H-Alter
Muzika u klinike (Foto: Centar za umjetnost i medicinu)Muzika u klinike (Foto: Centar za umjetnost i medicinu)Usred ljeta, posljednje mjesto na kojem čovjek želi biti je bolnica. Stoga smo se u potrazi za drugačijom slikom ljeta zaputili upravo tamo. "Prije desetak godina znalo se dogoditi da po pet sati nitko ne dođe u hitnu pomoć, ali sad stiže podjednaki broj ljudi kao i tijekom ostatka godine. Vjerojatno zato što sve više ljudi ljeti ne odlazi na more nego ostaje u Zagrebu”, govori kirurginja Iva Kirac. Neočekivano nailazimo na još jednu drugačiju sliku ljeta: suprotno dominantnoj ljetnoj šemi po kojoj umjetnost služi jednima kao dio turističke ponude, a drugima kao neobavezna "hrana za dušu", ovdje je umjetnost usko vezana uz zdravlje.

Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru objavljujemo posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Donosimo vam tekstove o ljetu na periferiji, ljetu u zaleđu, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu na biciklu, ljetu u tvornicama... Prvi u seriji tekstova tekst je Ivane Perić Čuvamo koritu san o rijeci, o ljetima odrastanja u Ravnim kotarima, u Dalmaciji "iza brda".

Drugi u seriji tekstova tekst je Luke Ostojića koji nas vodi u Kliničko bolnički centar Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici, na susret s doktoricom Ivom Kirac i razgovor o ljetu u Klinici za tumore.

Usred ljeta, na temperaturi višoj od 30 stupnjeva, posljednje mjesto na kojem čovjek želi biti je bolnica. Stoga smo se u potrazi za drugačijom slikom ljeta zaputili upravo tamo, točnije u Kliničko bolnički centar Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici, drugi najveći zagrebački KBC nakon Rebra.

"Oprostite, gdje je zgrada kirurgije?" Sporazum o suradnji s Muzičkom akademijom već je pred potpisom, uskoro je predviđeno potpisivanje suradnje s Akademijom likovnih umjetnosti, a kao kustos galerije angažiran je Ante Rašić, profesor s ALU-a. Pri financiranju ovakvih praksi uvijek se ovisi o javnim sredstvima, no Kirac ističe i važnost senzibiliziranja što većeg broja ljudi i firmi da pomognu manjim donacijama

"Idete lijevo do crkve, a onda treća zgrada desno", ljubazno i brzo mi govore na recepciji.

Prolaskom u dvorište stižem u drugi svijet, u labirint zgrada, ambulanti, sala i zavoda – pronalazim željenu zgradu i ulazim u uske hodnike osvijetljene prigušenim neonskim lampama, pune zabrinutih ljudi koji nestrpljivo čekaju da čuju svoje prezime. Kliše je u ovakvim situacijama zazivati Kafku, ali vruće ljeto u čekaonici KBC-a evocira upravo dojam njegovih priča – osjećaj nemoći i tjeskobe.

No dok se Kafkini nesretni protagonisti beznadno koprcaju do kraja teksta, mene spašava doktorica Iva Kirac, onkološka kirurginja s kojom sam došao razgovarati o ljetu u Klinici za tumore, ali i o njenom angažmanu na uključenju umjetnosti u proces liječenja. Doktorica Kirac završila je specijalizaciju 2011. godine i od tada radi u Klinici za tumore koja je formalno pripojena Vinogradskoj.

Klinika se najviše bavi tumorima dojke (oko 1.100 slučajeva godišnje) i kolorektuma, ali i drugim karcinomima. Klinika za tumore (smještena u Ilici) na jednom mjestu okuplja sve korake u dijagnostici i liječenju tumora, tako sudjeluje i u svim nacionalnim programima probira za rak.

