Maple Rasza, autor filma "Bastardi utopije": Izabrali smo napraviti film upravo o ovih troje anarho-aktivista, jer su više nego drugi bili spremni transformirati svoje živote na osnovu etičkih i političkih principa. Vjerujem da postoje duboke političke implikacije u formama antinacionalnog i antidržavnog aktivizma koji smo prikazali u filmu.

 

Na ovogodišnjem ZagrebDoxu svoju je svjetsku premijeru doživio "Bastards of utopia" , dokumentarac koji govori o neželjenoj djeci jugoslavenskog socijalizma, onome što je ostalo kao zalog političke budućnosti od sistema o kojem se više ne govori.

Nastao u koprodukciji harvardskog filmskog centra i etnografsko-filmske radionice En Masse Films koju čine dvojica političkih dokumentarista Maple Rasza i Pacho Velez. Jedini dokumentarac koji se bavi anarhizmom na ovim prostorima, svoju premijeru je imao uz sjaj trgovina Kaptol centra, gužvu i kašnjenje projekcije ali zato i veliku podršku zagrebačke publike. Na premijeri je bio i Maple Rasza, američki antropolog i dokumentarist, čest gost na Balkanu i dobro poznat na aktivističkoj sceni Hrvatske; plod njegova boravka u Zagrebu devedesetih i kasnije je ovaj dokumentarac koji izbliza prikazuje nekoliko zagrebačkih anarhističkih aktivista; istovremeno to je zainteresiran, topao i duhovit te iznad  svega osoban prikaz anarhizma i aktivizma na ovim prostorima. Tko su ti bastardi, kako oni sami sebe vide, a kako ovaj američki antropolog vidi recentnu društvenu povijest regije, razgovarali smo s Maple Raszom.

bastardi_f2b.jpg

 

U Hrvatsku dolazitš kontinuirano već dvadesetak godina. Koje promjene danas zapažaš - u gradu, ljudima, politici i aktivističkoj sceni?

Svake godine dolazim u regiju, prvi put je to bilo od 1990-1991. kada sam došao u Jagodinu, grad u centralnoj Srbiji, u okviru srednjoškolskog programa razmjene. Još uvijek se moram ugristi za jezik kada me u Hrvatskoj pitaju gdje sam naučio tako dobar hrvatski. U Zagreb sam dolazio redovno, od 1996. kada sam bio Fullbrightov stipendist. Možeš zamisliti kako su svi bili sretni s mojim "hrvatskim" kada sam došao u pekaru i tražio hleb. Od tada su se dogodile ogromne promjene i ne znam zapravo kako da ih ukratko sumiram - pa ću komentirati dinamiku u hrvatskoj politici koja se tiče anarhističke scene - i za koju mislim da otkriva dimenziju ovih većih promjena.

Godine polovicom devedesetih su bile, kako ih je nazvala Vesna Janković, "godine predvodnice", koje su otvorile put ambivalentnom procesu normalizacije. Kada sam tek počeo sudjelovati u progresivnim politikama oko Antiratne kampanje i Arkzina, postojao je veliki fokus na civilno društvo, čak i među onima koji su sebe opisivali kao anarhiste. To je tada imalo smisla, jer je koncept civilnog društva tada značio naglašavanje civilnog umjesto militarnog, nezavisnost od države u vrijeme vladavine HDZ-ovog jednopartijskog sistema; taj koncept je također značio  i kategoriju državljanstva u odnosu na nacionalnost - što je posebno bitno jer se radilo o formiranju države na zasadama hrvatske etničke dominacije.

Univerzalna privlačnost ovog koncepta je počela opadati negdje početkom novog desetljeća, posebno oko inicijative Dosta je ratova koja se suprotstavljala američkoj invaziji Iraka. Za mlađe generacije aktivista s kojima sam radio, civilno društvo je izgubilo svoj sjaj i slavu jer su se političke okolnosti promijenile i udruge civilnog društva bile su transformirane. Mnogi radikalni aktivisti, posebno anarhisti počeli su se pitati: koliko je civilno društvo nezavisno od države ako dobija sredstva od države ili od USAID-a? Da li je dovoljno protestirati na pristojan i civilan način dok u isto vrijeme ilegalna invazija Iraka ubija desetke tisuća? Da li je državljanstvo tako progresivan koncept ako postaje podloga na kojoj se niječe osnovno pravo da uopće imaš bilo kakvo pravo, npr. u slučaju tražitelja azila u Hrvatskoj?

