Sindikalisti iz državnog sektora održali su prošlog tjedna konferenciju za medije povodom rastućeg političkog pritiska s ciljem redukcije prava koja su radnicima u tome sektoru garantirana kolektivnim ugovorima.

Rečeni se pritisak, međutim, lako dade smjestiti u kontekst dugotrajne javne kampanje, prvenstveno medijske, kojom se dotični radnici prezentiraju kao ljenčine, paraziti, diletanti i lopovi.

Za početak im treba oduzeti regres i topli obrok, a potom neka se misle što bi dalje u tom smjeru moglo uslijediti, jer nešto zasigurno hoće.

Takva je i generalna slika radništva, ali je baš onaj njegov dio pod ugovornim kišobranom prokazan kao polusvijet. Zaključak se više nego sam nameće: ugovore treba raskinuti, pa sklopiti nove pod drukčijim uvjetima. A najbolji društveni ambijent - historijski isprobano - za tu operaciju je onaj s marketinški okrenutim radnicima iz realnog te dominantno privatnog sektora, protiv radnika u državnom i javnom.

Takav stav opisali su sindikalni predstavnici kao hajkački, dezinformatorski i manipulatorski, s obzirom na stranačko-politički namještene uprave njihovih poduzeća. Sa svim tim na umu, poželjeli smo na H-Alteru donijeti viđenja iz nasuprotnog kuta radništva u javnom i državnom sektoru, koje rijetko ima medijsku priliku za obranu. No, već na početku susreli smo se s tipičnim problemom u javnoj komunikaciji: radnici se plaše otvoreno govoriti o tome. A nitko im ne može reći da se ne plaše s razlogom - dovoljno je sjetiti se, recimo, kako je premijer Zoran Milanović upravo zbog toga onomad smijenio pomoćnika ministra Vladimira Ferdeljija.

Klasično štetočinstvo koje se odavno proširilo sektorom jest sistem kooperacije s manjim privatnim poduzećima, pritom koruptivan do te mjere da je svojim razvojem upropastio neke snažne industrijske grane

Kontaktirali smo najprije Spomenku Avberšek, šeficu Samostalnog sindikata zdravstva, da bismo saznali kako u Hrvatskoj danas nema te npr. više medicinske sestre - makar simbolički rečeno - koja bi se usudila javno kritizirati Vladinu politiku rušenja prava iz kolektivnih ugovora u sektoru. Zavladao je strah uslijed svakodnevnih poruka kojim se sugerira sve ono s početka ovog teksta, te je prostor društvene rasprave nanovo sužen.

Avberšek nam je pritom, doduše, ukazala i na ostale momente toga ne posve jednostavnog odnosa, s nipošto isključivo crno-bijelim pozicioniranjem. Ona podsjeća da najveći dio čelništva sindikalnih središnjica vodi nekorektnu igru u okvirima tzv. socijalnog dijaloga, i da je njihova ključna uloga, čak i kad se naoko zalažu za radnička prava, najčešće vođena motivima osobne koristi. Ipak, navedene opće relacije s konturama tipičnoga klasnog rata, ostaju na snazi.

Na poziv da posvjedoči s prve linije, odazvao nam se radnik Termoelektrane Rijeka, pomoćnik strojara kotla Vedran Pfeifer. Hrvatska elektroprivreda, dakako, jedno je od standardno blaćenih poduzeća iz ove priče, čemu načelno ne izmiče nitko iz njegovih pogona. "Nije točno da nema novca, itekako ga ima, ali nekontrolirano curi van. I dok sve nas pljuju, nitko ne primjećuje da ipak postoje neke uprave koje vode poduzeća poput našeg, uprave koje postavlja državna vlast i koje ne poduzimaju ono što bi morale", kaže Pfeifer.

"Radnicima u privatnom sektoru bih poručio da se paze kad ih okreću protiv državnih i javnih poduzeća i službi. Jednom kad nama oduzmu preostala prava, njih će privatnici u suradnji s vladom naprosto zgaziti"

Te uprave, nalik onima u državnim brodogradilištima, nanose štetu poduzećima i javnom interesu općenito, ne samo lošim poslovanjem. Klasično štetočinstvo koje se odavno proširilo sektorom jest sistem kooperacije s manjim privatnim poduzećima, pritom koruptivan do te mjere da je svojim razvojem upropastio neke snažne industrijske grane. No, kooperanti se gotovo nikad ne navode kao paraziti, oni su za većinu medija časni developeri koji osiguravaju radna mjesta.

"Mi tako ispadamo krivci za sve", nastavlja Vedran Pfeifer, "iako nam plaće baš i nisu tako visoke, iako radimo veoma odgovoran posao, gdje svi očekuju da funkcioniramo bez greške. Okrenuli su javnost protiv nas, ljudi nas promatraju kao pošast i već pomalo vjeruju da bi bez nas bilo bolje. Bojim se da će uvidjeti činjenice tek kad za to bude kasno".

Na pitanje kako to da se ne boji javno razgovarati o tome, jednostavno odgovara da je tako jer govori istinu. Možda se ne bi plašio nitko gdjetko iz carinske službe, no Željko Popović iz Nezavisnog sindikata carinika podsjetio nas je da pripadnici državnih službi kao što su carina ili policija, nemaju pravo samostalno istupati u medijima. Stoga smo poslušali njegovo mišljenje na ovu temu, znajući odranije da možemo očekivati kritički zaoštren stav.

"Očekivalo se da nova vlast razriješi problem korupcije, no skupa s premijerom na čelu - pali su na tome ispitu. Karamarko je u mandatu zaposlio 400 policajaca, Barišić 500 carinika, a svi su došli političkim putem, u okviru nepotizma ili nekog sličnog protekcionizma. Imamo gomilu rođaka u npr. carinarnici Pula! Te veze odlučuju o boljim ocjenama, rezultatima, napredovanju, plaćama... Upozoravali smo na to novu vlast, no sankcije su u potpunosti izostale. To može značiti jedino da prihvaćaju korupciju", riječi su Popovića.

Svoju ogorčenost taj sindikalist potkrjepljuje zaključkom da nema mjesta za rezanje prava svima, jer je politička vlast glavni krivac za loše stanje sektora. Kao i za pljačku Hrvatske, jer nije Fimi Media jedini takav slučaj, niti je Ivi Sanaderu jedinom ostalo marmelade na prstima. Ali, politička vlast nastavlja s kampanjom protiv radnika u sektoru, kažnjavajući široke slojeve i održavajući tako status quo.

Logična je utoliko i pretpostavka da ovoj vlasti, kao i bilo kojoj drugoj - budući da sve pušu u isti rog - odgovara zadržavanje korumpiranog kadra: "S takvima će lakše provoditi ono što žele, s obzirom na dug koji to uključuje. Zbog svega toga mislim da ukupna politička elita zapravo međusobno surađuje nauštrb naroda, dok nama glume nekakvo neslaganje. A radnicima u privatnom sektoru bih poručio da se paze kad ih okreću protiv državnih i javnih poduzeća i službi. Jednom kad nama oduzmu preostala prava, njih će privatnici u suradnji s vladom naprosto zgaziti. I ovako su na putu da lipsaju, koliko ih gaze, a onako će postati roblje".

Bilo da se radi o policajcima ili liječnicima, učiteljima ili željezničarima, činjenica je da radnici u javnom i državnom sektoru obranom svojih kolektivnih ugovora održavaju kakav-takav standard radnih prava općenito. Na rušenje ugovora bi zato morali odgovoriti svi, namjesto da jedni pristaju na politikantsko huškanje kontra drugih.

Marijana Hameršak, znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, mišljenja je da su nas protekla desetljeća naučila da iza prvih znakova


Marijana Hameršak

hamersak.jpg hamersak.jpg

medijske panike o neproduktivnim radnicima i poduzećima, u pravilu slijedi pretvorba, restrukturiranje i neki od oblika privatizacije. Nakon svega tako prearanžiranog i ustvari otuđenog, uskoro bi im se mogle pridružiti ceste, šume, vode, željeznice, ono što tradicionalno poimamo kao zajedničko.

"Problem javnog sektora nije samo reprezentacijski", rekla nam je Hameršak, "i nipošto ne tvrdim da je javni sektor oaza lišena koruptivnih praksi. Međutim, na rubu je pameti da se u trenutku još jedne devastirajuće krize sustava utemeljenog na idealima profita i privatnog vlasništva, upravo tim dvama načelima nastoje prožeti i oni društveni sektori i institucije koji su kao infrastrukturna kralježnica modernog društva s razlogom funkcionirali mimo njih".

Rezovi koji se sada pokušavaju naturiti sotoniziranom javno-sektorskom radništvu, po njezinu se mišljenju medijski nastoje provesti prema načelu divide et impera. Konačno, naša sugovornica vidi spasonosnu mogućnost za neuspjeh zavojevačkog plana: "Pri tome se, nadam se, ipak pogrešno procjenjuje razina solidarnosti i inteligencije radnika i građana, kao i modeli koji iz nje mogu proizaći".


internews.jpg
Ključne riječi: radnička prava
<
Vezane vijesti