rasprodanog domaćeg Tivolija, preko Beograda, Novog Sada, Vinkovaca, Dubrovnika i na kraju završivši trijumfalnim koncertom u, kako Lovšin kaže, njemu najdražem Zagrebu. Pojačani sjajnim gitaristom Ivanom Kralom, bivšem članom Patti Smith Group kojem je, kao rođenom Čehu, kontekst iz kojeg su Pankrti proistekli zasigurno blizak, Lovšin, Kramberger, Colnarić i Pretnar dokazali su u subotu u Tvornici kako je moguće biti energičan i svjež i 30 godina kasnije, te da su oni na sceni jednako moćni, kao što su i njihove pjesme dostojanstveno ostarile.




U prvim redovima okupio se i solidan broj pankerske mladeži, koja još nije bila ni u petogodišnjem planu njihovih roditelja kad su Lovšin i drugovi već počeli rušiti teško stečene tekovine socijalizma. Naravno, okupio se i velik broj starije ekipe, koja za razliku od pankerskih omladinaca nije izvodila stage diving (pohvala redarima u Tvornici, nismo primijetili da je itko reagirao i izbacaivao stagere van, kao što se zna događati na koncertima), ali je bez obzira na outfit, koji je kod nekih uključivao džemper s V izrezom i bijelu košulju ispod, barem visoko podignula ruku i držala čitavo vrijeme koncerta stisnutu pest.

Izvrsno su uigrani, brzo smo se uvjerili da nisu lagali kad su rekli da se nisu nikad tako ozbiljno pripremali (uostalom, kao što starijim nogometašima uvijek treba više kondicijskih treniga nego mlađima), pa furiozan tempo nije prestajao čitavo vrijeme svirke. Jedino je Lovšin koji je stalno motivirao publiku, tu i tamo izjavio u kako se dobro osjeća u Zagrebu (ovo najbolji ste uvijek nam je drago čuti) dotakavši se i nezaobilaznog nogometa, spomenuvši Prosinečkog i Bilića. Također je par puta spomenuo, kako se uvijek može opatrnuti nekog gore bez obzira bio to maršal Tito, George Bush, Janez Janša ili Ivo Sanader. No većina publike vjerojatno nije razmišljala o tome koliko je subverzije u glazbi Pankrta danas, nego se naprosto dobro osjećala u gomili pozitivne energije koja je frcala sa stagea. Sjajnoj svirci uvelike je doprinjeo izvrsni Kral na gitari, koji je izveo i dvije svoje pjesme, a suborci sa turneje već su mu dodijelili titulu cara. Rasturali su, između ostalog, sa Spomenikom neumnosti, Za železno zaveso (ko zna šta bi Churchill rekao za punk), pogalo se očekivano u prvim redovima na Ljubljana je bulana, a potpisniku ovog teksta posebno je smiješak na usta izmamila omiljena mi Zastave v prvem planu.



Prvi klimaks koncerta uoči bisa, kada se velik broj punk gerijatrije pridružio mladeži sa nešto boljom kondicijom, doživljen je uz programatski Osmi dan bog stvori rock, s čime se don Kaćunko ne bi složio, ali da je ove večeri bio u publici možda bi se i on preobratio. Doduše, ne znamo da li bi sudjelovao u trijumfalnom finalu, u kojem se očekivano na kraju drugog bisa uz svesrdnu pomoć publike u Tvornici orila Bandiera Rossa. I tako je, paradoksalno, punk grupa koju su svojevremeno napadali da je podrivatelj socijalizma i njegovih vrijednosti, od jedne partizanske pjesme(i vjerojatno najljepše revolucinarne pjesme ikad) napravila vječni punkerski evergreen. Ali to i je punk, pa je nakon koncerta odgovor na pitanje s početka još logičniji - punk je 30 godina kasnije isto što je bio prije 30 godina - u ovom slučaju ovakav koncert Pankrta. Ili kao što je pisalo u kutu na velikom transparentu iza stagea s mladom partizankom i logom Pankrta - Nč se ne premakne. Bez obzira koje su i čije zastave u prvom planu momentalno, kao i koje su se međuvremenu izmijenile.



Na pressici je Lovšin spomeuo kako redovito kontaktira s drugim prvoborcem Gregorem Tomcom, inače profesorom sociologije na ljubljanskom Sveučilištu, i da su se nakon ovako uspješne turneje pojavila razmišljanja da bi mogli i snimiti novi album. Nakon svega viđenog u Tvornici, uvjereni smo da imaju još što (i protiv koga) reći, pa ideju svesrdno podržavamo. Osmi dan Bog stvori rok, a u sumrak tog dana punk. I vidje Bog da je dobro.

Tagovi: Pankrti