Univerzalna privlačnost koncepta civilnog društva počela je opadatipočetkom  novog desetljeća, posebno oko inicijative Dosta je ratova. Za mlađe generacije aktivista, civilno društvo je izgubilo svoj sjaj i slavu jer su se političke okolnosti promijenile i udruge civilnog društva bile su transformirane

Još fundamentalnije, iako je civilno društvo bilo važno u privlačenju pažnje i alarmiranju oko kršenja ljudskih prava počinjenih od strane države u devedesetima, da li je ono zaista sposobno adekvatno adresirati rastuće društvene nejednakosti proizvedene globalnim tržištem? Zato mislim da su aktivisti različitih orijentacija počeli eksperimentirati s novim pristupima, novim formama samoorganizacije i autonomije koji nisu nužno u skladu s modelom nevladinih organizacija.

Zadnjih sedam godina trajalo je snimanje dokumentarca s kojim si se predstavio na Zagreb Doxu. Kada se rodila ideja da se tvoj terenski rad pretvori u film?

Već sam imao iskustva s dokumentarcima i zapravo sam tražio novi projekt. Tokom svog terenskog rada surađivao sam s aktivističkim grupama potpuno različitih orijentacija, ne samo s njenim militantnim dijelom i anarho-punk scenom koja je postala centar Bastarda. Izabrali smo napraviti film upravo o toj sceni i upravo o ovih troje aktivista, jer su više nego drugi koje sam susreo, bili spremni transformirati svoje svakodnevne živote na osnovu etičkih i političkih principa. Pacho - s kojim sam radio film - i ja, obojica smo zainteresirani za etnografiju i dokumentarističko promatranje, i upravo ovi likovi su nam bili najprivlačniji.

Odakle naziv Bastardi utopije i što on znači? Koji je odnos likova filma prema socijalističkoj prošlosti, a koji prema mogućoj političkoj budućnosti?

U naraciji filma, naslov objašnjavam ovako: "Prije nekoliko mjeseci čuo sam Dadu kako koristi frazu Bastardi utopije. U to vrijeme, mislio sam da se šali kada kaže da su on i njegovi prijatelji aktivisti djeca  koju jugoslavenski socijalizam nikada nije želio." Ali možda je njegova poanta upravo u tome - da su ovi aktivisti, za razliku od socijalista, odbijali ideju neke buduće utopije. Umjesto toga, oni eksperimentiraju s s novim načinima odnosa s ljudima, ovdje i sada. Čim sam je čuo, bio sam privučen ovom frazom jer sam sredinom devedesetih surađivao s teorijskim dodatkom Arkzina, nazvanog Bastard; također, ona se dobro slaže s anarho-punk estetikom okupljenoj oko kluba Attack. Ne bih bio iznenađen da sam čuo band imena Bastardi utopije kako svira tamo u to vrijeme.

Na ozbiljnoj i teorijskoj razini, vjerujem da postoje duboke političke implikacije u formama antinacionalnog i antidržavnog aktivizma koji smo prikazali u filmu, koje se suprotstavljaju većem dijelu političke prakse i teorije koja je uvijek usmjerena na državnu moć. 

Osim troje likova koji nose film  - Jelena, Dado, Fistra - i ti se pojavljuješ kao jedan od likova te aktivni sudionik događanja. Koliko je ovo utjecalo na pristup i narativ samog filma? Također, gotovo je potpuno izostao kritički pristup u odnosu na prikazane događaje. Uglavnom se radi o direktnoj participaciji bez odmaka?

Iako je civilno društvo bilo važno u privlačenju pažnje i alarmiranju oko kršenja ljudskih prava počinjenih od strane države u devedesetima, pitanje je da li je ono sposobno adekvatno adresirati rastuće društvene nejednakosti proizvedene globalnim tržištem

U filmu se radi o terenskom istraživanju, i to je aspekt koji je zaista specifičan za mene kao antropologa. Budući da se radilo o praksi u kulturnoj antropologiji, živio sam i radio sa ljudima koje sam istraživao - na dnevnoj bazi, trudeći se da razumijem društveni život onako kako je on življen od strane naših subjekata. Moja zadaća je proizvesti temeljite prikaze socijalnog života iz kojih publika ili čitatelji mogu učiti. I u tome smo, nadam se, uspjeli.

Anarho-aktivistička scena Zagreba je prikazana kroz nekoliko događaja - osim planiranja akcija, skvotiranja, demonstracija u Grčkoj, tu su i posve "privatne" situacije (Dado na Hreliću, Jelena kod bake). Po kojem kriteriju su izabrani događaji za prikazivanje, kakav je sam narativ fima? 

Da, dokumentarac uključuje mnoge scene o kojima običavamo misliti kao privatnim, osobnim, manje javnim ili manje političkim. Ali privatno je političko, kako su nas feministice naučile. Prije svega, s Bastardima želimo raditi protiv poznatih medijskih slika maskiranih anarhista koji bacaju molotovljeve koktele, kako bismo pokazali da je takva dramatična konfrontacija s policijom samo jedna od taktika u spektru koji uključuje i svakodnevne forme aktivizma koje su također bitne, ako ne i važnije. Ovi anarhisti izazivaju suvremeni kapitalizam na možda krucijalnom području njegove ekspanzije - a to je prostor naših želja, prostor proizvodnje nas samih kao konzumenata i političkih subjekata. Oni rade na kreiranju novih želja, novih nada i novih subjekata koji nisu u dominantnom kalupu građanin-potrošač.  Tako da narativ, koji prati njihov osobni i politički razvoj promatra ove borbe, prateći aktiviste u njihovoj rastućoj zrelosti, ali zrelosti koja ne umanjuje njihovu predanost socijalnoj promjeni.

Koliko se prikazane akcije i modeli razlikuju od svjetskih; koliko se - po tvom mišljenu - zagrebački anarhisti oslanjaju na globalni model, a koliko pripadaju ovom prostoru postsocijalizma?

S jedne strane, radi se o transnacionalnoj sceni, sa stilom, taktikama i metodama organiziranja posuđenim iz cijelog svijeta. Kako postaje jasno u filmu, ovi aktivisti su participirali u protestima i pokretima po čitavoj Europi ali i izvan nje. Neizostavno, oni su dio vrlo globalne mreže. Ali oni također odgovaraju na lokalne uvjete, lokalne odnose moći i lokalne tradicije otpora, prilagođavajući globalni pokret specifično hrvatskim problemima. Jedna od stvari koja mi se sviđa u njihovom aktivizmu - način na koji oni fizički angažiraju urbani pejzaž oko njih ujedno govori o tranziciji u kapitalizam u Zagrebu i Hrvatskoj. U mjestima koje oni skvotiraju, na kojima se druže, načinu na koji se hrane, oblače i stanuju - brzo dobivaš sliku o tome koliko se i na koji način život promijenio u tako malo godina. Tako da je ovo zapravo hrvatska priča, čak i ako ima globalno značenje. 

Ovi aktivisti su participirali u protestima i pokretima po čitavoj Europi ali i izvan nje. Neizostavno, dio su  globalne mreže, ali oni također odgovaraju na lokalne uvjete

Pratiš li recentna događanja u regiji - prije svega mislim na zatvaranje beogradskih anarhista pod optužbom za međunarodni terorizam i inicijative u Hrvatskoj potpuno drugačijeg profila, poput Prava na grad? Da li vidiš ikakav kontinuitet, da li su i oni bastardi utopije?

U Hrvatskoj i regiji se samo tokom prošle godine dogodilo nekoliko značajnih događaja koje sam pratio s velikim interesom i koji se presijecaju s filmom i istraživanjem.

Prvo, u Grčkoj je tokom zime 2008-2009. izbila masovna anarhistička pobuna koja je obuzela svaki veliki grad u zemlji. Ovi grčki anarhisti su prikazani i u našem dokumentarcu kada smo pratili zagrebačke aktiviste na anti-EU proteste 2003. u Solunu.

Drugo, studentske blokade u Hrvatskoj i regiji - u kojima je značajnu ulogu imala "junakinja" našeg filma - preuzeli su mnoge od najvažnijih anarhističkih metoda i principa, uključujući odlučivanje konsenzusom, nehijerarhijsku organizaciju i jaku kritiku neoliberalizma.

