Iranska kinematografija doista više nije nikavo iznenađenje. Posjetitelji ciklusa iranskih filmova mogu s visokim očekivanjem doći i pogledati filmska ostvarenja najbolje vrste. I to nije nikakva novost, pa Iranci rade vrhunska filmska umijeća još od Dariusha Mehrjuija i njegovog filma Krava s kraja šezdesetih. U međuvremenu se štošta promijenilo; svrgnut je šah u islamskoj revoluciji, vlast je preuzeo ajatolah Homeini, nastala je Islamska Republika Iran koja je nešto manje od desetak godina vodila krvav rat s Irakom, sukob koji je savršeno opisao Hido Biščević u svojim knjigama U ime Alaha i Krv na vodi. U novim uvjetima državničko-duhovnog cenzorstva nastali su maestralni radovi na svjetskoj razini. Abbas Kiarostami (Okus trešnje, Gdje ti je kuća prijatelju?, Ispod masline), Majid Majidi (Djeca raja, Boja raja, Kiša, Otac) Mohsen Makhmalbaf (Put u Kandahar) sam su vrh svjetske kinematografije, čiji su uraci mahom nagrađeni najpoželjnijim nagradama poput Oscara, Zlatnog lava i Zlatne palme. Poznati redatelji poput Wernera Herzoga i Michaela Hanekea smatraju da je iranski film najvažniji art film današnjice. Filmovi s karikaturnim likovima, često djecom, naizgled su jednostavni i s jasnom porukom, ali zapravo imaju vrlo konkretno dubinsko značenje.


_{Foto: Kiomars Pourahmad na snimanju Noćnog autobusa s glavnim likom Mehrdad Sedighianom}

Iza vela životnih dogodovština, redatelji daju sliku i kritiku cenzure, diktature i proturječnosti u jednoj od najciničnijih režima na svijetu. S druge strane, zemlju koja par dana slavi Dan svjetske arogancije mnogi uopće ne razumiju i imaju velike predrasude. Iako ni ovi filmovi neće mnogo pomoći u otklanjanju nepovjerenja i predrasuda, ipak otkrivaju kako u Iranu nije sve crno, kako su žene visoko pozicionirane i obrazovane, kako se razvija velika znanstvena, umjetnička i kulturna zajednica na svjetskoj razini. U Iranu živi nešto više od 71 milijun ljudi, a od toga je čak 70 posto mlađe od 30 godina! O njima ovisi kakav će Iran biti u budućnosti, a s time i jedan ogroman dio svjetske politike, kao i da li će Islamska republika opstati u ovakvom obliku.

Kako je krenulo, unatoč predsjedniku Mahmoudu Ahmadinedžadu i Vrhovnom vođi Aliju Hamneiju, cenzura u zemlji popušta. Pokazuje to i ovogodišnji ciklus iranskog filma u Zagrebu koji je u suradnji Kulturnog centra Islamske Republike Iran u Zagrebu i Hrvatskog filmskog saveza održan u kinu Tuškanac od 4. do 9. ožujka. Prikazani su redom novi filmovi, većinom nastali 2007. godine u Novom valu iranske kinematografije, kojeg obilježavaju filmovi ceste, urbane teme, kontroverze u iranskom društvu i veća sloboda stvaranja. Filmski ciklus otvorio je film Noćni autobus, a prisutan je bio i redatelj filma Kiomars Pourahmad koji se divio mirnom gradu Zagrebu i održao predavanje na Akademiji dramskih umjetnosti. Priča iz iransko-iračkog rata prati tri tri iranska vojnika koji su prisiljeni provesti noć u autobusu s iračkim zarobljenicima. Pourahmad je dao jaku pacifističku poruku prikazavši besmislenost rata između dojučerašnjih susjeda koji su zajedno lovili ribu u Shat el Arabu.


_{Foto: Abbas Kiarostami}

Zanimljivo je kako iranski ajatolasi nisu imali primjedbe na ovaj film, iako eksplicitno i žestoko okrivljuje i iračko i iransko vodstvo za milijune koji su poginuli u dugotrajnom ratu bez pobjednika. Film može lako postati univerzalna priča o ljudskoj gluposti u svim onim krajevima gdje su susjedi vodili rat, a da nisu znali zbog čega, i nakon kojega su ostali grobovi, šehidi, veterani i ucviljene fanatične udovice. Univerzalnost je, uostalom, i tradicionalna odlika iranskih filmova, bilo da se radnja događa u središtu Teherana ili u pustinjama Horasana.

Rakhshan Bani-Etemad, koja često prati teheransko podzemlje, hrabro je snimila dno dna najvećeg iranskog javnozdravstvenog problema, narkomanije, u filmu Ubrizgavanje koji prati put ovisnice o heroinu od propalog vjenčanja do klinike za odvikavanje. Ova redateljica je time htjela ukazati na problem pred kojim vlada zatvara oči i čak javno progovara kako se ne radi o problemu takvih razmjera, kao što glatko odbacuje kako ne postoje privatne zabave na kojima alkohol teče potocima niti priznaje da postoje homoseksualci. Nezavisne studije pokazuju kako se radi o puno više od dva milijuna ovisnika o heroinu koje vlada Irana procjenjuje, što potvrđuju i izjave mladih Iranaca u medijima kako ih je previše sram pitati za pomoć kad se svi drogiraju.


_{Foto: Rakhshan Bani Etemad}

Vedre teme su rijetko na tapeti iranske kinematografije. Mamin gost velik je povratak Dariusha Mehrjuija u kojoj se, unatoč siromaštvu, prati tragikomedija žene čiji će nećak sa suprugom doći na večeru. U filmu se pojavljuje cijeli niz neobičnih likova čija je zadaća pomoći u pripremi večere jer je njezin muž prezauzet gledanjem filma redatelja Sohraba Shahida Salesa kojemu Mehrjui ovime priznaje filmsku veličinu.

Na ciklusu su još prikazani Sunce svima jednako sije Abbasa Rafeija o putovanju muslimanke i kršćanske u sveti grad Mashad te ekranizacija romana Djevojka i smrt (Roman Polanski je snimio poznati film istog naziva) imenom Obrisi dana Bijana Mirbagherija.

Tagovi: iranska kinematografija, Mahmoud Ahmadinedžad