S takvim opsegom i prirodom posla ne čudi što u praksi ne postoji fiksni okvir radnog vremena liječnika jer ono ovisi o broju i trajanju operacija, a uključuje i obilazak pacijenata vikendom koji se službeno ne vodi kao dio radnog dana. Zbog relativno malog broja liječnika predviđena su i 24-satna dežurstva koja su iz istog razloga učestalija ljeti. U posao liječnice, kao što vidimo, spada i razgovor s novinarima.

Samo ljeto sve je manje mirno: "Prije desetak godina znalo se dogoditi da po pet sati nitko ne dođe u hitnu pomoć, ali sad stiže podjednaki broj ljudi kao i tijekom ostatka godine. Vjerojatno zato što sve više ljudi ljeti ne odlazi na more nego ostaje u Zagrebu." Kad govorimo o hitnoj pomoći, Kirac navodi neobičan podatak da se u prošlih godina u Vinogradskoj "u hitnoj službi pregleda milijun ljudi – s obzirom da je u Zagrebu pet velikih bolnica, praktički cijela populacija Hrvatske prošla je kroz Hitni prijem. Izgleda da Hitna služba obavlja dio posla za koji su predviđeni domovi zdravlja".S takvim opsegom i prirodom posla ne čudi što u praksi ne postoji fiksni okvir radnog vremena liječnika jer ono ovisi o broju i trajanju operacija, a uključuje i obilazak pacijenata vikendom koji se službeno ne vodi kao dio radnog dana. Zbog relativno malog broja liječnika predviđena su i 24-satna dežurstva koja su iz istog razloga učestalija ljeti

U čekaonici KBC-a tako odmah nailazimo na simptome širih socijalnih i sustavnih problema.  No s doktoricom Kirac nismo se našli tek da bismo utvrdili već poznate probleme sadašnjeg stanja, nego i da bismo saznali nešto o drugačijem načinu liječenja. Naime, Kirac je jedna od ključnih osoba odgovornih za rad Centra za umjetnost i medicinu (CUM) pri Klinici za tumore.

"Nakon specijalizacije došla sam na Kliniku za tumore 2011. godine: voditelj patologije tada je bio profesor Fabijan Knežević koji je tamo osnovao galeriju – radi se o prohodnom hodniku koji služi kao izložbeni prostor i uređenom međuprostoru koji je atrij s vrtom. Profesor Knežević prešao je na Sveti duh 2013., a onda je galeriju preuzeo tim volontera: uz mene tu su knjižničarka Anica Vrdoljak i voditeljica Centra Ivanka Herman, glavni inženjer radiologije, kao i druge kolegice i kolege koji se uključuju u rad, ovisno o projektu. Svatko od nas uloži sat-dva tjedno izvan radnog vremena da bi stvar funkcionirala. Počeli smo malo ozbiljnije raditi na programu galerije, svaka dva mjeseca imamo izložbe, i to uglavnom akademskih slikara: među izloženima su Iva Višošević, Ivana VulićMarija Koruga, Monika Meglić, Martina Gulan, Makiko Akitsu, Ming Sheng Pi, Damir Fabijanić, Ivo Pervan, Goran Letić, David Kelčec, Toni Franović, Duje JurićĐuro Seder, 'Portal dobrih vijesti' (grupa autora s ALU-a)... "

Ubrzo su se Centru javili djelatnici Muzičke akademije s kojima je pokrenut projekt MUK (Muzika u klinike) u sklopu kojeg studenti Muzičke akademije jednom mjesečno održavaju koncert u atriju Klinike. Naposljetku, na prvom katu Klinike organiziran je i prostor za razmjenu knjiga, s ormarićima za knjige i foteljama. "Unatoč skepsi, već nakon mjesec dana sastav knjiga u ormariću se potpuno izmijenio." Zbog uspješnog i ustrajnog rada Klinika je 2015. godine okupila sve navedene aktivnosti u zasebnu jedinicu, Centar za umjetnost i medicinu.Samo ljeto sve je manje mirno: "Prije desetak godina znalo se dogoditi da po pet sati nitko ne dođe u hitnu pomoć, ali sad stiže podjednaki broj ljudi kao i tijekom ostatka godine. Vjerojatno zato što sve više ljudi ljeti ne odlazi na more nego ostaje u Zagrebu."