Treće, beogradska šestorka je blisko vezana sa zagrebačkom scenom, Dado, također jedan od glavnih likova u filmu, uhićen je prije nekoliko tjedana zbog podrške optuženim anarhistima u Beogradu.

Čak i Pravo na grad, koje je ukorijenjeno u civilnu scenu više nego prijašnji primjeri, također se konfrontira na fundamentalnim problemima vezanim za budućnost grada, slično poput pitanja istaknutih skvotiranjem anarhista - posebno onih koji su bili fokusirani na obranu javnih prostora od privatizacije, kako je prikazano u Bastardima. Ove borbe za kontrolom urbanog prostora, otpor njegovom sužavanju u interesu privatnog profita i konzumerističke kulture, a na štetu javnog, zajedničkog i kolektivne upotrebe - bit će centralna tema političkog života Zagreba u predstojećem vremenu.

Svi oni su, po mom mišljenju, bastardi utopije, iako sumnjam da će sam termin biti široko prihvaćen.

Kakve su reakcije na film? Koliko si zadovoljan hrvatskom recepcijom filma i da li misliš da je film jednako razumljiv i onima koji ne pripadaju sceni i prikazanim događanjima, kao i publici u drugim dijelovima svijeta? Kome je zapravo film namijenjen? Ovo pitam zbog djelomične zbunjenosti publike u Zagrebu - onog dijela koji nema veze s aktivističkom pričom i specifičnim pristupom korištenim u filmu.

Borbe za kontrolom urbanog prostora, otpor njegovom sužavanju u interesu privatnog profita i konzumerističke kulture, a na štetu javnog, zajedničkog i kolektivne upotrebe - bit će centralna tema političkog života Zagreba u predstojećem vremenu

Do sada je u Hrvatskoj film doživio jako dobru medijsku pokrivenost i entuzijastičnu publiku tokom premijere. Ne postoji mjesto, odnosno festival, na kojem bih radije imao premijeru filma nego na Doxu, zajedno sa svima onima koji su zapravo učinili mogućim moje istraživanje i film. U tom smislu sam jako zadovoljan. Većina reakcija koje sam doživio bile su jako ohrabrujuće, ali siguran sam da je bilo i negativnih komentara. Bastardi nude kritičnu čak i kontroverznu viziju društvene transformacije Hrvatske iz perspektive radikalnih aktivista. Bio bih iznenađen, ako ne i razočaran, kada ne bi provocirali raznolikost reakcija. Radili smo jako naporno da proizvedemo film koji je otvoren za širu publiku dok istovremeno ostaje jako blizu iskustvu života i rada sa ovom scenom. Film počinje iz pozicije da trebamo ponovo izmisliti radikalne politike kako bismo konfrontirali uvjete u kojima se sada nalazimo.

Daljnja distribucija? Zašto film nije online?

Trenutačno se prijavljujemo na jako puno festivala i jako smo uzbuđeni oko tog javnog života Bastarda. Distribuirat ćemo film u Europi i Americi. Međutim, neki od najboljih festivala  ne prihvaćaju filmove koji su već imali široko javno prikazivanje, posebno one koji su dostupni online, tako da će to pričekati nekoliko mjeseci.

Koji su daljnji planovi, snimateljski i istraživački? Kako napreduje tvoj rad sa slovenskim aktivistima?

Počeo sam raditi sa slovenskim aktivistima na novom projektu o politici državljanstva u Sloveniji. Promatramo seriju konflikata koji okružuju politiku uključenja i isključenja - od etničke definicije države, desetogodišnje borbe za izbjeglički status bosanskih žrtava rata, tražitelje azila, uvoz bosanskih sezonskih radnika - ali ćemo se fokusirati posebno na slučaj "izbrisanih".

Planiramo napraviti istraživanje i dokumentarac o gubljenju trajnog boravka 18 000 osoba koje su živjele u Sloveniji, uglavnom iz drugih jugoslavenskih republika. Za razliku od prethodnih radova orijentiranih na civilno društvo, ispitat ćemo ovaj problem iz perspektive suvremenih europskih pokreta za prava migranata. Radio sam nekoliko godina sa slovenskim aktivistima, uključujući i "izbrisane", a većina ih je povezana sa europskim ili globalnim borbama migranata.