Treći predsjednik Republike od neovisnosti Ivo Josipović ujedno je i treći predsjednik koji će prisegnuti na javnom prostoru zagrebačkoga Trga svetog Marka, koji je već stoljećima političko središte Hrvatske. U tamošnjoj su crkvi sv. Marka prisezali gradski suci, zastupnici i banovi. U zgradi Sabora prisegnuo je i prvi predsjednik prve hrvatske republike Vladimir Nazor, a prvi koji je predsjedničku zakletvu položio na samome javnom prostoru trga bio je prvi predsjednik neovisne Hrvatske Franjo Tuđman s kojim je takva tradicija inauguracija i započela.

Činjenica da je Markov trg stoljećima stvarno i simboličko središte hrvatske demokracije dodatno je odredila aktualni karakter prostora na kojemu je u 21. stoljeću na snazi zabrana svakog demonstriranja.

Odluku o zabrani donijela je Vlada Ive Sanadera 2004. godine te su od tada svi pokušaji prosvjeda na trgu spriječeni. Od tada je trg poslužio tek kao pozornica govoru bivšeg američkoga predsjednika Georgea W. Busha te za jednokratnu opernu izvedbu. Te iznimke potvrđuju tezu da su navodni sigurnosni razlozi zabrane tek puka izlika. Jasno je da je antidemokratska zabrana mirnoga demonstriranja  na trgu motivirana isključivo sprečavanjem prosvjeda pred nosom Vlade i Sabora. Unatoč tome formalna zabrana nije na primjer spriječila incident kada se 2008. godine neki prosvjednik autom doslovno zaletio u vrata saborske zgrade.

Svojevremena nastojanja građanske inicijative ''Matija Gubec'' da se takva zabrana ukine nisu naišla na odjek, pa odluka za posljedicu ima da se danas na  trgu ne odvija nijedna manifestacija niti se one potiču. Tako taj drugi najstariji zagrebački trg umjesto živosti i optimizma sada zrači represijom.

Za razliku od danas, Markov je trg je kroz prošlost bio mjesto intenzivne interakcije. Upravo se tamo od 1256. godine održavao i Markov sajam. Zlatna bula Bele IV. striktno navodi da se sajam odnosno ''svečani trg održava dva dana u tjednu, to jest u ponedjeljak i četvrtak, i da je osim toga svakoga dana trg svakidašnji''.

Uz crkvu koja je krajem 19. stoljeća jedva spašena od rušenja, arhitekturom samoga trga dominiraju dvostoljetna banska palača i zgrada parlamenta. Sabor je izgrađen kao vladina palača nakon prvoga arhitektonskog javnog natječaja u Zagrebu, a na trgu je novcem koji je Kristofor Stanković dobio na lutriji u Beču izgrađeno i prvo zagrebačko kazalište na mjestu kojega je danas Gradska vijećnica.

Unatoč stoljetnoj tradiciji lokacije moći, činjenica da je Gornji grad političko središte zemlje tek je u novije vrijeme bitnije utjecala na karakter same plohe trga. Znatni dio dvadesetoga stoljeća trg je doslovno bio parkiralište za potrebe tamošnjih institucija. Prvi službeni vladin automobil koji se nazivao ''zemaljskim'', parkiran je pred banskom palačom od 1912. godine. Bio je marke Austro-Daimler i koštao je otprilike kao dvokatnica u Zagrebu, a kupiti ga je dao ban Slavko Cuvaj.

Baš će taj Cuvajev auto biti poprište i prvoga političkog atentata u modernoj hrvatskoj  povijesti kada je na bana u Mesničkoj ulici pucao i promašio Luka Jukić. Taj će čin imati i kratkoročne posljedice na vladin vozni park budući da je dotadašnji ''upravljač'', kako se nazivalo službenoga vozača i kojega je Vlada jedva našla, nakon atentata dao ostavku ne želeći nositi glavu u torbi. Lokacija atentata ubrzo će postati i sam Markov trg na kojem je iste godine navodno još jednom neuspješno pucano na Cuvaja, a navodni atentator Stjepan Planinšak na licu mjesta izvršio je samoubojstvo. Prvi uspjeli atentat dogodio se već iduće 1913. godine kada je atentator Stjepan Dojčić u Markovoj crkvi ubio bana Ivana Skerlecza. Tom je prilikom sama crkva bila deskarirana pa ju je trebalo ponovo posvetiti. Zadnji i neuspješni politički atentat na trgu bilo je raketiranje Banskih dvora 1991. godine od strane JNA.

Događaj s najvećim smrtnim ishodom koji se dogodio na Markovom trgu do danas su ostale ''Srpanjske žrtve'' iz 1845. godine. S prozora kuće mađarona Tadije Ferića na uglu Markova trga i Mletačke ulice oglasio se prvi hitac koji je potaknuo pokolj tijekom demonstracija na kojima su se sukobili mađaroni i simpatizeri Narodne stranke, a na potonje je pucala vojska. Ubijeno je petnaest osoba.   

Obnova Markove crkve završena je prošle godine, a sam je trg obnovljen 2006. godine, no bez javnoga natječaja. Praksa da se za neke važnije gradske javne prostore ne raspisuju javni natječaji rezultira uglavnom neostvarenim potencijalima i umanjenom kvalitetom prostora. Primjerice, na trgu koji je između ostaloga i središte turističkoga interesa, ne postoje ni klupe. Obnova nije tematizirala ni pitanje spomenika koji je  stoljećima stajao ispred crkve- pred južnim je portalom isprva stajao stup srama, a početkom 18. stoljeća postavljen je barokni  stup s Marijinim likom koji je zbog trošnosti uklonjen 1869. godine.

Trg je kroz povijest samo jednom mijenjao ime. Nakon atentata u beogradskoj skupštini imenovan je u čast Stjepana Radića, a povijesno ime vraćeno mu je 1990. godine.

''Za razliku od protočnosti i prolaznosti ulica, trgovi označuju mjesto zadržavanja i trajanja'', kako bi rekao Radovan Ivančević. Hrvatsko kaskanje za demokratskim standardima nažalost ograničava pravo na grad pa danas u slučaju Markova trga svako zadržavanje već godinama isključuje pravo na mirni prosvjed.

Obzirom na svoju ulogu kao pozornica za polaganje prisege predsjednika Republike, trg bi upravo u tome smislu trebao biti potpuno u službi javnosti. Inauguracija na mjestu gdje je po legendi užarenom krunom u veljači 1573. godine okrunjen veliki hrvatski borac za pravdu Matija Gubec na neki način dodatno obvezuje trg vratiti gradu i građanima, a to onda svakako uključuje i pravo na prosvjed pred ustanovama predstavničke demokracije.