H-Alter
grdesic_mg.jpgNedavno su dva poznata domaća ekonomista objavili knjige: Željko Rohatinski objavio je knjigu Kriza u Hrvatskoj, a Velimir Šonje je Euro u Hrvatskoj: Za i protiv, u kojoj se zalaže za uvođenje eura. Taman kada bi se činilo da su domaći ekonomisti uplovili u mirnu luku članstva u eurozoni, na zapadu se otvoreno govori o kraju neoliberalizma, o nužnosti demokratizacije monetarne politike, o eksperimentima kao što su zajamčeni temeljni dohodak i zaposlenje, o zelenom "New Dealu".

Nedavno su dva poznata domaća ekonomista objavili knjige: Željko Rohatinski objavio je knjigu pod nazivom Kriza u Hrvatskoj (Ljevak, 2019) u kojoj je sakupio više različitih tekstova i intervjua, a Velimir Šonje je objavio knjigu Euro u Hrvatskoj: Za i protiv (Arhivanalitika, 2019) u kojoj se zalaže za uvođenje eura.Možda euro nudi neke neočekivane mogućnosti za transformaciju našeg ekonomskog modela? Naravno, ne treba se previše zanositi. Najvjerojatnije ovaj kovčežić s blagom neće biti pametno iskorišten, čak ni za Šonjinu svrhu. Ali kao i uvijek važi Gramscijeva formula: pesimizam intelekta, optimizam volje

Rohatinski i Šonje drže dva pola domaćeg spektra. Prvi je bivši guverner HNB-a, kejnzijanac s interesom za heterodoksna ekonomska rješenja, netko tko je ozbiljno čitao čak i Marxa, a drugi ima ulogu glavnog intelektualca među domaćim liberalima te se neumorno zalaže za liberalna rješenja na svojoj web stranici Ekonomski lab.

Ove dvije knjige zanimljive su i po tome gdje se preklapaju i po tome gdje se ne slažu. Naime, i Rohatinski i Šonje vide uglavnom samo koristi u uvođenju u eura. Međutim, time nije sve rješeno. I jedan i drugi vide da počinju puhati neki novi vjetrovi, ne samo u monetarnoj politici.

Taman kada bi se činilo da su domaći ekonomisti uplovili u mirnu luku članstva u eurozoni, na zapadu se otvoreno govori o kraju neoliberalizma, o nužnosti demokratizacije monetarne politike, o eksperimentima kao što su zajamčeni temeljni dohodak i zajamčeno zaposlenje, te o velikoj revoluciji u našim javnim politikama koja mora doći sa zelenim “New Deal-om”, ako želimo spasiti planetu. Ali krenimo redom.

Šonje je napisao vrlo zanimljivu knjigu iz koje se može mnogo toga naučiti. Primjerice, zanimljivo piše o povijesti monetarne politike u Europi i u SAD. Meni je osobno najzanimljivije bilo poglavlje o domaćem anti-inflacijskom programu iz 1993. godine o kojem Šonje može pisati iz prve ruke. Kao mladi ekonomist, Šonje je zajedno s Rohatinskim bio u Škegrinom timu za borbu protiv hiperinflacije hrvatskog dinara.U hrvatskom kontekstu, jedna zanimljiva nuspojava uvođenja eura bilo bi oslabađanje dosadašnjih deviznih rezervi HNB-a za neku novu svrhu. O tome Šonje piše kao o otkriću "kovčežića s blagom"

Ovo je najzanimljivije poglavlje, ali čitava je knjiga napisana pitkim stilom. Šonje se trudi prezentirati svaki problem s više strana. Međutim, nema mnogo smisla da ga i ja samo hvalim kada takvih osvrta već ima dovoljno.

Šonjina knjiga ima jednu značajnu manu. Iako se trudi prezentirati argumente za i protiv eura, ona ipak vrlo brzo prelazi preko glavnog problema s uvođenjem eura. To je tzv. "interna devalvacija". Ako se odričemo alata monetarne politike i tečajne prilagodbe, a fiskalna politika je također od ograničene koristi zbog pravila EU o proračunskim deficitima, onda glavni mehanizam prilagodbe u pokušaju postizanja konkurentnosti s drugim zemljama postaje tržište rada.

