Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscNacionalna identifikacija, koja je razumljivo jaka u trenutku kada je Hrvatska došla do finala Svjetskog prvenstva, jednostavno kod nekih izaziva odbojnost. No, ljevica se tako stavlja u poziciju naspram naroda koji se snažno identificira s nacijom u trenutku nogometne euforije, uglavnom ne primjećujući i ne adresirajući sve neuralgije nacionalne identifikacije. Animozitete na ljevici da se ljudi identificiraju s nacionalnom reprezentacijom možda treba razumjeti, ali ne primijetiti da se narod identificira (upravo) i na način ponosa u kojem ima i anti-imperijalističkog duha predstavlja tešku kratkovidnost ljevice.

Neki na ljevici su ovih dana artikulirali svoju nelagodu priznavši da se ne mogu poistovjetiti s nacionalnom reprezentacijom jer su traume iz devedesetih kao i sadašnji nacionalizam toliko jaki da i u nogometu vide te ratne zločine i neuralgije sadašnjosti. Zbilja, kako ćeš navijati za reprezentaciju ako si žena, primjerice, a na televiziji komentatori kada netko slabo igra kaže da igra kao "pičkica", ili kako ćeš kao Srbin navijati za Hrvatsku ako navijači pjevaju ustaške pjesme koje pozivaju na ubijanje Srba?

To su realne neuralgije nacionalizma koje desnica jednostavno negira i prikriva, jer u njezinom temelju stoji nejednakost, mržnja i agresija. Zastupati ideju da su jedni vredniji od drugih po nacionalnom ključu znači zastupati nejednakost kao temelj političke logike. Za desnicu tu nema problema. Ljevica pak te neuralgije detektira, ali ima li ona na njih ispravan odgovor?

Sasvim je razumljivo da ljevica ne može imati takav jednodimenzionalni odnos prema domovini i naciji – a pogotovu da ljevica ne može zastupati nejednakostSasvim je razumljivo da ljevica ne može imati takav jednodimenzionalni odnos prema domovini i naciji – a pogotovu da ljevica ne može zastupati nejednakost. No, odgovor na takve neuralgije svakako nije inzistiranje na blaćenju onih koji se s nacijom identificiraju – svojeg naroda koji veseli u pobjedi nacionalne reprezentacije.

Nacije su imaginarne zajednice koje proizlaze iz potrebe ljudi da se identificiraju s pojedincima s kojima nemaju neposrednu interakciju, pri čemu je zajednički jezik jedna od temeljnih identifikacijskih točaka s kojom nas vezuju i naše porodične i sasvim intimne sfere, zbog čega je ta homogenizacija jača od mnogih drugih. Osvijestiti imaginarnost takvih zajednica znači dosta – to jest civilizacijski napredak da se osvijesti kako je svaka zajednica proizvod nekog napora da se previde razlike, pa čak i fabricira zajedništvo. Iako je to lakše učiniti s onim s kojim dijeliš jezik, nego s nekim s kim dijeliš neki specifični afinitet. Nacija jest imaginarna, dok su materijalni uvjeti života – stvarni.

Ali političko-ekonomska karta svijeta koja jest nacionalno definirana ujedno je postala mapa na kojoj se reflektiraju nacionalne nejednakosti koje proizlaze iz političko-ekonomske dominacije bogate manjine nad većinom – a ta podjela ima i geopolitički karakter. Siromaštvo istoka i juga Evrope je povezano s bogatstvom zapadne Evrope. U homogenizaciji kroz očitu pobjedu "slabije" nacije koja pobjeđuje kudikamo veće Ne vidjeti političko-ekonomsku kartu svijeta kao mapu na kojoj se reflektiraju nejednakosti koje proizlaze iz kapitalističkog načina proizvodnje – teški je propust ljevicekapitalističke nacije narod artikulira ujedno i svoju polit-ekonomsku poziciju naroda u kapitalističkoj zemlji na periferiji EU. Tu je zadaća ljevice jasna – da sudjeluje i prati artikulaciju te asimetrije zbog koje je "prirodno" da u finalu svjetskog prvenstva igraju Engleska i Francuska, ali ne i Hrvatska, Slovačka, Slovenija, Srbija ili Rumunjska.

