Ako je neko mislio da je gašenje Ferala bilo rezultat stjecaja nesretnih okolnosti i pogrešnih poslovno-ličnih odluka ljudi koji su tu novinu pravili, do sada mu je valjda postalo jasno da se zajebao. Sada, kada su pred gašenjem e-novine, koje je Luković zamislio, između ostalog, i kao nastavak Ferala drugim sredstvima, jasno je da tamo, vani, nešto vrlo moćno i neizbježno (a nije anakonda) guši upravo one medije koje želimo da čitamo.

U biti, u procesu gašenja e-novina na djelu su svi razlozi i mehanizmi o kojima je Viktor Ivančić već pisao nakon gašenja Ferala. Tu se, vaistinu, nema šta dodati. Slučaj e-novine pokazuje nam da slučaj Feral nije bio tek čin lične osvete, nego odbrambeni akt sistema. U biti, sistem je prema Feralu i e-novinama djelovao onako kako antivirus djeluje prema virusima u našem kompjuteru: prvo ih je detektovao, onda stavio u karantin, a onda izbrisao. Čitava priča o sponzorima koji bježe i ambasadama koje drže kako je pisanje e-novina neodmjereno i jednostrano dio je quarantine-remove procesa.

E-novine i, prije njih, Feral, prepoznati su od strane anti-virus softvera kao uljez i prijetnja sistemu. Saša Ćirić je nedavno baš u e-novinama citirao riječi Dejana Ilića, koje je ovaj napisao pred gašenje Ferala: "Ako se Feral ugasi, sve nevladine organizacije i sve fondacije treba da se isele ili da prestanu sa radom". Feral je, a sada i e-novine, ipak bio ostavljen od strane svih nevladinih organizacija i svih fondacija. Koje se međutim nisu iselile, nego su spokojno nastavile sa radom. Tako je bilo i tako jeste iz prostog razloga što NVO i međunarodne fondacije rade i radile su svoj posao snaženja sistema. Opstanak Ferala i e-novina nije njihov posao, jer ti mediji snaženju sistema ne doprinose. Čak i tamo gdje bi tako prividno moglo izgledati - na polju borbe protiv fašizma i polju takozvane „istine o prošlosti" - e-novine i oni koji rade svoj posao nisu na istom poslu.

Prvo: malo fašizma nikada nije škodilo kapitalizmu, naprotiv. Drugo, istina o prošlosti poželjna je koliko i AIDS, a počinje opasno da smeta našoj zajedničkoj budućnosti, onakvoj kakvu je vide upravo strane ambasade i fondacije koje finansiraju novu, razvojnu istinu o istini o našoj prošlosti.

O kakvom, dakle, sistemu govorimo?

Političari i njihovi novinari govore o narodnoj volji. Tajkuni, preko svojih superherojski principijelnih kolumnista i svoje "intelektualne elite", koju čine nezavisni intelektualci (u čijim tekstovima često uočavamo samo to da su nezavisni od intelekta), govore o nekoj boljoj demokratiji, često se izrugujući narodnoj volji. S vremena na vrijeme ponove tezu kako bi za narod najbolje bilo da se politika vodi suprotno njegovoj volji, a da se pobjednikom izbora proglasi onaj ko je dobio manje glasova odvratnog, korumpiranog naroda. Kada na izborima pobijedi neko koga intelektualci ne podržavaju, ili su skandalizovani njime, pristupa se ruženju naroda. Sam narod je, kao i uvijek, kao i svugdje, odvratan dok preživa, pari se i neprekidno jadikuje.

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama oblika glasačke kutije pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je" - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima. Tajkuni preziru intelektualnu elitu koja za sitniš kakav ostavljaju konobarima radi za njih, boreći se za pravednije društvo i neki bolji svijet. Intelektualna elita prezire narod za čije se dobro, tvrdi, mučenički žrtvuje jer narod odveć rijetko razumije i odveć često zaboravlja. Ovdje pravila formalne logike zahtijevaju sljedeću napomenu: intelektualna elita naročito voli da priča o svim oblicima represije sistema nad njom, ali - kako intelektualna elita može stradati od sistema koji ju je proizveo u elitu, i u kojem je ona i dalje elita? To što je neko elita, valjda, znači da taj neko u sistemu uspješno funkcioniše i profitira? Ili samo istinska intelektualna elita razumije kako je moguće istovremeno biti i elita i žrtva sistema? It's lonely at the top...

Narod prezire političare - one koje toplo ljubi, s najvećom će strašću prezirati. Prezire on, narod, i tajkune, i rado bi pio pivo na trgovima na kojima bi, poput novogodišnjih ukrasa - jer novo vrijeme uvijek traži ukrase - sa bandera visili bogati. Da, narod prezire i intelektualce, jer ološ ćete, kako piše Lacan, uvijek prepoznati po njegovoj netrpeljivosti prema intelektualnom.

A iznad svega prezire sebe, jer njegova je istorija, uprkos brojnim nacionalnim praznicima i povremenim orgijama mahanja zastavama, tek neiscrpno skladište snažnih razloga za prezir.

Taj se sveobuhvatni, sveprožimajući prezir zove „društveni odnosi", a sistem za održanje kapitalizma, onaj koji reguliše te odnose, ima ime „demokratija". Prezir je istina sistema, a istina se, za dobro sistema, za dobro svih, ne saopštava. Političari, tako, javno izražavaju puno povjerenje u odluke naroda - sve dok narod glasa za njih. Tajkuni preko svojih medija zahvalju narodu na povjerenju. Političari rado ističu pozitivnu ulogu medija u društvu, a mediji sa svoje strane obećavaju da će nastaviti sa objektivnim izvještavanjem, koje će osnažiti ne samo politički, nego i pravosudni i sve ostale, kako poznate, tako i sisteme koji će tek biti otkriveni od strane njihovih neustrašivih i nepotkupljivih novinara-istraživača. Narod je u principu nepovjerljiv prema političarima, ali se s vremena na vrijeme pojavi političar kojem vjeruju. Takvi se političari u demokratiji zovu „demokratskim liderima", „vođama slobodnog svijeta" i tako dalje, dok se u ne-demokratskim sistema isti takvi ljudi zovu Maršalima, Vođama i tako dalje.

Narod je, takođe, nepovjerljiv prema medijima. Osim prema svom omiljenom mediju, koji mu je omiljen zato što saopštava istine koje su njegove istine - a kao što znamo, istine koje nisu naše istine, zovu se laži. Jedan medij je, tako, popularan ne zato što „objektivno i kvalitetno informiše", ili čak „edukuje", nego zato što potvrđuje mišljenje publike. Ali: to što je narod nepovjerljiv prema medijima, ne sprječava ga da svoju predstavu o svijetu zasnuje na onome što sazna iz medija kojima, ponovimo, u principu ne vjeruje.

Što to dakle imamo pred sobom, što to cvjeta posvuda oko nas? Tek Veliki prezir, tek sistem u kojem, uz apsolutno poštovanje svih razlika, apsolutnu toleranciju prema svim rodnim, seksualnim, religijskim, političkim i ostalim identitetima, svako svakoga najdublje prezire. S punim pravom.