Neočekivano nailazimo na još jednu drugačiju sliku ljeta: suprotno dominantnoj ljetnoj šemi po kojoj umjetnost služi jednima kao dio turističke ponude, a drugima kao neobavezna "hrana za dušu", ovdje je umjetnost usko vezana uz ljudsko zdravlje. Kirac obrazlaže:

"Umjetnost nam je bitna jer okolina u kojoj se liječenje odvija snažno utječe na to kako ljudi podnose liječenje i koliko aktivno sudjeluju u tome. Cilj nam je dodati još sadržaja, recimo uključiti art terapeuta koji bi intenzivnije radio s obiteljima pacijenata koji imaju rak – obitelji su prilično zanemarene u sustavu, a liječenje i potpora nisu isključivo na pacijentu nego i obitelj igra važnu ulogu. Željeli bismo ponovno uključiti i plesnu terapiju da ljudi prorade i oslobode stvari koje ih muče.

Art terapija, plesna terapija, muzikoterapija, te čitanje knjiga i konačno psiholog za zaposlenike su bili dostupni kroz 11 mjeseci prije dvije godine, koliko maksimalno mogu raditi volonteri, a nakon toga bi im trebalo plaćati doprinose za što nije bilo novaca – trenutno čekamo jedan javni natječaj da možemo zaokružiti budžet. No budući da je Klinika za tumore elektivna ustanova, ima prostora za takve intervencije koje se mogu činiti malima i perifernima, ali zapravo imaju značajan učinak na to kako ljudi podnose terapiju."

Naravno, polje art terapije van Hrvatske nije periferno već je prilično razvijeno – pritom Centru kao "veza" s vanjskim trendovima služi stalna savjetnica, doktorica Iva Fattorini koja u Velikoj Britaniji vodi tvrtku za implementacije terapija umjetnošću.Naposljetku, na prvom katu Klinike organiziran je i prostor za razmjenu knjiga, s ormarićima za knjige i foteljama. "Unatoč skepsi, već nakon mjesec dana sastav knjiga u ormariću se potpuno izmijenio." Zbog uspješnog i ustrajnog rada Klinika je 2015. godine okupila sve navedene aktivnosti u zasebnu jedinicu, Centar za umjetnost i medicinu

Na istu filozofiju veže se i projekt uređenja vrta na krovu Klinike. "Taj projekt nastao je relativno slučajno: krov Klinike prokišnjava posljednjih pet godina i Marijan Golubić, tadašnji voditelj održavanja, rekao je da bi ga trebalo popraviti. Istovremeno imamo problem jer naši pacijenti nemaju gdje otići na zrak, osim u kućnoj haljini izaći na parking. Tijekom studijskog boravka u Japanu upoznala sam rad mladog arhitekta Hironake Ogawe i shvatila da bi nam on tu mogao pomoći. Budući da dosad nije radio u Europi, odmah je pristao surađivati s nama i praktički nam je donirao projekt uređenja našeg krova: u dva tjedna napravio je idejni nacrt, uključujući maketu od metar i pol. Nama i upravi projekt se svidio.

Provedba projekta trenutno napreduje sporo iz tehničkih razloga: imali smo problem statike koji smo sada riješili pa idemo u daljnju realizaciju koja bi trebala biti gotova do kraja godine. Sjeverni dio vrta bio bi izdvojen za pacijente, južni za liječnike, a zamišljen je i prostor za rehabilitaciju. Prvo smo u vrtu mislili ići isključivo s travom, ali zbog vremenskih uvjeta to ne bi funkcioniralo duže od šest mjeseci pa smo se odlučili za drveni pod i vrt s drvećem i pergolama."