Interna devalvacija je zamjena za klasičnu korekciju tečaja: ona ide kroz snižavanje cijena i plaća. To je Hrvatska doživjela u godinama nakon izbijanja krize kada su realne plaće drastično pale. Prema podacima Europske sindikalne konfederacije, taj je pad od 2010. do 2017. godine bio veći samo u Grčkoj, Cipru i Portugalu.

Zadnjih nekoliko godina plaće ponovo rastu zbog povratka ekonomskog rasta te zbog iseljavanja koje diže plaće u nekim sektorima. Ali ovi podaci nam sugeriraju da će i idući put kada dođe do krize trošak prilagodbe biti prebačen na tržište rada. Uostalom, poslodavci nikada nisu prestali trubiti kako je tržište rada previše rigidno, iako smo šampioni prekarnog rada u Europi.

Foto: Pixabay Foto: Pixabay

Šonje spominje internu devalvaciju jednom izravno, a drugi put neizravno. Izravno, interna devalvacija se diskutira na vrlo tehnički način bez spominjanja tržišta rada (str. 65). Drugi se put spominje pred sam kraj knjige kada Šonje prezentira stavove Maruške Vizek (str. 267), ravnateljice Ekonomskog instituta, ali bez šire diskusije, tek uz signal da se s njom ne slaže.Rohatinski i Šonje drže dva pola domaćeg spektra. Prvi je bivši guverner HNB-a, kejnzijanac s interesom za heterodoksna ekonomska rješenja, netko tko je ozbiljno čitao čak i Marxa, a drugi ima ulogu glavnog intelektualca među domaćim liberalima te se neumorno zalaže za liberalna rješenja

Vizek je iznimka među domaćim ekonomistima po tome što otvoreno govori o distributivnim posljedicama eura: oni koji imaju stalni posao, sindikate i kolektivni ugovore će dobro proći, a na najslabije će biti prebačen trošak prilagodbe. Obično ekonomisti ne vide ovo. Makro veze tog tipa mnogo lakše vide oni čije diplome nisu u ekonomiji već u drugim društvenim i humanističkim znanostima (npr. Mislav Žitko i Katarina Peović).

Ekonomisti se radije drže sasvim tehničkih aspekata kao što su tečajni rizik, konvergencija poslovnih ciklusa, niže kamatna stope koje će uslijediti s eurom itd. Ni Šonje nije iznimka. Kada bi u Hrvatskoj, primjerice, 80 posto zaposlenih bilo učlanjeno u sindikate, a pokrivenost kolektivnim ugovorima bila 90 posto, onda bi i distributivne posljedice uvođenja eura bile drugačije. Možda bi, poput mene, i Šonje volio živjeti u takvom društvu, ali nekako sumnjam.

Klasični odgovor na ovu kritiku bi vjerojatno glasio da ne može monetarna politika biti odgovorna za sve, da nešto mora napraviti i izabrana vlast na Markovom trgu. To je, naravno, djelomice točno. Ali monetarna politika nije nevina. Kod nas svaka institucija pokušava svoj mandat shvatiti što je uže moguće, u nadi da će onda biti zaštićeni od kritike. I onda se čudimo što nam je smisao za javni interes zakržljao? Postoje šire reperkusije monetarne politike koje ne možemo ignorirati.Vizek je iznimka među domaćim ekonomistima po tome što otvoreno govori o distributivnim posljedicama eura: oni koji imaju stalni posao, sindikate i kolektivni ugovore će dobro proći, a na najslabije će biti prebačen trošak prilagodbe

Šonji treba priznati da jasno govori kako se odluka o euru mora utemeljiti u nekoj formi javne diskusije i demokratske legitimacije. Tehnički argument – da smo pristali na euro kada smo glasali za ulazak u EU – niti njemu nije uvjerljiv (dok Rohatinski na njega pristaje, str. 71).

Osobno sam se zalagao za referendum o euru, makar ni ta opcija nije idealna. Tada će javni prostor dobiti i akteri poput Živog zida koji imaju mutne ideje o "monetarnoj reformi". A na televizijskim dnevnicima će dominirati tema mogućeg jednokratnog poskupljenja pri zaokruživanju cijena na više, iako to nije glavni minus uvođenja eura. Ali ako je to prilika da kao društvo o ovoj temi diskutiramo, onda sam za.

Dok je Šonje napisao knjigu od čak 300 stranica, Rohatinski je čovjek od manje riječi. Ali je zato čovjek od grafova. Njegova knjiga sadrži čak 93 grafa. Ako ste poput mene i volite gledati grafove, onda ćete ovdje pronaći dosta zanimljivih stvari. Jedno se poglavlje sastoji samo od grafova te je nazvano "Slike same govore." E, to je zaista boss move. S obzirom na to da je riječ o sakupljenim esejima, knjiga nema jednu glavnu poruku, ali kroz cijeli je tekst vidljiva sklonost Ali monetarna politika nije nevina. Kod nas svaka institucija pokušava svoj mandat shvatiti što je uže moguće, u nadi da će onda biti zaštićeni od kritike. I onda se čudimo što nam je smisao za javni interes zakržljao?Rohatinskog ka heterodoksnim rješenjima, a citat Keynesa na početku knjige singalizira tu njegovu orijentaciju.

Na žalost, uz sve svoje heterodoksne sklonosti, Rohatinski na kraju završava na dosta neinspirativnoj kombinaciji "razumno restriktivne fiskalne politike" i "razumno ekspanzivne monetarne politike" (str. 12). Drugim riječima, ublažena politika štednje i rezovi na strani državnih rashoda kombinirani s malo više likvidnosti za financijski sektor. Ako je to limit domaćih kejnzijanaca, onda to i nije baš nešto. To nam dosta govori o granicama domaće ekonomske struke.

Foto: Pixabay Foto: Pixabay

Doduše, sada kada više nije u HNB-u Rohatinski iznosi i neke zanimljivije ideje. Primjerice, nedavno je sugerirao da bi HNB mogao kreiranjem novca pomoći brodogradnji. Rohatinski i u knjizi ponekad zagovara neki oblik industrijske politike, tj. svjesne državne intervencije u neke sektore kako bi ih se pretvorilo u velike izvoznike (str. 26, 68, 102), ali u knjizi to ne definira kao zadaću monetarne vlasti, već kao zadaću cijelog društva.

Čini se da je on pokušavao gurati taj model dok je bio guverner, ali nije našao sugovornika na drugim instancama vlasti. Osim toga, Rohatinski Interna devalvacija je zamjena za klasičnu korekciju tečaja: ona ide kroz snižavanje cijena i plaća. To je Hrvatska doživjela u godinama nakon izbijanja krize kada su realne plaće drastično palepozitivno govori i o "operacijama na otvorenom tržištu" (str. 57), tj. o mogućnosti da centralna banka kupuje državne obveznice i tako financira državu. Ideja s brodogradnjom je slična.

Tu već izlazimo van konsenzusa koji vlada među domaćim ekonomistima. Naravno, na prijedlog da bi HNB trebao novim novcem pomoći brodogradnji, oštro su reagirali liberali poput Šonjea. Jer ako ovako nešto prođe, pada u vodi fiskalni konzervativizam na kojem se temelji današnja ekonomska politika, ne samo u Hrvatskoj već i u EU. 

Ova ideja podsjeća na tzv. "Modernu monetarnu teoriju", skup ideja koje neki američki heterodoksni ekonomisti dosta uspješno promoviraju zadnjih nekoliko godina, a koja je primila korijene u lijevom krilu Demokratske stranke. Šonje se nekoliko puta u svojoj knjizi pežorativno osvrće na te ideje kada priča o "novim prorocima monetarnog suverentiteta". U domaćem pak kontekstu na sličan način napada "pučke ekonomiste", premda ne kaže eksplicitno tko su oni. 

Tu smo već načeli neka zanimljiva mimoilaženja. Ekonomisti se kod nas slažu da treba ući u eurozonu, a istovremeno se na zapadu propituju gotovo svi elementi neoliberalnog ekonomskog modela koji se na ovaj ili onaj način provodi već više deseteljeća. Nešto se mijenja. I Šonje više puta citira Jacquesa Delorsa i njegovu tezu da je gotovo s "benignim despotizmom" unutar EU (str. 155-156).

Nove politike trebat će jasnije demokratski utemeljiti. I unutar HNB-a su svjesni toga da se kontekst unutar kojeg monetarna politika djeluje počinje mjenjati. Tako je Vedran Šošić iz HNB-a nedavno pisao o "velikoj rekonstrukciji kroz koju prolazi središnje bankarstvo već cijelo desetljeće i koje se vjerojatno neće tako skoro završiti". Ekonomisti se kod nas slažu da treba ući u eurozonu, a istovremeno se na zapadu propituju gotovo svi elementi neoliberalnog ekonomskog modela koji se na ovaj ili onaj način provodi već više deseteljeća. Nešto se mijenja. I Šonje više puta citira Jacquesa Delorsa i njegovu tezu da je gotovo s "benignim despotizmom" unutar EU 

Novih ideja je mnogo: osim MMT-a, tu je kvantitativno popuštanje za narod, zeleno kvantitativno popuštanje, različiti oblici helikopterskog novca, temeljni dohodak, zajamčeno zaposlenje, dividenda za automatizaciju itd. Traži se društveno odgovornija ekonomska politika. Traži se više demokracije, traži se manje nejednakosti. Aranžmane s kojima to treba postići još nismo pronašli, ali potraga je u tijeku.

Primjerice, nedavno su gotovo u isto vrijeme Jeremy Corbyn u Velikoj Britaniji i Bernie Sanders u SAD najavili prijedlog formiranja fondova koji bi ušli u vlasništvo ključnih velikih kompanija, a koje bi kontrolirali zaposlenici i građani. Sličnu sam ideju predložio za domaći turistički sektor: fond koji bi na temelju prihoda velikih turističkih kompanija isplaćivao godišnju dividendu svim građanima. Riječ je o pokušajima da se osmisle novi oblici društvenog vlasništva. Tu se prelazi preko granica umjerene socijaldemokracije, pa valja očekivati i sukobe.

U hrvatskom kontekstu, jedna zanimljiva nuspojava uvođenja eura bilo bi oslabađanje dosadašnjih deviznih rezervi HNB-a za neku novu svrhu. O tome Šonje piše kao o otkriću "kovčežića s blagom". HNB je akumulirao velik novac koji im je do sada bio potreban da bi se branio tečaj (putem kojeg se kontrolira inflacija). Ako preuzmemo euro, što ćemo s tim novcem? Nema sumnje da će biti raznih prijedloga.

Šonjea hvata jeza od svih mogućnosti koje će isplivati. Njegov prijedlog je fond za fiskalnu konsolidaciju koji bi djelovao kontraciklički (str. 249). Ideja nije loša, premda je neobično da jedan liberal predlaže kejnzijansko riješenje (pomoć proračunu u lošim vremena, a ništa u dobrim vremenima).

Moj prijedlog bi bio na tragu gore spomenutog narodnog fonda za turistički sektor. Taj bi novac mogao predstavljati dio početnog kapitala koji bi omogućio fondu da uđe u vlasničku strukutru našeg jedinog strateškog sektora. HNB bi se mogao iskupiti za godine i godine vođenja monetarne politike mimo bilo kakve demokratske kontrole. Mogli bi položiti temelje za novi oblik društvenog vlasništva, za novu koncepciju zajedničkih dobara.

Možda euro nudi neke neočekivane mogućnosti za transformaciju našeg ekonomskog modela? Naravno, ne treba se previše zanositi. Najvjerojatnije ovaj kovčežić s blagom neće biti pametno iskorišten, čak ni za Šonjinu svrhu. Ali kao i uvijek važi Gramscijeva formula: pesimizam intelekta, optimizam volje.

aem_copy23597.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti