Kada netko promijeni ime ili spol, to se zabilježi u rodnom listu kao napomena, što nerijetko dovodi do diskriminacije u ostvarivanju prava na rad, na zaštitu privatnosti, na sigurnost... Podaci o promijenjenom spolu i imenu su dostupni i djelatnicima MUP-a, pa pri svakom prijelazu državne granice mogu strepiti.

 

Scenarij je nerijetko jednoobrazno okrutan: ako se usude živjeti onako kako se osjećaju, roditelji ih izbacuju iz kuće, okolina ih ne prihvaća, ne mogu naći posao i završavaju u prostituciji. Ako u Hrvatskoj nešto čujemo o transeksualnim osobama, onda je to gotovo u pravilu iz crne kronike

„Otkada imam svijest o sebi, od druge ili treće godine, imam taj osjećaj da je moje tijelo pogrešno, kao da su mi psiha i tijelo loše spareni. Kasnije je to postao trajni osjećaj zarobljenosti u mesu koje nosim. Zatočena svijest jednog spola u fizici drugoga, tako bih to nekako opisala, mada je sve skupa daleko kompleksnije. Kao mala bih navečer prije spavanja molila Boga da se ujutro probudim kao curica. Puno godina kasnije sam to sama morala riješiti", kaže Anika s osmijehom koji se zaustavlja negdje na pola puta između ciničnoga i melankoličnoga. Anika ima 29 godina i konačno „crno na bijelom" potvrdu da je ono što je oduvijek tvrdila da jest - žensko. Operaciju promjene spola obavila je prije pola godine na Tajlandu u Klinici Suporn, poznatoj po uspješnim promjenama muškoga spola u ženski. U Hrvatskoj nije mogla obaviti operaciju ni da je htjela, jer to ovdje nitko ne radi nakon što je s KBC Zagreb otišao liječnik koji je obavio nekoliko takvih operacija. Operacija je zahtjevna i duga, stoji 10 tisuća eura, što ne pokriva zdravstveno osiguranje, a oporavak je tekao brzo, bez ikakvih postoperativnih komplikacija ili disfunkcionalnosti o kojima se često govori pri promjeni spola. „Sada se osjećam kao da konačno dišem", kaže Anika. Tome su prethodile godine pogrešnih terapija, što kod psihijatara koji su joj govorili da ju mogu izliječiti, što kod endokrinologa koji se na kraju na nju izderao jer „samo želi zavaravati i zavoditi muškarce". Oni koji su joj i htjeli pomoći, nisu znali kako, jer se transeksualnim osobama gotovo nitko u Hrvatskoj sustavno ne bavi. Ne zna se koliko ih ima, ne postoje precizne statistike, pouzdana istraživanja.

„Izgubila sam pet godina na neučinkovite terapije, sve dok nisam odlučila da ne želim da itko više na meni eksperimentira. Stvarna stručna pomoć u Hrvatskoj za transeksualne osobe ne postoji", zaključuje Anika.  

Kakva je situacija, govori i to da nam je u Hrvatskoj za razgovor bilo lakše doći do transeksualnih osoba, nego do stručnjaka koji se njima bave, što bi trebalo biti paradoksalno jer su transeksualci u Hrvatskoj iznimno javnosti nesklona i nepoznata skupina. Zapravo, kao da ih nema. No, uvjet za razgovore je, razumljivo, bila anonimnost. „transeksualne osobe nisu čak ni međusobno naročito povezane niti se bore za svoja prava. Zbog straha se skrivaju i često se iseljavaju u inozemstvo, a kada počnu trajno živjeti u željenom rodu, nastoje zaboraviti svoj prijašnji život i najčešće o tome više ne govore", kaže Borna, jedna od triju žena s kojima smo razgovarali, a koje su rođene kao muškarci. Borna je u procesu tranzicije, kako se naziva cjelokupni postupak promjene spola - od psihijatrijske procjene preko hormonske terapije do kirurškog zahvata - a u svibnju je čeka zakazan termin operacije u istoj tajlandskoj klinici u kojoj je i Anika počela svoj novi život.

salome_d64.jpg

Podaci velikog istraživanja koje je u svim američkim državama proveo Nacionalni centar za transrodnu ravnopravnost pokazao je da je ih je dvostruko više nezaposlenih u odnosu na opću populaciju, da ih je 97 posto proživjelo uznemiravanje ili diskriminaciju na poslu, 47 posto je dobilo otkaz ili nisu dobili posao na koji su se prijavili, 15 posto ih živi u siromaštvu, što je također dvostruko više u odnosu na opću populaciju, a 19 posto ih je iskusilo beskućništvo. U SAD-u živi 25 tisuća osoba promijenjenog spola.

Epidemiološki podaci govore da se transeksualnost javlja kod najmanje jednog od 30.000 muškaraca i jedne od 100.000 žena, što bi značilo da ih u Hrvatskoj ima najmanje 165. 

U međunarodnom Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM) transeksualnost se navodi kao poremećaj spolnog identiteta, no u Hrvatskoj se na transeksualnost još uvijek gleda kao na psihijatrijski poremećaj. Uzroci nisu do kraja razjašnjeni, no sve je više potvrda da se radi o biološki uvjetovanom poremećaju. transeksulanost se pojavljuje u svim društvima i kulturama i većina transeksualnih osoba već od najranijeg djetinjstva pokazuje neprihvaćanje spola u kojem su rođeni. To potvrđuju i naše sugovornice; sve tri kažu da su od malena znale da „nisu to što jesu".

Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava Thomas Hammargerg uputio je zemlje članice na potrebu zaštite specifičnih ljudskih prava koja se tiču rodnog identiteta, a takvo je izvješće sastavio jer je pravo na rodni identitet jedno od ključnih aspekata prava na život

U jednom od rijetkih domaćih stručnih radova na tu temu, „Psihosocijalne karakteristike transeksualnih osoba u Hrvatskoj" dr. Nataše Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, prikupljeni su podaci od 16 osoba koje su tijekom desetogodišnjeg perioda potražile stručnu pomoć. Taj je mali uzorak autorica usporedila s rezultatima iz drugih zemalja i zaključila da je ovdje manja podrška obitelji i okoline i da češće odustaju od operativnog zahvata. „Razlike su bar djelomično rezultat nedostupnosti adekvatne medicinske skrbi u Hrvatskoj, neriješene pravne problematike, negativnog stava opće populacije, ali i zdravstvenih djelatnika", zaključuje psihologinja.

No, sve tri naše sugovornice navode pozitivna iskustva: roditelji su ih podržali nakon početnog otpora, prijatelji su prihvatili promjene, okolina ne reagira neprijateljski. Čak i kada su, kao Borna, iz manjeg mjesta poput Križevaca u kojima još uvijek živi. Njihove se priče ne poklapaju ni s onim što kažu u LGBT udrugama u Hrvatskoj. Kao da govore o nekoj boljoj varijanti zemlje u kojoj živimo. No, kada krenu pričati, na površinu izađe da su ih u djetinjstvu klinci zlostavljali, pljuvali, vrijeđali, neke čak i redovito fizički zlostavljali, da su kasnije prolazile faze dugih depresija, anksioznosti, ali, kako Borna kaže, „to je normalno kod svake transeksualne osobe". Ono što im je važno jest da je vrijeme prijelaza iz jednog u drugi rod prošlo dobro.

Sve tri su zaposlene i svima kolege znaju da su transeksualke. Ako to nije očigledno po njihovom izgledu, postoji jasna naznaka u dokumentima. I tu dolazimo do pravnoga problema kao temelja diskriminacije.

Prema sadašnjim zakonima, kada netko promijeni ime ili spol, to se zabilježi u rodnom listu kao napomena, što nerijetko dovodi do diskriminacije u ostvarivanju različitih prava - prava na rad, prava na zaštitu privatnosti, prava na sigurnost... K tome, zahtjev za promjenom imena mjesec dana visi na oglasnoj ploči tamo gdje ste ga podnijeli, tako da svi lijepo mogu vidjeti u kojoj ste životnoj fazi. Podaci o promijenjenom spolu i imenu su dostupni i djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova pa pri svakom prijelazu hrvatske državne granice mogu strepiti na kakvog će službenika MUP-a naletjeti.

Zbog toga je lezbijska grupa Kontra pokrenula inicijativu za izmjenu zakona (Zakona o osobnom imenu i  Zakona o državnim maticama), čime bi podatak o promjeni spola i imena bio upisan u temeljnom dokumentu i bio bi dostupan samo osobama s pravnim interesom. Tako se uostalom radi i s podacima o usvojenoj djeci, upravo zbog zaštite njihove privatnosti. 

sanja_juras_283.jpg

Sadašnja situacija dovodi do toga da, na primjer, Anika ne može dobiti svoju fakultetsku diplomu s izmijenjnim imenom, a taj joj je papir potreban kod svakog budućeg zaposlenja. 

Dr. Nenad Hlača, profesor na Pravnome fakultetu u Rijeci, još je prije dvadeset godina doktorirao na temi pravnog aspekta promjene spola i kaže da se od onda nije puno toga poboljšalo u našemu zakonodavstvu: „transeksualne osobe nisu povezane, pa tako nisu ni grupa koja može stvarati pritisak da se dogode promjene, a ne postoji ni kritična masa svijesti da im treba pomoći i da postoje provjereni modeli pomoć." Hlača navodi primjer Francuske, koja je do prije desetak godina odbijala unijeti podatke o promjenama u matične knjige, jer se „radi o povijesnim dokumentima", ali je  izgubila jedan takav spor na Europskom sudu za ljudska prava kada je sud zaključio da su prekršena prava zaštićena Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava. Isti je slučaj bio i s Irskom. Obje je zemlje Europski sud natjerao da usuglase svoje zakonodavstvo s Konvencijom o ljudskim pravima, čega bismo se i mi, kao zemlja članica Vijeća Europe, trebali držati. Osim toga, Hlača smatra da nam trebaju zakonski tekstovi koji će uvažavati specifična ljudska prava transeksualnih osoba. Recimo, zakon o promjeni spola, koji imaju gotovo sve zemlje Europske unije i koji točno propisuje kakva je procedura pa time štiti i zdravlje transeksualnih osoba.

U Hrvatskoj je za razgovor  lakše bilo doći do transeksualnih osoba, nego do stručnjaka koji se njima bave

Kontra traži i da se promjena spola u dokumentima omogući i osobama koje nisu obavile operaciju, ali žive u drugom rodu i po vanjskim obilježjima izgledaju drugačijeg spola od onoga koji im je u dokumentima. To omogućavaju, recimo,  britansko i španjolsko zakonodavstvo. Kontra se poziva na to da transeksualci često ne idu u tranziciju do kraja, ali da žive potpuno u drugom spolu. Tako živi Matija, tridesetogodišnjakinja iz Zagreba, koja je, kaže, i kao mala izgledala tako da ljudi nisu bili sigurni kojeg je spola. Tako da je fizička preobrazba u ženu bila jednostavna i brza kada je prije par godina krenula na hormonsku terapiju. „Kada su me drugi počeli uvažavati kao ženu, operacija mi je postala nebitna", kaže. Tako je Matija promijenila ime u neutralno i živi u neskladu sa spolnom oznakom u svojim dokumentima. No, začudo, kaže da joj to ne predstavlja nikakve probleme, jer nitko ne gleda taj podatak. Čak joj ni na razgovoru za posao, u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, nisu pravili nikakve probleme. „Ime  nisam mogla promijeniti u školskim dokumentima koje sam morala predati poslodavcima pri zapošljavanju pa sam im rekla o čemu se radi. Šefica mi je samo odgovorila da je glupo sumnjati da sam išta drugo osim žensko i nastavile smo razgovarati o poslu", prepričava.

No, taj je pozicija dugoročno vjerojatno najteža, jer se od nas očekuje da preuzmemo rodne uloge u potpunosti. Kako kaže Danijela Almesberger, koordinatorica riječke udruge Lori u sklopu koje se pruža podrška transeksualnim osobama: „U društvu su binarni koncept spola i roda te heteropatrijarhalni obrazac osnova diskriminacije. To su konstrukti na temelju kojih država zakonima, pisanim i nepisanim pravilima propisuje da svi moramo ući u te ladice."