Koristim prigodu za digresiju pa pitam doktoricu Kirac za iskustvo rada u Japanu: "Nakon subspecijalizacije liječnici idu na studijske boravke, a odlučila sam ići u Japan jer se tamo i u Južnoj Koreji vrlo ozbiljno proučava rak želuca koji je u Hrvatskoj i cijeloj Europi prilično zapostavljen. Iskustvo života i rada u Japanu je bilo apsolutno odlično – imamo istu geografsku širinu, ali potpuno drugačiji mentalitet. Posebno me se dojmio njihov koncept vremena: dok se ovdje radno vrijeme mjeri brojem obavljenih procedura, u njihovo radno vrijeme uračunato je i promišljanje onoga što rade. Oni stoga kvantitativno rade manje od nas, ali za svaku stvar koju obavljaju imaju predviđeno vrijeme za analizu i evaluaciju. "Iskustvo života i rada u Japanu je bilo apsolutno odlično – imamo istu geografsku širinu, ali potpuno drugačiji mentalitet. Posebno me se dojmio njihov koncept vremena: dok se ovdje radno vrijeme mjeri brojem obavljenih procedura, u njihovo radno vrijeme uračunato je i promišljanje onoga što rade"

Uz to, oni u životu računaju na svoj dugi životni vijek pa nikuda ne žure – znaju da imaju vremena. Na radnom mjestu imaju vrlo asketski pristup: prostor za pacijente izgleda vrlo dobro, a dio za liječnike je krajnje minimalistički uređen – svi zaposlenici imaju mali prostor s kompjuterom i to je to. No poslodavac u startu preuzima odgovornost za sve indirektne stvari koje vam trebaju da biste vi svoj posao mogli odraditi. I implementacija dobrih praksi je iznimno brza." Stoga ne čudi što je s Japanom već ustanovljena suradnja na umjetničkom planu.

Koja je budućnost navedenih projekata? S jedne strane radi se na formalizaciji i sistematizaciji rada – zaključeno je da se ne može ovisiti o kratkoročnom volonterskom angažmanu. Sporazum o suradnji s Muzičkom akademijom već je pred potpisom, uskoro je predviđeno potpisivanje suradnje s Akademijom likovnih umjetnosti, a kao kustos galerije angažiran je Ante Rašić, profesor s ALU-a. Pri financiranju ovakvih praksi uvijek se ovisi o javnim sredstvima, no Kirac ističe i važnost senzibiliziranja što većeg broja ljudi i firmi da pomognu manjim donacijama (od 5 do 10 tisuća kuna).Neočekivano nailazimo na još jednu drugačiju sliku ljeta: suprotno dominantnoj ljetnoj šemi po kojoj umjetnost služi jednima kao dio turističke ponude, a drugima kao neobavezna "hrana za dušu", ovdje je umjetnost usko vezana uz ljudsko zdravlje

"Traženje i dobivanje donacija nužno je za rad Klinike, zahvaljujući ljudima koji to prepoznaju možemo održavati 'nadstandard', odnosno razinu usluge koja u ostatku Europe spada u očekivano ".

Naravno, ni samo uvođenje umjetnosti u bolnice ni projekti u ovoj fazi neće izazvati nagle i tektonske promjene u našem medicinskom sustavu. No zanimljivo je, neočekivano i poticajno u sustavu državnog zdravstva vidjeti ne samo ovakve ideje, nego i njihovo postepeno uvođenje u praksu.

"Ide polako, ali ide", lakonski zaključuje Kirac. Na kraju ljetnog dana ipak ćemo precrtati Kafku i poželjeti japanski scenarij: doktorici Kirac i njenim suradnica/ima dug životni vijek da nastave svoj rad, a nadležnima razvijanje sklonosti brzoj implementaciji dobrih i nekonvencionalnih ideja.

aem_copy93213.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti