Ljudi su nekad živjeli u industrijskom dobu, onda je došlo informacijsko, a sada smo, kako tvrde mnogi komunikolozi i teoretičari, u digitalnom. Digitalnom kamerom se snimaju filmovi koje gledamo, račune plaćamo preko net-bankinga, bez da smo uzeli novac u ruku, a i skoro svi tekstovi koje danas čitate nastali su na laptopima i kompjutorima. Dobre strane toga stalno se naglašavaju kao izraz nezaustavljivog napretka, a loše - koliko god loše bile - sigurno nisu dovoljne da se taj proces promijeni, preokrene ili zaustavi. Odnos prema digitalnom je i pitanje generacijskih razlika, pa ne čudi da se oni stariji osjećaju pomalo izgubljeno u svemu, dok oni mlađi cijelu stvar nekritički prihvaćaju kao uobičajenu.

Odnosom prema digitalnom svijetu u kojem živimo pozabavio se i srpski pisac Bora Ćosić, koji od devedesetih godina živi u berlinskom egzilu. U svojem eseju koji je objavio Neue Zürcher Zeitung, naslovljenom "Dnevnik okupiranog", Ćosić ukazuje na apsurde digitalnog doba te priznaje da se ponekad osjeća kao žrtva.

"Moja okolina je izgubila svoju neovisnost, iznad nje lebdi prijetnja paralelne stvarnosti, nadmoći kompjutorske tehnike", piše Ćosić na početku teksta koji također donosi podsjećanje na piščevo zagrebačko djetinjstvo, jer Zagreb je grad njegova rođenja, 5. travnja 1932. godine. Ćosić opisuje fascinaciju tornjevima zagrebačke katedrale te zaključuje da je to bio i prvi put u njegovom životu da je postao svjestan brojeva i brojanja, jer ga je kao dijete intrigiralo što postoje dva identična tornja. Potrebu ljudi da sve izbroje i matematički izraze za Ćosića predstavlja temelj kompjutorskog vremena u kojem živimo, koje naziva "doba globalnog poopćavanja".

"Osjećam se pomalo ludo u svemu tome, jer sam i ja zaplesao u digitalnom kolu, jer sada sve pišem na laptopu, a mogao sam ostati pri pisaćoj mašini ili možda i pisanju olovkom na papiru. A s obzirom na shizofrenu prirodu kompjutora, uvijek sam u strahu da mračne moći koje se nalaze u tom stroju mogu dovesti do brisanja svega što sam napisao i memorirao na njemu. U takvoj situaciji nije teško postati novi Faust, jer ono što na prvi pogled vjerno služi zapravo zahtijeva dio naše duše", opisuje Ćosić svoju zabrinutost digitalnom tehnikom.

Zatim opisuje svima poznate podatke o nestajanju privatnosti na internetu, zaključujući da ljudima danas ne treba orvelovski Veliki brat, jer su postali voajeri samih sebe, koji se međusobno nadziru: "U svojoj zavjereničkoj namjeri da ova mašinerija sakupi što više podataka o mojem životu, postoji stalni interes saznavanja svakog detalja moje privatnosti, od broja telefona do veličine cipela koje nosim. Najnevinija pitanja se koriste za marketinške ciljeve, a onaj koji pita predstavlja se glupim i tako ulazi u moju sobu, kao voajer koji škilji kroz ključanicu."

Sve što Bora Ćosić piše na temu digitalne okupacije nije nepoznato, ali vrijedi obratiti pažnju kako na taj fenomen gleda starija generacija, koja je preživjela razne okupacije. Možda se zato i ne treba previše brinuti, jer ako su ljudi preživjeli nacizam i staljinizam, valjda im neće surfanje doći glave. Pa čak i ako realnost ode digitalnom vragu, uvijek možemo biti virtualno sretni. Ili barem tako napisati na statusu na Facebooku.

Tagovi: Bora Ćosić