Ne vidjeti političko-ekonomsku kartu svijeta kao mapu na kojoj se reflektiraju nejednakosti koje proizlaze iz kapitalističkog načina proizvodnje – teški je propust ljevice. To je pogotovu tipično za "svjetonazorsku ljevicu" koja svoju politiku često ne utemeljuje na kritici političke ekonomije, već se zadržava na pojavnostima i posljedicama tretirajući ih kao uzrok problema (nepoštivanje ljudskih prava, prava manjina, šovinizam itd.). Ta je pak ljevica, inače zainteresirana za kritiku seksizma, sasula cijelu paljbu seksističkih uvreda na predsjednicu države.

Foto: prtscr ytb Foto: prtscr ytb

Takva ljevica onda često krene čak i hvaliti ono što je nehrvatsko – zapadnoevropsko – kao civilizacijski naprednije i bolje, dok je sve hrvatsko primitivno, korumptivno i jadno. (Pa im je i predsjednica bila meta upravo jer ih je "sramotila" svojim navodno seksualiziranim tinejdžerskim ponašanjem.) Na ljevici se ponekad može čudi kako je to tako "kod nas", a u Francuskoj, Engleskoj ili Belgiji se tako nešto "ne može desiti", te Na ljevici se ponekad može čudi kako je to tako "kod nas", a u Francuskoj, Engleskoj ili Belgiji se tako nešto "ne može desiti", te da smo mi "takav narod", te da je to ukratko stvar mentalitetada smo mi "takav narod", te da je to ukratko stvar mentaliteta. Takva autokolonijalna perspektiva je temeljno nematerijalistička, pa i lošija od nacionalističke perspektive, jer se oslanja na neku nevidljivu karakteristiku koja nas osuđuje na propast – dok se u potpunosti negiraju materijalni uvjeti asimetrije bogatih zemalja centra i periferije. Ona je opasna jer postavlja temelje za eksploataciju siromašnih i slabih, jer je stanje u kojem se nalaze samo njihova, a ne tuđa greška.

Često se tako može čuti da EU ne može napraviti ništa za nas ako se sami ne odlučimo za "bolne rezove" kao da EU ima samo jednu želju – da Hrvatima bude bolje, ali mi sami sebi ne želimo pomoći pa nam je zato loše. Ignoriranje političko-ekonomske asimetrije i imperijalizma velikih kapitalističkih zemalja, političko-ekonomskih okvira u kojima se slabi nisu u toj poziciji zbog svoje greške već zbog okvira u kojem ni pod kojim uvjetima hrvatska ekonomija ne može biti konkurentna njemačkoj ekonomiji – predstavlja jedan od zamašnjaka reprodukcije nejednakosti u Evropi i svijetu.

Naravno kako nacionalni okvir nije konačni cilj ljevice jer, kako su to sročili Marx i Engels "radnici nemaju domovinu" a vlast proletarijata će učiniti da te nacionalne razlike još više nestanu. S padom suprotnosti klasa unutar nacije, pada i neprijateljski stav jedne nacije prema drugoj. No u postojećem političko-ekonomskom okviru negirati podjelu i ekonomski nacionalizam je kratkovidno.

Jad i neartikulirana ogorčenost

Tako i sada kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto na svjetskom prvenstvu, kod dijela ljevice prevladava cinizam i ogorčenost zbog nacionalne euforije. Nacionalna identifikacija, koja je razumljivo jaka u trenutku kada je Hrvatska došla do finala svjetskog prvenstva, jednostavno kod nekih izaziva odbojnost. No, ljevica se tako stavlja u poziciju naspram naroda koji se snažno identificira s nacijom u trenutku nogometne euforije, uglavnom ne primjećujući i ne adresirajući sve neuralgije nacionalne identifikacije. Ta ljevica narodu poručuje da joj nije dovoljno dobar, te da će ona ostati po strani – na svojem pijedestalu anacionalnosti, neuprljana primitivizmom nacionalizma. Umjesto te politike začepljena nosa, ljevica bi upravo trebala inzistirati na odvajanju šovinizma i domoljublja, upravo kako bi polit-ekonomski okvir i nacionalni osjećaj spojila na nov način, te tako osvajati prostor koji je ona i imala (primjerice s Hajdukom u Dalmaciji) u primjerima u kojima se narod poistovjećivao s nogometnim klubom a nogometni klub s jedinstvom naroda kroz prevladavanje i ukidanje klasnih razlika.

Animozitete na ljevici da se ljudi identificiraju s nacionalnom reprezentacijom možda treba razumjeti, ali ne primijetiti da se narod identificira (upravo) i na način ponosa u kojem ima i anti-imperijalističkog duha predstavlja tešku kratkovidnost ljevice.

Ključne riječi: nogomet, Hrvatska, nacionalizam, ljevica
<
Vezane vijesti