Zahvaljući ZagrebDoxu, Zagreb već šestu godinu zaredom u veljači postaje centralno mjesto dokumentarnog filma u regiji. Festival je uspio na neki način i „odgojiti" publiku koja cijeni proizvode nezavisnih produkcija i nalazi smisao u odmaku od ziheraških, većinom BBC-evih dokumentarnih  filmova svedenih ono što je „odabrao Đelo Hađiselimović" , kako je to jednom prilikom okarakterizirao direktor i selektor Doxa, Nenad Puhovski.  Manje važno za publiku, ali izuzetno bitno za sve one koji se bave dokumentarnim filmmom je postojanje programa ZagrebDox Pro odnosno Pitching foruma koji mladim regionalnim autorima daje priliku da predstave svoje projekte potencijalnim financijerima. Time Dox dobiva još više na težini jer nije samo festival koji vrti filmove već sudjeluje u osnaživanju domaće i regionalne produkcije. Velika novost, međutim, je preseljenje Festivala u prostore Movieplexa što je dobar dio dosadašnje vjerne publike Doxa shvatio kao svojevrsnu promjenu paradigme Festivala čija su najveća kvaliteta nezavisni filmovi s čestom temom borbe protiv komercijalizacije svega, pa i kulture.

ZagrebDox je prošle godine dobio nagradu European Documentary Networka, krovne udruge europskih dokumentarista koja se dodjeljuje za 'izuzetan doprinos razvijanju europske dokumentarističke kulture', Dox se već u šestoj godini održavanja etablirao kao glavni festival dokumentarnog filma u regiji. Koji je sljedeći izazov Doxa?

Uvijek je izazov preživjeti, došli smo do točke razvoja festivala kad, zapravo, stojimo na mjestu jer za sljedeći korak trebamo ozbiljne novce. Naša je ambicija biti u dokumentarizmu ono što je Sarajevo Film Festival u igranom filmu, dakle, da budemo pravi profesionalni festival. Pozicionirali smo se na festivalskoj mapi i to se vidi po tome što za razliku od početaka, kada smo jako teško dolazili do filmova, danas nemamo tih problema. Možda i dalje nemamo dovoljno novaca za platiti screen fee nekih filmova, ali svakako svi znaju tko smo. Rekao bih da smo vrlo svjesni kuda treba ići i što znači imati nešto što nije mala kućna priredba na kojoj ćemo jedni drugima govoriti kako smo pametni i talentirani. Ovo je pravi festival, koji ima sve potrebne elemente, umjetničke, razvojne i promotivni komercijalni element koji je danas sastavni dio svakog važnijeg festivala. Sve mi to vrlo dobro znamo, ali u ovom Kad je država u pitanju, osnovni problem financiranja kulture je sistem uranilovke, dakle, svima po nešto. Time se ubija svaka ambicija jer, radili vi, ne radili, sredstva linearno dobivaju svi trenutku sredstva koja dobivamo su dovoljna samo za vrtiti filmove. Na primjer, za ZagrebDox Pro nikad nismo dobili novce iz nikakvog izvora.

Mislite da bi državne kulturne institucije trebale osigurati ta sredstva?

Kad je država u pitanju, osnovni problem financiranja kulture je sistem uranilovke, dakle, svima po nešto. Time se ubija svaka ambicija jer, radili vi, ne radili, sredstva linearno dobivaju svi, deset posto više ili manje, kako koje godine. Ne postoji vrednovanje i sistem evaluacije. Festivalima se smatraju svi, od malih revija amaterskih filmova do velikih festivala poput ZFF-a ili ZagrebDoxa. U istu kapu se stavljaju festivali koji su besplatni i festivali koji su zaista profesionalni.

Generalno, u kulturi prevladava socijala, protiv koje nemam ništa, ali su mi  devedesetih rekli da smo prešli na kapitalizam. Možda sam prespavao nešto. Volim socijalizam i mislim da je to vrlo dobar sustav, ali narod je odlučio da hoće kapitalizam. Ako jesmo na tržištu, ajmo onda stvarno biti na tržištu. U Nizozemskoj, na primjer, ne postoji trideset festivala nego dva velika, u koja se ulaže ogroman novac, prije svega državni na koji onda ide sponzorski i međunarodni. Ista je stvar sa Pitching forumom. Nitko neće uložiti u hrvatski film ako iza njega ne stoji Hrvatska televizija, jer je ona garancija da autor vrijedi.

HRT je ipak počeo sudjelovati u radu Pitching foruma?

Sudjeluje, ali nikad dosad nisu financijski potpomogli neki projekt. Kad zovemo urednika Dokumentarnog programa na Pitching forum, on se obično dva dana prije iznenada razboli pa umjesto njega uleti neki njegov zamjenik. Međutim, ove godine će po prvi put na Forumu sudjelovati ljudi sa RTL-a i Nove TV, i to smatram vrlo važnim iskorakom. Važno je da ljudi dođu i vide što se događa i što se radi jer smo u ovom poslu osuđeni jedni na druge. Bitno je da napokon pronađemo način međusobnog prepoznavanja interesa za proizvodnju filmova. 

Prošle godine je na Doxu prikazano čak pet filmova koji su nastali kao proizvod „pičanja"? Ove godine samo jedan?

Da, samo jedan, ali vrlo zanimljiv Sarančev film Selo bez žena, koji je bio „pičan" prije dvije godine. Dokle god postoje filmovi koji su proizvod naših radionica, smatram to uspjehom. Iako sam poznat kao loš Hrvat, bio bih najsretniji kad bi bilo što više hrvatskih filmova koji bi se financirali na ovakav način, ali ponavljam, tako nešto nije moguće dok HRT ne počne gurati cijelu stvar.

Ipak, nedostatak novca ne bi trebao biti razlog takvog ponašanja HRT-a s obzirom na količinu novaca koji su potrošili na produkciju dva filma o Titu i na onaj o Tuđmanu čije je emitiranje nedavno završilo?

Da Factum u idućih deset godina ima na raspolaganju budžet ta dva filma o Titu, garantiram da bismo snimili 30 do 40 filmova, od kojih bi najmanje pet bili remek djela i nešto vrijedno što bi ostalo hrvatskoj političkoj povijesti. Ali dok se građani, Sabor i Programsko vijeće HRT-a ne bune zbog ovakvog stanja, što ja tu mogu napraviti?  A film o Tuđmanu, to nije film, to je odrađivanje posla. HTV se živo interesira za samo dvije stvari: novinarstvo i sport. Vrlo malo ljudi na televiziji zna što je zapravo autorski dokumentarni film. S druge strane, tu je sport, koji vrti ogromne novce, i kad god se bilo što na svijetu u sportu događa, to se vrti na Drugom programu.  

Vratimo se Doxu. Ove godine je prvi put uvedena kategorija Stanje stvari, u okviru koje će se prikazivati filmovi na temu Coca Cole, Googlea i slično. Čini se da se program dosta naslanja na već postojeći Kontroverzni dox?

Zapravo ne, zato što Stanje stvari, prije svega, opisuje krizu liberalnog kapitalizma. Filmovi iz ove kategorije se prije svega bave situacijom svijeta u kojem danas živimo, što nije nužno u Kontroverznom doxu. Govorimo o filmovima sa temama od Second lifea, Coca Cole, ekologije, UN-a... Šalim se da je to prije svega program za antiglobaliste, anarhiste i sve one koji se takvima osjećaju. S druge strane, Kontroverzni dox  se bavi drugačijom vrstom tematiziranja nečeg što može biti povijesno, ali i suvremeno. Rekao bih da su te kategorije namijenjene, prije svega, publici do trideset godina.

To je i publika koja najviše voli i posjećuje Dox?

Da, i svjesno sam birao filmove za tu publiku.

Ove godine je uvođenje nove kategorije koja se, kako kažete, bavi krizom liberalnog kapitalizma zanimljivo koincidirala sa preseljenjem festivala u konzumeristički raj Movieplexa, dok se u isto vrijeme mala nezavisna kina u Zagrebu bore za opstanak?

Ljudi prije svega imaju užasno kratko pamćenje. Prije SC-a, Dox je prošao sva kina u grad: kino Tuškanac, kino Jadran, kojeg više nema, kino Central kojeg, također, više nema, pa Europu i KIC. Tek nakon svega smo otišli u SC. Pogledajmo sad argumente. Za ovaj Festival moramo imati na raspolaganju oko tisuću sjedala u nekoliko dvorana istovremeno.  U Movieplexu imamo pet dvorana, više ili manje sličnog kapaciteta, u kojem nema velike važne dvorane i male nevažne, što je vrlo važno za osjećaj ljudi dok gledaju filmove.

Kod SC-a je bio problem što velika dvorana smrdi, a mala nema pričvršćene stolce. Da Factum u idućih deset godina ima na raspolaganju budžet ta dva filma o Titu, garantiram da bismo snimili 30 do 40 filmova, od kojih bi najmanje pet bili remek djela i nešto vrijedno što bi ostalo hrvatskoj političkoj povijesti. Ali dok se građani, Sabor i Programsko vijeće HRT-a ne bune zbog ovakvog stanja, što ja tu mogu napraviti? Nadalje, niti u ITD-u niti u velikoj dvorani kina SC, više od pola gledališta nije dobro vidjelo titlove, stereo zvuk bi otišao do đavola dok bi došao do kraja velike dvorane, tehnički uvjeti su vrlo vrlo loši, bez obzira kakvu god mi opremu donijeli. Kad sve zbrojite i oduzmete, razlika je samo u jednom: da li ljudi mogu sjediti na podu i piti pivo, ili ne mogu. Pustimo ove priče o konzumerizmu, suština priče je u tome da klinci u foajeu Studentskog centra mogu sjediti na podu i piti pivo, a u Movieplexu ne mogu.  Isto tako, da bi se ljudi dobro osjećali, iznevjerio sam vlastite principe i dogovorio da nam Gjuro 2 bude klub u koji će se nakon projekcija moći besplatno ući sa kartom ili akreditacijom, baš zato da ljudi imaju mjesto gdje se mogu družiti ukoliko im konzumeristički raj ne odgovara za druženje.

Ne radi li se o svjesnoj odluci privlačenja neke nove strukture publike, a odbijanja stare, koju nazivate klincima koji vole piti pivo na podu?

Festival ne smije biti taocem ničega, pa ni nas samih. Ne želimo biti taoci niti jedne grupe gledatelja jer mislimo da moramo raditi festival na kojem će se najveći broj ljudi osjećati ugodno. Malo je olako taj mentalitet Motovuna prenesen na sve druge festivale. Dosta velika grupa mladih ljudi počela je festivale smatrati svojim prostorom, što je fantastično, međutim, ako želimo biti pravi, profesionalni festival, ne možemo biti festival jedne grupe ljudi, bilo studenata ili sponzoruša. Mi nismo Festival ljudskih prava ni Subversive Film Festival, mi smo dokumentarni festival opće prakse za sve gledatelje, kojima pružamo najbolje moguće uvjete gledanja filma. To je naš posao. Puno smo razgovarali o tom činu preseljenja, ali nažalost u Zagrebu ne postoji opcija idealnog prostora.  Movieplex nije mjesto na kojem se osjećam najbolje na svijetu, ali je mjesto gdje će se gledatelji osjećati daleko bolje jer će vidjeti sliku, čuti ton i moći čitati titlove. Između mogućnosti da mogu čitati titlove i sjediti na podu i piti pivo, ja biram Movieplex. Napominjem, ako moram birati, a bili smo u situaciji u kojoj smo morali birati. Prošle godine smo dobili jednu jedinu negativnu kritiku na festival koja je glasila „Sjajan festival u smrdljivoj dvorani". Moramo misliti na publiku koju smrad smeta.

Ali takva odluka šalje poruku. Sve se seli u šoping centre pa i festival čija su glavna kvaliteta nezavisni filmovi?

Mislim da imate ideološke predrasude zbog čega ne možemo argumentirano razgovarati. Sad ću biti malo zločest pa podsjetiti da za razliku od jednog nezavisnog zagrebačkog festivala nismo promijenili boju plakata kako bi zadovoljili sponzora. Dakle,  ja sam odgovorna osoba i vrlo dobro znam gdje su granice. Vrlo dobro se zna što sponzor može i ne može uvjetovati, a onog trenutka kad se makar i tip slova na plakatu ZagrebDoxa zbog glavnog sponzora promijeni, reći ću „prodali smo se". Gdje su bili ti ljudi koji prigovaraju kad smo se mi borili ne nezavisnu produkciju? Skrivali su se u mišjoj rupi. To što sad trkeljaju neukusno je, nekad se zvalo "salonski komunizam" i svodi se na „ajmo piti pivo i kritizirati". Za razliku od njih, čovjek sam koji radi, i jako bih volio vidjeti čovjeka koji će mi reći: Gospodine Puhovski, vi ste se prodali.

Ljudi vole jednostavne odgovore na složena pitanja. Gdje da držim festival? Nisam ja ukinuo kina, ja sam se borio za njih. Zadnje projekcije u kinu Central bile su projekcije ZagrebDoxa. Uložili smo novce da ga popravimo kako bi se festival tamo uopće mogao održavati. Bili smo prvi u Europi, dok je još bila pod Kinematografima, prije sve ove šminke „Daj mi kino". Nemojte me zezati, mi smo jedini festival sa plaćenim ulaznicama koji sustavno od početka daje studentima besplatne ulaznice za kompletnu konkurenciju. Tko to drugi radi? Imate li to na ZFF ili Motovunu?

Dobro, na stranu ideološke predrasude, ali što je sa drugim kinima poput Europe, Dokukina, Tuškanca?

Recite mi koje je to nezavisno malo kino u Zagrebu? To bi bilo kino od 250 mjesta, a Velika grupa mladih ljudi počela je festivale smatrati svojim prostorom, što je fantastično. Međutim, ako želimo biti pravi profesionalni festival, ne možemo biti festival jedne grupe ljudi, bilo studenata ili sponzoruša.  Europa nije malo nezavisno kino. To je možda Tuškanac, ali on se profilirao na posve drugačiji način. Međutim, ponavljam, mladim ljudima nije problem otrčati od Europe do Tuškanca, a čovjeku od 60 godina, možda je. Nemojte biti egocentrici, nemojte misliti da je svijet isključivo sastavljen od studenata. Mladost ima pravo na egocentrizam do neke granice, ali zašto vaši roditelji ne bi imali pravo gledati filmove, a vi ne mislite da imaju.

Osim argumenata postoji još samo šaka u glavu, a ja sam uvijek bio protiv nasilja i zato nikad nisam otišao do anarhizma, jer to u krajnoj liniji pretpostavlja i šaku u glavu.

Kad već spominjete anarhizam, ove godine ćemo imati pomalo bizarnu situaciju svjetske premijere filma o zagrebačkim anarhistima u Movieplexu.

Da, imat ćemo anarhistički film koji mi je jako zanimljiv, i žao mi je što su ga radili ljudi koji nisu odavde i što se nitko od svih tih naših video aktivista nije sjetio napraviti film o zagrebačkim anarhistima, već su ga napravili Amerikanci. I to nešto govori o nama, da više volimo pričati nego raditi.  Zato uz svu tu priču o aktivizmu imamo užasno malo aktivističkih filmova, jedan ili dva godišnje. Factum koji se nikad  nije deklarirao kao aktivistički svojim je filmovima izazvao daleko veće diskusije i razgovore u društvu nego Fade In, Restart i svi oni zajedno. Ako ćemo o idealima, kako to da je Fade In, koji je aktivistička organizacija, godinama bez problema radi filmove za HRT, a prodana duša ne može doći blizu iste te Hrvatske televizije? 

Tvrdite da osim filmova napravljenih u produkciji Factuma ne postoji videoaktivizam u Hrvatskoj?

Koji su to filmovi, proizašli iz aktivističkog miljea, napravili razliku u Hrvatskoj? Tko je napravio Loru ili Oluju nad Krajinom? Factum! Gdje su ti ljudi bili kada smo dobivali prijetnje? Govorimo o ozbiljnim stvarima, život je ozbiljna stvar i nije zajebancija uz pivo.

Kada mainstream mediji izvještavaju o Doxu, uvijek se „zakače" na „najveće" zanimljivosti. Prošle godine je to bio film o Gotovini, ove godine je vrhunac film o Severini. Radite li to namjerno?

Da, to radimo namjerno, zato što mi nismo tematsko ekskluzivni festival. Mi nismo Human Rights Film Festival ni Subversive Film Festival. U tom smislu, želimo biti mainstream festival, i kao direktor takvog festivala uopće se ne sramim govoriti o tome. Druga je stvar što o tome mislim kao direktor Factuma. Kao direktor festivala želim da na njega dođe što više ljudi koji će gledati kvalitetne, zanimljive i provokativne filmove i naravno da je dobro uvijek imati nešto što će privući neke nove ljude na Festival koji će uz taj film možda usput pogledati i neki drugi.

^{Foto: Nina Đurđević}

Ove godine bit će prikazano četrdeset filmova hrvatskih autora. Može li se govoriti o  redateljskom boomu?

Mislim da se nešto više ljudi bavi dokumentarnim filmom, ali ne puno više. Toliki broj filmova hrvatskih autora, naravno, u sebi sadržava retrospektive. Zanimljiva je ove godine retrospektiva autobiografskog filma, koja mi je vrlo važna zbog prijelaza u ich formu. Jedna vrsta vizualne antropologije kakvi su bili dokumentarci o npr. životu na selu, danas su zamijenjeni urbanim izričajem, odnosno shvaćanjem da čovjek ne mora nigdje putovati da bi snimio dobar dokumentarac. On ga može snimiti u svojoj kuhinji, naravno, ako zna kako. Jako veliki posao po tom pitanju je, uz Factum, odradio Direkt, koji je doveo generaciju mladih urbano orijentiranih ljudi koji su počeli svijet gledati na drugačiji, ne nužno „objektivan" način. Vrlo je važno da se ta velika laž o objektivnom i istinitom dokumentarcu ukine do kraja. Ona postoji samo na televiziji gdje se sustavno kunu da govore istinu, a naravno da lažu više nego bilo tko drugi.  Dokumentarac nije nešto što se bavi istinom, nego osobnim viđenjem istine.

Može li se uopće govoriti o postojanju hrvatskih dokumentarista, s obzirom na to da se dokumentarci još uvijek smatraju nekom vrstom čistilišta, odnosno prijelaznom formom prije prelaska u veliku igru tj. igrani film?

Imamo Gorana Devića, Miroslava Sikavicu, Nebojšu Slijepčevića i čitav niz drugih autora. Čak bi se moglo reći da ovi navedeni autori već spadaju u srednju generaciju hrvatskih dokumentarista, dok Igor Bezinović ili Una Radić čine mlađu generaciju. Ali ipak smo beskrajno mala kinematografija i ljudi moraju raditi svašta da bi preživjeli, jer na televiziji nemate šanse raditi autorske dokumentarce, a ako ih radite za HAVC ili Grad Zagreb, možete dobiti najviše 80 tisuća kuna ukupnog budžeta. Dakle, vrlo je teško raditi, ali se ipak radi, i rekao bih da je stanje u hrvatskom dokumentarizmu dobro. Ne jako dobro, ali dobro. Evo, na primjer, Factum je nedavno zajedno sa Restartom ušao u montažu Bezinovićevog filma o studentskim blokadama, za koji još uvijek nismo dobili niti jednu kunu, i nemamo pojma da li ćemo ikad išta dobiti, ali taj ćemo film izgurati do kraja. Tražili smo novce od Grada Zagreba i nismo dobili ništa, a još uvijek čekamo odgovor od HAVC-a. Također je indikativno da se na magistarski dokumentaristički studij na Akademiji u Zagrebu, koji sam pokrenuo, nije prijavio niti jedan student zagrebačke režije, već ljudi sa drugih odsjeka, ili skroz izvana, sa drugih fakulteta. Svi se hoće baviti igranim filmom, biti poznati i slavni i hodati po crvenom tepihu, a dokumentarac je jednostavno prevelika gnjavaža.